Ivan Lovrenović

Trideset godina čekao se ovaj događaj - da na hrvatskom/bosanskom jeziku dobijemo kapitalnu studiju o povijesti franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, koju je dr. Jozo Džambo napisao i objavio na njemačkom jeziku 1991. godine (Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Dietrich-Coelde-Verlag Werl/Westfalen 1991). To izdanje je za tisak priređena Džambina doktorska disertacija, odlikovana nagradom Društva za jugoistočnu Europu (Sudosteuropa-Gesellschaft) iz Münchena.

Knjigu je s njemačkog jezika preveo dr. Sulejman Bosto, a izašla je u izdanju Kulturno-povijesnoga instituta franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Uz predgovor koji je za ovo izdanje napisao autor, donosimo pogovore čiji su autori dr. fra Marinko Pejić i dr. Emir O. Filipović.

Jozo Džambo

Predgovor izdanju 2021. godine

Fatum libelli – sudbina ove knjige je ukratko ispričana: Nastala je kao doktorska disertacija koju sam uz uobičajenu/propisanu disputaciju obranio 26. siječnja 1984. na Katedri za srednjovjekovnu povijest Sveučilišta u Bochumu (Ruhr-Universität Bochum). Moji mentori bili su prof. dr. Ferdinand Seibt (* 1927), medijevist i bohemist, i prof. dr. Emanuel Turczynski (* 1919), povjesničar s težištem na jugoistočnoj Europi. Samo usput spominjem da je prvi rođen u sudetskom dijelu Čehoslovačke, drugi u Černovcima, u nekadašnjoj Bukovini, danas Ukrajina. I jedan i drugi, dakle, potječu iz sredina koje su u nacionalnom pogledu tradicionalno polifone, što je ostavilo vidnoga traga i u njihovu poimanju raznolikosti i višeslojevitosti historijskih zbivanja i procesa. Tako gledano imao sam u njima kompetentne moderatore i sugovornike. I jedan i drugi umrli su u Münchenu, Turczynski 2002. godine, Seibt godinu dana kasnije. I jednog i drugog sjećam se s dužnom zahvalnošću.

Između obrane disertacije i preradbe za tisak prošlo je više godina, što ne bih nipošto označio kao prednost za kvalitetu rada. Međutim to kašnjenje diktirale su vanjske okolnosti.

Čitajući sada, nakon tri desetljeća ponovno svoj vlastiti rad, priznajem da sam tu lektiru doživljavao kao tuđu. To se može činiti neobičnim, ali s takvom vremenskom distancom i posebno ako vas profesionalni put udalji od te teme, takav dojam je neizbježan. U rečenicama, stilu i načinu izlaganja prepoznajem doduše sebe i podsjećam se na detalje, argumentaciju, dileme i zaključke, ali vrlo teško kao vlastiti rad.

Osim toga, tek iz ove vremenske perspektive mogu zamijetiti da je rad imao pred očima prije svega njemačku publiku. Stoga neće iznenaditi ako današnji čitatelj u prijevodu otkrije poneko mjesto ili opis koji će mu se činiti suvišnim; rigorozno poravnavanje i pročišćavanje takvih mjesta mislim da ne bi bitno pridonijelo čitljivosti i razumijevanju teksta.

Podesilo se tako da je disertacija otišla u tisak tek u godini kada su bosanski franjevci slavili 700. obljetnicu svoga dolaska u ove krajeve. Tu obljetnicu oni su obilježili znanstvenim skupom "Sedam stoljeća bosanskih franjevaca" u Sarajevu od 18. do 20. travnja 1991. godine. Želja mi je bila da upravo za tu zgodu uručim provinciji Bosni Srebrenoj kao svoj dar tiskanu disertaciju koja tematski obrađuje njezine početke i koju sam, kako stoji u predgovoru, njezinim članovima i posvetio. Knjiga je, međutim, trebala kao 35. svezak u nizu "Franziskanische Forschungen" izaći iz tiska tek nekoliko mjeseci kasnije, ali sam izdavača Dietrich-Coelde-Verlag iz Werla u Vestfaliji (Westfalen) molio da uvaži spomenuti jubilej što je on i učinio i knjigu pravovremeno objavio.

