Ivan Lovrenović

Razgovarala Katarina Luketić Zarez, Zagreb, 24. 3. 2005. O jedinstvenom jezičnom naslijeđu Bosne i Hercegovine te načinu na koji se hrvatska jezična standardizacija odražava na jezik Hrvata u susjednoj zemlji govori poznati književnik i autor niza knjiga o identitetu i kulturološkom specifikumu Hrvata u Bosni. Smatrate li recentne rasprave oko upotrebe jednog ili drugog pravopisa (Anić-  Silićevog ili Babić-Finka-Moguševog) u Hrvatskoj ujedno i politički intoniranima, na relaciji lijevo-desno? - Malo sam podaleko od hrvatske političke svakodnevnice, pa nisam najmjerodavniji, ali da su u nas pitanja pravopisna uvijek bila i ostala eminentno politička pitanja – to je izvan sumnje. Jest da je presmiješno, gledajući iz imalo ozbiljnije perspektive, to da se oko tako infinitezimalno sitnih dilema poput ne ću ili neću, grješka ili greška, stalno i uvijek iznova iskopavaju pravi ratni rovovi, koji – tu je Vaša sugestija potpuno na mjestu – osim desno-lijeve polarizacije i nemaju nikakvu drugu svrhu ni kontekst. Bože mi oprosti – samo je korak do krvavih glava! Međutim, možda i nismo sasvim pravedni kada se von oben rugamo s aktualnim hrvatskim pravopisnim nevolj(ic)ama – ta, ne treba zaboraviti da se na gramatičko-teološkom problemu filioque sva kršćanska teologija, pa onda politika, pa onda civilizacija raspala u dva krvavo, milenijski nepomirljiva tzv. „svijeta“. Drugim riječima, problem filioque samo je signalizirao neku daleko dublju, fatalniju političku i interesnu tektoniku, a ako ova strašna, sudbonosna dilema između neću i ne ću, između strelice i strjelice signalizira nešto slično u hrvatskom „nacionalnom biću“ danas, kada je država samostalna i kada su s političkoga horizonta definitivno nestale realne opasnosti od bilo kakve „nove Jugoslavije“ ili „unitarizma“, onda se ovomu nesretnom „biću“ doista ne piše dobro… Ipak, da cijela stvar ima meritum i ratio izvan desno-lijeve paranoje, na koji bi se bilo dobro i zdravo pozvati i osloniti, svjedoče primjeri stručnoga obrazlaganja kakvo, posve izvan ideološkoga registra i konteksta, nudi renomirani gramatičar i standardolog prof. Ivo Pranjković. Njegova stajališta sjajno dokazuju kako bi se čak i tako filiokvasta problematika, kakva je hrvatsko pravopisanje, mogla zapravo lako urediti, samo kad bi stara ideološka polarizacija „u Hrvata“ napokon otišla tamo gdje joj je mjesto – u povijesnu staretinarnicu. Doduše, postoje i oni drugi primjeri, među kojima slučaj uglednoga, renomiranoga, uvaženog, svim znanstvenim atributima opremljenog Dalibora Brozovića katkad poprima baš dimenzije nekakvoga filološkoga Mefistofelesa. Čovjek-znanstvenik, koji je u okvirima vlastite karijere napravio takve stručno-političke lupinge da vam se zavrti u glavi, ne bi ni u jednoj kulturnoj sredini koja nešto drži do sebe mogao biti autoritet, jer da bi se to bilo, valjda je važna i nekakva vražija etička ovjera. Ili nije, ali onda nismo ni jednoga najmanjeg koračića izašli iz svijeta kompartijski diktirane „nauke“… Kakva je tradicija hrvatskog jezika u Bosni? Koliko se današnji “živi” jezik Bosanskih Hrvata razlikuje od onoga u Hrvatskoj i može li se on uopće normirati (pa i “očistiti”, uzmemo li u obzir aktualno zalaganje nekih jezikoslovaca za razlikovanjem od drugih jezika na ovom prostoru) prema pravilima koja se danas u Hrvatskoj predlažu? - Nigdje kao na