Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Ikavski zemljopis, s fotografijama Josipa Lovrenovića, GS-Print Travnik, Synopsis Zagreb, 2019.

Skoro godinu dana sam podijelila s knjigom “Ikavski zemljopis” Ivana Lovrenovića i prevela ju, riječ po riječ, na njemački jezik. Kako to već bude kod prevođenja, duboko se uranja u jezični svijet i imaginaciju autora i njegovog djela. A od takvih knjiga mnogo naučiš! Istovremeno imaš osjećaj da tekst nije slučajno završio tebi na radnom stolu, jer dobivaš odgovore na pitanja koje već toliko dugo nosiš u sebi da ni ne možeš vjerovati da ćeš ih ikad naći. To su pitanja o prostoru i vremenu, o ljudima unutar tih koordinata, filozofska pitanja, ponekad posebno metafizična, čije odgovore najmanje očekuješ u knjizi o takvom konkretnom prostoru, s tako specifičnim kulturnim, političkim i vjerskim kontekstom. Sada, kad sam predala knjigu izdavačkoj kući za dalju obradu, mogu razmisliti o tome što će mi ostati od nje.

Pored velike količine informacija koju ću vjerojatno brzo zaboraviti (nema veze, znam gdje ih mogu ponovno naći), bit će da su stvari koje će mi ostati veće. Knjiga će, to znam već sada, u dolazećim godinama evocirati slijedeće osjećaje i misli: duboko i iskreno divljenje za način na koji ovaj autor radi; slika krajolika, Polja, koje je postalo jasno i precizno u mojoj glavi (naravno i uz pomoć prelijepih fotografija) i čiju ljepotu i istinitost mogu shvatiti a da tamo nikada nisam bila; duboko razumijevanje povijesnih i aktualnih prilika ljudi koji žive na području tog krškog polja i, kako mi se čini, sjajna, književna, znanstvena i praktična tehnika približavanja predmetu kroz respekt, znatiželju i angažman koja upravo zato donosi bolje rezultate nego drugi tekstovi istog žanra.

I što želiš više od knjige?

Ali najprije, o čemu se radi?

Knjiga je rezultat putovanja pisca i višestranog esejista Ivana Lovrenovića i njegovog sina Josipa Lovrenovića koji je fotograf, umjetnik, grafičar i scenograf. Nije im ovo prvo zajedničko putovanje za knjigu. U skraćenoj verziji slijedili su rutu prvog bosanskog putopisca fra Ivana Franje Jukića (1818.-1857.) koji se u 1845. godini pješice i na konjima uputio prema Kupreškom polju, pa dalje do susjednih polja i mjesta, i koji je zabilježio što je tamo vidio i doživio. I stvarno, Jukić je bio prvi koji je u Bosni imao refleks što točnije dokumentirati što je bilo, i ne samo to: bio je uvjeren  da se samo na taj način – putujući, upoznavajući mjesta i regije i zapisujući sve – može nešto o svijetu razumjeti.

Ivan i Josip Lovrenović krenuli su na put starim berlingom i naravno da su našli drugih stvari nego fratar skoro dvjesto godina ranije. Mnogo se desilo u međuvremenu i zaista ne postoji bolji sugovornik od Ivana Lovrenovića ako želiš da ti netko kompetentno i slojevito priča o tome.

Lovrenović je već u djetinjstvu bio fasciniran grobljima i nadgrobnim spomenicima. Još nije znao zašto, ali su ga magično privlačili. To je neobično. Zašto bi dijete bilo fascinirano mjestima koja imaju veze sa smrću i prolaznošću? Je li to bila vrsta znanja ili slutnje da se ovdje, na tim mjestima radi o nečemu drugome? O nečemu većemu koje možda fizički nije prisutno, ali kojemu se ipak možeš približiti ukoliko znaš pročitati simbole i pisma na spomenicima? Ukoliko uključiš u to još i nebo i krš i planinu? Ukoliko još uračunaš što si kod kuće u obitelji čuo među redcima, što nitko ne izgovara, ali što je nesumnjivo trebalo razumjeti?

