Ivan Lovrenović

Objavljeno 15. 5. 2016. na web stranici strane.ba Razgovarala Amila Kahrović-Posavljak Amila Kahrović-Posavljak: Tema Vaše nove knjige je Varcar, jedna od velikih tema kojima se bavite. Zanimljivo je kako u tom Varcaru zapravo postoji više Varcara. Kakva je ta palimpsesnost postojanja prostora u Vašim romanima? Ivan Lovrenović: Eh, Varcar… nekad se i sam začudim kad vidim kako se sva moja književnost vrti oko njega. Netko bi mi mogao ironično reći da ni o čemu drugome ne znam pisati nego o „tom Varcaru“, i to je zapravo tačno. To je moja tema. Albert Camus u Heleninom progonstvu piše – misleći na slikarstvo, a to se može prenijeti i na književnost – kako je sudbina umjetnika da se, „u potrazi za svojom istinom“, stalno kreće oko „središta“, oko „odbjegloga sunca na kojem će jednog dana morati sve izgorjeti“.  Tako otprilike taj Varcar djeluje. To je mjesto pamćenja, sjećanja, koje je privilegirano nad svima ostalim mjestima koja sam iskusio. Riječ je o prvenstvu u svježini i intenzitetu emocije: u mome iskustvu to je jedino mjesto pod nebom koje ima takvu vatru, takvu žarku boju, mogućnost tako žestokoga oživljavanja uspomena – i blagodatnih i bolnih jednako. To je, valjda, nešto primarno, neki početni udarac, što se onda neprimjetno ali neopozivo pretvara u mentalnu i književnu opsesiju, te se oko toga – a ne oko nečega drugog – napliće sve što poslije, na druge načine spoznaješ, proširuješ, usvajaš u svoje znanje i preokupacije, sve na što u životu nailaziš kao na polja vlastitih očaranosti, afiniteta. To o čemu govorim sadrži jedan paradoks, meni jako drag. Šta znači biti, da tako kažem, pisac takvoga jednog mjesta? Opsesivno se baviti mjestom koje je anonimno, o kojemu se malo zna, mjestom beznačajnim, zagubljenim u vremenu i historiji. Kako od toga praviti nešto što može biti književno relevantno? Ne znam ni sam, ali znam da je od toga nemoguće pobjeći sve i kad bih htio. Pa se onda zaputiš na drugu stranu: kopaš, dubiš, pretražuješ sve iz čega možeš o njemu bilo što saznati, otkriti, i to se pretvori u životni poziv, paralelan sa svime drugim što si prisiljen raditi u svakodnevnici, za egzistenciju. A kada to i tako radiš dugo, stalno, nikad ne prestajući, počnu ti se otkrivati neopisani i nedokumentirani, nepoznati slojevi i svjetovi,  sudbine i događaji, pa vidiš da i takva historijski nevidljiva mjesta imaju svoju historiju. Historiju ljudi i njihovih sudbina, a to znači da tu nema rangiranja, da je na ljestvici važnosti jednako ozbiljna sudbina gradskoga pijanca, čobana iz planine, kao sudbine velikih ličnosti iz povijesne čitanke. To je, dakle, jedan sloj: ljudi i njihove priče. Drugi sloj je dokumentarno-historijski, ma koliko tanak i iskidan, ipak postojeć. Do njega se strašno teško probiti, to su mali fragmenti, zatajene sudbine, neke ličnosti ili događaji koji su se slučajno ili posredno dodirnuli s mjestom, pa se u tebi onda uobličuju u nekakvu njegovu historiju. Ljetopis župe Varcar-Vakuf, s dragocjenim podacima iz dalje prošlosti, što ga ja vodio mjesni župnik, slabo čitki epitafi na starim, neobičnim grobnim pločama koje su već propale u travu i u zemlju, mjestimični spomeni u nekim putopisnim tekstovima koji su se samo očešali o Varcar, ali to njihovo očešavanje što stane u dvije-tri rečenice meni je bilo važnije nego svesci i tomovi nečega drugog… Pa jezik, lokalni ikavski vernakular, u kojemu su također skriveni tragovi neke žive historije, ali se cijeli život moraš osposobljavati – prvo da ih uho uopće čuje, a potom da ih umiješ odgonetati. Sve se to onda sklapa u osjećaj velike i važne priče koja traži da bude ispričana, koja ima svoje unutarnje razloge za to, važnije od svih službenih historija. I, eto književnosti: ona je jedini oblik za posredovanje takvih priča, jedino ona posjeduje sredstva i način da od nečega svjetski nevidljivoga pravi nešto ljudski i, nadam se, književno važno i uzbudljivo. Još kada se dogodi, kao što se s Varcarom dogodilo u zadnjem ratu, da na radikalan način prijeđe u status izgubljenoga, potonulog zavičaja, stvar