primjeru Bosne i Hercegovine nije važno držati na umu razliku između govornoga, živog jezika, i tzv. standarda. Kada danas hrvatski političari i predstavnici crkvenih institucija i kulturnih organizacija u Bosni kao uzor rješavanja identitetno-kulturne i jezične problematike predlažu belgijski ili švicarski model, zaboravljaju (ili možda i ne znaju, što uopće ne bi bilo čudno) da se u tim slučajevima radi o doista raznim i različitim jezicima: francuski koji govore Valonci i nizozemski koji govore Flamanci, te njemački, francuski i talijanski (uz relikt retoromanskoga) koje govore Švicarci. U Bosni i Hercegovini sve je upravo obrnuto: svi Bosanci i Hercegovci rode se u istom jeziku i govore istim jezikom. Od toga bi bilo logično polaziti u bilo kakvomu pametnom, dobronamjernom i na stvarnosti zasnovanom pokušaju da se jezično pitanje u ovoj zemlji perspektivno riješi. Nažalost, danas se kao politički poželjno podržava i provodi sve suprotno od toga. Proteklih godina često sam pisao o jezičnoj kvadraturi kruga u Bosni i Hercegovini, osobito iz hrvatskoga aspekta, i to će uskoro biti objavljeno u knjizi Duh iz sindžirâ. Na Vaše pitanje najbolje ću odgovoriti tako da nešto od toga ukratko parafraziram. Sve bosanskohercegovačko jezično naslijedstvo, svi književni i vanknjiževni tekstovi napisani u njemu od Humačke ploče i Kulinove povelje Dubrovčanima, do Ive Andrića, sva današnja govorna praksa i komunikacijska vrijednost toga jezika – pokazuje, uza sve kulturalne zasebnosti, visoki stupanj jedinstvenosti. Tu notornu činjenicu poznaju jednako dobro i najobičniji njegovi govornici, kao i najupućeniji stručnjaci. Možda najbolje od svih baš Brozović. Nitko nije kraće i preciznije od njega tu bosanskohercegovačku osobinu definirao, napisavši u članku o jeziku u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije (u 6. svesku, koji je izašao 1990. godine) da je “bosanskohercegovački izraz najizrazitiji nosilac varijantske neutralizacije” (varijante – onodobni znanstveno-politički eufemizam za hrvatski i srpski književni jezik, op. a.), te da je “bosanskohercegovački standardnojezični izraz (kojim se služe Hrvati, Muslimani, Srbi i drugi) čak izrazito nacionalno nehomogen”. Dominacija rastavne logike Svaki savjestan jezikoslovac, dakle, znade, a običan čovjek nepogrešivo osjeća, da kulturalnopovijesne različitosti, koje u bosanskohercegovačkom jezičnom slučaju nesumnjivo postoje, nemaju obilježje zasebnih nacionalnih jezika ni u genetskom, još manje u komunikacijskom smislu. Ako se, pak, danas te razlike imenuju trima nacionalnim imenima, to ne dolazi iz jezika nego iz političkoga prava svakoga naroda, da jezik kojim se služi zove svojim nacionalnim imenom. Po tomu je jasno, i o tome najbolje govori citirani Brozovićev stav, da kod nas nazivi jezika – hrvatski, bosanski, srpski – imaju funkciju političkoga razlikovanja, a da su u lingvističkomu smislu u ogromnoj mjeri – sinonimi. Sasvim je drugo pitanje – kako tu složenu, naoko nerješivu situaciju urediti civilizirano i funkcionalno, na svim relevantnim razinama od osobne do obrazovne, medijske, administrativne, u jednu riječ normativne, tako da se ne pravi nasilje nad jezikom i naslijedstvom s jedne strane, a da se do kraja poštuju sve stvarne razlike i sva politička prava s druge. Da to rješenje nije nemoguće, sugerira upravo Brozovićeva definicija iz 1990. Da, ali današnji Brozović zastupa suprotno: potpunu jezičnu dezintegraciju Bosne i Hercegovine. Prema staroj dogmi, koja se vuče još od njemačkih teoretičara i historičara prve polovice Devetnaestoga stoljeća, ali se neoštećena provukla i kroza sve naredne ideološke i teorijske paradigme do naših dana, jezik (i uza nj književnost i povjesnica) mistični su temelj, ujedno i kruna “nacionalnoga bića”.  