Što god je bila motivacija tog dječaka, ona ga je kontinuirano vodila na takva mjesta. Čak onda kada spomenici nisu bili baš jako dostupni, jer nisu stajali u muzejima, nego u prirodi.

I to je bilo dobro, nije se radilo samo o povijesno-umjetničkom istraživanju: radilo se o sveukupnom doživljaju, o svemu. Jer, koliko god vješto izrađen spomenik koji je Ivan tražio u visokoj travi, na strmim visinama ili na napuštenim grobljima, bio je napravljen baš za to mjesto, ne za izložbu, nego za određeno mjesto u određenoj kulturi. To zna Ivan Lovrenović i zato dokumentira u “Ikavskom zemljopisu” vezu između krajolika, čovjeka i kulture. A kako je veliki broj predmeta promatranja jako star, on mora pogledati povijesne prilike tog vremena i povezati ih s onima koje je Jukić pronašao na putovanju i onda putovati dalje kroz vrijeme u sadašnjost – i katkad još malo dalje u neki prostor izvan vremena.

Da bi takvo što napravio, čovjek treba jako dobro pogledati i jako puno znati. Da bi čovjek razumio povijest, duboko mora uroniti, pročitati što više izvornih tekstova, posebno one koji iz političkih ili ideoloških razloga nisu prihvaćeni ili one koji su posebno propagirani; ne smije se umoriti razotkrivanjem izvora koji još uvijek snivaju u nekim arhivima. Treba prionuti tekstu i pitati, pitati, pitati… Koga je Lovrenović sve pitao, i to se može čitati u knjizi.

A to  što sam do sada rekla, to se samo odnosi na povijesni dio knjige. Ali na grobljima se uvijek radi i o umjetnosti. Trebaš mnogo znati o umjetnosti da bi mogao razlikovati umjetnost od kiča. Trebaš mnogo znati o književnosti da bi mogao razlikovati poeziju od patetike.

I na kraju moraš mnogo znati o političkoj, kulturnoj, individualnoj i kolektivnoj psihologiji da bi mogao razlikovati istinu od laži. Trebaš razumjeti da istina ne znači odlučiti se za jednu danu perspektivu nego da ju treba pronaći usred svih perspektiva. Znanje znači: gledanje iz što više perspektiva, što točnije istraženo, što potkrepljenije provjerenim podacima.

I još jedna važna stvar: ne smije te biti strah da pogledaš ono mračno, bolno ili strašno. Baš tamo treba intenzivirati istragu, jer je na tom području materijal informacija često rijedak, tanak i pod utjecajem jakih emocija.

A da, i onda trebaš još tamo otići, obići predmet na licu mjesta i percipirati ga svim osjetilima. To je i Jukić već znao.

I tako su otac i sin sjeli u auto i zaputili se “Jukićevim stopama”, Josip s foto-tehnikom, a Ivan s Jukićevom rutom, kartama i intuitivnim znanjem da je na traženim mjestima još nešto više nego ono što je Jukić pronašao. Lovrenović to opisuje tako: “Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.” Putovanje ih je vodilo u Gradac, Mračaj, Kupres, Glamoč, Gornji Vakuf ili Uskoplje, da samo nekoliko mjesta spomenem. Dolazak u naselja prikazan je u sadašnjem vremenu, a zatim pratimo povratak u biografiju, put do onoga što Ivan Lovrenović stvarno razotkriva na takvim mjestima.

