Ivan Lovrenović

Bosanski franjevci u 19. stoljeću postaju nositelji modernizacije i kulturne emancipacije vlastitog naroda. Njihov je angažman, kako se pokazuje na primjeru književnog, kulturnog i političkog djelovanja Ivana Franje Jukića, seminalan u nizu društvenih područja među kojima se u ovom razdoblju izdvaja rad na autonomizaciji književnog polja (P. Bourdieu), na specifičan način povezan s emancipatornim postrevolucionarnim tendencijama. Kultura kao svjetovno područje u modernizacijskim pokretima preuzima obilježja svetog (A. Assmann): u književnosti se analogijom izdvajaju kanonski autori, norme i vrijednosti s potencijalno mobilizacijskim, ali i disciplinirajućim učinkom unutar zajednice. Okvir hibridnog, kulturnog i političkog projekta poput ilirskog, bosanskim franjevcima omogućuje artikulaciju polivalentnog, heterogenog identiteta vlastite zajednice, pri čemu se proces proizvodnje i identiteta i drugosti filtrira kroz raster nepravednih socijalnih odnosa i raspoloživih emancipacijskih strategija usmjerenih prema potrebnim društvenim reformama.

Ključne riječi: bosanski franjevci, Ivan Franjo Jukić, književnost, ilirizam, društvene reforme, zajednica

Perspektiva proučavanja Ilirskog pokreta često je vođena specifičnim centrizmima, bilo nacionalnim, bilo estetskim, te okrenuta prema izdvajanju i oblikovanju paradigme nacionalne književnosti i kulture, pri čemu se homogenizira i zaobilazi regionalna, rodna i socijalna heterogenost nositelja i sudionika pokreta. Tako se i mjesto i uloga bosanskih franjevaca prilagođava perspektivi centra/periferije koja je proizvedena naknadnim upisivanjem svjetonazorskih, kulturoloških i političkih stavova. Na djelovanje bosanskih “Iliraca” u povijestima književnosti hrvatskih autora obično se referira imajući u vidu književno, kulturno i političko djelovanje Ivana Franje Jukića i Grge Martića te njihov doprinos onome što se ističe kao glavni doprinos cjelokupnog ilirskog pokreta: “stjecanje nacionalnoga kulturnog identiteta – jedinstvenoga jezika, književnosti i nacionalnih institucija” (Brešić 2015: 354). Pri tome se djelovanje bosanskih franjevaca, slično kao i angažman bunjevačkih i gradišćanskih Hrvata, a donekle i ono što se zbiva u Dalmaciji i Istri ili kajkavskom dijelu hrvatskog sjevera, promatra kroz okular ilirocentrizma[1] koji se u novijoj povijesti prilagođava svojevrsnom interpretativnom kroatocentrizmu, čime se dodatno reducira slojevitost i raznolikost pokreta i razdoblja. U tom smislu se i djelovanje bosanskih franjevaca shvaća kao angažman Periferije koja pokazuje dosege i implikacije Centra[2] – i kao svjedočanstvo “da se političke granice ne moraju podudarati s granicama književnoga života” (Brešić 2015: 69). Rub/Periferija nacionalnog projekta povezan je i s perspektivom granice, odnosno predziđa koje, u povijesnoj metafori antemurale christianitatis, stoljećima generira politike identiteta na širem prostoru Balkana. Strategija isključivanja otomanskog Drugog/drugačijeg imanentna ovom kritičkom i književnopovijesnom postupku, kad je riječ o književnom i kulturnom djelovanju bosanskih franjevaca, reducira njihov kompleksan kulturni i geopolitički identitet na odvjetak tek jednog od Centara (Zagreb, Zapad, Austrija/Habsburško Carstvo) dok se drugi (Istok, Otomansko Carstvo) isključuje, odnosno funkcionira kao negacija, mjesto razlike ili otklona. Na tu se poziciju