Ivan Lovrenović

Razgovarali Giuliana Dalla Fior i Marco Pontoni, na talijanski prevela Ljiljana Avirović Comunicare, Bologna, 4/2004. Recite nam nešto o sebi. - Savladao sam premalo stepenica drevnoga imperativa: spoznaj samoga sebe, da bih vam mogao dati išta osim elementarnih tehničkih obavijesti. Rođen sam u sred Drugoga svjetskog rata, 1943. Paradoksalno: nisam ga upamtio, ali taj rat, sa svim posljedicama koje je ostavio u mojoj užoj i široj obitelji, u mojoj zemlji, u ogromnoj je mjeri odredio moj život i moje formiranje. Odrastao sam u Bosni, u malome starinskom gradiću (Mrkonjić, nedaleko od Banje Luke), u čijim se njivama još nađe predrimskoga i rimskoga antičkog kamenja, a urbaniziran je prije više od četiri stoljeća, 1590. godine, u prvoj fazi otomanske epohe. Zahvaljujući kontinuiranom djelovanju bosanskih franciskana pod otomanskom vlašću, u takvim bosanskim gradićima sačuvana je nijansa katoličke civilizacije. Nije izbrisana ni u Titovom ateističkom režimu, pa smo, tako, svi (muslimani, pravoslavni, katolici) od malena rasli i odgajani u dvostrukom, paralelnom pedagoškom “ključu”: do podne u ateističkoj školi, od podne u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji. Studirao sam južnoslavenske književnosti i etnologiju na sveučilištu u Zagrebu (Hrvatska). Po završetku studija vratio sam se u Bosnu. Prvo sam bio profesor u gimnaziji u Mrkonjiću, zatim sam prešao u Sarajevo i tamo radio kao urednik za književnost u renomiranoj reviji za kulturu Odjek, koja se čitala u cijeloj Jugoslaviji. Nakon toga radio sam kao glavni urednik u sarajevskoj izdavačkoj kući Svjetlost, koja se krajem osamdesetih godina brojala među dvije-tri najveće u zemlji. Tih godina i u Bosni i Hercegovini i u Jugoslaviji osjećao se izrazito topli vjetar, koji je naglo otapao staru ideološku strukturu, a to se najbolje osjećalo baš u takvim poslovima kakav je izdavački. Odjedanput smo mogli sve… Jedan od strašnih paradoksa nove jugoslavenske historije jest baš to, što je s dolaskom formalne demokracije (prvih višestranačkih izbora i uspostave parlamentarizma 1990. godine) zavladao rigidni etnonacionalistički diskurs, koji je otvorio mogućnost da beogradska vlast s Miloševićem na čelu pokrene zastrašujući rat i krvavi raspad zemlje. Kada ste počeli pisati? Je li to bio slučajan poriv ili ste tu odluku donijeli nakon što se promislili? - U mojemu slučaju ogroman je razmak između početka pisanja i početka objavljivanja. Prvo se počelo događati u adolescentskom dobu, i imalo je neku slobodnu lirsko-narativnu formu. Bio sam tada snažno opsjednut likovnim doživljajem svijeta: podjednak vizualni intenzitet osjećao sam u pejzažnom prizoru, u nekim priprostim oblicima iz svakodnevnoga života, kao i u majstorskim likovnim djelima. Tih zapisa imao sam pune notese. No, prvi tekst sam objavio kad mi je bilo skoro trideset godina. Bila je to kratka pripovjedna proza. Imate li svoj književni model koji vas je, barem u početku, inspirirao? - Mnogočemu sam se divio, divim se i danas, a to većinom pripada žanru pripovijedanja. No, kad bolje razmislim, otkrivam da se, zapravo, ta fascinacija odnosi na sam jezik, na njegove mogućnosti, i to ne samo značenjske, nego, možda i više od toga, one alogičke, muzičke, ritmičke, koje su, pak, u osnovi svakoga književnoga umijeća – pjesničkoga ponajviše… Zato i sada, baš kao i u doba djetinjstva, najintenzivnije uživam u jezičnim figurama koje možete, ako imate uho, čuti u govoru potpuno anonimnih