Ivan Lovrenović

(Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, roman, Fraktura-Synopsis, Zagreb 2013) U njemačkoj se književnosti posljednjih četrdesetak godina može sustavno pratiti pojava hibridnih pripovjednih tekstova koje je žanrovski teško odrediti, čije narativne tendencije ukazuju na žudnju ka ukidanju same naracije. Njihov je impetus kroničarski a intencija im se koncentrira u činu pokušaja rekonstrukcije prošlosti. Samim time takvi se tekstovi mogu promatrati kao svojevrsne „stilske vježbe“ iz umjetnosti pamćenja ili sjećanja. Četiri su najvažnija projekta[1] toga tipa devetotomna Deutsche Chronik (Njemačka kronika, 1971-1997) i deseterotomni Echolot. Ein kollektives Tagebuch (Eholot. Kolektivni dnevnik, 1993-2005) Waltera Kempowskog te dvotomna Chronik der Gefühle (Kronika osjećaja, 2001) i Die Lücke, die der Teufel läßt (Praznina koju ostavlja vrag, 2005) Alexandera Klugea. Već je iz naslova vidljivo da ti masivni pripovjedni tekstovi slijede tehniku koja je sustavno razvijana od srednjega vijeka – tehniku strpljivog bilježenja svakodnevice u svrhu njezina očuvanja za buduće generacije. No i Kluge i Kempowski, sklanjajući se iza kolektivnoga, prikrivaju svoju osobnu povijest koja će se u ključnim momentima pojaviti u njihovim knjigama. Tada se i njihova poetika može odrediti kao prevladavanje granice između osobnog i zajedničkog iskustva, integriranje pojedinca, preko niza podijeljenih spoznaja, u tok opće povijesti. Osobito je to važno kada se povijest determinira kao katastrofička. I što tu može biti inspirativnije (pa i u negativnome smislu) od dvadesetoga stoljeća? I Kempowski i Kluge doživljavaju ga kao izvor osobnih trauma,[2] a njih je najlakše prevladati ako se vlastita sudbina usporedi s drugima – koje pripadaju kako poznatima tako i nepoznatim ljudima, ali i sa povijesnim zbivanjima koja su na odlučujući način obilježila proteklo stoljeće. Tada su knjige Klugea i Kempowskog i generacijski projekt, ali bez traženja opravdanja za ono što se zbilo. Preduvjet je takvome stavu objektivnost u predočavanju. U isto vrijeme ona opravdava i sveobuhvatnost koja često teži prijeći u obimnost kojom se otežava čin čitanja. No: jesu li te knjiga doista i pisane za čitanje, ili bar za njegovu konvencionalnu varijantu? Odgovor je, naravno, negativan. Kronike se, ili bar ove moderne koje nisu sačinjene na načelu linearnosti, recipiraju prvenstveno na enciklopedijski način, napreskok i slijedeći linije koje se odbijaju pokoriti strategijama pripovjednoga teksta. Teškoće koje će čitateljstvo imati s njima stoga su predvidive – ali i savladive. Valja se pokoriti diktatu struje teksta i vidjeti kuda će nas ona odnijeti. Valja se pripremiti na višekratno čitanje i odvojiti vrijeme za njega. Valja se, na koncu, pomiriti s činjenicom da se protok povijesnoga vremena ne može zaustaviti i ukrotiti – kako u činu individualne recepcije tako ni u činu usuglašavanja vlastitoga iskustva s iskustvom svijeta. Uvijek će se tu naći neka praznina koju je za sobom ostavio vrag i koju nećemo biti sposobni popuniti, makoliko se trudili. U postjugoslavenskim književnostima mogu se zabilježiti dva slična slučaja kroničarskoga bilježenja literarnoga i povijesnog iskustva,[3] oba publicirana nedavno. O jednome će u ovome tekstu biti riječi, drugi će postojati kao prikriveni tertium comparationis. Riječ je o Rodu Miljenka Jergovića i Nestalima u stoljeću Ivana Lovrenovića. I Lovrenović i Jergović integriraju povijest obitelji u turbulentna zbivanja dvadesetoga stoljeća. Obojica teške gubitke unutar obitelji, i psiho-fizičke posljedice koje ti gubici ostavljaju, stavljaju u kontekst opće povijesti „stoljeća nestalih“, posebice onaj njegov segment koji je ostavio mučne i neizbrisive tragove i rane na tkivu Bosne i Hercegovine. Na taj se način dva autora pokazuju legitimnim sugovornicima svojih njemačkih pendanta. No ono što je u njih partikularno jest sužavanje izvješća na jedan relativno mali prostor – postupak koji će im omogućiti izoštravanje optike do krajnjih granica. No