U događajima koji su slijedili, a koji su cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa time i Bosnu Srebrenu, stavili pred nova i teška iskušenja, za poklon-disertaciju nije moglo biti interesa. Ona je prošla nezapaženo i kao takva ostala sve do u naše vrijeme. Habent sua fata libelli.

Pravednosti radi spominjem da je, odmah nakon objavljivanja rada na njemačkom, dr. Anto Slavko Kovačić, povjesničar, biobibliograf i bibliotekar, kao prvi predložio da se knjiga prevede, što je u tom trenutku bilo nezamislivo. Dr. Kovačić je tragično preminuo u ratnom Sarajevu 6. srpnja 1992. i ovo je prigoda da ga se sa zahvalnošću sjetim i podsjetim na to da je on brojne svoje radove posvetio upravo franjevačkobosanskim temama.

Da je, unatoč svemu, ipak došlo do ostvarenja ovog nauma, imam zahvaliti upornosti dr. fra Ivana Šarčevića, kojemu je, ne baš lako, uspjelo nagovoriti me da se knjiga, iako objavljena prije tri desetljeća, prevede i tako učini pristupačnom domaćoj zainteresiranoj publici.

Fra Ivan nije ostao samo pri nagovoru, nego se pobrinuo da za prijevod nađe i kompetentnog prevodioca u osobi prof. dr. Sulejmana Boste.

Dajući svoj pristanak za prevođenje, postavio sam kao uvjet da meni nakon toliko godina ne bi bilo moguće knjigu aktualizirati i uvažiti nova dostignuća i spoznaje kada je riječ o srednjovjekovnoj Bosni i specijalno franjevcima u tome vremenu. Izrazio sam želju da bi upravo to morao biti sastavni dio prevedene publikacije, to jest da bi se u dodatku čitateljima tekstom i bibliografijom trebalo ukazati na ono novo što moja knjiga iz razumljivih razloga nije (bila) u stanju ponuditi.

Tog se posla spremno prihvatio i suvereno ga obavio prof. dr. Emir O. Filipović s Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu popratnim tekstom i bibliografskim dodatkom koji sam za sebe govori i pokazuje što je na području bosanskohercegovačke medijevistike i šire objavljeno u zadnjih trideset godina.

Dr. fra Marinko Pejić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u svome pogovoru istaknuo je franciskanološki aspekt knjige i važnost identitetske problematike koja se ticala kako čitavog Franjevačkog reda tako i franjevaca u Bosni i njihova djelovanja; ta, inače u domaćoj historiografiji zanemarena pitanja, pomažu znatno za razumijevanje kako franjevačkog izvornog ideala tako i njegova praktičnog ostvarenja tijekom stoljećā.

Čitateljima preporučujem da najprije pročitaju Filipovićev prilog s pregledom bibliografskog dodatka kao i Pejićev pogovor. Ovi prilozi će im znatno pomoći za razumijevanje čitave problematike i smještanja moga izlaganja u odgovarajući kontekst.

Kako prevodiocu Sulejmanu Bosti tako i autorima priloga Emiru O. Filipoviću i fra Marinku Pejiću izražavam svoju iskrenu zahvalnost i divljenje da su se spremno prihvatili ovoga nimalo jednostavnoga posla.

Kompletan tekst prošao je kroz lektorske i korektorske ruke prof. dr. Emira Filipovića, dr. fra Stipe Kljajića i Darka Rubčića. Koliko mi je njihova stručnost bila od koristi, toliko i još više znam cijeniti njihovu kolegijalnu susretljivost i raznovrsnu pomoć na čemu im svima dugujem iskrenu zahvalnost.

Zahvaljujem nakladniku Kulturno-povijesnom institutu Bosne Srebrene što je ovu knjigu uvrstio u svoj vrijedni historiografski niz.

