Ivan Lovrenović

O knjizi fra Blaža Marije Kuliera Dnevnik-kronika (1877.-1884.), Franjevački samostan Fojnica, 2023.

Tekst o rukopisnom dnevniku-kronici fra Blaža Kuliera prvobitno je objavljen u časopisu Bosna franciscana 53 (2020) 241-254.]. U međuvremenu rukopis je objavljen kao knjiga, a ovaj tekst u njoj stoji kao predgovor. Uz njega, knjiga sadrži dva stručna pogovora, jezični i meteorološki: Perina Majić, Vremenoslovlje Blaža Marije Kuliera, i Zoran Vakula, Osvrt na Dnevnik–kroniku fra Blaža Marije Kuliera. Latinske tekstove preveo je i bilješke upotpunio fra Marko Ćorić.

Iako ratovi, požari i razna uništenja nisu poštedjeli i najčuvanije sakralne i kulturne prostore u Bosni, kao što su franjevački samostani, crkve, arhivi i biblioteke, ipak se uspjelo sačuvati dio pisane povijesti. Među važna djela franjevačke, a onda i bosanske povijesti ubrajaju se ljetopisi i kronike. Posebno su značajni oni iz 18. stoljeća: Lastrićevo historiografsko djelo Pregled starina Bosanske provincije te ljetopisi N. Lašvanina, kreševskoga (M. Bogdanović) i sutješkoga (B. Benić) samostana, kao i Godišnjak fra Jake Baltića koji obuhvaća kasnije vrijeme, od polovice 18. do osamdesetih godina 19. stoljeća.[1]

Zadnjega desetljeća fojnički nas franjevci obdaruju izdanjima djela fojničkih franjevaca iz 19. i 20 stoljeća, koja s punim pravom možemo pribrojiti ljetopisima i kronikama. Tu su spisi fra Leonarda Čuturića (1881.-1947.) iz prve polovice 20. stoljeća (Autobiografija. Ljetopis fojničkoga samostana i Kronika župe Brestovsko), zatim ljetopisna knjiga na latinskome fra Mate Krstićevića (Enhiridion, 1823.), a evo sada pred nama i Dnevnik, kronika fra Blaža Marije Kuliera (1846.-1887.) koja obuhvaća razdoblje od samo osam godina, ali vrlo značajnih godina za fojnički samostan, Fojnicu i Bosnu – od 1877. do 1884., kraj turske vladavine i početak austrougarskog upravljanja Bosnom i Hercegovinom.

Kulierov su Dnevnik u fojničkoj knjižnici, kao i različite druge vrijedne spise, prema riječima kustosa fra Janka Ljubosa, otkrili i bibliotekarski sistematizirali arhivisti Sandra Biletić i Andrej Rodinis. Budući da se još čekaju bolje prilike za objavljivanje ovoga vrijednoga djela, fra Franjo Miletić je u nekoliko primjeraka sačinio preslik obje Kulierove knjižice dnevničkih zapisa, uvezao ih u jednu knjigu i tako ih bolje sačuvao i predao široj javnosti.

O dnevniku fra Blaža M. Kuliera

Prema klasifikaciji fojničkoga arhiva koju je sačinio fra Leonardo Čuturić, još prije Drugoga svjetskog rata, dva dijela Dnevnika fojničkog franjevca fra Blaža M. Kuliera, uz Dnevnik fra Bone Perišića i onaj fra Bone Kalamuta, pripadaju u zasebnu, X. skupinu rukopisnih kronika. Čuturić ih je stavio zajedno iz jednostavnog razloga što se svaki od njih, uz koju godinu razlike, odnosi na isto vremensko razdoblje – kraj osmanske vlasti i na austrijsku okupaciju Bosne i Hercegovine.[2]

Kulier je svoj dnevnik pisao na nevjerojatno malom formatu, gotovo džepnom notesu odrezanom ručno od veće bilježnice (I. ima mjere 16x7,5 cm, a II. 14,7x8,2 cm), prikladnom za malo veći džep. Pisao ga je krajnje sitnim i iznimno pravilnim rukopisom. Sve je ovdje disciplinirano i štedljivo. Kulierova je, mogli bismo mirno kazati, „opsesija“ bila da svaki dan, osim rijetkih slučajeva izbivanja iz fojničkoga samostana[3], bilježi promjenu vremena i da s termometra zapisuje jutarnju, dnevnu i večernju temperaturu zraka te da, nerijetko, kao usput, nadoda nešto što je smatrao bitnim od događaja u samostanu, a i to najčešće vrlo kratko, krajnje faktografski, bez objašnjenja. Stvar je, međutim, posve drukčija u vremenu, mjesecima austrijske okupacije Bosne i Hercegovine. Tada Kulier ne ostaje samo na bilježenju temperature i kakvom usputnome događaju, nego je u svome zapisivanju mnogo opširniji.

Prvi dio dnevnika, prvi bločić, obuhvaća dvije godine (od 1. siječnja 1877. do 31. prosinca 1878.)[4], od kojih burnoj 1878. godini – i to događajima austrijske okupacije, od kolovoza do listopada – daje više prostora nego pojedinim čitavim godinama kasnije. Drugi dio dnevnika, drugi bločić, obuhvaća ostalih nepunih šest godina (od 1. siječnja 1879. do 4. ožujka 1884. kada prestaje s bilješkama). Na koncu prvoga dijela nalaze se opisane molitve, liturgijski obredi, molitve časoslova i pobožni običaji koje su vršili fratri unutar samostana na značajne blagdane i na neke dane koji su striktno franjevački, kao što je primjerice sv. Marija od Anđela.[5] Njih Kulier bilježi od Badnjaka, 24. prosinca 1876., dakle netom prije početka pisanja dnevnika, a završava na Dušni dan 1880.