ljudi, možda i nepismenih po kriteriju gutenbergovsko-internetske civilizacije. Bosna i bosanski govor u tom pogledu su neiscrpni rudnik. Zapravo, to je isto svuda, samo što je meni bosanski govor, naravno, jedini koji mogu tako osjećati. U tematskom smislu nešto što me zanima iznad svega ostaloga, to je svijet i život bosanskih franciskana. Ponešto sam o tomu napisao, ali beskrajno je više onoga što nisam, a što bih htio i volio, ako bude vremena i snage. Način na koji je, u osnovi slijepa, igra velikih događaja i preokreta u povijesti Balkana bosanske franjevce stavila na mjesto na kojemu stoje već sedam stotina godina, to vam je kao ono nevidljivo sjeme što upadne u suhi, napušteni zid ili kakav ljuti kamenjar, i iz njega izraste slatka smokva. Njihova povijest povijest je autentičnoga minoritstva – u svakom značenju toga pojma, kojemu se danas poklanja tako velika politička i teorijska pažnja. Kada je počela opsada Sarajeva, vi ste morali ostaviti svoj dom i sve što je u njemu bilo: fotografije, knjige, rukopise, ukratko sve svoje uspomene, svoja sjećanja. Najprije bih vas nešto pitala upravo o “memoriji”, sjećanju, recimo kako se ophoditi s tom osjetljivom materijom, kako njome upravljati? Uostalom, sjećanja na četnička i ustaška klanja, na ratove protiv Turaka , igraju važnu ulogu i u posljednjim balkanskim ratovima. Na koji će način, po vašem mišljenju, budućim naraštajima biti potrebno prenijeti događaje o nedavnoj opsadi Sarajeva ili o pokolju u Srebrenici, pa da to posluži pomirenju a ne raspirivanju mržnje? - Priličan sam pesimist u vezi s tim mogućnostima. I to ne zato što to samo po sebi ne bi bilo moguće, ili što bi takva ciklička divljaštva bila nekakva zadana sudbina ovih krajeva i naroda… Uopće je jako mnogo krivih predočaba i stereotipa u vezi s tim. Uostalom, nije li cijela ljudska povijest krvava pozornica, kako je to na umjetnički način genijalno točno pokazao Shakespeare, a na samoj granici dopustivoga u naše doba lucidno objašnjavao Arthur Koestler. Ni bosanski „slučaj“ nije nikakav izuzetak. Povijest evropskih napora pokazuje kako se najgore traume iz prošlosti liječe samo i isključivo dobrom političkom voljom, dobrim političkim sustavima. Pa, opet, duhovi se začas uzburkaju, čim netko malo protrese fabuloznu bocu, u koju su satjerani. Epizoda s Berlusconijem i njemačkim zastupnikom u evropskom parlamentu o tomu mnogo govori.[1] Dakle, i u Bosni se sve svodi na pitanje o mogućnosti uspostave racionalnoga političkog sistema, koji bi zamijenio postojeći, daytonski. Daytonska solucija u Bosni i Hercegovini omogućuje i produžuje najgori mogući politički sustav – vladavinu etnonacionalističkih struktura i  diskursa. Dokle god je to na snazi i na vlasti, problem memorije o kojemu govorite bit će nerješiv, odnosno, trovat će generacije. Produktivno čišćenje memorije, koje ne bi značilo povijesni zaborav, a koje, s druge strane, ne bi produžavalo traume i mržnje, moguće je, dakle, ali u jednom sasvim drukčijem političkom okviru i sustavu. Njegova izgradnja jest posao domaćih ljudi i političara, ali inicijativa za takvo nešto u ovom trenutku je na međunarodnoj zajednici, jer ona praktično vlada Bosnom već osam godina, a svu je svoju energiju usmjerila na očuvanje daytonskoga statusa quo. To prijeti da uništi samu spustancu socijalnoga i političkog života u Bosni i Hercegovini. Kakav je danas, poslije dugotrajne opsade i zločina, sarajevski život i kakvo je danas Sarajevo? - Sarajevo, besumnje, posjeduje