ova priča ima i svoju predigru. Ivan je Lovrenović, naime, 1994. objavio jednu od najsjetnijih knjiga u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Riječ je o tekstu koji neposredno reagira na rat u Bosni i Hercegovini, ali i sadašnjost na temeljan način prožimlje prošlošću. Ta knjiga je Liber memorabilium a njezina je povijest sažeto prikazana u „Bilješci o nastanku“. Govoreći o načinu na koji su tekstovi u njemu nanizani Lovrenović ističe jednu osobinu koja ih čini koherentnim tkivom: „Svi su oni, dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobne književne arheologije. (Uzbuđenja i potonuća, što ih je donosio taj posao [njihova skupljanja – D.B.] po Sveučilišnoj i drugim zagrebačkim knjižnicama – posebna su priča... Različitih diskursa (proza, dnevnik, esej, novinski tekst...) a tisućom unutrašnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.“ (Lovrenović 2003, 155) Metaforika kojom se Lovrenović koristi kako bi rekonstruirao svoj pothvat intenzivno je povezana s radom sjećanja koje se gotovo nevoljko pokorava svojemu krotitelju, onome organizatoru lapidarija, kustosu u arheološkome muzeju koji će, istovremeno, na sebe uzeti i ulogu geologa te će, poput kakva polihistora iz devetnaestoga stoljeća – nasljednika enciklopedista – rekonstruirati ono što nam je vrijeme otelo. No Lovrenović dobro zna da su polihistori izumrla vrsta. Naše je stoljeće okrutno prema njima, u svojoj sve užoj specijalizaciji. Tako će pretendirati na paradoksalno mjesto lokalnoga sveznalca[4] koji će biti sposoban fokusirati široko znanje o svijetu na uvijek manje jedinice, a to će nakraju dovesti i do onog najužeg očišta – koje je usmjereno na autora sama, na povijesnu ličnost Ivana Lovrenovića uhvaćenoga u mrežu sjećanja. Središnje se pitanje ovdje mora postaviti u vezi s motivacijom. Zašto, naime, Lovrenović čini to što čini? Zašto po bibliotekama iskopava krhotine vlastitoga sjećanja koje će, opet, upotrijebiti kako bi rekonstruirao jedan relativno uzak segment svijeta života? Odgovor je jednostavan u svojoj tragičnosti. Arhivirano pamćenje Ivana Lovrenovića uništeno je u bestijalnom činu ratnoga rušilaštva. Njegov privatni arhiv, skupa s predmetima koji su bili njegovim sastavnim dijelom razoren je u divljanju soldateske kojoj nije bilo stalo do njega, ili, što je još stravičnije, kojoj je do njega upravo i bilo stalo, te ga je stoga i uzela u vizir svojega zla. Nije li u tome činu u malome ponovljeno ono čime se pokušalo, vatrenim napadom na sarajevsku Vijećnicu, uništiti sjećanje i pamćenje čitave jedne zemlje? Tada se i Lovrenovićeva odluka da rekonstruira bar dio onoga što je materijalno izgubljeno može protumačiti kao maksimalni napor da se očuva ono što je, prema vječnosti, infinitezimalno malo ali što je nužno kako bi ta vječnost uopće i mogla funkcionirati. Dvadeset je godina prošlo od Liber memorabiliuma, nastalo je novo vrijeme, napisane su nove knjige, no Ivana Lovrenovića egzistencijalni gubitak nije ostavio na miru. I u jednom činu na koji nas je već navikao on se odlučuje na pre-pisivanje, ponovno is-pisivanje ali i do-pisivanje onoga što je već jednom na-pisano. Učinjeno je to i u Unutarnjoj zemlji, toj „kratkoj kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine“, čije su se mijene mogle pratiti od kasnih osamdesetih, kada se pojavila mala sveska indikativnoga naslova Labirint i pamćenje (1989), sve do 2010. i objavljivanja „četvrtog, proširenog izdanja“. 