Čini nam se vrijednim objavljivanje Kulierova dnevnika iz više razloga. Ponajprije, koliko nam je poznato, ovo je prvo djelo u nas u kojem se za nepunih osam godina može pratiti vrijeme i temperatura u jednom mjestu, konkretno u Fojnici.[6] Može nam biti od koristi uspoređivati kroz te godine i oborine. Iznimno je zanimljivo zatim kojim jezikom, kojim lingvističkim bogatstvom i točnošću (u koju bi se makar malo trebali ugledati i današnji vremenski prognozeri ili čitači prognoza), a uvijek maksimalno reducirano, bez suvišnih riječi, Kulier opisuje vrijeme i promjene vremena: šareno, oblačine, kadnokad se vrzalo osobito jutros oblačaka, kitina je izskrhala šumu…[7]

Za meteorologe potom može biti zanimljiv podatak kojim se termometrom, toplomjerom Kulier služio: od onoga na alkohol, žestu, kako kaže, do onoga na živu te koju je temperaturnu ljestvicu koristio. Dana 4. ožujka 1877. prvi put spominje toplomjer. Piše: „Opazka. Ovo, što sam dosad stupnje topline i studeni bilježio, gledaoh sam na toplomjeru, što visi na najgornjega poda (ganjka) prozoru kod sobe P.O. N. Krilića, čiji je i toplomjer, te koji gleda u pasjak, ili u aščinicu, jer priličnijega mjesta niesmo mu mogli naći. No uvidili smo, da onde nije pravo mjesto, te sam stoga jučer drugi toplomjer istog odnio čak pred staru knjižnicu, i onde ga namjestio, te jutrom veću studen pokazuje, a obdan veću toplinu radi odbijanja sunčanih zrakah s manastira. Tako je jutros bilo gori -15 ½°, a danas +4° R. Stoga gdi budeš unapredak ovde viditi pred stupnjevim slovo k, razumi pred knjižnicom. Inače na prozoru.“

Kako stvari stoje, čini se da Kulier ipak nije zapisivao temperaturu po toplomjeru kod knjižnice, jer u dnevniku ne nalazimo znak k. Na 29. svibnja iste, 1877. godine, piše da je bilo nekoliko toplomjera po samostanskim, fratarskim odajama: „29. Osvanu vedro, ali se je priko dana nješto i oblačićah vrzalo, ali su vrlo malo suncu smetali, a i vjetra je bilo. Jutro +8°, dan +18°, večer +11° R., ali u kojih su toplomjeri na sobnom pendžeru sdvora pram sjeveru, oni su većinom po 3° manje kazivali topline nego ovi iz kog ja pišem, t.j. koji stoji na prozoru od ganjka, koji u pasjak i hambar gleda, premda su toplomjeri sravnjivani, te su u blizu jednaki. Jedan je u M.P.O. Marka Kalamuta na dolnjem podu, a drugi u P.O. Pave Alavpovića na gornjem. Večer vedra.“

Dvije godine kasnije, naš fratar-meteorolog uz dan 3. lipnja 1879. nadodaje: „Opazka. Do sad, kao što sam već u početku svojih bilježkah topline kazao, bilježio sam toplinu po toplomjeru, koji je bio na prozoru, najgornjeg hodnika, što gleda u Pasjak, ali se danas razbi, te odselen ću bilježiti po toplomjeru na prozoru u mojoj sobi, koji uviek manje topline do 2° pokazivao je na istom mjestu od razbijenoga, a osobito će manje danjsku toplinu pokazivati, što je na zahodnijem mjestu, kao što i danas bilo toplo kao i jučer, ako ne toplije a koliko manje je ° pokazao.“

U vezi s toplomjerom i mjerenjem temperature još će se Kulier dvaput oglasiti u svome dnevniku. Na 14. kolovoza 1879. javlja da mu je stigao novi toplomjer iz Sarajeva, pretpostavljamo od njegova rođaka Mate Kuliera, kojemu često piše pisma, od kojega prima neke pošiljke i šalje mu novac. Novi toplomjer, piše, nije više na žestu nego na živu: „14. Č. Jutro vedro, do podne većinom vedro, a od podne većinom oblačno, večer malo oblačićah, a vas dan vjetrić. U 2 s. noći dodje P. O. Jerko Barbarić. Jutro +7°, dan +19 °, večer +14 ° R.

NB: Od danas toplinu ću pisati po toplomjeru novom stigavšem mi jučer iz Sarajeva, koji je naliven živom, a ne žestom, kao oni po komu sam bilježio od 4/6 t. g. te novi pravilnije pokazuje, jer i jutros na starom, sa žestom, bilo je samo +5°, a na novom kao gori +. j. 7°.“

Posljednje pisanje o toplomjeru bilo je 5. veljače 1880.: „5. Č. Vedro. Uz ručak dodje P.O. Mijo Lukić, kapelan iz Busovače. J. -12 °, d. -0 ½ °, v. -9 ° R.

NB. Jučer sam toplomjer na gvozdenim šipkam promolio za 0.057 ^m/ mimo direka prozorskog, na kom je do sad vjesio, te je velika razlika, i to jutrom blizu 2°, a pri vrućoj sobi i do 5°, a i danom do 2° više studeni pokazuje. To sam sravnio metnuo drugi toplomjer na ono mjesto, gdje prija oni promoljeni bio. A obodva jednako na istom mjestu metnuta pokazuju. Po ovoj, dakle opazki mogu se izpraviti sva dosadanja bilježenja temperature.“

Na kraju svakoga bilježenja temperature, tako disciplinirano, bez ikakvoga propusta i samorazumijevanja, naš franjevac-meteorolog, iz dana u dan, dodaje slovo R. Riječ je, izgleda, o Réaumurovoj temperaturnoj ljestvici[8] U fojnički samostan, prema Kulierovim dnevničkim zabilješkama, možemo zaključiti da je prvi toplomjer donio fra Nikola Krilić i stavio ga na hodnik pored svoje sobe, na najgornjem katu. Toplomjer su još posjedovali fra Marko Kalamut, fra Pavao Alaupović i Kulier u svojim sobama. Samostanci i samostanski život ravna se i prema vremenskim prilikama.

Osim meteoroloških podataka, posebna vrijednost ovoga dnevnika je i u Kulierovim zapisima o životu u samostanu. Na prvi pogled može djelovati da se nema što o tome saznati. Iako vrlo šturo opisuje samostanski život, ipak se iz ovoga dnevnika vidi kako su se fratri osim svojih redovnih molitava i pastoralnoga rada bavili školstvom, onim javnim, pučkim, te samostanskim. I sam Kulier je dosta života proveo kao učitelj i odgojitelj: nakon Bugojna i učiteljevanja u pučkoj školi (1869-1872), te nakon učiteljevanja redovničke mladeži u Livnu (1872-1875), u Fojnici je bio učitelja (meštar) novaka i za to vrijeme bilježio temperaturu i neke događaje vezane za samostan Fojnicu i fojnički kraj.