vitalizam velikoga grada – pokazalo se to u načinu na koji se ono poslije užasa opsade, masovnoga ubijanja i razaranja nije predalo tugovanju i trulomu pasatizmu, nego se okrenulo životu i dinamici… Drugo je, pak, pitanje političkoga statusa i socijalno-kulturne slike. Sarajevo jest nominalno glavni grad Bosne i Hercegovine, ali da bi to istinski bio, sa svim stvarnim atrubutima i razvojnim perspektivama koje to podrazumijeva, morala bi Bosna i Hercegovina biti normalna država. Ona to, kako smo vidjeli maloprije, još nije, a teško je predvidjeti i kada bi to mogla postati. U socijalnom i kulturnom smislu Sarajevo je jedan posve drugi i drukčiji grad nego što je bilo prije rata. Iz njega je otišlo veoma mnogo njegovih stanovnika srpske i hrvatske etničke pripadnosti a u grad je došlo mnogo izbjeglica iz ruralnih ili malogradskih sredina istočne Bosne i pridošlica iz Sandžaka. Mnogima to smeta, najviše starim Sarajlijama. To još nije završen proces, i u ovom trenutku teško je predviđati njegov dalji tok, odnosno, teško je prognozirati hoće li Sarajevu ostati dovoljno energije urbaniteta, potrebne za  efektivno pretapanje i asimiliranje novih socijalnih i kulturnih elemenata, ili će prevladati oni, sa svojom monokulturnom logikom. Kad razmišljamo o bosanskoj književnosti, jedno nam se ime nameće prije ostalih: Ivo Andrić.  Kakvo je danas naslijeđe Ive Andrića u vašoj zemlji? Je li je taj književnik još uvijek važna točka i oslonac, ili su pak književnici krenuli drugim putem? - Ivo Andrić odavno nije književni, pripovjedački kanon. Pogotovo kod najmlađih pisaca, čije iskustvo je na bolan ali i plodan način obilježio rat s jedne strane, s druge postmodernistička eksplozija izražajnih mogućnosti, te s treće miješanje literature sa subkulturom i njezina potpuna demistifikacija. To je dobro – i za Andrića, i za literaturu, i za pisce. Međutim, ono što Ivo Andrić ima, i po čemu se po svoj prilici u našoj književnosti još za dugo vremena s njime nitko neće moći mjeriti, to je status Pisca. Andrić je Thomas Mann naše književnosti – on na najbolji način simbolizira čovjeka posvećena književnosti, sjedinjena s književnošću kao sa životnim pozivom i majstorskim umijećem. Danas se mnogi književnici bave temama novih kultura, “hibridnih”, kultura stvorenih međunarodnim selidbama. Tu primjerice mislim na englesko-azijatske književnike kao što je Hanif Kureishi, ili sâm Salman Rushdie. Njihovo je pripovijedanje katkada dramatično, katkada pikarsko, paradoksalno, a zna biti i silno zabavno. Ista je stvar s kinematografijom. Primjerice film “Moje grčko vjenčanje”. Recimo da susret različitih kultura i običaja ne urodi baš uvijek tragedijom. Na koji se način u zemlji kao što je Bosna prilazi takvoj temi? - Aplicirano na Bosnu, to pitanje traži dugo i strpljivo objašnjavanje, jer je svijet koji opisuju Kureishi i Rushdie zapravo neusporediv s Bosnom. I sam stereotip o bosanskoj multikulturalnosti traži važnu korekturu. Naime, ljudi iz različitih vjersko-etničkih komponenata u Bosni i Hercegovini nisu jedni drugima stranci onako kako su to likovi u Kureishijevim i Rushdiejevim prozama. Osim u vjerskom pogledu (i onoliko koliko je to nekomu važno),  njihova je svakodnevnica u svakom drugom pogledu vrlo je slična. Oni svi govore jednim jezikom, imaju zajednički socijalni i svaki drugi komunikacijski okvir, imaju zajedničko iskustvo vjekovnoga življenja u istim političkim sustavima, književnost im je, zapravo, jedna, osim kada