postane ultimativna, neodložna… Koliko s tim ima veze vaše vraćanje djetinjstvu pošto je ono jedan od vrhunskih formativnih koncepata, pri čemu je bitno napomenuti da ipak niste pobjegli od velikih povijesnih tema kakav je recimo u “Nestalima u stoljeću” Drugi svjetski rat? Tu se malo što novoga i nepoznatoga može reći. To je na hiljadu načina ovjereno i potvrđeno. Djetinjstvo je jedini oblik i stadij našega življenja u kojemu punim intenzitetom otkrivamo život i njegovu začudnost, veličinu, prestravljenost njime. Sve kasnije je rutina, kada se čovjek iz bića  potpuno zaprepaštenog svijetom i u isti mah izjednačenog sa svijetom, pretvara u biće rutine koje prihvaća i svoj život i svoj svijet na već naučene načine. (Pjesnik Henry Michaud izrazio je to zaoštreno: „Kada više nismo djeca, tada smo već mrtvi.“) Moje djetinjstvo bilo je pritisnuto mnogočime tegobnim i mornim, a opet je u primarnoj emociji ostalo zauvijek sunčano i obasjano. Čime je to uvjetovano? Vjerojatno tom intenzivnošću doživljaja koje dijete ima kada mu se otkriva svijet. Naravno, s time je povezan i konkretni oblik života. Opet mi je na umu Camus – on piše na jednome mjestu kako nipošto ne bi mijenjao svoje sirotinjsko djetinjstvo na sunčanom alžirskom Mediteranu za neko u velegradskom pariškom predgrađu. Oblik života u mome djetinjstvu bio je najsretnija varijanta: život s djedom i bakom u kući koja je pokušavala da zadrži stabilne tradicionalne forme svakodnevnice. Bila je to bogata kombinacija: živiš u gradskoj kući, u ambijentu maloga grada, a čim se napraviš korak-dva izvan toga ambijenta, a to radiš svaki dan, odmah si pri samoj zemlji, uza sve one primordijalne poslove na zemlji, sa zemljom, oko zemlje. Ta kombinacija urbanog i ruralnog na mikrouzorku bila je za mene, to znam pouzdano i sigurno, određujuća. Sve skupa se kristaliziralo u cijeli uspomenski svijet, svijetao i topao, iako se sve događalo u vremenu, u društvenoj i porodičnoj situaciji, koja je bila daleko od toga da bude blistava i svijetla. Smatrate li da je djetinjstvo kao nekakva ishodišna tema pomalo zanemareno u poslijeratnoj bh. književnosti i da sama ta književnost često zađe u aktivizam i apologije raznih oblika ideologija? Nisam dobra adresa za to pitanje jer sam prestao sistematski pratiti domaću književnu produkciju. Ali znam da ima primjera koji to demantiraju. Recimo, književni svijet Miljenka Jergovića se dobrim dijelom gradi na „materijalu“ djetinjstva – Jergović je pisac koji „od djetinjstva“ pravi veliku književnost. Valjda ima i drugih – nedavno sam, recimo, pročitao prekrasan kratki roman Elvedina Nezirovića Boja zemlje, koji također crpi iz djetinjih dana. Također, najnoviji roman Enesa Karića Boje višnje (zanimljiva koincidencija u naslovima!) na fascinantan pripovjedački način oblikuje svijet djetinjstva. A ovo drugo – književnost aktivizma i ideoloških tendencija?… U vremenima kakvo je današnje, izgleda da su u književnosti neizbježni aktivizam, patriotizam, patriotski historicizam, i slične književne rabote, koje se zasnivaju na promašenoj ali moćnoj ideji da je zadatak književnosti (i kulture uopće) da intervenira u stvarnost, prošlu i sadašnju, i oblikuje ju prema nekim poželjnim ideološkim matricama – političkim, nacionalnim, vjerskim…  Pa onda ide u apologije na račun priče… Naravno, u takvim procesima priča sama, kao vječni sukus književnosti i književnog postupka, nije na cijeni. Na cijeni su druge stvari i mi znamo da te druge stvari kada prođe vrijeme polako otpadaju. Ali kao proces to je neminovno i mi to možemo samo promatrati i zauzimati više ili manje kritičku distancu. To je u književnosti otprilike analogno onome što se u ovakvim vremenima događa u politici s izgradnjom nacije, s nacionalizmom. Naime, to je proces koji, koliko god mi o njemu znamo sve i proziremo mu sve modele, obrasce i načine, ostaje sam po sebi neizbježan i u tom smislu se u svim narodima, i svaki put iznova, odvija na isti način. Ta inercija jest poražavajuća i jest žalosna, nadasve je banalna, ali po svemu sudeći nema joj lijeka. Čovjek