Iz Kulierovih zabilješki očituje se da je fojnički samostan bio vrlo dinamičan, u smislu unutarnjega života i raznih posjeta, sve do dolaska i vizitacije važnih ličnosti iz Rima, kao što je na primjer apostolski vizitator Kažimir Forlani (kolovoz i prosinac 1878.) i generala Reda Bernardina iz Portu Romatina.[9] Gotovo nema dana da netko od franjevaca, bilo okolnih župnika (Markovi/Gromiljak, Brestovsko, Busovača), bilo župnika iz daljega, od Rame, Livna, Uskoplja, Jajca do onih iz Krajine, bilo provincijala, državnika, pa i biskupa, apostolskoga vikara ili njegova tajnika, pa sve do sarajevskoga agensa in politicis, fra Grge Martića, turskih uglednika, kajmakama i kadija, a kasnije visokih austrijskih časnika i činovnika ne bi bio na objedu pa i na konaku u fojničkom samostanu.

Riječ je, Kulier to svjedoči u svojim zabilješkama, o posve drukčijem razumijevanju vremena. Franjevci su jedni druge posjećivali, osobito za svetkovine, zaštitnike samostanskih crkava (bukare!) i imendane, i posjeti su trajali čak i više dana. Kada bi Fojničani na primjer odlazili u Kreševo ili u Kraljevu Sutjesku na patron, za sv. Katu ili sv. Ivana Krstitelja, ili kada bi ovi dolazili u Fojnicu na Duhove, putovanje je s boravkom trajalo po više dana, u Sutjesku i do šest. Putovalo se pješke, ali i u arabi, teretnim zaprežnim kolima kao i hintovom, kolima na opruge s konjskom zapregom, sličnim fijakeru[10], a nekada bi se nosila i vlastita posteljina.

Kulierov dnevnik govori također o tome kako je, netom što se odcijepila hercegovačka franjevačka provincija (od 1846. do 1852. kustodija, a 1892. provincija), fojnički samostan ostao bez duvanjske župe, ali da je još od Bečkoga rata (1699.) imao na pastoralnoj brizi ogromno područje, čitavu sjeverozapadnu Bosnu, od Bihaća, Sasine, Petrovca, Gradiške, Ivanjske, Kotorišća (Kotor Varoša), Varcara, Jajca, Podmilačja i Dobretića, pa preko srednje Bosne, Travnika, Orašja (danas Ovčareva), Doca na Lašvi, preko Busovače, Uskoplja, Bugojna sve do Livna i Rame. Franjevci ovih područja zaduženi su za te župe i rijetko koji od njih odlazi u područja koje pastorizira samostan Kraljeva Sutjeska ili Kreševo. U Kulierovo vrijeme već se događa i osamostaljivanje nekih područja, poput Jajačkoga kraja, a napose travničkoga distrikta i formiranje samostana u Gučoj Gori. Taj će samostan, uz stari fojnički, te uz novi gorički u Livnu biti mjesto školstva, izobrazbe franjevačke mladeži upravo za cijelo područje fojničkoga samostana, a u nekim segmentima odgoja i za cijelu Bosnu Srebrenu.

Zadivljuje činjenica koliko je fra Blaž Kulier, iako sklon povučenosti i asketizmu, kako svjedoče njegovi suvremenici, pisao pisama, što na blizu što nadaleko, od Brestovskoga, Sarajeva, Otinovaca, Livna, Triešćana do Zagreba, Beograda, Cetinja, Drezdena, Rima.[11] Javljao se prijateljima, kolegama (fra Vjenceslavu Batiniću, fra Filipu Jazviću), zatim župnicima i nekim bogatijim ljudima oko uzdržavanja đaka, novaka, potom mletačkom provincijalu, kao i generalu Reda. Javljao se zatim izdavačima knjiga. Pisao je ljudima u Sarajevo (posebno fra Grgi Martiću i rođaku Mati Kulieru) za lijekove, „Dru Jovanoviću liečniku knjaza Crnogorskog dvorskom u Cetinje“ i mnogim drugima. Kulier je sam pripravljao neke lijekove i slao oboljelim fratrima. A često je svoja pisma popratio darovima, osobito lijekovima, kao što je i sam uz pisma dobivao darove.[12] Pošta je, kako se čini išla preko fratara ili ljudi, nekada vrlo dugo, i mjesecima, a kasnije mnogo brže, ustrojem poštanskoga prometa u Monarhiji.

Franjevci u Kulierovom dnevniku mogu vidjeti kad su se događali provincijski kapituli i kongresi s promjenama, kako se – Kulier je izravan – dvolično ponaša biskup Vujičić pri osnivanju župe Gromiljak, kako pojedini franjevci idu prositi žito ili ostali pobir za samostan. Za vrijeme o kojem Kulier piše svoj dnevnik provincijali Bosne Srebrene su fra Dominik Andrić (1875.-1878.), fra Nikola Krilić (1878.-1881.), čiji toplomjer na „najgornjem ganjku“ koristi za mjerenje temperature, dok je Krilić bio eksdefinitor u Fojnici, te fra Ilija Ćavarović (1881.-1885.). Sjedište provincijalata je u Kraljevoj Sutjesci. Uz to, vrijedi napomenuti da je posebnu ulogu imao „komesar“, provincijalov delegat za neka područja ili pitanja. Tako je fra Anto Vladić, i generalni definitor, jedno vrijeme komesar zadužen za župe Krajine, sjeveroistočne Bosne.