vlastite dvostruke rubnosti između Austrije/Slavena i Porte autori poput Ivana Franje Jukića referiraju implicitno, nalazeći načina da stvaraju i objavljuju u procjepu kulturne, ekonomske i političke ne/moći koja im je dodijeljena, ali i eksplicitno – imenovanjima, tekstovima i angažmanom koji će opisati njihove pojedinačne i kolektivne heterogene identitete. Cilj ovog rada je uputiti na tu vrstu angažmana u književnom i kulturnom radu Ivana Franje Jukića, jednog od prominentnih autora koji svojim tekstovima sredinom 19. stoljeća književno i kulturno naslijeđe bosanskih franjevaca upisuje u koordinate najdinamičnijeg razdoblja u modernoj povijesti Europe i Osmanskoga Carstva kada dominiraju “snažni modernizacijski impulsi laičke, građanske kulture i političke emancipacije” (Lovrenović 2015: 6).   I. Bosanski franjevci, kako vidimo na primjeru književnog, kulturnog i političkog djelovanja Ivana Franje Jukića, ali i Grge Martića, M. Šunjića, M. Nedića, J. Baltića, B. Josića, postaju nositelji modernizacije i kulturne emancipacije Bosne. Na sličan način kao i pripadnici Ilirskog pokreta u Hrvatskoj, oni kroz 19. stoljeće istovremeno utemeljuju autonomno književno polje[3] i sudjeluju u modernim političkim procesima koji su usko povezani s radom na nacionalnim identitetima.[4] Jukićevo političko pismo, kako je pokazao Ugo Vlaisavljević (2015: 575-594), predstavlja značajan početak političke modernosti. Njegova poslanica sultanu Abdul-Medžidu Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini (1852) koja će, pročitana kao buntovnički i panslavistički dekret, postati povodom njegovu progonstvu i kasnijem stradanju – “predstavlja prvi nacrt evropskoga građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine” (Lovrenović 2015: 8). Slično kao i poslanica Ivana Mažuranića Horvati Mađarom i njegov Manifest naroda hrvatsko-slavonskog (1848) ona revolucionarna načela slobode, jednakosti i bratstva postavlja u kontekst borbe za ravnopravnost vlastitog naroda unutar etnički, konfesionalno i staleški složenog carstva. Njihova su nastojanja pri tom emacipatorska na nekoliko razina, od kojih se zadnjih desetljeća najčešće apostrofira rad na nacionalnom identitetu, dok se socijalni aspekti često ostavljaju po strani – ili se podrazumijevaju njihovu okviru. U svom kulturnom i političkom radu Jukić pred sobom ima podjednako kulturnu, socijalnu i političku emancipaciju svoje zajednice. “Politički”, kako ističe Ivan Lovrenović (ibid.: 11), “on je državljanin, kao i generacije njegova roda i naroda stoljećima unatrag, jednoga kozmopolitskoga Carstva i države, istoga onoga u čijem su sastavu Srbija, Crna Gora i Bugarska – sve zemlje i krajevi što ih uključuje veličanstvena vizija Nove Kulturne Ilirije.” Njegovo je djelovanje na različitim poljima iskaz emancipatorskih, prosvjetiteljskih nastojanja kojima kulturu i književnost bosanskih franjevaca uključuje u svjetovne procese na kojima će izrasti književnost kao autonomna institucija, ali i moderno društveno uređenje i političke prakse. U cjelini gledano, kako je pokazala Iva Beljan (2014: 36–45), periodizacija i konceptualizacija književnosti bosanskih franjevaca, odnosno uklapanje u postojeće periodizacijske slijedove, često dovodi do redukcionizma koji rezultira neadekvatnim načinom analiziranja i vrednovanja, odnosno zatvaranja u uske referencijalne okvire. Zbog toga Beljan, na tragu