Primijenjeno na Bosnu i Hercegovinu i njezine tri “nacije”, to znači da u trijadi jezik-književnost-historija sve ultimativno mora biti podvrgnuto diktatu potpunoga razlikovanja: tri zasebna i “samosvojna” nacionalna jezika, tri književnosti, tri historije. A ako među njima postoje sličnosti i podudarnosti, to gore po njih! Jezik je u toj dominaciji rastavne logike najžalosnija žrtva, jer se na njemu ona prakticira baš kao vivisekcija, rezanje na živo. Ako je standardizacija jezika i jezična norma u osnovi stvar političke odluke, takvom stanju govornoga, organskog jezika, kakvo karakterizira Bosnu i Hercegovinu, očevidno, najmanje odgovara striktna tronacionalna standardizacija i disjunktivna norma, koja pošto-poto nastoji odrediti i propisati “što je naše a što je tuđe”, po principu isključivanja: ili-ili. Pošto smo, naravno, i dalje na političkom a sasvim malo na jezičnomu terenu, lako je otkriti da su u toj koncepciji zapravo latentno pohranjeni refleksi političkoga, pa u krajnjoj liniji i teritorijalnoga razdvajanja, razgraničenja. A ako je, pak, budućnost Bosne i Hercegovine kao političko-teritorijalne cjeline manje-više osigurana (što se, nažalost, uopće ne može reći za njezinu socijalnu i ekonomsku održivost), a svi se relevantni faktori u međunarodnom pravno-političkom poretku ustrajno kunu da jest, onda su te fantazme, kao političke odluke, dvostruko opasne: em su pogrešne, em cijele naraštaje upućuju na put iluzija… Utapanje u homogeni svehrvatski identitet Drukčija od opisane rastavne logike (zapravo: politike), bila bi ona koja se ne bi plašila traženja kompleksnog ali jezičnoj stvarnosti bližeg i sukladnijeg rješenja. To je konjunktivna logika i politika, koja se ne bi vodila isključujućim principom ili-ili, nego principom inkluzivnosti:i-i. Tek u tako postavljenom okviru i projektu našli bi, na zajedničkom poslu, svoju kreativnu ulogu političari i jezični i drugi stručnjaci, i u njemu bi bilo moguće doći do rješenja koja bi sačuvala funkcionalnu jedinstvenost jezičnoga prostora a ne bi potiskivala ništa od nacionalnih osobitosti. Tada bi se vidjelo da je zapravo najmanji i najlakše rješiv problem – pitanje nacionalnih imena jezika, s kojim se danas prečesto manipulira. Od osobite važnosti je i to, što bi ovakva jezična politika bila u stanju blagotvorno djelovati na smirivanje onih aspekata nacionalnih tenzija u Bosni i Hercegovini koji se tiču širih, vanbosanskih prostora – hrvatskih, srpskih, ali i bošnjačkih. Vladavina rastavne jezične politike na sasvim poseban način destruktivno i otuđujuće djeluje na hrvatsku kulturnu i nacionalnu komponentu u Bosni i Hercegovini. To u ovdašnjoj hrvatskoj politici i u krugovima društvene elite, nažalost, još nije prepoznato, jer ti krugovi još nisu, onoliko radikalno koliko je potrebno za temeljito otrežnjenje, odma(h)murali političke iluzije Herceg-Bosne. A kad bi među Hrvatima, ali i uopće u Bosni i Hercegovini, postojala navika i potreba kritičkoga diskursa i