Fojnički gvardijani u vremenu o kojemu izvještava Kulier su od 1874. do 1877. fra Marijan Milićević iz Fojnice, od 1877. do 1880. fra Bono Milišić iz Rame[13], te od 1880. do 1885. fra Dominik Gojsilović iz Fojnice. Koliko je uljuđenosti i međusobnoga poštivanja fratara bilo, ili je možda u tome Kulier poseban, govori podatak da on baš nikada ne propušta pred imena fratara staviti skraćenicu P.O. (poštovani otac) ili M.P.O. (mnogopoštovani otac), osim kada je riječ o sablazni koju je izazvao fra Grgo Franjičević, kojega naziva samo fra Grgo i o čijem slučaju Kulier piše prilično opširno, što pokazuje da su ga takve stvari, kao laž i lopovluk u franjevaštvu, snažno potresale. Franjičević je naime novčanim malverzacijama, laganjem i nefratrskim ponašanjem pri gradnji kapelice u Kiseljaku izazvao sablazan, podijelio župu i nanio mnogo štete ugledu franjevaca. Inače, vrlo smireni i neemotivni Kulier, ovdje se ne usteže tvrde besjede na račun ovoga nečasnog subrata kojega je – kako piše – trebalo privoditi i sa zaptijom.[14]

Zanimljivo je također pratiti kroz dnevnik kako se uz pojedino liturgijsko vrijeme događaju i priredbe kod đaka u samostanu, pogotovo za dan njihova zaštitnika sv. Alojzija. U dnevniku se može pročitati i da novice imaju školu, ispite, ali i da redovno rade fizičke poslove na fratarskim livadama, njivama (i u vinogradu!) – kose, okopavaju kukuruz, kupe otavu, nekada i do kasno u noć, sami ili s drugim đacima, pučanima, ili unajmljenim radnicima, na lokalitetima kao što su: Trošnik, Drin, Topnik, Orlenika, Rupnovac, Bare, Lastve, groblje Karauša...

Nedvojbeno posebna važnost Kulierova dnevnika leži u činjenici da ovaj franjevac kroničar jedne od najprelomnijih godina u povijesti Bosne i Hercegovine. Možemo potvrditi da on vjerno prenosi vrijeme austrijske okupacije. On se ne bavi velikom poviješću, niti njezinim uzrocima, niti tumači ikakve političke planove velikih sila. Iako nije povjesničar niti politički analitičar, Kulier vrlo plastično opisuje stanje i događaje, glasine, strah, tjeskobu, nesnalaženje pa i nered, u Fojnici i njezinoj široj okolici, od Uskoplja, Jajca, Travnika, Busovače, preko Kiseljaka do Sarajeva netom pred, za vrijeme i netom poslije austrijske okupacije Bosne. Iz njegovih se stegnutih, prilično emocija oslobođenih opisa dade razaznati kako je reagiralo stanovništvo srednje Bosne i Sarajeva na krizu u Osmanskome Carstvu, na ustanke u Bosni i na austrijsku okupaciju: kako katoličko s franjevcima, kako muslimansko sa svojim poglavarima, mjesnim i glavnim u Sarajevu, posebno s vođom ustanka protiv Austrije, Hadži Lojom, na kojega se obrušava Kulierova kritika, a dijelom i kako reagira pravoslavno, „rišćansko“ stanovništvo, kako se govorilo u osmanskom razdoblju, da bi se razlikovali od katolika koje se zvalo „kršćanima“. Upravo i na rišćane sumnja Kulier, vodeći se vjerojatno glasovima sa strane, kada u svojim zabilješkama kaže da su rišćani zajedno s muslimanima moguće zapalili biskupski dvor u Brestovskom[15] u tim prevratnim vremenima, zadnje noći srpnja 1878. Tada je izgorio i važan arhiv apostolskih vikara uz druge dragocjenosti.[16] Bilo je to petnaestak dana prije nego će general Filipović sa svom vojskom stići u Sarajevo.

Kulier slikovito prenosi velike pometnje u stanovništvu pred i za vrijeme okupacije, od izgladnjivanja askera u Travniku, globljenja i orobljavanja novoga dolačkog, a prijašnjeg busovačkog kapelana fra Marka Duića (22. travnja 1877.), do skupljanja askera, novačenja vojske protiv Austrije, među kojima je unovačen i njegov otac Frano, pa sve do opće bježanije u šume i raznih „atentata“ na samostan, napada na stanovništvo, posebno na Brestovljane i one koji su uz „džadu“, oko Velike Gospojine. Kroničar piše o bježanju i skrivanju vojno sposobnih ljudi, ali i starijih civila, čitavih obitelji po šumama. Vladala je velika neizvjesnost, pogotovo od kolovoza do listopada 1878., čemu vjerna slika može biti podatak da je na Veliku Gospojinu u fojničkoj crkvi bilo samo 8 ljudi na misi. Zanimljivo je, piše Kulier, da su franjevci imali pripremljeno sklonište u jednoj kući u Drinu, vjerojatno na svome vlastitom imanju, ali ipak nisu išli nikamo izvan samostana, kao i da je mnoštvo ljudi, čak i muslimana, našlo utočište po fratarskom dvorištu i bašči u vremenima nadolaska austrijske vojske.

Bez velikih pretenzija, kako formatom tako i sadržajem, dakle, bez namjera da bude veliko meteorološko i/ili historiografsko djelo, Kulierov dnevnik ipak je iznimno vrijedna kronika za poznavanje povijesti franjevaca, bosanskih katolika, posebno fojničkoga kraja i onih župa za koje je bio odgovoran fojnički samostan, kao i za poznavanje povijesti Bosne pred kraj otomanskoga razdoblja i u vrijeme austrougarske okupacije. Kulierov dnevnik se ravnopravno smješta u slijed već objavljenih franjevačkih ljetopisa. Nastavlja se na Kristićevićev fojnički Enhiridion (1823.) i svakako, po svojoj preciznosti i objektivnost, vrijedi da stoji uz Baltićev Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimene u Bosni (koji, kako sam Baltić piše, obuhvaća razdoblje od 1754. do 1887. iako je riječ do 1882.).