onoga što čini Zoran Kravar (1988) pišući o kajkavskoj književnosti 17. stoljeća, književnost bosanskih franjevaca pridružuje krugu srednjoeuropskih književnosti, poput austrijske, smatrajući da joj je po generičkom repertoaru i svemu što se kroz njega manifestira srodnija nego “jezično bliskoj dubrovačko-dalmatinskoj književnosti.” U 19. st. književno i kulturno djelovanje bosanskih franjevaca direktnije se povezuje s kulturnim i društvenim procesima koji su zahvatili slavenske i europske zemlje. Integrativni zamah preporodnih pokreta označen je istovremeno proklamiranom uključivosti, potrebom da se niveliraju staleške, rodne i regionalne razlike, ali i posljedičnom homogenizacijom. Ovi procesi mijenjaju “franjevački književni model”, kako ga naziva Beljan (2014: 148), što među ostalim znači da se romantičarski interes za usmeno stvaralaštvo sada uklapa u stoljećima prokušanu strategiju franjevačke književnosti “koja je inzistirala na komunikativnosti s recipijentima niske obrazovne razine” (ibid.), često se koristeći u narodu popularnim desetercima.[5] Usmenost se sada postavlja kao stilska, poetička i idejna odrednica pri čemu, npr. kod Petra Bakule, ranije dominantnu moralno-didaktičnu funkciju tekstova, kako ističe Beljan (ibid.: 175), sada zamjenjuje socijalna, politička i nacionalna. Osim toga, uočljive su i retoričke i narativne inovacije, primjerice u tradicionalnom žanru bosanskih franjevaca, ljetopisu: “Bakula, kao i franjevački ljetopisci, odstupa od historiografskog modela pripovijedanja, u kojem je ljetopisac pripovjedač, ali kao pripovjedač ne dijeli opstojnu razinu likova, ne pojavljuje se kao promatrač, sudionik ili protagonist i ne obraća se izravno naslovljeniku nego pripovijeda u trećem licu” (ibid.: 155). Franjevački pisci, kako navodi Beljan, usložnjavaju historiografske tekstove književnim postupcima – pripovjedač je ujedno i svjedok i akter zbivanja: on zauzima jasan stav prema događajima, komentira ih i zagovara određenu stranu. Pri tom apostrofira čitatelja: uvjeravajući ga, moleći, jadikujući – tražeći razumijevanje i suosjećanje. Tako npr. Marijan Bogdanović u Ljetopisu kreševskog samostana (str. 97) apelira: “neka mi ljubazni čitatelj vjeruje, jer ne lažem: spopala me takva smućenost i tolike suze oblile, bez pretjerivanja velim, kao nikad dotada” (ibid.). Svi ovi tekstovi, pogotovo narativni, kako pokazuje Beljan, na nekoliko razina korespondiraju s društvenim problemima i kulturnim kodovima vremena i prostora na koje jasno referiraju. Vrlo često autori eksplicitno apostrofiraju socijalne teme povezane s procesima nacionalne integracije. Takve su reference vidljive i u tekstovima I. F. Jukića koji već prvim svojim budnicama (Bosna neće više da tuguje, Jednakosti želja, Misli vile bosankinje, Nejednakost ilirskěh banova) postavlja jasan zajednički cilj: slogu, prosvjetno i kulturno djelovanje na vlastitom jeziku i samosvjesti: “Da med Narode broit se počmemo” (Jukić 1973: 14). Cjelokupni Jukićev književni, kulturni, socijalni i politički angažman može se čitati kao izraz tih nastojanja koje danas možemo sagledati u širini, intezitetu i seminalnom utjecaju na nizu polja – izdavaštvu, stvaralaštvu, organizaciju, politici i obrazovanju. Njegov rad na izdvajanju književnog polja i institucionalnom grananju književnosti vidljiv je na nekoliko razina, o kojima će detaljnije biti riječi u nastavku ovog rada.

