Ivan Lovrenović

Posvećeno Toši Dabcu, geniju fotografije, o stogodišnjici rođenja

Bakići, Baljvine, Staro Selo – imena što nikomu ne znače ništa osim njihovim žiteljima, zabavljenim svojom mukom u dane ovoga kijametno sušnog ljeta. Do njih se ne može uzgred. Moraš skrenuti s obilježenih putova, pa malo na prašnjavi i džombavi seoski, a onda pješke, uz planinu ili kroz visoke ljute trave, kroz šikaru i trnje kad drukčije ne može...

Stećak (izvorno: mramor, bilig, mašet...) postao je, kao i ama baš sve u poslijeratnoj etniciziranoj Bosni i Hercegovini, kurentna roba na vulgarnom ideološkom pazaru, oko čije se cijene i „pripadnosti“ nadmeću nacionalne kulture. Otužno je devalvirao kroz „patriotsko-probosansku“ (zlo)upotrebu, i gotovo posve izgubio ono uzbudljivo tajanstvo, podjednako estetske, ambijentalne i kultne naravi, kojom je zračio za generacije istraživača, tumača, ljubitelja-namjernika. Dok je to tako, čovjeku ostaje samo da povremeno, kad mu se pruži prilika, intimno hodočasti na mjesta koja su mu nekada davno pružala nenadoknadive trenutke uzdignuća, ili da obiđe ponešto od onoga što je uvijek želio a nije uspio...

Prvi val sistematskoga zanimanja za fenomen srednjovjekovnih bosansko-humskih nadgrobnih spomenika pokrenut je u doba austrougarske uprave Bosnom i Hercegovinom, i tijesno je vezan uz rad Zemaljskoga muzeja u Sarajevu i njegovih velikih imena, poput Ćire Truhelke, kada je napravljena i reprezentativna kolekcija spomenika u bašti Muzeja, koja i ni danas nije izgubila ništa od svoje ljepote i začudnosti. Na novo prepoznavanje stećaka kao prvorazredne povijesne, kultne i umjetničke pojave valjalo je, potom, čekati do 1950-ih godina. U Bosni je tada sazrijevala jedna velika nova generacija historičara-arheologa s obnovljenim zanimanjem za antiku i srednji vijek. (Alojz Benac s monografskim obradama stećaka u pojedinim lokalnim područjima, Šefik Bešlagić s topografsko-kataloškim evidentiranjima spomenika, Marko Vego koji sistematizira i čita epigrafske natpise, Đuro Basler alias Juraj Kujundžić sa znalačkim osvjetljivanjem ranokršćanske sakralne arhitekture, Esad Pašalić i Ivo Bojanovski koji otkrivaju fascinantnu mrežu rimskih cesta, Pavao Anđelić s kapitalnim istraživanjima na Bobovcu, Sutjesci i u arealu Visokoga, čudesna Engleskinja Marian Wenzel, koja proučava ukrasne motive na stećcima, i mnogi drugi...). U isto vrijeme javnost na jugoslavenskom (i evropskom) planu za ljepotu i kulturnopovijesnu izuzetnost stećaka biva senzibilizirana monumentalnom izložbom koju je 1950. u Parizu organizirao Miroslav Krleža.

U te godine pada jedan poduhvat koji svjedoči da su u tadašnjoj političkoj i kulturnoj vlasti, neovisno o njezinoj ideološkoj rigidnosti, sjedili i neki dovoljno utjecajni ljudi s razvijenom sviješću o kulturnim vrijednostima i prioritetima. Detalji o tom poduhvatu danas su zaboravljeni, a šture činjenice govore da je u suradnji između vlade Republike Bosne i Hercegovine i uprave Zemaljskoga muzeja izrađen projekt fotografskoga dokumentiranja cjelokupnoga fonda srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. A da se tom ogromnom poslu prišlo s najvišim kriterijima, na poseban način svjedoči podatak da su organizatori angažirali tada nesumnjivo najvećega našeg umjetnika fotografije, svjetski priznatoga Zagrepčanina Tošu Dabca. Poznato je i to da mu je u stručnoj pratnji bila Nada Miletić (1925-2002), tada mlada arheologinja, kasnije eminentna stručnjakinja za arheologiju ranoga srednjeg vijeka i autorica jedne izvanredne monografije o stećcima.