pred time ima skučen izbor: pustiti da bude uvučen i progutan, da i sam postane protagonist tih procesa, ili se može povući na položaj promatrača, kojemu je manje ili više jasno o čemu se radi, ali koji nema nikakvih iluzija da bi mogao mijenjati bilo šta u tom procesu. Za književnost to može biti dobro ukoliko je osviještena i ukoliko umije operirati s tim temama. Ali to je možda najzahtjevniji oblik bavljenja književnosti svojim svijetom. Sȃm nisam kapacitiran za takvo nešto, ali imam puno respekta prema piscima koji umiju da, grubo rečeno, od društvenih tema i procesa prave dobru književnost. To nije nemoguće, ali ponavljam – možda je najteže. Nedavno je, recimo, Hadžem Hajdarević objavio vrlo zanimljiv roman Gdje si ti ovih godina, sav uronjen u tzv. aktualnu društvenu stvarnost. A kako u tom smislu vidite kontinuum pripovjedačke Bosne. Vraća li se ona danas? Da, to je naša vječna i važna priča. Jovan Kršić bio je veoma inteligentan i obrazovan književni kritičar, i on je u svoje vrijeme, tridesetih godina prošloga stoljeća, tom sretno pogođenom sintagmom „pripovjedačka Bosna“ dobro označio ono što je u bosanskohercegovačkoj književnoj praksi do tada i tada bilo na snazi kao prevladavajući model. Ostao je to i mnogo kasnije. Značajno je poljuljan tek krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina. Tada nastupa granica, pojavljuju se pisci i postupci koji to više ne uzimaju kao svoju osnovnu tehniku i način, a bilo ih je dosta i bili su zanimljivi. Sva njihova djela danas ne moramo doživljavati kao djela trajne vrijednosti, ali su u postupku bili značajni. A onda se sve prolomilo s pojavom kasnog Meše Selimovića i s čudom Derviša i smrti te zatim i satelitske Tvrđave. To je već označilo potpuni prekid. U cijelome tom razdoblju nastaju prozna djela zanimljivih pisaca koji su danas gotovo zaboravljeni – mi se danas i inače ponašamo kao da prije ovog rata nije bilo ničega u kulturnoj i književnoj povijesti. Tko danas uopće u bosanskohercegovačkom književnom pamćenju operira s djelima i piscima kakvi su Vitomir Lukić, rani Sead Fetahagić, Anđelko Vuletić, Nenad Ešpek, Jovan Lubardić, Detko Petrov, Nenad Radanović, Alija Isaković (čiju je sjajnu i potpuno unikatnu prozu danas posve zasjenio mit o njemu kao nacionalnom zaslužniku), nesretni Muhamed Kondžić, ili pak Risto Trifković – lik i pisac sasvim neobičan, o kojemu bi se mogli romani pisati… Čak su u određenoj mjeri isključeni iz akademskog diskursa… … A siguran sam da bi današnjem čitaocu mnogo što od te književnosti bilo otkriće. To je bila vibrantna književnost, u dosluhu s ritmovima vremena i recentne književnosti. Već tada je kanon pripovjedačke Bosne bio značajno promijenjen. Sada, pak, ako govorimo o masovnoj književnoj produkciji, čini se da je na djelu neka retradicionalizacija. To vidim po pojavi ambicioznih i obimnih djela koja tipuju na nacionalno-historijski sentiment. Toga ima mnogo i, nažalost, uglavnom je slaba književnost. Da me se krivo ne shvati, i u tom postupku se mogu napraviti ozbiljna književna ostvarenja jer je književnost takva – ona ima svoje putove i načine, važni su samo jaki unutarnji razlozi i dobra spisateljska ruka. Napokon, nisu li dva najveća, da tako kažem, postandrićevska pripovjedača i romansijera u Bosni i Hercegovini – čudesni bajalac Ćamil Sijarić i vehementni historicist Derviš Sušić – u isti mah i nerazlučivo „moderni“ i tradicionalni! “Obašašća i basanja” su potpuno osobeno ispovijedanje Bosne. Kako na njih gledate s ove vremenske distance? Dvije su mi tu stvari važne. Jedna je postupak. Mislim na ono što se u književnim i teorijskim priručnicima zove lirska ili ritmička proza. To je postupak koji od lirskoga uzima sublimaciju, stezanje i reduciran iskaz doživljaja, a s druge strane hoće da je otvoren za slobodniju naraciju. To je u Obašašćima i basanjima nadošlo „samo od sebe“. Drugo što mi je tu važno, to je fascinacija Bosnom. U jednu ruku bosanskim prostorima i prizorima, u drugu ljudskom obilježenošću tih prostora kulturnim artefaktima. Sve to kao jedinstven, cjelovit