1. Književno stvaralaštvo: poezija, pripovijetke i putopisi.

“Mnogi su u Bosni i prije Ivana Franje Jukića pisali”, ističe Zdenko Lešić (2015a: 161), ali se za njega “prvog može reći da je bio književnik u modernom značenju riječi”, i to u smislu u kojem je ne samo pisao i objavljivao već i zadržavao svijest o sebi kao književniku i svećeniku (npr. u Jukić 1973, III: 440). Za razliku od ostalih svojih prethodnika koji svoje ljetopise nisu pisali s namjerom da ih objave, Jukić je svoju diskurzivnu prozu, putopise[6], memoarsku prozu, zemljopisne i povijesne članke pisao imajući na umu šire čitateljstvo, obrazovano i neobrazovano kojima je prenosio vještine i znanja o svijetu, a ne više, kao njegovi prethodnici, “nauk krstjanski” (Lešić 2015a: 163). Njegova orijentacija na svakodnevicu, “uz rijetke osvrte na spomenički, monumentalistički model povijesnog pamćenja” (Kazaz 2015: 599) čini ove tekstove referentnima za proučavanje povijesti mentaliteta, “jer bilježe svijet iza velikih povijesnih događaja” (ibid.). Svih njegovih šest putopisa, nastalih od 1841. do 1852, kako pokazuje Kazaz, generiraju proces samoosvještavanja hibridnosti bosanskohercegovačkog pluralnog identiteta (ibid.: 600) te dotadanju religiocentričnu književnu praksu usmjeravaju prema “prosvjetiteljskom modelu megakulture moderne” (ibid.: 604). Njegov pripovjedački talent vidljiv je i u putopisima koji su začinjeni fikcionalnim pasažima (Lešić 2015a: 165) i u memoarima (npr. Omer-paša i bosanski Turci)[7] koji su strukturirani kao priča (ibid.: 175). Razvija ga u pripovijetkama koje je pisao[8] i bilježio, te dvije od njih i objavio u Kolu Stanka Vraza: Derviši carigradski i Dram jezika, 1847. Obje su priče objavljene kao “bosanske narodne pripovijetke”, no ta je odrednica zapravo oznaka autentičnosti i lokaliteta, a ne izvora, sadržaja ni forme ovih tekstova. Kao i pripovijetka Čudotvorni Bošnjak, objavljena iz autorove ostavštine u III. knjizi Bosanskog prijatelja 1861. godine, one, kako pokazuje Lešić, pozivajući se i na ranije zaključke Maje Bošković-Stulli, znatno premašuju “strukturne konvencije narodne novele”. Naime, u njima “dijegetske postupke usmenog pripovjedača (“pričanje”) dosljedno zamjenjuje mimetskim postupcima noveliste, tj, razvijanjem prizora koji se mahom odvijaju u kontinuiranom dijalogu, s potpunom individualizacijom likova i konkretizacijom ambijenta. Pa iako po tematici podsjećaju na “istočnjačke priče”, koje su u Bosni bile posebno popularne, njihov narativ je zapravo strukturiran na način klasičnih talijanskih novela” (Lešić 2015a: 181–182). Tako je Dram jezika srodan noveli Il Pecarone (1558) Giovannia Fiorentina na osnovi koje je Shakespeare napisao svog Mletačkog trgovca, s time što Jukić likove i radnju svoje novele postavlja u prepoznatljiv ambijent Sarajeva, odnosno Carigrada. Tim svojim radom Jukić, kao prije svega prozaik[9], ne uspostavlja nego, ističe Lešić (ibid.: 185), nastavlja tradiciju stare franjevačke književnosti u Bosni, nadovezujući se na Matiju Divkovića, Pavla Posilovića, Stjepana Margitića i druge koji su na jeziku svoga naroda reproducirali neke razvijene modele – mahom iz talijanske književnosti. No, kako dodaje, umjesto ranijih “nabožnih” modela, Jukić sada uzima “svjetovnu”, “profanu” bokačovsku novelu, adaptirajući je jezično i regionalno, a sve u skladu s novim shvaćanjem književnosti kao polja koje se “odvaja od poslova crkve” (ibid.). Književnom radu ovog autora ovdje treba dodati i kritičke i književnopovijesne tekstove kojima opisuje i vrednuje književno polje i potpomaže institucionalno odvajanje književnosti od drugih područja. Tako objavljuje pregledne članke Knjiženstvo ilirsko, 1844, Književnost bosansku, Hristjani u Dalmaciji i njihova književnost, programatske članke, polemike[10] i pozive te popratne tekstove uz pojedina izdanja, pojave ili aktivnosti, što je povezano i drugim aspektom Jukićeva rada, također utemeljiteljskim u nizu društvenih područja i disciplina:

2. Radovi iz historiografije, etnologije, antropologije, folkloristike, članci u kojima dijeli znanja iz ekonomije i privrede: njegov Zemljopis i poviestnica Bosne, prikupljanje usmenog stvaralaštva,[11] članci poput Domaćeg liekara.