Priređujući ovaj prijevod za tisak i čitajući po ne znam koji puta Znakove pored puta Ive Andrića naišao sam u toj znamenitoj knjizi na citat koji bi mogao biti moto ovoj davno napisanoj, a sada u prijevodu oživljenoj knjizi: "Ko god radi na nekom umetničkom ili naučnom poslu i želi da svoje delo, kad ga jednom okonča, objavi i izloži pogledu i sudu javnosti, trebalo bi da pre toga zna šta ga sve čeka, kakvim se mogućnostima i opasnostima izlaže i njegovo delo i on sam. Ali on to ne zna i ne može da zna, jer je to nemoguće predvideti. Tek docnije, često mnogo docnije, on ima prilike da vidi u kakvu se je avanturu upustio, da sazna ono što, gonjen stvaralačkim nagonom, a možda zanesen i sujetom, nije video."

Tako, izlažući "pogledu i sudu javnosti" ovaj prijevod, ponavljam posvetu iz godine 1991. Knjigu posvećujem franjevcima Bosne Srebrene – a komu bih drugomu!

München, studeni 2021.

Marinko Pejić, OFM

Jozo Džambo, Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni

U formiranju posebnih duhovnih škola središnje mjesto, nedvojbeno, imaju pojedinci-utemeljitelji, ali i ti utemeljitelji žive u konkretnom povijesno-kulturnom kontekstu, koji ima važnu ulogu u formiranju njihovog duhovnog iskustva. To načelo važi i za kasnije prenošenje karizme utemeljitelja. U svom širenju po svijetu franjevačka duhovnost se susrela s konkretnim i različitim crkveno-društvenim prilikama, što je urodilo i mnoštvom različitih utjelovljenja franjevačke duhovnosti u mnoge narode i kulture.

Život Franje Asiškog je neodvojiv od povijesti prvih desetljeća Franjevačkog reda, jer i u životu utemeljitelja, osim u njegovim spisima, različite struje fratara su tražile utemeljenje i opravdanje ideala svoje duhovnosti. Franjevačka povijest reflektira sukob ideala prvih generacija franjevaca.

Svaki tekst koji nalazimo u izvorima, iako možda nije ciljano napisan s nekim skrivenim motivom, odražava mentalitet autora, konkretne prilike u kojem je nastao, ulogu koju je trebao imati u povijesti Reda, reakciju na određene pojave i događaje koji su se zbivali unutar ili oko rane franjevačke zajednice.

Ista problematika, pitanja i dileme, vezana uz franjevački identitet i karizmu, koja su mučila franjevce u svijetu, prisutna je od samih početaka franjevaštva i u Bosni.

Franjevački red stiže u Bosnu u jednom, kompleksnom, ali i duhovno vrlo plodnom periodu svoga razvoja. To je vrijeme pokreta Opservancije u Redu, vrijeme koje su mnogi doživljavali kao „povratak izvorima franjevačke duhovnosti“ nakon teškog perioda unutarnjih previranja. Mnogi franjevci koji su u početku dolazili u Bosnu bili su nadahnuti živom željom prenošenja, za njih,  najautentičnije franjevačke tradicije.  Ali ta tradicija, nije se nipošto jednoznačno razumijevala, i ova činjenica je jedna od konstanti koja prati, i velikim dijelom određuje franjevačku povijest.

U dosadašnjim publikacijama o povijesti bosanskih franjevaca premalo se pozornosti posvećivalo utjecaju identitetskih pitanja koja su potresala Franjevački red i utjecala na franjevce i njihovu strukturu u Bosni. 

Knjiga Joze Džambe, Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni, napokon, popunjava ovu prazninu. Kako sam autor u predgovoru kaže: „Upada u oči da je raspoloživim istraživanjima o povijesti bosanskih franjevaca od svih aspekata najmanje uzet u obzir francikanološki aspekt. Red i njegova misija su uvijek stavljani ili u politički ili crkvenopolitički kontekst, a da pri tome ni na koji način nisu uzimane u obzir specifičnosti same zajednice, njezino seberazumijevanje i njezina pozicija“.

