Ivan Lovrenović

Uz knjige Ivana Lovrenovića Isus u Ahmićima i Ulazeći u Varcar Novi list, Rijeka, 19. 9. 2016. „Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.“ Tu rečenicu fra Petra Anđelovića, bivšega provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene, citira sarajevski pisac Ivan Lovrenović u eseju Isus u Ahmićima, napisanome u prosincu 2013. Po tom tekstu dojmljiva naslova naslovljena je i knjiga njegovih „kronika, razgovora i eseja“, ispisanih od 2010. do 2014., objavljena prošle godine u izdanju sarajevskog Synopsisa, za koju je Lovrenović – južnoslavenski spisateljski klasik njegovana stila, disciplinirane misli i snažnoga humanističkog angažmana – prošloga tjedna nagrađen „Mirkom Kovačem“, nagradom neduge povijesti, ali naglašene etičke ambicije, kako i priliči odlikovanju nazvanom po beogradskom piscu u rovinjskom egzilu. Esej Isus u Ahmićima Lovrenović je napisao ponukan predstavljanjem knjige o Dariju Kordiću, ratnom zločincu koji je odslužio kaznu za zločine u Ahmićima i srednjoj Bosni, koji je u doba pisanja tog teksta – prosinac 2013, rekosmo – bio još u zatvoru u Austriji. Lovrenović u tekstu, na sebi svojstven, nepopustljivo protunacionalistički način, užasnuto pokušava razumjeti „posvemašnju isključenost etičkoga momenta“ u vjerskih zajednica – u ovome slučaju Katoličke crkve – koje, baš kao i nacionalistički političari, „od ratnih zločinaca prave nacionalne junake“, iskazujući potpuno pomanjkanje „obične ljudske sposobnosti za suosjećanje s patnjom i žrtvom drugih“. „Isus kakvoga znamo iz evanđelja – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših 'junaka' i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji – zanimao bi se“, piše Lovrenović, „za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama 'junaka hrvatskoga Domovinskog rata'“. Groteskna ovjera države To pitanje – kako je moguće da (i ne samo u Bosni) uvijek iznova pobjeđuje „mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih“ – prerasta u temeljno pitanje-potku cijele Lovrenovićeve knjige, kao što bi se, uz nužna pojednostavljenja, moglo ustvrditi i za najveći dio njegova publicističko-spisateljskog opusa. Isus u Ahmićima obuhvaća oko 270 stranica, a knjiga je podijeljena u dva dijela: Filozofija čaršije i Bosanski križ. Knjiga počinje tužnim zazivom: „Sve je dalje zemlja Bosna, doista. Dalje od sebe same, od izgleda da bude uspostavljena kao politička i društvena zajednica s kako-tako koherentnim državno-političkim identitetom. I od samoga svojega imena Bosna sve je dalja“. A opet, „sada će se napokon biti moguće mirne duše vratiti svome 'izvornom', kompleksnom bosanstvu, kao marginalnom i alternativnom, većinski nepoželjnom, baš kakvo je bilo i jednom davno, na popisu 1971, kada ga nije bilo na popisnom listiću pa si se morao svađati s nesretnom popisivačicom, a ona te onda išla tužiti u općinski komitet Partije kao sumnjivoga i destruktivnog tipa...“ U tom rasponu između teške političke činjenice o razbijenoj i ubijenoj državi – koja na predstojećem Dodikovu referendumu upravo dobiva novu, grotesknu i prijeteću ovjeru – i osobne unutarnje izvjesnosti neotuđivoga bosanstva, Lovrenović smješta tekstove i rasprave u knjizi. Među njima istaknut ćemo tri tematske cjeline. Prva su tri teksta o Lovrenovićevu napuštanju sarajevskoga Hrvatskoga narodnog vijeća 2011, s važnim programatskim tezama o štetnome „pankroatističkom fantomu“ s jedne, te „tendenciji iz same BiH da se (Hrvate,op.a.) briše kao identitet“, te s anticipatorskim razmatranjima o Bosni koja može krenuti „putom političke i društvene konsolidacije kao država triju nacija“, ili „putom stvaranja triju nacionalnih država, međusobno sve udaljenijih“. Druga su važna cjelina prilozi objedinjeni pod egidom Hrvatsko pitanje, kojima bi kao moto mogla poslužiti rečenica iz pledoyera za Treći modus hrvatske politike: „Pripadnost narodu, naime, ne znači apsolutno ništa ako najprije ne znači odgovornost prema vlastitom, individualnom integritetu i prema vlastitoj društvenoj zajednici“. Senzibilitet ruba Naposljetku, Andrićev paradoks o šutnji naslov je četiriju polemičkih priloga o Ivi Andriću kao „nelagodi hrvatske kulture“. „Moguće je“, kaže u jednom od tih priloga Lovrenović, „postaviti ovakvu radnu hipotezu: odnos iz zamišljenoga središta hrvatske književnosti i kulturne politike spram Andrića analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram bosanske književnosti i kulture u cjelini, kao i spram hrvatske komponente te književnosti i kulture. (...)  