Ovaj je aspekt Jukićeva rada izraz prosvjetiteljskog angažmana kojim se najprije terenskim i arhivskim radom legitimira postojanje i trajnost zajednice (jezika, naroda, običaja), a zatim se dobiveni materijali i spoznaje discipliniraju pregledima i interpretacijama. Slika obuhvatnosti Jukićeva djelovanja bit će potpunija dodamo li mu organizacijski rad: priprema i potpomaganje prosvjetnih ustanova (učiona), tiskare i “učenog društva” Kolo Bosansko (pozivi 1842. i 1848), urednički rad i izdavaštvo (Bosanski prijatelj). Sve te aspekte povezuje usmjerenost prema referentnom polju – suvremenim socijalnim, kulturnim i političkim prilikama, što se povratno prepoznaje i u ranije opisanim književnim tekstovima i/ili eksplicitnim komentarima diskurzivnih proza. Taj je angažman iskaz potrebe da se djeluje unutar vlastite zajednice, u prvom redu na dobrobit potlačenih društvenih skupina. Pri tome se Jukić često osvrće na analogan kulturni i društveni rad ostalih prosvijećenih naroda, ostatka Ilirije, kao i na stav vlastite državne uprave. O njoj piše: Turska vlada našim nastojanjima ne smeta, čak i potpomaže: “ali nama Bošnjacima nitko dotlen pomoći ne može, dok sami se ne potpomognemo” (Jukić 1973: II: 11). Samopomoć se sastoji prije svega u kulturnom i prosvjetnom radu, ali i – s njim povezanim – zahtjevima za izjednačavanjem prava i sloboda svim društvenim i konfesionalnim skupinama koje stupaju na političku scenu u postrevolucionarnom vremenu.   II. Egalitarizam i sekularizacija društva u ovom razdoblju paralelno djeluju i na književnom i na društvenom polju. U cjelini, kultura kao svjetovno područje u modernizacijskim procesima preuzima obilježja svetog (usp. Assman 2002: 48): u književnosti se analogijom izdvajaju kanonski autori, norme i vrijednosti s potencijalno mobilizacijskim, ali i disciplinirajućim učinkom unutar zajednice. Analogno procesu kanonizacije katoličkih svetaca, kanonski se autori, kao svojevrsni sekularni sveci kako je pokazao Marijan Dović,[12] legitimiraju kao identifikacijske točke koje služe za povijesno ovjeravanje kolektivnih predodžbi o trajnosti i univerzalnosti vlastite kulture.[13] Njihov se položaj u kulturnom polju legitimira praksama vrednovanja za koje su zaduženi izdavači, kritičari i znanstvenici, odnosno instance koje imaju, kako je to formulirao Pierre Bourdieu, autoritet za “autorizaciju autora” (Bourdieu 1993: 74–111). Postupci koji koriste, oponašaju ili referiraju na uvriježene religiozne prakse (procedure, rituale, simbolizacijske učinke) vidljivi su u manjoj ili većoj mjeri u književnim i publicističkim tekstovima (npr. u Hrvati Mađarom i Smrti Smail-age Čengića Ivana Mažuranića). Njima će se služiti i urednici, kritičari, kulturni radnici – svi koji sudjeluju u složenim mehanizmima proizvodnje i održavanja simboličkog kapitala koji se u ovom razdoblju istovremeno upisuju u kulturni i politički prostor. Religiozne prakse sada se redefiniraju i koriste u novom kontekstu u kojem se historizacijskim i arhivskim radom stvara prostor za niz novih disciplina, kontekstu u kojem kultura zauzima područje sakralnoga. Kad je riječ o bosanskim franjevcima ovaj se proces izdvajanja vlastitog identiteta ostvaruje s idejom o polimorfnosti i heterogenosti vlastite kulture. Kao polazište od kojeg kreću I. F. Jukić ili Grgo Martić, ilirizam je po sebi hibridan i uključiv, u onom smislu u kojem kao vlastitu projekciju postavlja svojevrsnu raznorodnu i neusustavljenu utopiju