I za Kulierov dnevnik, kao i za druge ljetopise bosanskih franjevaca, vrijedi Lovrenovićev sud da ima živ, gibak jezik, bogat pučkim idiomima i uobičajenim turcizmima.[17] Kulier nije pisao samostansku kroniku, nego svoje osobne zabilješke s mjerenjem temperature i s redovito sažetim osvrtima na događaje u samostanu ili neke velike, svjetske događaje kao i njihove posljedice za bosanske, odnosno fojničke franjevce i katolike. Kulier zasigurno nije planirao objavljivati svoj dnevnik, ali je dosljedan starom fratarskom razumijevanju povijesti i bilježenju prošlosti, zapisivao događaje da se kasnije čitaju, da netko od budućih fratara zaviri u njegov maleni bločić i usporedi svoje i Kulierovo vrijeme, i da – a zašto ne – posvjedoči kojim je samo marom prvi bosanski meteorolog, franjevac Blaž Marija Kulier, iz dana u dan – ujutro, upodne i uvečer – mjerio toplinu i hladnoću, pratio vremenske mijene od kojih je ovisio život i rad kako pojedinca i samostana tako i šire zajednice.

Iz života fra Blaža M. Kuliera

Andrija Kulier, fratarski fra Blaž Marija, rodio se u Fojnici 6. rujna 1846. Umro je u Fojnici, mlad, s četrdesetak godina, 9. siječnja 1887. Već u sedmoj godini, piše njegov školski kolega i vjerni prijatelj fra Mijo Vjenceslav Batinić, „polazeći narodnu učionu svrati svojom tihoćom i darovitošću pozornost mjestnih franjevaca, te počam je sam želio, bi uvršten medju njihove pripravnike, da s vremenom postane redovnikom“[18]. S manje od 12 godina, nalazi se među samostanskom djecom kao pripravnik za franjevački red.[19] Niže razrede pohađao je u Fojnici, Gučoj Gori i Livnu. Pokazao se vrlo dobrim u latinskom, a resila ga je iznimna miroljubivost i pobožnost, posebno pobožnost prema BD Mariji, zbog čega će si kasnije uz ime Blaž pridodati i ime Marija.[20]

Zanimljivo je, a to navodi i Batinić, da se na primanju u Red, na ispitu đaka, u Fojnici zadesio tadašnji definitor Bosne Srebrene, umni fra Blaž Josić, inače latinist i pjesnik na latinskom jeziku. On je obećao da će se dalje brinuti za Andriju, a ovaj je, najvjerojatnije iz zahvalnosti, na ulasku u novicijat 1862. uzeo ime fra Blaž. Nakon novicijata u Fojnici, odlazi u Guču Goru pa u Livno da izuči filozofiju „pod upravom učenih otaca fra Ante Ćurića i fra Ante Kneževića“. God. 1864. poslan je na studij teologije u Reggio, u Italiju. Ondje polaže vječne zavjete i uzima još jedno ime, Marija, kao vrli štovatelj Marijin. Ondje je, kako svjedoči njegov kolega Batinić, „dobio njeku nutarnju bolest, od koje se brzo oporavi, nu nigda više nemogadiaše pretiliji biti, taka pako sumornost češće bi mu od sada zastrla vedro čelo“.[21]

Ubrzo, nakon samo dvije godine (1866.), jer su dokinuli bogosloviju gdje je studirao, Kulier se vraća u Provinciju. God. 1867. poslan je u Đakovo da dovrši studij. U Varcaru je zaređen za svećenika 1869. od apostolskoga vikara fra Paškala Vujičića i odmah bio poslan u jednu od najprostranijih župa fojničkoga distrikta, u Bugojno, za duhovnog pomoćnika i pučkog učitelja. Zbog marljivosti u bugojanskoj školi, nakon četiri godine starješinstvo ga 1872. šalje u Livno za učitelja redovničke mladeži. Ondje ostaje sljedećih pet godina. Potom, od 1877. do 1880. u Fojnici vrši službu učitelja, meštra novaka. I ondje je uzoran odgojitelj, aktivan; priprema zabave i priredbe u raznim svečanim zgodama s novacima i đacima, a pomaže mu i kolega Batinić. U Fojnici kroz osam godina mjeri vanjsku temperaturu (1877.-1884.), i uz zapisivanje temperature bilježi, važnije događaje vezane za samostan u svoj dnevnik.

Kulier se, vidimo to u dnevniku, bavio i narodnim liječenjem, „njeke [je] ljekove dobavljao“ a „njeke sam spravljao“, ali pazio je na duševno zdravlje bolesnika. Nuđena mu je župa, pa tajništvo Provincije, ali nije pristao. Kada je 1878. apostolski vizitator za Bosnu, biskup Forlani, tražio delegaciju da franjevačku stvar u Rimu predstave ugledni franjevci, onda je umjesto starijeg i boležljivog fra Bone Perišića, koji se odrekao krenuo fra Blaž Kulier, meštar novaka, i već prije određeni njegov kolega fra Mijo V. Batinić, tajnik provincijala Krilića. Ta dva mlada franjevca, „izvrsna oca“ („i due ottimi Padri“), otišli su u Rim u jesen 1880. i uz druge poslove sređivali su i pitanje školovanja bosanskih klerika, da umjesto Ostrogona, iz kojega su zbog nasilne mađarizacije pobjegli, nastave studiju u Đakovu.[22]

U Rimu je, piše Batinić za svoga subrata fra Blaža, ovaj „mlogo doprinio bistrijemu shvaćanju bosanskih odnošaja i učinio, da je upravitelj reda sklonuo se, da osobno dodje u Bosnu, raspršivši njeke predsude“.[23] Oba su franjevca svoj boravak iskoristili tako što su radili i po rimskim arhivima, posebno povjesničar Batinić. A Kulier se u Rimu upoznao s organizacijom Trećega franjevačkoga reda, danas pod imenom Franjevački svjetovni red, i te je ideje donio u Fojnicu i Bosnu. Radom s trećoredcima „zarazio“ je i fra Ignacija Strukića, tada mladog franjevca, profesora u Gučoj Gori koji će uvelike pridonijeti organiziranju franjevačkih svjetovnjaka, trećoredaca. Uz to, i prije sestara Služavki Maloga Isusa, družbe koju je utemeljio vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler, Kulier je radio na širenju društva „Maloga Isusa“ koje je u Bosni uveo apostolski vikar fra Paškal Vujičić.

Kulier se, međutim, iz Rima vraća dobro narušena zdravlja. Godine 1882. počinje „bacati“ krv. Zdravlje mu se ne poboljšava ni na rekonvalescentskom dopustu u Busovači, pa po želji biva premješten u ramske Doljane za župnika, „da tamo u onom čistom zraku potraži lieka“. No, ni ondje nije dugo ostao. Sve je više pobolijevao. Zatražio je da se vrati u rodnu Fojnicu. Na putu natrag, u Rami se teško razbolio od teške vrućice, ali je ipak prizdravio i vratio se u matični samostan.