U svojoj rekonstrukciji povijesti franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, autor temeljito i dosljedno analizira sve važnije dostupne izvore, a glede franciskanološkog aspekta,  osobito one koji su mu izravno najbliži, s njemačkog govornog područja, ne propuštajući pri tome ni jedno važno pitanje koje je mučilo ranu franjevačku zajednicu.

Jozo Džambo u svojoj knjizi pokazuje, što je u našem kontekstu i najvažnije, da su sva događanja u Redu bitno utjecala i na franjevce u Bosni. Ne prepušta se romantičarskom i apologetskom opravdavanju franjevaca u Bosni, čemu su pomalo bili skloni mnogi autori koji su pisali o djelovanju franjevaca u Bosni, sugerirajući kako je njihov napredak išao uvijek pravolinijski, uzlazno.

U dosadašnjoj historiografiji se uglavnom tvrdilo da su u Bosnu dolazili isključivo franjevci koji su bili pristaše Opservancije u Redu, dakle, fratri strogog načina života, željni povratku na „izvore franjevaštva“, što bi trebalo, navodno, biti jedan od temeljnih karakteristika bosanskog franjevaštva. Neki autori (Mandić) su otišli i dalje, te su tvrdili da se pokret ili struja Opservancije razvila autonomno u Bosni, neovisno o utjecaju iz srednje Italije, ne potkrepljujući to nikakvim dokazima.

Džambo, analizirajući prvorazredne izvore, pokazuje da su u Bosnu dolazili franjevci različitih usmjerenja. Mnogi od njih su bez sumnje bili pristaše strogog opsluživanja Pravila, osobito glede siromaštva. Ali bilo je i franjevaca u Bosni koji su bili skloniji popustljivijem stilu života, uvjetno rečeno, bliže onome što se kasnije naziva konventualizam. Ove dvije struje nazočne su od samih početaka franjevaštva u Bosni. Franjevcu su boravili u manje naseljenim mjestima i skromnim kućama i crkvama, kao i urbanim sredinama i  raskošnim samostanima i crkvama, koje su za njih gradili bosanski vladari.

Autor ovom pitanju ne pristupa „navijački“ nego, naprosto, na temelju izvora iznosi činjenice. Analiza unutarnjeg stanja Bosanske vikarije pokazuje da je ta zajednica od početka bila izložena velikim napetostima. Te su napetosti bile izraz opće atmosfere u Crkvi i Redu, ali su djelomično imale specifično bosanske uzroke.

Dosadašnja domaća historiografija, kako kaže Džambo, nije bila dovoljno fleksibilna da bi odobrila postojanje i „trećeg“ puta, između Opservancije i Konventualstva, koji bi nastao spajanjem ove dvije tendencije, kao još jednog franjevačkog modus vivendi.

Postojanje jednog takvog „trećeg“ puta, možda sačinjava i bit bosanskog franciskanizma, smatra Jozo Džambo, što je sigurno originalna pozicija, kakva se do sada nije sretala u domaćoj historiografiji.

Volio bih da sam ovu knjigu mogao čitati prije tridesetak godina, kada je i objavljena na njemačkom jeziku, i kada je započela moja franjevačka i teološka formacija. Generacije franjevaca u Bosni i Hercegovini često nisu imale pristup ni temeljnoj franjevačkoj literaturi (spisima i biografijama Sv. Franje) a još manje kvalitetnim studijama, koje kritički i odgovorno promišljaju o bogatoj duhovnoj i povijesnoj baštini franjevaštva.

Iako je prošlo tridesetak godina od njezinog objavljivanja, i na ovom području postignut je veliki napredak, ova knjiga ne stiže ipak prekasno, ona je još uvijek među najboljim sintezama franjevačke povijesti u Bosni, zbog svog kompetentnog i odmjerenog pristupa nikada do kraja zatvorenim pitanjima i dilemama franjevaštva uopće, a osobito u Bosni i Hercegovini.