Zametnut svojim roleiflexima i leicama, objektivima, stativima i ostalim majstorskim instrumentarijem, obdaren svojim posve neponovljivim načinom promatranja svijeta i sposobnošću vizualnoga oblikovanja i izdvajanja trenutka, Dabac je uzduž i poprijeko prokrstario Bosnu i Hercegovinu, po onoj začudnoj, samo rijetkima poznatoj mapi putova koju diktiraju prastara greblja i mramorja. Tisuće negativa koje je na tim obašašćima načinio, i koje je Petar Dabac, i sam majstor-umjetnik, sačuvao a odnedavno su dio Arhiva Tošo Dabac kojim upravlja zagrebački Muzej suvremene umjetnosti, i danas su vjerojatno najpotpunija fotodokumentacija o stećcima, da se i ne govori o njezinoj izuzetnoj majstorsko-umjetničkoj vrijednosti. Izbor iz tih fotografija kasnije je unišao u do sad najljepšu fotomongrafiju o stećcima, koju je 1967. uz važan sintetski predgovor Alojza Benca objavila beogradska „Jugoslavija“. U toj monografiji, u savršenoj tehnici bakrotiska, do raskošnoga izražaja došla je magija Dabčevoga objektiva a stećci – u svoj raznovrsnosti položaja, oblika, motiva i ambijentacije – zasjali izuzetnošću i ljepotom kao ni u jednoj prezentaciji do tada. Ista ta savršena duhovna korespondencija između promatrača i promatranoga mogla se osjetiti na grandioznoj izložbi fotografija stećaka koju je Tošo Dabac postavio negdje polovicom 1960-tih u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Kao fotograf, Tošo Dabac nije za stećke bio ono što je, recimo, za starohrvatsku sakralnu arhitekturu bio Nenad Gattin, niti su stećci imali svojega Mladena Pejakovića, genijalnoga pronicatelja u imanentne pravilnosti „nepravilnoga“ u nacrtu i strukturi tih drevnih gradnji, mahom zasnovanih na vezi svjetla i obrednoga kalendara. Dabac je bio, jednostavno, vrhunski umjetnik fotografije (prvenstveno one s motivima iz urbanoga života), profesionalac kojega je iznenada zapao jedan veliki i izazovan posao. On je, međutim, intuitivno osjetio i snažno u svojoj fotografiji materijalizirao dva važna elementa u načinu na koji nam se stećci nude kao stvaralački akt, kao čovjekova kultno-estetska intervencija u prirodni ambijent. Jedan se tiče onoga nepogrešivog osjećaja za valeure pejzaža kojim su se u izboru mjesta vodili ljudi što su „postavljali“ ta drevna groblja. Drugi je u tijesnoj vezi sa činjenicom da stećci, kao i mnoge drevne umjetnosti u kamenu, „žive“ od sunca. Oni su, naime, izrađivani i postavljani u vrlo sračunatoj međuzavisnosti od dnevne i sezonske sunčeve putanje, tako da često od trenutnog dnevnog osvjetljenja zavisi hoćemo li ostati zapanjeni pred silovitom ekspresivnošću ovih oblika, ili proći kraj mramora i ne primijetivši na njegovim plohama ništa osim lišajeva i njegove stopljenosti s ambijentom. Bez straha od pretjerivanja može se reći da ni do danas nitko nije s takvim uživljavanjem i s takvom moći izražavanja proniknuo u tu čaroliju međuzavisnosti stećaka i svjetla, kao Tošo Dabac na svojim fotografijama.