Nakon ukopa majke, u kasnu jesen 1884. prati četiri klerika u Rim, a prema Barbariću u Asiz i to petoricu. Vraća se pa ponovno ide i preuzima službu nadzornika klerika jer general traži da dođe u Rim za duhovnika klerika u samostan sv. Bartola na otoku Tiberu. Ostaje u Rimu do kolovoza 1885. Ondje upoznaje i prijateljuje s fra Euzebijem Fermendžinom, članom uprave Reda i učenim franjevačkim povjesničarom. U Rimu Kulier dovršava talijanski prijevod Uprava trećeg svjetovnog reda sv. oca Frane od fra Bazilija de Greccioa (što i tiska u Zagrebu 1885).

I kolega mu Batinić i učitelj Barbarić svjedoče da je Kulier bio sklon pokorničkom životu. Čak je htio umrijeti u kakvom strogom samostanu u Italiji, jer takvih samostana nije bilo po Bosni. Naime, za bosansko franjevaštvo povlačenje od svijeta i asketizam većinom su smatrani ako ne luksuzom, a onda neodgovornošću za vjernike. Ipak, na savjet prijatelja, Kulier odustaje o te nakane i vraća se u Bosnu. God. 1885. bio je izabran za definitora provincije. Godinu dana kasnije od bolesti pada u krevet i gotovo s oduševljenjem, kako piše Batinić, sprema se za smrt. Umire u Fojnici 9. siječnja 1887. Za njega Batinić piše da je bio pravi i savršeni redovnik: „On nije bio kakav svietski učenjak, niti visoki dostojanstvenik niti bučni rodoljub.“ Radio je marljivo u odgoju, i živio je strogo. Na koncu svoga nekrologa o Kulieru, Batinić poziva bosanske franjevce: „Molite se braćo za pokoj ove dobre duše i drage nam svima osobe; mene što se tiče, koji poznam od djetinjstva njegovo hvalevriedno življenje, uzvišene krieposti i blaženodovršeni život, držim, da je već u nebu, te ću često se k njemu obraćat, govoreći, dragi Blažu, moli za nas!“[24]

I relativno kratkim životom fra Blaž Marija Kulier ostavio je važan trag u povijesti Bosne Srebrene. Bio je discipliniran čovjek, strog redovnik, opslužitelj redovničkih zavjeta, sklon askezi, ali istodobno iznimno aktivan, stalno u komunikaciji, zagovornik franjevaca svjetovnjaka, promicatelj angažmana vjernika u društvenim, svjetovnim poslovima. Kulier je dosljedni meteorolog i uz to kroničar, sažet, distanciran i objektivan u pisanju o događajima oko sebe. On ne piše o velikoj povijesti, nego piše kroniku kako se veliki događaji, velika povijest, odražava na malu sredinu, na Fojnicu, na samostan, bosanske franjevce i katolike.

Kulier pripada važnoj generaciji bosanskih franjevaca 19. stoljeća koji od Miletića, Šunjića, Jukića, Martića, Perišića, Josića, Batinića, Karaule, Vladića i dr., u vremenu dekadencije, neuspješnih reformi i propasti Osmanskog Carstva, nastoje podići obrazovnu kulturu, posebno čitalačku svijest svoga puka, kroz knjigu, časopise, tekstove, razne pobožne i kulturne udruge. Zato ovaj osvrt vrijedi završiti riječima njegova suvremenika i učitelja fra Jerke Barbarića koje ponajbolje sažimaju Kulierov angažman. Fra Blaž Kulier, piše Barbarić, „s najvjernijim svojim drugom i suučenikom Batinićem često je viećao i snovao, da se u nas knjiga unapriedi i poboljša život duhovni, da se ustroji kakovo književno družtvo medju Franjevcima, da se izdaje kakav prosvjetni list, te je već sa spomenutim drugom priredjivao i prevadjao članke za takav list“.[25] Bili su to franjevci koji su imali svoje nade i snove, o njima raspravljali, sporili se, i za njih su trošili svoj život.

[1] O franjevačkim ljetopisima usp. Andrija ZIRDUM, „Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini“, u: Croatica christiana periodica 15 (1985) 43-64; Ivo PRANJKOVIĆ (prir.), Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća, Matica hrvatska u Sarajevu i HKD Napredak, Sarajevo 2006; Iva BELJAN, Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2011. Spomenuti autori navode i nekoliko ljetopisa iz 17. st. ili s početka u 18. st. koji su djelomično sačuvani ili ukomponirani u druge ljetopise. Fra Andrija Šipračić sastavlja ljetopis pod naslovom Tabula od ministara, i kapitula, koi se mogu znati, koi su bili u ovoi provincii Bosne Ardjentine, i što se dogodilo za koiega ministra, i od druzie stvari, i dekreta carkovnie. Šipračićevim ljetopisom služio se fra Nikola Lašvanin za svoj ljetopis kao što se poslužio i rukopisnom kronikom fra Stjepana Margitića. Julijan Jelenić 1918. u Glasniku zemaljskoga muzeja objavljuje preostatak Ljetopisa fra Marka iz Vasiljeva polja kod Modriče, a 1919. Jelenić također objavljuje Dva ljetopisa Bosne Srebrene. Ljetopis fra Marka iz Vasiljeva Polja i fra Bernardina Nagnanovića (Bosnae notitia Provinciae Argentinae).

[2] Bono Perišić 1880.-1887., Bono Kalamut 1875.-1887. i Blaž Kulier 1877.-1884.