jedinstva u različitostima. Iako je ilirski projekt uključiv, čak i megalomanski ako ga se sagleda u prostornoj i regionalnoj perspektivi, on je istovremeno fiksiran uz potrebu da se odupre presezanju afirmiranih (najprije germanskih) naroda i velikih carstva, što je u pravilu vodilo u refleksiju o liminalnosti ili podređenosti vlastite pozicije. Kao “kvaziromantizam,”[14] Ilirizam je u kasnijim tumačenjima povezivan s rubnom kulturom koja (još) nije “uhvatila korak” sa Zapadom i koja se kao takva često promatra kroz imanentno balkanistički diskurs, u onom smislu u kojem ga definira Marija Todorova (1999). Književno, kulturno i društveno djelovanje bosanskih franjevaca je u tom kontekstu, a iz kroatocentrične perspektive, promatrano kao analogan, ali ruban odjek nastojanja koja svoj zamah i svrsishodan oblik dobivaju u Centru. S druge strane, promotrimo li ih u kontekstu kojemu povijesno, geografski i politički pripadaju i u kojem djeluju kao jedan od odvjetaka heterogene i uključive ilirske ideje – perspektiva se mijenja. Sada je pred nama djelovanje pojedinaca koji su obrazovanjem i svjetonazorom srodni nositeljima preporodnih pokreta i koji su vođeni emancipatorskim načelima usmjerenima prema transformaciji vlastitog kulturnog i povijesnog prostora. Njihovi su ciljevi pri tom upisani u socijalne i kulturne prilike koje postavljaju kao stalnu referencu vlastitih iskaza. Tako će u povijesti (“dogodopisu”) Bosne Jukić pisati o vladarima i velikašima, državnim politikama i vjerskim zajednicama, iznova se vraćajući na složenu dinamiku društvenih odnosa. Pišući npr. o bogumilima (“sljedba patarenah”) zadržava se, očekivano, na njihovom vjerovanju i odmacima od učenja Crkve da bi svoj osvrt završio dovodeći ih u pitanje ne prvenstveno kao skupinu “krivovjeraca”, nego kao “građane”, i to imajući na umu njihovu borbu za “narodnu nezavisnost” u kojoj nisu bili dosljedni već su se, kako naglašava, na koncu predali Turcima (Jukić 2015: 412). Znakovito je da se oko teme otpora feudalnom sustavu Jukić sukobio s Antom Starčevićem koji će o njemu napisati: “Sa fra Ivanom Jukićem prepirasmo se, kad god se sastadosmo: on bijaše bezuvetno proti vlastelinom, koje je zvao Turci; u ostalom biasmo dobri među se.”[15] Starčević je, naime, Jukića uvjeravao da su prilike u kojima bosanski kmetovi žive još uvijek, u usporedbi s drugim zemljama, dobre i da bi, ukoliko pokrenu bunu, mogli još gore završiti: “Vi dajete premalo: drugdje se ljudi jagme za tretjinu, za devetinu, a vami je premalo prideržati kakvih osam desetinah, i ni one dve točno ne dajete. Vi imate sigurnost i pravicu, kakove su drugde redke.” Na to mu Jukić odgovara: “Ti si najpamentniji ili najluđi čovek na svetu, i osim tebe nitko tako ne govori” (Markušić i Škarica 2015: 404). Društveno relevantne teme: “državno uređenje, neprovođenje reformi, poreznu politiku, socijalne anomalije, korumpiranost državne administracije, ekonomsko nazadovanje, sudski sustav itd.” imao je pred sobom, kako ističe Iva Beljan (ibid.: 175) i Petar Bakula u Dogovorima dvaju Hercegovaca, pokazujući reformatorski smjer koji je objedinio angažirane bosanske i hercegovačke franjevce u ovom vremenu. Jukićev interes za društvene, u ovom razdoblju prije svega svjetovne teme, vidljiv je, kako napominje Lovrenović (2015: 9), i po tome što je prvi u franjevačkoj tradiciji u Bosni svjesno istovremeno koristio svoje građansko i svoje redovničko ime: Ivan i fra Franjo. Njegov