U Bakićima (blizu Olova), kod gigantskoga stećka-obeliska, nisam nikad bio. Vidio sam ga samo na fotografijama, Dabčevim. Dok Goran i Džemal Josipu i meni pokazuju put uz planinu kojim se dolazi do njega, ponavljaju kako ga je lako promašiti iako je ogroman i odmah kraj puta. Prisjećam se kako sam istu priču davno slušao od televizijskoga snimatelja, kako su se po nekoj kišurini namučili tražeći ga, a on im stalno bio tu, pod nosom, pa kad su ga napokon pronašli, zapanjili se – koliki je, a „nevidljiv“. A onda sve biva jasno: okolo su izrasli veliki borovi, zelenocrni, i on se, crnosiv, mimikrijski skoro posve stopio s okolicom. Kao da se brani od napasnika... Poiznafotografirali smo se njegovih ukrasa, njegove veličine i oblika, nadmudrivali se sa suncem čekajući da nam obasja ovaj ili onaj dio njegovih ukrašenih ploha, pokušavali osvijetliti ono što, u sred sunčanoga dana, počiva u skoro mrkloj tami. Kod kuće, uspoređujem naše fotose i Dabčeve od prije pola stoljeća. Posve drukčiji ambijent, obelisk slobodan i dostupan sa svih strana, iza njega tanki, nježni borići. Tek u Dabčevoj detaljnoj obradi vidim ono što smo tamo, na licu mjesta, u šumskom mraku, mogli samo slutiti: u pravilnom frizu na sve četiri plohe varira se isti motiv vepra, očevidno heraldički znak lokalnoga moćnika što je, negdje u XIV ili XV stoljeću, legao ispod ovoga monumentalnog, rafinirano oblikovanog i ukrašenog mramora.

Stub u Bakićima

Stub u Bakićima, foto: Tošo Dabac

Stub u Bakićima, detalj

Stub u Bakićima, detalj

Stećak u Bakićima kod ostataka srednjovjekovne crkve svetoga Roka

Slijedeće nedjelje idemo na drugu stranu, prema Jajcu i Banjoj Luci: Staro Selo, Baljvine, bez Gorana, a s Nađom i s Dubravkom koji nam se pridružuje u Jajcu. Ove staze poznajem: u Torlakovcu valja se odvojiti od Vrbasa i uspinjati serpentinama seoskoga puta sve dok se ne stigne skoro na vrh... Onda pogledaš naniže, susprežući vrtoglavicu: Vrbas se kao tanka zelenkasta slutnja provlači po dnu doline oko koje se sklapaju brda a iznad njih beskrajni horizont. Tu, odmah ispod puta, skupina rustičnih gromada-stećaka od mrkoga kamena-pješčara, ali među njima dva izuzetnih proporcija i obrade. Jedan od njih je čuven po velikom natpisu u bosančici, koji je evidentirao još Kosta Hörmann i objavio u Beču 1895. Na njemu je zapisan i pokojnik (Se kami Radojice Bilića...) i dijak – autor teksta (A se pisa Veseoko Kukulamović). Odmah do njega stoji drugi spomenik, na kojemu nema ni jednoga slova, ali je prebogato ukrašen različitim reljefnim izvedbama (ljudske figure, konji, cvjetovi, rozete, bordure itd.). Ne može a da ne pada u oči i da ne izaziva silnu „poetičku“ radoznalost ta ogromna konceptualna i tipološka raznolikost između dva spomenika – a jedan do drugoga, i očevidno i iz istoga vremena. Također: i pitanja o razvijenosti i raznovrsnosti znanja i umijeća kojima su raspolagali majstori kovači (kako je zapisano da su se u onodobnom jeziku nazivali izrađivači mramorova).