[3] Zbog odlaska i boravka u Rimu ne bilježi temperaturu od 6. rujna do Badnjaka, 24. prosinca 1880., zatim jedanaest dana, od 5. do 15. listopada 1881. kada putuje i zastupa provincijala u Livnu pri prenošenju kostiju biskupa fra Augustina Miletića s Rapovina u samostansku crkvu na Gorici. Nejasan ostaje podatak da nebilježenje od 5. svibnja do 9. kolovoza 1882. objašnjava riječima: „Praznina na drugom mjestu.“ Ne bilježi u dnevnik temperaturu od rujna 1882. do svibnja 1883. kada zbog bolesti odlazi za župnika u Doljane. Ali i tada opisuje kakvo je vrijeme. Zatim ne bilježi ništa u dnevnik zbog putovanja i boravka u Rimu od 27. svibnja 1883. do 24. siječnja 1884. sa službom nadzornika odgoja. Povratkom iz Rima, opet je počeo s uobičajenim zapisivanjem topline zraka i vrlo oskudnim bilježenjima posjeta nekoga fratra ili eventualnoga rijetkoga događaja, sve do zadnjega datuma 4. ožujka 1884. Kao da se s progresijom bolesti i on sve više umarao. Živio je još nepune tri godine.

[4] Od kolovoza 1877. uz datum stavlja skraćeno i koji je dan.

[5] Taj dio zabilješki Kulier je naslovio: „Kako, i u koje vrieme obavljaju se izvanredne službe božje u Fojničkom samostanu s. Duha.“

[6] God. 1879. austrijska vojska za svoje potrebe postavlja meteorološke stanice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli. Na vrhu Bjelašnice (2067 m) izgrađen je meteorološki opservatorij 1894. godine. Zanimljiv je podatak da je temperaturu na Bjelašnici prvi mjerio austrijski časnik Anton Obermüller, koji je iz Beča na Bjelašnici služio svoju kaznu, zbog ubojstva ljubavnika svoje žene. I sam si je 1897. oduzeo život. Grob mu je odmah ispod opservatorija, na vrhu Bjelašnice.

[7] Evo kako Kulier opisuje vrijeme 30. studenoga 1879. „30. N. Strašno neuperno vrieme prema temperaturi. Sinoć se unoćala, jutros osvanula, i vas dugi dan, i opet se unoćala kiša malo kad za čas pristajući, ama kako da je se većinom gdje bi pala tu se smrzla, stoga snieg po kućam i po zemlji sve sami led učinio se, ali osobito po žalostnomu drveću ... sve se ledenice uhvatile, te pod tegobom leda sve se i jake grane podavile i objesile, te već prid mrak čuje se prasak sad ovde sad onde kako se krše grane te po ledu na uštrapke se razlieću. Na konaku u nas Šimo Grabovac bivši upravitelj expositure Kupres, a sadašnji Kreševa, bošnjak. Jutro +0°, dan +1°, večer -1° R. Prid mrak koji put za čas po malo se rastupili oblaci, a iza 1 s. noći jednoč sievnulo od sjevera.

Ili snijeg u svibnju 1880.: „19. Sr. Osvanu lievajući, vas dan lievalo i unoćalo, malo samo iza podne pristajalo, a prid mrak sa sniegom, te je malo i obielio po Cvitovnjoj. J. +6°, d. +5°, prid mrak 3 ½°, v. +1 ° R

20. Č. Osvanu svuda obielio nemal za podlanicu snieg, te je i još padao do prid podne, iza toga kadnokad kišica, te se po ravnici digao većinom, a iz okola svud bielio. Izvaljao žito, a drveće izkrhao, te silna šćeta. Iza ručka ode P. O. Vico Vicić. Pisah u Sarajevo Mati Kulieru. J. +1°, d. +5°, v. +2 ° R.“

[8] Svestrani francuski znanstvenik René-Antoine Ferchault de Réaumur (1683.-1757.) bavio se posebno insektima (entomolog). Izumio je i termometarsku ljestvicu s ledištem 0 a vrelištem 80.

[9] Riječ je o 10. 8. 1882.: „10. Č. Oblačno, jutros, oko podne i prid mrak rosilo, a i sunce se je koji put javljalo. Jutros ode prečastni general fr. Bernardin a Portu Romatino i tajnik njegov praćen mnogim do Gromiljaka, koji se u mrak vrate, a gvardijan i Romatini i dalje. General s tajnikom u fra Marijana Milićevića hintovu, u komu sam ja došao. j.+10 ¾°, d. +15 ½°, v. +11 °R.“

[10] Tako dana 7. travnja 1880. Kulier putuje u Sarajevo: „7. Sr. Većinom oblačno, a i sunce se je često pomiljalo, a dosta putah se je i kiša naovraćala. Pozvani od vlade, da za odštetu što će se inicijativom samoh nj. Veličanstva, graditi rateoralna crkva, dvor biskupu i župniku u Sarajevu na musali pomotju carevom i ostalih velikašah, tri manastira puste eraru garište lanjskog požara, gdje je stajala crkva, župni stan i kuće trijuh manastirah. Kao punomoćnik ovog manastira podjem na 1 s. prid podne, te odmorio konje iza Kiseljaka kroz jedan sat dodjem u 'Zdravu Mariju' u Sarajevo, i to za 6 ¾ satih putovanja, u arabi Miške Dragićevića. J. +6 °R.“ Vjerojatno se radi o mjestu u nekadašnjem Latinluku, danas u području Despića kuće, gdje su u otomansko vrijeme, poslije Bečkoga rata, tri samostana, Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo imali svoje kuće koje su služile za stanovanje franjevcima koji su morali dolaziti sviđati poslove, posebno tužbe, kod paše. Inače su u to vrijeme kreševski franjevci imali sarajevske katolike na pastoralnoj brizi.

[11] „Pisah PP. OO. Anti Musiću župniku u Osovu i Stiepanu Čamiću župniku u Komušinu, a i M.P.O. Mauriziu od Mletakah u Rim. Primih pismo od P.O. Jerke Barbarića“ (16. 4. 1881.). „Pisah P. O. Jerki Barbariću i poslah gutah, i Dru Jovanoviću liečniku knjaza Crnogorskog dvorskom u Cetinje“ (17. 4. 2019.) Kulier piše Ivanu Prodanu uredniku i tiskaru novina „Katolička Dalmacija“ u Zadru. „Pisah preporučeno upravi ilustriranomu ruskom listu 'Njiva' u Petrograd za pošiljanje bezplatno“ (18. 12. 1881.). Pisao je izdavačkoj kući Mučnjak i Sanftleben u Zagreb, pa uredništvu „Emporio cattolico“ u Torino.