se politički artificijelno dijeli… Važno bi, dakle, bilo shvatiti da ljudi u Bosni i Hercegovini u kulturi u isti mah imaju veoma mnogo zajedničkoga, a i ponešto različitoga, u onoj mjeri u kojoj to dolazi iz konfesionalno-religijske kulture. Kada je, dakle, riječ o sekularnim aspektima kulture, moglo bi se čak reći kako je Bosna i Hercegovina u nekadašnjim jugoslavenskim relacijama bila najhomogenija sredina. Opet se moramo vratiti na politički aspekt: i sam rat bio je izazvan političkim razlozima, a vjersko-kulturalne razlike samo su bile propagandno napuhavane i emocionalno zloupotrebljavane kao „pogonsko gorivo“. Tako proizvedene razlike danas su osnovom za nakazno političko uređenje Bosne i Hercegovine, a kada bi se to promijenilo, ukazala bi se i sasvim drukčija slika ove zemlje i njezinih ljudi. U jednom svom eseju podsjećate na tužnu Andrićevu viziju sarajevske noći, kada odzvanjaju zvona katoličke katedrale, glas mujezina itd., sve skupa u ozračju prepunom mržnje. Svjesna sam da može izgledati provokativnim postaviti slično pitanje čovjeku koji je preživio bratoubilački rat, no nije li te teme moguće obraditi i humorom, recimo? - Naravno, humor je zapravo jedini istinski univerzalan proizvod ljudskoga duha. Pa i sam Andrić je to radio. Ima prekrasna njegova priča, u kojoj pravoslavni pop i katolički fratar – predstavnici dviju crkava nasmrt zavađenih oko posve ovozemaljskih privilegija – dospijevaju zajednički u zatvor, u kojemu kroz grohotan smijeh otkrivaju zajednički jad i zajedničku glupost. Čudesne ironijske i humorne detalje možete naći i u recentnim tekstovima najmlađih bosanskih pisaca, u kojima se opisuju najstrašniji dani i trenuci iz nedavnoga rata. Kakvi su odnosi i veze bosanske i talijanske književne scene? - Ne pratim sustavno te odnose, da bih mogao mjerodavno govoriti. Ali, veze s talijanskim literaritetom, o kojima se malo uči na katedrama, odavno su u Bosni vitalne, i to baš preko bosanskih franjevaca. Neki  od njih su još od Šesnaestoga stoljeća stizali na škole u Italiju, mnogo prevodili i kompilirali iz talijanskih teološko-filozofskih priručnika, a u njihov književni i govorni jezik ulazili su tako mnogi talijanizmi. Rodonačelnik te bosanske franjevačke književnosti fra Matija Divković (1563 – 1631) putovao je u Veneciju u više navrata, te tamo u tiskari Pietra Bertana, koja je bila smještena uz crkvu Santa Maria Formosa (ne znam postoji li i danas?), tiskao svoja pobožna djela. Sam je iz olova izlijevao slova bosanskoga ćiriličkog pisma, pa ga možemo smatrati i prvim bosanskim tipografom. Napisao sam prije trideset godina o tom njegovom venecijanskom izletu jednu pripovijetku. Kad god bih se našao u firentinskim, sijenskim, asiškim, venecijanskim uličicama, crkvama, prolazima, uvijek sam se hvatao kako u mislima pokušavam imaginirati te stare bosanske fratre i hodati njihovim tragovima. Imam i drugu pripovijetku – o legendarnom fra Anđelu Zvizdoviću, koji je 1463. godine stao pred sultana Mehmeda II Osvajača i isposlovao od njega povelju od povijesne važnosti za katolike u Bosni. Napisao sam ju prateći njegov boravak u Asisiju i Rimu, gdje je redovničkim i crkvenim vlastima morao s mnogo muke i nerazumijevanja objašnjavati položaj svoje braće u novoj, otomanskoj Bosni. A zgodno je, recimo, napomenuti da je veliki hrvatski i bosanski pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, uređujući odlični književni časopis Nada u Sarajevu početkom Dvadesetoga stoljeća objavio prvi