neka barem rudimentarna kritička javnost, moralo bi se o ugrožavanju hrvatskoga jezika, kao i hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, moći govoriti iz posve druge perspektive. Riječ je, naravno, o neuralgičnom mjestu cijele postjugoslavenske hrvatske politike spram Bosne, o istočnomu grijehu te politike po kojemu su Hrvati iz Bosne i Hercegovine svoju uzvišenu nacionalnu zadaću imali ispuniti tako, da se u potpunosti i bez ostatka utope u imaginarni homogeni svehrvatski identitet. U svemu, a u jeziku najprije i najviše. Pa kad su se planovi za to utapanje redom izjalovljavali u aspektu političkom, vojnom, teritorijalnom, administrativnom, umjesto da se izvuku logične i zdrave konzekvencije, ostalo je da se “ratuje drugim sredstvima”. Jezikom i preko jezika prije svega. Lingvisti veoma dobro znaju da je svaka standardizacija (utvrđivanje onoga što se u nas najčešće zove književni jezik s nacionalnim atributom) u određenoj mjeri – jezično nasilje. To je proces u kojemu se u književnojezični standard pripuštaju određeni elementi govornoga jezika, dok se drugi njegovi elementi ne standardiziraju, nego se odstranjuju, i daje im se status stilske rezerve. Lingvisti također dobro znaju da je po jezik, po njegovo bogatstvo, po njegovu živu vezu s onim nepresušnim bunarom što ga predstavlja govorni, baštinjeni jezik (jedini koji je u pravom smislu – materinski) veoma loše i opasno ako se standardizacija ostvaruje tako, da se previše udaljuje od svoje govorne osnove, od tzv. organskog idioma. Hrvatska kultura, baš kao i hrvatska jezična baština, izrazito su pluralnoga karaktera. Hrvatska, pak, politika standardizacije (i kulture i jezika) nikad nije imala sreće i mudrosti da tu svoju organsku pluralnost plodno integrira. Najčešće i najviše je primjenjivala –odstranjivanje.  Da ovo nije nimalo apstraktna priča, nego pojava trajno bolna u životu generacija i pojedinaca, koja ima posve ozbiljne antropološke implikacije, odlično na svojoj koži iskusi svaki izvorni govornik čakavskoga ili kajkavskoga narječja (kao svojega jedinog materinskog jezika), suočen s neizbježivom prisilom da kao svoj nacionalni književni jezik – nauči štokavski. Brisanje jezične memorije Hrvat iz Bosne i Hercegovine u tom je pogledu, moglo bi se reći, sretnik – njegov materinski (štokavski) ujedno je i ona dijalekatska osnova na kojoj počiva suvremeni hrvatski standard. Međutim, od vremena kad je ta opcija definitivno usvojena (za Hrvate to se dogodilo na početku 17. stoljeća s Bartulom Kašićem, s fra Matijom Divkovićem), proces standardizacije išao je kojekakvim okolnim i uvijek umnogomu artificijelnim putevima, u pravilu sve udaljenijim i sve “tuđijim” od njegove, hrvatskobosanske govorne matrice. Upravljan je iz “nacionalne matice”, Zagreba, i sve manje je uzimao u obzir bosanske osobitosti, autohtonosti, kao i elemente bosanskoga, bosanskohrvatskog jezičnog razvoja, a naročito nije uzimao u obzir one osobitosti toga razvoja, koje su Hrvati u Bosni i Hercegovini, po primarnoj logici životnoga i socijalnog ambijenta, posve prirodno dijelili s drugim svojim, su-domovinskim etničkim zajednicama. Tako je na kraju Dvadesetoga stoljeća hrvatski jezični standard, koji se ultimativno nameće bosanskohercegovačkim Hrvatima kao najviša nacionalna svetinja i apsolutni znak pripadanja, s jedne strane, a s druge spasonosnoga razlikovanja od