[12] „Poslao nama mladjim misnikom po 2 oke rakije P. O. Bono Barišić, parok Skopaljski, a starim i po više, te mu ja jutros, po istomu kiridžiji, izpred mladjarije, pismeno zahvalio“ (7. travnja 1877.).

[13] Evo kako Kulier izvještava o smjeni gvardijana u Fojnici, na uočnicu Duhova, 14. svibnja 1880.: „14. Pe. Oblačno i magla, oko podne kišice bilo, ostalo kadnokad i sunce prosievalo. Jutros odoše na svoje župe P. O. Bono Milišić, definitor, koji je bio tri godine gvardijan te liepo i pošteno svršio, kao što mu je javno i ustmeno i pismeno pripoznato, ode u Podmilačje, a P. O. Pavo Alavpović, koji je ovdje zasebice jedanaest godinah bio Korišta i organista, a dvije posliednje i vikar, ode u Jajce. J. +8°, d. +14°, v. +11° R. Pratili ih do Tojine kahve PP. OO. Domin Gojsilović, novi gvardijan, Mijo W. Batinić, i Bono Lovrić.“

[14] O Franjičeviću 17. veljače 1878. Kulier između ostaloga piše: „Za tužnu uspomenu ovde ću ukratko – jer potanko i neznam slučaja – žalostnu tragediju s rečenim fr. Grgom navesti. Rečeni fr. Grgo Franjičević načinio kapelu na Kiseljaku, većinom svojim načinom posve licumjernim i petljujućim, za kakvog je se prija u mnogo prigoda pokazao, kao i posve pohlepna za novcem. Poradi varanja, gradeći se za svetca, čudotvorca i t.d. htjednu ga skinuti s rečene župe, ali on zapeo, navodeć, da je se zadužio do 200 dukatah u gradju pak stoga, ili nek mu manastir plati ili on neće sa župe. [...] Medjuto i Državnik i Biskup zapovjede mu da idje u manastir, ali on nehtjedne; zapriete mu cenzurami, a on nehaje; pošalju mu i po obližnjim župam proglase suspenziju i excommunicatiu, a on i to prezire, te njekoliko svojim licumjerstvom primami, pače dobar dio župe za se, te je svagdi i zloglasio fratre i Biskupa, što je mogao više, te im je obećavao da će kršćane on izbaviti iz nesnosnoga jarma fratarskoga. Župa mu je bila razdieljena, jedan dio da oprema Banbrdo, a drugi Gromiljak, ali seljaci začarani njegovim besjedam, a mnoge je i strahovanje – jer je i izgredah prostačkih na gdjekojim počinio potežući ubojito oružje – k sebi nagonio, tako je dakle dobar dio, osobito središte uz njega bio.“

[15] „Noćas residencija biskupova izgorila od neprijateljske ruke, većinom stvarih izgorilo, a nješto samo izbavili, te on sa svojom družbom u štali“ (1. 8. 1878.). „Kad je izgorila kapela na Brestovskom, onda prve turci govorili: 'prosvietlili su apoštoli na Brestovskom, još valja da prosvietle i oni u Fojnici'. Ovaj termin 'apoštol' turcim nije poznat, vidi se da tu ima prsta rišćanskoga, koji su se s njima u ovoj vojsci plaho slizali. Ovo nam je dotrkao odmah kršćanin kazati, koji je čuo svojim ušima. Drugi turci prolazeći cestom, upirajući prstom u manastir reče: 'vidi govnare'. A drugi opet govorili isto tako upirući u manastir: 'ja čudna mesa po onim pendžerim'“ (5. 8. 1878.).

[16] 31. lipnja i 1. srpnja 1878. izgorio biskupov stan u Brestovskom. Ondje ga je smjestio apostolski vikar fra Marijan Šunjić (1854.-1860.). Fra Paškal Vujičić (1866.-1881.) nakon požara u Brestovskom u srpnju 1878. seli u Fojnicu, pa zatim u Kraljevu Sutjesku, a onda 1879. u Sarajevo, u selo Bare, gdje će ga čak posjetiti i Kulier dok boravi u Sarajevu kod fra Grge Martića i noćiva kod svoga rođaka Mate Kuliera.

[17] O književnosti bosanskih franjevaca i ljetopisima usp. Ivan Lovrenović, Književnost franjevaca u Bosni i Hercegovini, Dodatak 2. kolu Biblioteke Iz Bosne Srebrene, Synopsis, Sarejevo-Zagreb 2015., 10.

[18] Fra M. [Mijo] V. [Vjenceslav] Batinić, „Fra Blaž Marija Kulijer. Definitor bosanske provincije“, u: Glasnik jugoslavenskih franjevaca 1 (1887) 14.

[19] O njemu se brinuli fra Mijo Gujić i fra Marijan Miličević, za školovanje. O tome u nekrologu piše njegov učitelj fra Jerko Barbarić, „Fra Blaž Marija Kulier“, u: Vrhbosna 1 (1887) 70.

[20] „Pa kao što redovnici, tako i mi njegovi saučenici u velike smo ga cienili i ljubili, koliko rad njegove pomnje u nauku, toliko i više rad njegove pobožnost i miroljubivosti“ (Batinić, 14).

[21] Batinić, 15.

[22] Usp. Gavranović fra Berislav, Franjevački klerici provincije Bosne Srebrene na studiju u Đakovu i na mađarskim učilištima. Mađarska nastojanja oko mađarizacije bosanskog franjevačkog pomlatka, prir. Blažević fra Velimir, Synopsis, Zagreb-Sarajevo 2020., 183-191.

[23] Batinić, 16. Fra Jerko Barbarić navodi da je ove franjevce, Batinića pa Perišića, kojega mijenja Kulier, tražio general od provincijala fra Nikole Krilića: „Preč. O. General na toliko je cienio vrline ove dvojice mladih Franjevaca Bosanskih, da je i najvažnija pitanja, tičuća se Redodržave, s njima raspravljao. Boravak njihov u Rimu ne osta bez ploda. Dobivši dozvolu, izpisaše iz arhiva Propagande mnoge podatke o djelovanju Bosansko-hercegovačkih Franjevaca“ (Barbarić, 70).

[24] Batinić, 19.

[25] Barbarić, 70.