Emir O. Filipović

Jozo Džambo, Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni – trideset godina poslije

Korisnim knjigama vrijeme ne umanjuje vrijednost. Čak ni kada se pojave u nevrijeme. Jer kako drukčije nazvati devedesete godine dvadesetog stoljeća, posebno ako ih promatramo iz bosanskohercegovačke perspektive? Na samom njihovom početku, u njemačkom gradiću Werlu, u pokrajini Nordrhein-Westfalen, daleko od domovine, objavljena je studija Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien autora Joze Džambe, i da su kojim slučajem tadašnje okolnosti bile povoljnije, sasvim sigurno ne bismo morali čekati tri desetljeća da se ona prevede i stavi na uvid čitateljstvu koje se najviše zanimalo za njezinu tematiku i koje se ta tematika još uvijek na najneposrednije načine tiče.

Zato s tih trideset godina koliko je proteklo od objavljivanja njemačkog izvornika, knjiga Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni ima nešto dužu “prethistoriju” nego što je to uobičajeno kod sličnih izdanja. Nastala je kao doktorska disertacija branjena 1984. na Ruhr Univerzitetu u Bochumu, za tisak je pripremljena 1990, a konačno objavljena 1991. godine, na veliku obljetnicu Franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini. Autorov uloženi trud tada nije prošao neopaženo. Disertacija je 1986. nagrađena godišnjom nagradom Društva za jugoistočnu Europu u Münchenu, a knjiga je po objavljivanju privukla pažnju i brojnih recenzenata koji su je pozitivno ocijenili. S pravom su isticali njezin kritički i objektivan odnos, kako prema prvorazrednim izvorima i cjelokupnoj obrađivanoj tematici, tako i prema ranijoj historiografiji koja je srednjovjekovnim franjevcima na bosanskom prostoru pristupala uglavnom apologetski, pa skoro i “hagiografski”. Takav emotivan ili subjektivan stav starijih autora je unekoliko i razumljiv ako se uzme u obzir da su o ovoj temi prije Džambe uglavnom pisali sami bosanski franjevci koji su svoje prethodnike željeli predstaviti u najboljem svjetlu te ponekada i opravdati njihove postupke. Svi su oni, od Filipa Lastrića, Mije Vjenceslava Batinića, Julijana Jelenića, Bonicija Rupčića, pa sve do Dominika Mandića, o prošlosti Reda pisali “iznutra” i imali su specifične razloge, motive i povode za bavljenje ovom temom, uvjetovane vremenom i prilikama u kojima su živjeli i djelovali. Neki su s više a neki s manje uspjeha u svojim knjigama predstavili srednjovjekovno razdoblje povijesti franjevaca u Bosni, otklonili osnovne sumnje oko faktografije, kronologije i nekih temeljnih istraživačkih problema, ali za razliku od Joze Džambe nijedan tom ključnom periodu bosanskog franjevaštva nije posvetio zasebnu studiju. Čak i ako temu nije promatrao sasvim “izvana”, ipak je njegovo djelo svojevremeno okarakterizirano kao “najkritičkiji i najutemeljeniji prikaz djelovanja franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni” do tada.