pseudonim, Slavoljub Bošnjak, k tome treba dodati, nosi “svebosansko, transkonfesionalno značenje” (ibid.: 10–11) koje povezuje najšire shvaćenu slavensku pripadnost s bosanskim/bošnjačkim heterogenim identitetom. Normativnost njegovih tekstova najčešće je, u skladu s time, polivalentna, uključiva i utemeljena u potrebi preslojavanja nepravednih društvenih normi. Identitarna drugost koja se u tom stvaranju identiteta izlučuje jesu, očekivano, Osmanlije, ali, kako ističe Kazaz (2015: 601), ne na (često viđen) način koji u romantiziranju južnoslavenske interliterarne zajednice konstruira negativnu sliku religijskog i etničkog drugog. Predmet Jukićeve kritike nije zazorni Istočnjak nego imperijalističko upravljanje Bosnom: sustav poreza, askeri i birokratski aparat koji podjarmljuje hrišćansko i kršćansko stanovništvo. Opisujući obespravljenost kmetova (uglavnom katolika i pravoslavnih), Jukić, kako upozorava Kazaz, reflektira polimorfnost bošnjaštva te postavlja društvene i kulturne procese u širi okvir projekta moderne. Njegova se vizija buduće Bosne, tada još kontekstualizirana konceptom jedinstvene Velike Ilirije, jasno definira parametrima kojima poželjan prostor vlastitog življenja vidi u ostvarenju socijalne pravde i, s njom povezane, nacionalne i vjerske ravnopravnosti (Lešić 2015a: 169).   Literatura Alaupović, Tugomir. 2015. Ivan Franjo Jukić (1818–1857). Biografije bosanskih franjevaca. Prir. Marko Karamatić. Sarajevo – Zagreb: Synopsis: 251–338. Anderson, Benedict. 1991. Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London – NY: Verso. Assmann, Aleida. 2002. Rad na nacionalnom pamćenju. Kratka istorija njemačke ideje obrazovanja. Prev. A. Bajazetov-Vučen. Beograd: Biblioteka XX vek. Assmann, Aleida. 2011. Duga senka prošlosti: kultura sećanja i politika povesti. Prev. D. Gojković. Beograd: Biblioteka XX vek. Beljan, Iva. 2014. Na rubu književnosti. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. Brešić, Vinko. 2015. Hrvatska književnost 19. stoljeća. Zagreb: Alfa. Coha, Suzana. 2015. Medij, kultura, nacija. Poetika i politika Gajeve Danice. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet – Periodica Croatica. Commager, Henry S. 1967. The Search for a Usable Past, and Other Essays in Historiography. New York: Knopf. Connerton, Paul. 1989. How Societes Remember. Cambridge: Cambridge University Press. Dović, Marijan. 2012. Model kanonizacije evropskih kulturnih svetnikov. Primerjalna književnost 35/3: 71–86. Dukić, Davor. 2015. Ilirocentrizam i intranacionalna komparatistika: prolegomena za reviziju književnopovijesnog narativa o 1830-im i 1840-im godinama. Transmisije kroatistike. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Poznanju 9. i 10. prosinca 2013. Ur. Krystyna Pieniążek-Marković i Tvrtko Vuković. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku. 87–100. Frangeš, Ivo; Živančević, Milorad. 1975. Povijest hrvatske književnosti, knj. 4. Ilirizam, Romantizam. Zagreb: Liber. Hobsbawm, Eric. 1966. The Age of Revolution – Europe 1789 – 1848. London: Weidenfeld and Nicolson. Hobsbawm, Eric; Rangere, Terence (ur.). 1983. The Invention of Tradition. Cambridge: Cambridge University Press. Jukić, Ivan Franjo. 2015. Izabrani spisi. Prir. I. Lovrenović. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. Jukić, Ivan Franjo. 1973. Sabrana djela. I-III. Prir. B. Ćorić. Sarajevo: Svjetlost. Jusdanis, Gregory. 