Zanimljivo je i vidjeti kako se akteri putovanja Ivan i Josip prikazuju i vide u svom umjetničkom radu. Nije to bila svrha ove knjige, ali se tu i tamo slučajno dogodi. Na rijetkim slikama na kojima osim predmeta istrage ili prirode vidimo i Ivana Lovrenovića, spazit ćemo i slijedeće: vidimo čovjeka u određenoj situaciji, suočena s lokalnim okolnostima ili pojavama koji je u mislima zapravo već negdje drugdje. Na primjer, leži jedne ljetne večeri na toplom kamenu Galečićke ćuprije i razmišlja o trenutku u kojemu Andrić dobiva ideju za priču “Most na Žepi” - sjedeći na kamenu mosta i jednostavno slušajući ga. Ili na slici kada po drugi put sretnu bicikliste i kada Josip to uhvati u fotografiji. Ivan Lovrenović uopće ne pozira s ljudima, on se već udubio u neke putokaze u pozadini i možda razmišlja o slijedećoj stanici puta ili je primijetio zanimljivi jezični korijen u nekom od naziva… A s druge strane Ivan često ponavlja kako Josip vozi dobro i oprezno i kako pouzdano pristupa radu itd. Podjela je jasna: Josipova uloga je da se bavi ovdašnjim i sadašnjim trenutkom, dok je Ivan odgovoran za sve druge vremenske dimenzije. Dobro je što svatko od njih za svoju ulogu raspolaže s idealnom formom umjetnosti, prvi fotografijom i drugi pisanjem.

Što se tiče povijesti Lovrenovići naišli su na tim mjestima na mnogo slojeva. Često ima antičkih ruševina ili ostataka koji govore o prostoru pred par tisuća godina, onda srednjovjekovni ostatci i konačno ono što je već i vidio putujući fratar. Ali između polovice devetnaestog stoljeća i prvih desetljeća dvijetisućitih dogodili su se važni preokreti, rane i stradanja, ratovi, reorganizacije, migracije. Tu Lovrenović pristupa nekom vrstom meta-pogleda, vidi razlike, kronologije, ali i zajedništvo u toku vremena. I on uključuje, kao i Jukić, koji jednostavno broji “kuće kršćana i kuće Turaka”, statistički materijal.

Ali ono što je zapravo posebno u knjizi, to je da se Ivan Lovrenović susreće sa svakim predmetom na tom putovanju, svejedno iz koje epohe, religije ili etničkog porijekla, s istom ozbiljnošću i brižljivošću. Svejedno je da li se radi o kamenju na polju, o pravoslavnom križu na groblju ili o katoličkoj crkvi u selu, uvijek poznaje kontekst, povijest, zna priče o ljudima koji su izgradili spomenik. Što god je predmet njegovog promatranja dobiva – dostojanstvo.

Dozvolite mi malu digresiju na ovom mjestu. Poznati njemački neurobiolog, naučnik o mozgu i pedagog prof. dr. Gerald Hüther ukazuje u svojoj knjizi „Dostojanstvo“[1] na nužnost ponovnog uvođenja pojma dostojanstva na temelju neuroznanstvenih rezultata i skeniranja mozgova, te zapravo stiže do ideje dostojanstva à la Viktor Frankl: „Nikad prije nije taj fenomen, koji obuhvaća cijelu povijest čovječanstva, toliko bio očit kao sad, na početku 21. stoljeća. Po prvi put nam se otvara perspektiva koja neizbježno vodi do odlučujućeg pitanja, što nas ljude međusobno povezuje – bez obzira na različito porijeklo, iskustvo,  povijesne činjenice. Pa i to može biti samo čovjekova predodžba, ali predodžba koju ljudi mogu podijeliti ne unatoč, već zbog njihove različitosti. Za to nije prikladna ni jedna religija, ni jedna ideologija, ni jedan etički ili moralni koncept vrijednosti. Jedina sveobvezujuća predodžba ljudi može samo biti iskustvo vlastitog dostojanstva.” I na drugom mjestu: “Iz neurobiološke perspektive se pri tome radi o unutrašnjoj slici, to jest o neuronalnom obrascu ponašanja aktiviranog u situaciji, usko povezanog s vlastitim identitetom i na taj način i čvrsto spojenim s emocionalnim mrežama. Radi se o unutrašnjoj predodžbi o tome koja vrsta čovjeka netko želi biti. Za tu predodžbu koja nudi orijentaciju, koja štiti od svake zbunjenosti i koja mozgu trajno štedi energiju, postoji prekrasna, a skoro zaboravljenu riječ: dostojanstvo.”