I uistinu, bio je to znatan napredak u odnosu na ranije. Osim što je bila prva tematski zaokružena cjelina, monografska obrada i suma onoga što se pouzdano znalo o franjevačkoj prošlosti od dolaska u Bosnu do 1463. godine, Džambina studija imala je i pregršt drugih pozitivnih strana. Uz nadasve korisnu procjenu vrijednosti neobjavljenih i objavljenih primarnih izvora, u prvom redu papinskih bula, spisa dubrovačkih kancelara i bilježnika, te općih dokumenata franjevačkog porijekla, nudila je i kritički odmjeren presjek dotadašnjih historiografskih postignuća izložen diskurzivnim i polemičkim tonom. I dok su u najvećoj mjeri knjige starijih autora o prošlosti bosanske franjevačke vikarije bile pregled povijesti same ustanove, djelo Joze Džambe se nije samo fokusiralo na političke nego je obuhvatilo i društvene i gospodarske implikacije franjevačkog prisustva u državi bosanskih banova i kraljeva. To znači da u fokusu autora uopće nije bilo široko prostranstvo nekadašnje Bosanske vikarije, koja se u svojim najširim granicama protezala od Istre na zapadu do obala Crnog mora na istoku, i od Jadrana na jugu do Karpata na sjeveru, nego se istraživanje odnosilo samo na Bosnu kao “povijesni krajolik”. U tako definiranom okviru bilo je dovoljno prostora za razmatranje mnogih važnih pitanja, od kojih vrijedi posebno izdvojiti prikaz crkvenih prilika u Bosni prije dolaska franjevaca, zatim unutarnje organizacije i misionarske prakse franjevačkog reda, te političkih i vjerskih uslova u kojima su članovi bosanske franjevačke zajednice obavljali svoje pastoralne dužnosti. Međutim, možda je najvažnija odlika knjige to što franjevce ne izdvaja iz šireg konteksta u kojem su djelovali te ih smatra sastavnim dijelom srednjovjekovnog bosanskog društva, prateći, do one mjere do koje je to bilo moguće, njihove interakcije s ostalim raznorodnim društvenim kategorijama toga vremena, Dubrovčanima, Sasima, građanima, trgovcima, vlastelom i drugim sličnim grupama. Naravno, nije bila zanemarena ni uloga Crkve bosanske kao konkurentske institucije u istim funkcijama, a novost u odnosu na ranije autore svakako je bilo i značajnije oslanjanje na neobjavljene dokumente Dubrovačkog arhiva, ponajviše na brojne testamente dubrovačkih građana koji su franjevcima i njihovim samostanima u Bosni oporučno ostavljali vrijedna materijalna dobra. Informacije crpljene iz izvora su bile dosta vješto uklopljene u opće tokove povijesti franjevačkog reda te je u knjizi do izraza jasno došla snažna franjevačka akcija na polju kulture koja je dodatno povezala tadašnju Bosnu na periferiji katoličkog svijeta sa suvremenim strujanjima na Zapadu i Centralnoj Europi. Istican je međunarodni karakter reda te je oslikan i postepeni proces prepuštanja inicijative domaćim snagama. U tom smislu je svakako indikativan podatak da je jedan franjevac porijeklom iz Bosne po prvi puta preuzeo službu vikara Bosanske vikarije tek 1504. godine. Djelo na samom kraju postavlja i važno pitanje o tome kako je na kontinuitet franjevačkog prisustva u Bosni utjecalo osmansko osvojenje Bosanskog kraljevstva.

Imajući to sve u vidu, mogla se očekivati skora priprema prijevoda i novog izdanja, dok je izvornik svakako bio čitan i citiran, ponajviše u stručnim radovima i u djelima koja su bosansku franjevačku tematiku obrađivala na stranim jezicima. Takav razvoj događaja su, nažalost, poremetile ratom izazvane neprilike zbog kojih se prevođenje i objavljivanje moralo odgoditi za neka sretnija vremena. Za sva kasnija odugovlačenja i oklijevanja mogu se okriviti drugi, kako subjektivni tako i objektivni razlozi, od kojih svakako vrijedi izdvojiti pojačanu historiografsku i publicističku produkciju izazvanu naglim porastom zanimanja za sve aspekte bosanskog srednjovjekovlja. Ona je nastupila skoro istovremeno kada se na tržištu pojavilo njemačko izdanje knjige Joze Džambe, a onda je u narednom periodu uzela tolikog maha da se isprva moglo učiniti kako bi objavljivanje prijevoda imalo više smisla samo ukoliko bi se u obzir uzeli rezultati i tih nekih novijih pristupa.