tekst Luigija Pirandella preveden na neki od stranih jezika. Iz svojih „talijanskih veza“ s velikom se toplinom sjetim profesora Lionella Constantinija, koji je dolazio u Sarajevo kad sam bio urednikom u Svjetlosti, i koji je njegovao čudesnu i kreativnu ljubav spram južnoslavenskih književnosti, a o prozi Meše Selimovića znao je govoriti inteligentnije i zanesenije nego mnogi naši pisci i kritičari… Nismo se poznavali ni dugo ni previše, ali me je vijest o njegovoj smrti jako potresla. Koji su razlozi, po vašem mišljenju, tome što vaša djela, do danas, još nisu prevedena u Italiji? - Živim prilično izolirano od tzv. književnoga života, od javne scene, čak i u domaćim relacijama, pa sam sasvim nemjerodavan da vam o tomu govorim. U Europi – u Italiji također – svjedoci smo novog procvata književnosti „na trgu“. Postoje manifestacije kao što je primjerice festival u Mantovi i u Rimu na kojima sudjeluju velika imena svjetske književnosti, imena koja i na tim festivalima imaju veliki uspjeh kod publike. Zatim, svjedoci smo ponovljenog zanimanja za festivale poezije, readingsa, književnih happeninga, književnih i umjetničkih općenito, gdje se često pjesništvo miješa s rok muzikom, s rapom, s umjetnošću stvaranja video klipova. Postoji li i u Bosni nešto slično? - Osobno nikad nisam imao sklonosti za takve oblike književnih manifestacija, pa ne mogu govoriti iz prve ruke. Znam za taj trend u svijetu, pojavio se proteklih godina i u susjednoj Hrvatskoj, i izbacio na scenu cijelu jednu novu generaciju pisaca – prozaika prije svega. U Bosni je, zanimljivo, snažna filmska scena, sa sarajevskim filmskim festivalom, i drugim priredbama, ali je kulturni život općenito još uvijek neartikuliran. Već treći put zaredom velike evropske književne susrete organizira u Sarajevu francuski kulturni centar André Malraux, odnosno njegov agilni direktor François Bueb, ali još uvijek treba pričekati da se vidi hoće li oni organski srasti s gradom i postati doista sarajevski. Što vam se ne dopada od zapadnjačkoga svijeta, a čemu se divite u bosanskom svijetu, ili ako želite u svijetu Balkana? - Zapad je fascinantan sa svojim prividom sređenoga života i materijalnim mogućnostima, to je nešto čega je nama uvijek nedostajalo. Pogotovo je posljednji rat kod nas produbio jedan strašan dubinski osjećaj nesigurnosti, egzistencijalnoga straha. To iskustvo, da preko noći možeš ostati bez ičega, bez cijeloga svog građanskog i radnog identiteta, nešto je zastrašujuće. Doživio sam to u proljeće 1992, zajedno sa cijelom obitelji, i tek tada su mi postale jasne sve one stare evropske emigrantske priče, koje sam susretao u literaturi, u filmovima. S druge strane, Zapad je postao plošan, dvodimenzionalan u svojemu doživljaju svijeta. Izgubio je dubinu. Sve je jednako, sve je jedno drugim zamjenjivo. Sve je umnoživo. Ta kriza je veoma ozbiljna, ona ide u sve aspekte čovještva. Osobito će, po svemu sudeći, sve više pogađati Evropu, koja bi morala imati, morala bi se izboriti za drukčiji povijesni poziv. Onaj koji je oduvijek imala, i o kojemu piše Peter Sloterdijk u traktatu Kada se Evropa probudi. Balkan je erotičan. Neuredan, nestalan, nesiguran, povremeno opasan, ali – erotičan! Balkan je čudesan palimpsest kultura i „tekstova“, i tko ima oko i uho za njih, taj je u svakom trenutku, na svakom koraku vlasnik uzbuđujućih otkrića. Sanjam o tomu da se taj svijet jedanput politički stabilizira, pa da sam sebi počne otkrivati to čarobno lice od tisuću lica.