doživljaj. Zatim – putovanje kao oblik boravljenja u prostoru, stapanja s prostorom! Meni je putovanje bilo već onaj kratki komad puta od kuće do škole ili do brda koje je bilo udaljeno desetak minuta hoda, dakle fenomen boravljenja u prostoru i savladavanja prostora svojim pogledom, što će onda u Obašašćima i basanjimarezultirati nekom vrstom putopisnog postupka, te otuda i dvostruki naziv koji – na dva ponešto različita načina – sugerira savladavanje prostora. Taj oblik i potreba komunikacije sa svojim svijetom, s prostorom i njegovom ispunjenošću ljudskom prisutnošću, ostao je u meni nepromijenjen do pod stare dane. S kasnijim iskustvima velikog svijeta pokušavao sam da vidim može li se ta fascinacija Bosnom nekako poopćiti i univerzalizirati. Donekle može jer, recimo, snažno te zavodi Firenca, Prag, Pariz, ili što drugo od velikog svijeta. Ponešto sam pokušavao i pisati u tom ključu. Međutim, kako se godine množe i talože, kako se iskustvo prosijava i sliježe, uvijek ti se iznova otkriva i potvrđuje da postoje doživljaji koji stoje ispred svega i poslije svega, koji te jedini istinski opčinjavaju. Tako sam otkrio da je ambicija univerzalizacije tog doživljaja za mene jalov posao. Ukratko: samo je ovaj svijet – moj svijet. Kod nas se promišljanje književnost svodi s jedne strane na estetsku utopizaciju, a s druge strane na čistu politizaciju. A književnost nije nijedno jer je neuhvatljiva. Šta mislite o tim raspravama? Dugo živim i dugo pamtim tu vrstu rasprava o književnosti i umjetnosti, i znam jedno. Mnogi teorijski koncepti – pri čemu nipošto ne potcjenjujem niti odbacujem teoriju – mogu biti moćni i izgledati trajni i vječni, ali svi oni svoje glavne ispite polažu na književnom tekstu, na njegovoj začudnosti, koja u vremenu opstaje ili nestaje. Prema tom neobjašnjivom aspektu književnog teksta bilo koji metodološki koncept treba da se određuje. Ljudi koji se teorijom bave, moraju biti svjesni dosega svoje moći. Onog trenutka kada teorijski koncepti, odnosno ljudi koji ih formuliraju ili njima operiraju, grešno pomisle da bi mogli nadvladati čin književne prakse i zadati mu svoje naloge, tog trenutka sami sebe poništavaju. Najveći primjer te vrste u mom iskustvu bio je primjer sa strukturalizmom. To je bila toliko moćna teorija i koncept da je izgledalo, pogotovo kod nas kod kojih sve dolazi sa  zakašnjenjem i ukoliko više zakasni utoliko je moćnije, kao nešto što prekriva cijelu književnu praksu, do te mjere moćno i vječno da je sama književnost počela prema njemu izgledati inferiorno. Karikiram, ali počelo je izgledati da ako sa stanovništa strukturalizma kao pisac nisi sto posto prihvatljiv, onda nisi ni pisac i nemaš što da radiš u književnosti. Naravno, strukturalizam ima ogromne zasluge u teoriji i mnogim obrascima koji ni danas ne gube na operativnosti ni na lucidnosti. Ali je i historija strukturalizma pokazala ovo o čemu govorim: nestalo ga je u smislu suverenog vladanja književnom praksom, a književnost i dalje nalazi svoje putove. Nije mi teško razumjeti ovo: veliki pisci možda i ne bi mogli biti veliki kada književnost ne bi doživljavali kao nešto važnije od života. No, uvijek ću se pobuniti protiv one vrste divinizacije književnosti kao nečega što je iznad života. Život ima svoje naloge koji su preči, veći i važniji od svega pa i od književnosti. Napokon, na taj način i književnost sama uspostavlja svoj odnos prema stvarnosti. Nije slučajno Kiš, taj strašni i beskompromisni posvećenik književnosti, svojoj knjizi dao naslov Život, literatura. S jedne strane ona jeste svojevrsno transcendiranje stvarnosti, pogled na stvarnost koji je stvarniji od same stvarnosti, ako je dobra književnost. Ali ona teško može biti dobra ako je u odnosu spram stvarnost kula od bjelokosti, u kojoj se gubi dodir sa stvarnošću. U to ulazi sve drugo – i ideologija i politika i nacija i historija, i sve što je sadržaj stvarnog života. Tu negdje je moj način doživljavanja književnosti i njenih višestrukih veza sa stvarnošću, kao istovremena potreba da bude izvan nje i u snažnim vezama s njom.