Naravno, već je spominjana obljetnica Franjevačkog reda u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine poslužila kao zgodan povod za održavanje raznih manifestacija i skupova te objavljivanje brojnih prigodnih publikacija, unatoč svim problemima koji su uslijedili nedugo potom. U izdanju Vrhbosanske visoke teološke škole tada se pojavila i knjiga Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne, s opsežnim tekstom Bazilija Pandžića o historijatu franjevačke djelatnosti u Bosni od 13. do 15. stoljeća, a nekoliko doista vrijednih priloga o franjevcima u srednjovjekovnoj Bosni objavljeno je i 1994. godine u okviru zbornika radova sa skupa Sedam stoljeća bosanskih franjevaca 1291-1991. Upravo u to vrijeme pokrenut je i časopis Franjevačke teologije u Sarajevu Bosna franciscana. U njemu su se sporadično pojavljivali značajni članci o temama srednjovjekovne prošlosti franjevaca na bosanskom tlu, a relevantni radovi iz te oblasti izlagani su i na znanstvenim okupljanjima upriličenim raznim povodima, najčešće u organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu i Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene, samostalno ili u suradnji s drugim partnerima. To su zapaženi skupovi i zbornici posvećeni fra Anđelu Zvizdoviću, fra Marku Dobretiću, fra Jakovu Markijskom, zatim franjevačkim samostanima u Olovu, Kraljevoj Sutjesci, Gučoj Gori, itd, s mnogim korisnim podacima koji su se eventualno i mogli pronaći u nekoj novoj sintezi o bosanskim franjevcima u srednjem vijeku. Tome svemu možemo pridružiti i konstantno osvježavanje sadržajne ponude i prezentacije srednjovjekovnog kulturnog blaga u muzejskim zbirkama franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini praćenog porastom svijesti o važnosti predmeta koji se u njima čuvaju; od Humca, Livna i Jajca, sve do Sutjeske, Kreševa, Fojnice i Visokog.

Neovisno od ove inicijative franjevačkih krugova da dostojno obilježe značajne osobe, događaje i ustanove iz bogate baštine svoga reda, i historiografija o srednjovjekovnoj Bosni je krajem 20. i početkom 21. stoljeća doživjela svojevrstan rast obilježen poboljšanjem kvantiteta i kvaliteta onoga što je struka uspijevala proizvesti. U tom su relativno kratkom razdoblju objavljene mnoge kraće ili duže studije, zbornici radova, članci i monografije te su obrađene brojne teme ključne za bolje razumijevanje političkih, društvenih i vjerskih uvjeta u kojima su živjeli i djelovali franjevci na bosanskom prostoru. Napisane su detaljne biografije pojedinih vladara, velikaša i drugih značajnih ličnosti toga vremena, istraženi su odnosi Bosne s najvažnijim političkim subjektima u susjedstvu – Mletačkom republikom, Ugarskim kraljevstvom i Osmanskim carstvom, objavljena je temeljna studija o ustrojstvu Crkve bosanske i bosanskim krstjanima kao i knjiga o dominikancima u srednjovjekovnoj Bosni, zatim nekoliko zbornika radova o osmanskom osvajanju Bosne i širenju islama, knjige i istraživački članci o raznim zemljama, oblastima i gradovima Bosanskog kraljevstva, od kojih je možda u kontekstu ove teme najznačajnija monografija o Srebrenici u 15. stoljeću jer su franjevci tamo bili naročito aktivni. Osim toga, intenziviran je rad na objavljivanju i najranijih osmanskih dokumenata sačuvanih u arhivskim fondovima nekih franjevačkih samostana, a u posljednje vrijeme su obavljena i sustavna istraživanja dubrovačke arhivske građe te je publicirano nekoliko zbirki izvora s ponekim vrijednim i do sada neiskorištenim podacima o bosanskim franjevcima i njihovim samostanima. I inače je na osnovi zapisa iz kancelarijskih i bilježničkih knjiga Dubrovačkog arhiva nastalo nekoliko važnih stručnih priloga koji upotpunjuju naše znanje o ovoj temi. Napravljen je iscrpan pregled spomena samostana i crkava Bosanske vikarije u oporukama Dubrovačkog notarijata, zatim koristan rad o franjevcima u Zahumu i Bišću kod Mostara, kao i analiza o prisustvu franjevaca u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne, a nedavno je također objavljena i kvalitetna knjiga o postanku i razvitku franjevačke provincije u Dubrovniku koja je s Bosnom tijekom 14. i 15. stoljeća imala višestruko značajne i iznimno razvijene veze. Ozbiljni znanstveni članci o pojedinim franjevačkim temama nastajali su i na osnovi građe drugih arhiva, knjižnica i muzejskih zbirki pa tako danas imamo radove o franjevačkoj crkvi i samostanu Sv. Nikole u Milima kod Visokog, zatim o trećorecima, konventualcima i njihovim samostanima na bosanskom prostoru, te o oporučnim legatima Zadrana i Trogirana bosanskim franjevcima u doba kralja Tvrtka.