drugih, u mnogim svojim elementima silno udaljen od njihove govorne matrice, od njihova stvarnog materinskog jezika. Taj paradoks bio bi sam po sebi dovoljno ozbiljna smetnja za netraumatično savladavanje vlastitoga identiteta, no smetnja se stostruko uvećava i znade dovesti do potpunoga psihosocijalnoga izobličenja zahvaljujući ogromnom pritisku političke naravi, koji se kroz organiziranu propagandu ravnu masovnom ispiranju mozgova širio i širi Bosnom i Hercegovinom od 1990. do danas neprekidno. Osnovni, dakle, problem s hrvatskim književnim jezikom  kakav se u obliku i društvenom statusu prave Nacionalne Dogme mehanički hoće preslikati u Bosnu i Hercegovinu jest to, što ovaj model sadrži izrazitu tendenciju brisanja ogromnoga dijela autentične i žive jezične memorije Hrvata, koji suoblikuju i nastanjuju ovu zemlju kao svoj integralni kulturni, povijesni i socijalni ambijent stoljećima. Uvrh glave ta bi im dogma benevolentno dopustila da svu tu svoju živu memoriju, to vibrantno i jedinstveno iskustvo jezika potisnu u – stilsku rezervu! Na taj se način jedna prijeka civilizacijska potreba, kakva je, nesumnjivo, jezična standardizacija, u slučaju bosanskohercegovačkih Hrvata počinje ponašati kao svojevrsno uništavanje, paradoksalno zatiranje identiteta u ime identiteta! Primjera ima bezbroj, ali brisanje o kojemu je riječ ništa bolje ne ilustrira nego fobija od “srbizama” i tzv. turcizama, koja je  strukturalno ugrađena u model hrvatskoga standarda. Po nekomu proizvoljnom kriteriju, posve nejasnom iz bosanskohercegovačkoga iskustva, tu se za srbizme proglašavaju cijeli  ogromni grozdovi najnormalnijega (i) hrvatskog vokabulara u Bosni i Hercegovini, te kao takvi ne samo da se proskribiraju iz jezika, nego – bogu Marsu budi hvala! – služe za udaranje najgorega političkog i moralnog odijuma. O turcizmima da se i ne govori! Nasuprot sjajnim hrvatskim književnim tradicijama (vidjeti, na primjer, samo A. G. Matoša, da i ne govorim o franjevačkim bosanskim pisaocima!), suvremeni se hrvatski standardološki ostracizam ponaša prema turcizmima kao prema pravim jezičnim parijama. Govoreći onomad o hrvatskome književnom jeziku na tribini Matice hrvatske u Livnu, Tomislav Ladan i nehotice vrlo je plastično opisao tu specifično hrvatsku strategiju odricanja. Rekao je kako je ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari – “hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi”! Kad se dobro promisli, ova “definicija” nije nimalo sporna; sporno je, međutim, to načelo oduzimanja! Ono je sporno u svakom svojemu aspektu – jezičnom, kulturnopovijesnom, političkom, sociopsihološkom. Strah od nacionalno krive riječi U svakodnevnom životu ta se pojava očituje na zastrašujući način. Na svakom koraku i u svakom trenutku susrest ćete se sa situacijom u kojoj govornik sam sebi pregriza jezik kad, posve hrvatski prirodno, zausti da izgovori hiljadu, kafa, izvještaj, obaveza, naročito, prisutan, pa se uz vidljivu unutarnju paniku popravlja: “hilj… tisuća”, “kaf… kava”, “izvješ… izviješće”, “obav… obveza”, “nar… osobito”, “pris… nazočan”, “činit… čimbenik”, itd. unedogled… U tu sasvim nepotrebnu, kompromitantnu situaciju dovode se svakodnevno intelektualci, političari, svećenici, novinari, tekevizijski urednici, studenti – sve u strahu velikomu od nacionalno krive riječi. Nitko se još nije sustavno pozabavio antropološkom