Staro Selo kod Jajca

Staro Selo kod Jajca, stećak s natpisom Veseoka Kukulamovića

Baljvine, stećak u donjem selu

Napokon: Baljvine. Dabac ovdje nije bio. Niti itko drugi s fotoaparatom. U Bešlagićevu Pregledu o mramorju iz Baljvina samo je nekoliko nepotpunih i netočnih informacija iz druge ruke. Dolazio sam ovamo, začaran i zatravljen, još dok je Vrbas slobodno tekao veličanstvenim kanjonom, nezajažen monstrumskom branom kod Bočca, i dok se uz Baljvanske strane penjalo konjskom stazom. I dok sam prve fotose ovih kamenih remek-djela pravio nekakvom smiješnom igračkom od fotoaparata, a onda nestrpljivo čekao da budu izrađene.

Kasnije sam na jednome mjestu o Baljvinama zapisao:

Otprilike na pola puta od Jajca k Banjoj Luci, na dohvat srednjovjekovnoj tvrđavi Bočac, visoko iznad Vrbasa na desnoj njegovoj strani, a podno planine Čemernice smjestilo se prastaro muslimansko selo Baljvine. I to ime zagonetna korijena, i golemi stećci u selu i oko njega, i jezik i dikcija kojom ljudi govore – sve upućuje na duboku starinu i neprekinut kontinuitet baljvanskih loza i rodova. Malo dalje prema podnožju planine leže Baljvine Gornje, čisto srpsko selo. Još od Drugoga svjetskog rata za Baljvance se, uvijek s istim strahopoštovanjem, pričalo kako ni jednima ni drugima “dlaka s glave nije falila”. Čuvali su jedni druge, svatko od “svojih”, kao oči u glavi. Ranih sedamdesetih godina, usred socijalizma, gledao sam u blistava ljetna popodneva kako uz vrbaske strane sporom cik-cak stazom mile bosanci, planinski konjići natovareni pijeskom i vodom iz zelene rijeke: uznose materijal za miješanje betona, od kojega se gradi baljvanska džamija. To Srbi iz Baljvina Gornjih uzimaju slobodne dane iz firmi u kojima rade po Mrkonjiću, Jajcu, Banjoj Luci, samare svoje konjiće, i – pomažu komšijama graditi džamiju! Posjećujući katkad Baljvine tih godina (koje sad sijaju i zlate se u sjećanju), što zbog stećaka, što zbog ljudi i njihova čudesnoga jezika, čuo sam u kući starca stogodišnjaka Sejde Zahirovića i ovakvu običnu pričicu: “U našoj kući vavik je bilo slanine i rakije – obaška, da se ne miša s našom hranom. Znaš kako ti je: put mi pokraj kuće, naijdu komšije iz gornjega sela, ne valja da se ne svrate. A red je iznit prid njiha ono što oni vole.”

Baljvanski stećci čekaju nas kao i onoga davnoga dana prije trideset i šest godina kad sam ih pvi put ugledao. I onaj usred sela, jedan i sam, čudesnih proporcija i savršeno obrađenih simbola, i oni teški monoliti u šumi u gornjem selu, koje smo ovoga puta jedva pronašli, i to samo zahvaljujući starome Svetozaru koji nas nepogrešivo i ljubazno, kroz ižđikalo šipražje i šumu, nakon svih mojih i njezinih desetljećâ višestruko uvećanu, vodi do njih.

Naslovnica banjalučkoga dnevnog lista Glas (1973)

Baljvine, Jatunova njiva

Baljvine, Tešanovića krčevina

Bazamo između baljvanskih mramorova nas petoro, pripadnici sasvim različitih generacija, iskustava, afiniteta, očekivanja, i – kasnije ćemo to spontano ustanoviti – ono što osjećamo svi jednako, jest: duboka smjernost pred ovim snažnim znakovima ljudske volje, o kojima zapravo ne znamo ništa osim da jesu – tu pred nama. Možda nam nešto govore, ali taj govor mi više nismo kadri razumjeti.

(2007)