Hütherova je ideja da je svaki čovjek imao to temeljno iskustvo (kojee je baza naše civilizacije i našeg zajedništva: postali smo već u školi objekt edukacije, ocjene, procjenjivanja), da je postao objekt nečega ili nekoga i da kao strategiju svladavanja mora birati jednu od dvije opcije: da i samog sebe čini objektom, ili da druge promatra na isti način. Pošto smo to naučili, idemo u svijet gledajući sve kao objekt: sve postane objekt naše mržnje, objekt naše kritike itd., ali i objekt našeg divljenja. Emancipacija svih sudionika od objekta do subjekta zahtijeva temeljno shvaćanje o inherentnom dostojanstvu pojedinca.

O tome govorim kada kažem da Lovrenović predmetima daje dostojanstvo. Nisu to samo predmeti znanstvenog, povijesnog ili osobnog interesa. Oni su subjekti kojima se taj Lovrenović-subjekt približava koristeći sve što ima na raspolaganju.

Mnoge dimenzije razvoja naselja i njihovih stanovnika preko stoljeća nije moguće iščitati iz statistika ili kronika. Treba shvatiti i sve to htijenje i željenje jedne nacije, autorefleksiju ljudi pri suočenju s povijesnom iskustvom i iz toga proizašlim proturječnostima.

Ovako piše Lovrenović na kraju knjige: “Nigdje se tako živo kao u ovakvim malim zakutcima narodnoga života – malim a važnim kao cijeli svemir – ne uviđa smisao dileme koju Krleža, razmišljajući davno povodom hrvatske nacionalne sudbine, izražava latinskim pojmovima: entitas nationis ili entitas populi? Hrvatski paradoks u Bosni i Hercegovini: htijući biti nacijom (populi nationis), gubi se narod (entitas populi), gubi se sama svoja biološka supstanca, gube se svoja drevna staništa.”

I tako ga pratimo čitajući na svakoj stanici njegovog putovanja i ne skupljamo samo informacije i materijal, nego poimanje o subjektnosti ljudi, mjesta, prirode i čak  nadgrobnih spomenika.

To se može fotografijama i provjeriti.

Ali najbolja slika je zadnja, koja možda službeno ni ne pripada korpusu ilustracija putovanja. Ona prikazuje selfie dvojice ljudi usred krškog polja, okruženih razbacanim mramorjem i dalekim planinama u pozadini. Samo što uopće ne izgleda kao selfie. Izgleda kao da ih je sam stećak fotografirao. I što je vidio stećak? Vidio je mlađeg kako odmjerava proporcije s kojima će poslije prikazati stećak na fotografiji. Čovjeka koji kao da misli: koliko mi treba kamena, koje perspektive, koliko neba, koliko planina da bi se vidjelo što je ovdje i sada.

I starijeg – ili je to dječak s početka ovog teksta – koji gleda znatiželjno, s daškom istraživačke sreće na licu, što te obuzme kada naiđeš na nešto što si dugo tražio. U njegovom pogledu isključen je vanjski svijet, on zumira, zumira, zumira, prema unutrašnjosti, dublje, preciznije kao da traži specifičnu srž ovog kamena.

Kada to uspije, kada objekt promatranja prestane biti objekt, nego počinje djelovati kao subjekt, kada sam progovori (poput Andrićevog mosta), kada granica između objekta i subjekta nestane ili bar ne bude više jasna, onda iz knjige govori nešto drugo osim skupljanog znanja autora. I to je ono što Ivan Lovrenović čini u svojim tekstovima: skuplja što više informacija, uči što god je potrebno da bi odgonetnuo materijal, traži, obilazi i istražuje na svim mogućim poljima i tako stvara multifasetni prostor tumačenja u kojemu objekt promatranja odjednom priča za sebe. To je intelektualna usluga prema predmetu.

Ali zapravo je čin ljubavi.

[1] Gerald Hüther: Würde. Knaus Verlag München, 2018.