Suština toga odnosa je 'optičko' izobličenje, po kojemu se ukupna bosanskohrvatska problematika promatra, ako se uopće promatra, uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno-jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti!“ Imamo li na umu taj, nazovimo ga, Lovrenovićev „senzibilitet ruba“, nije neobično da je njegova sljedeća knjiga, prva poslije Isusa u Ahmićima, sva posvećena tome „dodatku nižega reda“, izvlačeći na svjetlo književnoga dana geografsko „ne-mjesto“, Varcar Vakuf, današnji Mrkonjić Grad. Ulazeći u Varcar, objavljena ove godine u zajedničkom izdanju Synopsisa i zagrebačke Frakture, na prvoj je razini razumijevanja piščev zapis o djetinjstvu i mladosti u Varcaru iz kojega izranja potonji život odrasla čovjeka s njegovim usudom mjesta i prilika, intimistički do stupnja u kojemu se autobiografska proza, svjesnim autorovim postupkom, gotovo pretapa u slobodni stih. No na dubljim razinama, Ulazeći u Varcar jezička je re-kreacija zemlje „koja je sve dalja“, jezičko vrenje koje iz sebe sama rađa zemlju Bosnu koje u stvarnosti – kao ni staroga turskobosanskog imena Varcar – nigdje više nema. U sjećanjima na Varcar Lovrenović skrupuloznom, nepopustljivo pedantnom preciznošću spašava od zaborava mikrolokalitete, zaboravljeni vokabular, u draču zarasla, zaboravljena, ni od koga zapažena mjesta, običaje, ljude... „Na Platicama, oko žive vode, sijevale su stoljećima vatre s kovačkoga grna, modrorumeno žario se plemeniti ćumur od čiste smrčevine iz Lisine, grmjeli nakovnji sada mrtvo zanijemjeli, razvaljeni. Noževi (šklopci i handžari), sjekire, motike, trnokopi, potkovice, čavli, svrdla, grebena, lemeši, a nadasve kose 'varcarke' – ništa od toga drevnog asortimana ne izlazi više iz varcarskih vignjeva“. Promišljeno biranje riječi Po sadržaju, Ulazeći u Varcar istodobno je ispovjedna, historiografska, etnografska i politička knjiga. Jezičkim oblikovanjem, ona je i poezija u prozi i dokumentaristička proza, i putopis, i reportaža, i esej, i zbirka priča. Nadasve lijepo napisana, složena pažljivo poput lijepe sevdalinke, sposobna da opije svakoga s imalo senzibiliteta za te naročite i nesvakidašnje, istodobno tanahne i okrutne „bosanske teme“. Istodobno – a toga je autor potpuno svjestan – knjiga je to i posve „nesuvremena“, ako pod „suvremenošću“ razumijevamo jednodimenzionalno divljenje bombardmanu „današnjice“, ma kakva ona bila i ma kako nastajala, i ako dobrodošlo suvremenim smatramo nadmeni pragmatizam koji ne trpi mudre sporosti, i kojega čini nestrpljivim pomno i promišljeno biranje riječi. „Jezik! I djed i baka govorili su punim, organskim/ jezikom, vernakularom kako ga opisuje Ivan Illich: 'Širi se primjenom u praksi, uči se od ljudi koji misle/ ono što govore i koji kažu ono što misle osobi kojoj se/ obraćaju u svakodnevnom kontekstu'. Sve je u njihovu/ ikavskome jeziku bosanskome, jeziku hrvatskome/ bilo na svome mjestu/ sve je bilo dubinski i intimno 'svoje'/ sve slavensko, sve srpsko i hrvatsko, sve tursko/ sve što je u nj sišlo i unišlo iz crkve/ što je u nj uraslo iz zemlje./ Turcizmi su u tom jeziku bili prirodni, izgovarani/ kao i sve drugo, prilagođeni njihovu fonetizmu/ šćakavskome, redovito uz gubljenje glasa 'h', kojega/ nije bilo ni kad izgovaraju:/ 'bu'a', mu'a', 'su'a kru'a', ... i Svetoga Du'a.“ Stihovani prijelom citiranih rečenica dosljedno je proveden kroz cijelu knjigu, ali taj neuobičajeni slog proze u grafički oblik slobodnoga stiha ima svoju svrhu: uklopiti se skladno u lirsku pjevnost Lovrenovićeva jezika. Ulazeći u Varcar vjerojatno je najtankoćutnija od svih knjiga pisca koji, jasno je iz njegovih tekstova, tankoćutnost oduvijek smatra uvjetom dobroga književnog djela. Ona je rijetko lijep izraz prirodnoga kreativnog razvoja umjetnika koji je učinio sve što može da sačuva vlastitu zemlju, a kada to, krivicom drugih, nije uspio, okrenuo se jeziku, jeziku od Bosne, da iz njega stvori zemlju od jezika. I zato, ako vam je do beznadnosti Republike Srpske, sjednite u autobus i pođite u današnji Mrkonjić-Grad; ako vam je na srcu zemlja „izvornoga, kompleksnog bosanstva“ – uniđite u Lovrenovićev Varcar.