I u svjetskoj historiografiji se u protekla tri desetljeća po pitanju boljeg poznavanja općih tokova u Franjevačkom redu desio osjetan pomak, pa sada raspolažemo s nekoliko vrijednih i modernih sinteza o prošlosti franjevaca. Također su izdavane i knjige o franjevačkom obrazovanju, muzici, književnosti i likovnoj umjetnosti u srednjem vijeku, o ranoj franjevačkoj teologiji, o klarisama, o opservanciji u 15. stoljeću, o bogoslužju i franjevačkom identitetu, itd. Uz to sve su i kolege u Mađarskoj napravile stanovit iskorak u izučavanju mnogih pitanja vezanih za aktivnosti franjevaca, a velike izdavačke kuće su čak pokrenule cijele serije i nizove knjiga posvećenih franjevcima u srednjem vijeku. Pored toga su objavljeni i brojni novi izvori, poput dodataka čuvenoj zbirci Bullarium Franciscanum, a moderne tehnologije omogućile su pristup inače teško dostupnim starim dokumentima i knjigama, zbirkama izvora i starim časopisima s veoma vrijednim znanstvenim prilozima.

Ovakav jedan napredak svakako je prepoznat u stručnim krugovima pa su do sada na univerzitetima Sarajeva, Budimpešte i Novog Sada u nekoliko navrata prijavljivane magistarske i doktorske teme sa zadatkom da se u njima obrade ili pojedina pitanja iz franjevačke problematike ili pak ukupan historijat Franjevačkog reda u bosanskoj državi. Međutim, konkretni rezultati tih radova se još uvijek očekuju i stoga se može reći da je knjiga Joze Džambe i dalje jedina koja svojim naslovom i sadržajem isključivo tretira prošlost franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni te toj temi pristupa cjelovito. Zato joj ni svi ovi pobrojani pozitivni razvoji nisu umanjili vrijednost niti su doveli u pitanje opravdanost objavljivanja njezina prijevoda. Štoviše, postignuti rezultati na polju historiografije o franjevcima pokazali su da u njoj nema krupnih promašaja i propusta, nema previda i pogrešnih tumačenja, te su potvrdili autorove zaključke kao čvrste i utemeljene.

Samo iznimna stručna djela ostanu relevantna trideset godina nakon objavljivanja i u tom smislu je ova knjiga gotovo nezaobilazna za sve one koji se žele ozbiljno baviti fenomenom franjevaštva u bosanskoj državi srednjeg vijeka. Nažalost, kako zbog njemačkog jezika na kojem je pisana, tako i zbog općeg rasula izazvanog ratom, ona je ostala po strani u nekim radovima koji su analizirali djelovanje bosanskih franjevaca a čiji autori nisu poznavali jezik ili im je knjiga bila nedostupna. Iako ju je uglavnom koristio samo ograničen broj stručnjaka ona i dalje ima svoje mjesto u historiografskom rastu kao kontinuiranom procesu, i sasvim je izvjesno da bi taj rast u protekla tri desetljeća bio intenzivniji da je kojim slučajem djelo Joze Džambe svima stajalo na raspolaganju. Mi zapravo danas znamo neusporedivo više o srednjovjekovnoj Bosni nego prije trideset godina, ali isto se ne može bez stanovitih rezervi kazati i za naše znanje o ključnim, strukturalnim aspektima franjevačke djelatnosti u Bosni. Zato bi nam idealno trebala jedna nova i moderna studija o srednjovjekovnim bosanskim franjevcima, zasnovana na istraživanju primarne izvorne građe, koja će uzeti u obzir sve nove spoznaje stečene nakon 1991. godine i koja će se temeljiti na propitivanju uvriježenih stavova u literaturi. Takvu i svaku novu knjigu bit će daleko lakše napisati na osnovi ove.