1991. Belated Modernity and Aesthetic Culture: Inventing National Literature, Minneapolis: University of Minnesota Press. Kazaz, Enver. 2015. Hibridnost i interdisciplinarna priroda putopisa Ivana Franje Jukića. U: I. F. Jukić, Izabrani spisi. Prir. I. Lovrenović. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. 595–606. Kravar, Zoran. 1988. Književnost 17. stoljeća i pojam “barok”. Književni barok (proučavanje baroka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). Ur. Živa Benčić i Dunja Fališevac. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta. 7–48. Rigney, Anne; Leerssen, Joep. 2014. Introduction: Fanning out from Shakespeare. Commemorating Writers in Nineteenth-Century Europe. Nation-Building and Centenary Fever. Ur. Joep Leerssen i Anne Rigney. Palgrave Macmillan UK. 1–23. Lešić, Zdenko. 2015. Ivan Franjo Jukić – književnik. U: I. F. Jukić, Izabrani spisi. Prir. I. Lovrenović. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. 551–574. Lešić, Zdenko. 2015a. Saga o autoru. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. Lovrenović, Ivan. 2015. On je svoje uradio. U: I. F. Jukić, Izabrani spisi. Prir. I. Lovrenović. Sarajevo – Zagreb: Synopsis. 5–14. Markušić, Josip; Škarica, Branko. 2015. Život i rad Ivana Franje Jukića. Biografije bosanskih franjevaca. Prir. Marko Karamatić. Sarajevo – Zagreb: Synopsis: 367–450. Pranjković, Ivo. 1997. Fra Frano Jukić i hrvatska jezično-pravopisna tradicija u BiH. Bosna franciscana V/8: 131–144. Protrka, Marina. 2008. Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici. Zagreb: FF Press. Protrka Štimec, Marina. 2016. Komemorativne svečanosti i proizvodnja svjetovnih svetaca. Gundulićeva slavlja u hrvatskoj književnosti 19. st. Romanoslavica LII/2: 375–388. Rapacka, Joanna. 2002. Leksikon hrvatskih tradicija. Zagreb: Matica hrvatska. Todorova, Marija. 1999. Imaginarni Balkan. Beograd: XX vek. Vlaisavljević, Ugo. 2015. Jukićevo političko pismo – početak političke modernosti. U: I. F. Jukić, Izabrani spisi. Prir. I. Lovrenović. Sarajevo – Zagreb: Synopsis: 575–594.   Summary Bosnian Franciscans Illyrism: secular, aesthetics, sacred Following 19th Century post-revolutionary European tendencies Bosnian Franciscans carried modernization and cultural emancipation in it's county. Engaged in various disciplines and fields, as it is shown at the case of Ivan Franjo Jukić, they fostered cultural and political development - starting with the work on autonomisation of the literary field, as P. Bourdieu defines it and connecting it with the broader social emancipatory tendencies. Culture as a secular field in the modernist movements transfers previous domain of the sacred (A. Assman): analogically to the similar religious process, literature develops its processes of canon formation, naming distinguished authors, standardizing norms and values that could potentially mobilize and discipline community. Hybrid nature of cultural and political movement as Illyrian was, helped Bosnian Franciscans to articulate it's own polyvalent heterogeneous identity, that they continuously reflect through the screen of unjust social relations and disposable emancipatory strategies, orienting them toward necessary social reforms. Key words: Bosnian Franciscans, Ivan Franjo Jukić, literature, Illyrism, social reforms, community (Rad je izvorno objavljen u „Zborniku radova sa znanstvenog skupa Matija Divković i kultura pisane rijeci II“, urednici Dolores Grmača, Marijana Horvat i Marko Karamatić, Sarajevo-Zagreb 2017)