dimenzijom ove pojave, a tek bi takva analiza dala prave uvide u dubinu i užas mentalne diktature o kojoj je riječ: To je na djelu jezični standard u proklamiranoj svetoj borbi za očuvanje nacionalnoga identiteta, koja praktično funkcionira kao zatiranje elementarne ljudske i osobne slobode! Ono što se u Bosni i Hercegovini predstavlja kao sakrosanktni, kanonizirani hrvatski književni jezik, niti je standardizacijski i normativno dovršen proces, niti oko toga vlada potpuna idila u samoj “nacionalnoj matici”, tj. među zagrebačkim lingvistima. Ne mora se ni pogađati da onaj model, koji se ultimativno nameće u Bosni i Hercegovini, zastupaju nacionalni lingvisti-političari tipa Dalibora Brozovića. Ima, međutim, i onih drugih, koji se ne ustručavaju reći da se standardizacija i jezična norma ne moraju utvrđivati prema disjunktivnom ili-ili obrascu, te da bosanskohrvatski slučaj traži i zaslužuje drukčiji pristup i model. U tome se drukčijem modelu, kažu oni, mora i može naći načina za unošenje autohtonih jezičnih osobina u jezični standard i normu, te za uspostavljanje otvorenoga odnosa spram ukupnosti bosanskohercegovačke jezične zbilje. Pa čak i za svojevrstan bosanskohercegovački vid hrvatske jezične standardizacije, ako bi cijeli proces u Bosni i Hercegovini nastavio divergentnim putem stvaranja triju nacionalnojezičnih standarda. U principu, to ne bi bio nimalo različit model od onoga kako, recimo, Austrijanci na svoj način standardiziraju njemački jezik, ili od trinaest (koliko li već?) različitih standarda engleskoga jezika u svijetu. Jedina dobra stvar u cijeloj ovoj urnebesnoj priči o jeziku jest to što, nasuprot uvjerenju nacionalnih dogmatika, ništa nije gotovo, bolje bi bilo reći da je sve još na početku. Naravno, Hrvati u Bosni i Hercegovini morali bi napokon sami, svojom najboljom pameću, odlučiti kojim će jezičnim putem ići. Samo, morali bi unaprijed biti potpuno svjesni krajnjih posljedica jednoga i drugog izbora. Prvi model (dosadašnji, monolitno nacionalni) bez ikakve dvojbe vodi ih u produbljivanje jaza između materinskoga idioma i nacionalnog standarda, odnosno politički u sve dublju i sveobuhvatniju shizofreniju. Drugi model, koji traži mnogo nove mudrosti, rada, istinite predanosti, približavao bi ih samima sebi, vlastitim korijenima, vlastitoj sudbini, dubljemu osjećaju identiteta. Ne bi značio nikakvo prekidanje veza sa cjelinom hrvatske kulture i jezika, ali, što je jednako tako važno, ne bi ih ni antagonizirao, nego bi ih na jedan inovirani i konačno neideologiziran način povezivao s drugima u Bosni i Hercegovini. Za uspjeh jednoga takvog modela bilo bi od izuzetne važnosti da ga u dovoljnoj mjeri prepozna i podrži znanstvena, kulturna i politička javnost u Zagrebu i u Hrvatskoj. Kojim se pravopisom vi osobno služite? - Nemam favorita, kombiniram neka dobra rješenja još iz Broz-Boranića, pa sve do Anić-Silića, ali trudeći se da budem koherentan. Ima jedan priručnik, koji nikad nije stekao status službenoga, ali ima mnoga sjajna rješenja, i veoma mi je drag. To je broširani Pravopisni priručnik što su ga 1977. u Sarajevu objavili Mustafa Ajanović, Zvonimir Diklić i Svetozar Marković (s kojim sam žestoko polemizirao na famoznom Mostarskom savjetovanju o jeziku 1973. godine). A tvrdoglavim se i borim s lektorima oko nekih rješenja protiv kojih su svi pravopisi, ali su meni dobra i potrebna.