2013 Lovrenović je završio posao na preradi praknjige i čitateljstvu ponudio Nestale u stoljeću, knjigu kojom se suplementira Liber memorabilium, ali u kojoj mu se, istovremeno, mijenja – i to radikalno – ime, dakle paratekstualni moment pripovjednoga teksta. Stoga je i legitimno pokušati pronaći razlog tih promjena, tog proširivanja i bujanja, iznuđenoga meandriranja kojim se nešto što je već učinjeno postojećim dovodi u pitanje, ali istovremeno i razmisliti o svrsishodnosti tog samosvjesnog autorskog čina. I: kad je već riječ o djelu koje pretendira na znanstvenost, a Unutarnja zemlja svoje pretenzije konzekventno realizira, takav je postupak i razumljiv. Jer: povijest može ponekad učiniti obsoletnim (možda čak i netočnim) ono što je u određenome trenutku njezinu autoru izgledalo neprikosnoveno – stoga su suplementiranja i razumljiva. Književno pak djelo, a Liber memorabilium se nedvojbeno takvim i pokazao, teži konzistenciji, fiksiranosti, jedinstvenosti i nepromjenjivosti. Kada bi bilo drukčije, pokolebati bi ga mogao svatko. Nije li, onda, do-pisivanje prethodne knjige čin rizika koji u realizaciji jedva može pronaći opravdanje? Motivacija koju autor nudi kako bi legitimirao svoj postupak plauzibilna je s empirijskoga stajališta. Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini iz pepela spaljenih grbavičkih rukopisa i knjiga izronio je jedan karton u kojemu se pronašlo ponešto od onoga za što se mislilo da je izgubljeno. On će, paralelizirajući arheologiju zagrebačkih knjižnica iz kojih su iskapani članci skriveni po novinama i časopisima, poslužiti kao ishodište Nestalih u stoljeću. U njemu se nalazi spisateljev dnevnik[5] koji će tvoriti središte, i geometrijsko, novoga teksta. Taj dio, pod naslovom Tko si ti, proteže se na nešto više od 100 stranica a odvija se na dvije razine koje simetrično zrcale jedna drugu. S jedne se strane nalazi pitanje identiteta a s druge pitanje autopoetike. Dok se identitarno mjesto takorekuć parafrazira u naslovu, autopoetičko se razotkriva tek nakon traganja po dnevničkim zapisima. Kao da ga je i sam autor skrio, od sebe i od drugih, ono se, isprva šifrirano, pojavljuje nakon razgrtanja raznih slojeva koje bi se moglo označiti memoarskima, intimnima, esejističkima, meditativnima, čak i glazbenima. Bilježeći reminiscencije na svoje lektire Lovrenović bilježi srodstva po izboru. Iz njih, opet, proizlazi nit vodilja onoga što književnost, točnije književna djelatnost, jest. Autopoetički se iskaz, prelomljen u recipiranju tuđega koje će se transsupstancijalizirati u vlastito, u takvoj konstelaciji nužno konstruira kao prvenstveno etički. Najupečatljiviji je dokaz tomu opetovano (i učestalo) pojavljivanje Camusa. Put od prerano preminuloga francuskog spisatelja neminovno vodi ka etici. Osobito je pri tome indikativno što se u Lovrenovićevim dnevničkim zapisima pojavljuje i Camusev roman Pad: „Druga godina studija, u intenzivnom a kaotičnom simultanitetu konzumirala se francuska čarolija: Camus (ne toliko Stranac, koliko Pad i prelijepi eseji iz zbirke Ljeto), Appolinaire (Calligrames!), Cendrars, Saint-Exupéry, Brassens, Juliette Greco, Rouault, Cézanne, Matisse, ne manje Matoš zajedno s Ujevićem (uz mutnu obiteljsku predaju o ocu, koji je Matoša znao napamet, a s Tinom nekoliko puta sjedio u kavani).“ (Lovrenović 2013, 284 – potcrtao I. L.) U Padu je, i to mi se čini najbitnijim, na gotovo idealan način kristalizirana jedna od najvećih moralnih dilema dvadesetoga stoljeća: (ne)mogućnost harmoniziranja etike i odgovornosti pojedinca. Negativni junak Camuseva romana Jean-Baptiste Clamence[6] svoga slušatelja (roman je napisan kao monolog-ispovijed u kojemu on priznaje svoje zlodjelo anonimnome liku prikrivenom iza pripovjedačkoga Ja), a istovremeno i čitateljstvo, čini sudionikom moralnoga prijestupa koji od individualnoga (nesprječavanje skoka žene u Seinu) prelazi na kolektivno (ubojstvo amsterdamskih Židova i Clamenceov izbor života upravo u njihovoj četvrti iz koje se za vrijeme Holokausta protjerani). On tada djeluje kao juge penitent (sudac-pokajnik), paradoksalna instancija koja u sebi spaja juridičke i religiozne (in)kompetencije, ali koja se ne zaustavlja na tome, već pokušava donijeti i etičke prosudbe – one, dakle, koje nisu sankcionirane bilo pravnim bilo religijskim kodeksom. Kako ću se ja, kao pojedinac, ponašati prema zločinu kojega nisam počinio ali kojemu sam svjedočio te se na taj način legitimirao kao nijemi, neaktivni promatrač?[7] Tu je i Clamenceova podmuklost: on slušatelja/čitatelja svojom ispoviješću čini suznalcem. Kao njegova žrtva, on postaje počinitelj. Ili, po Dominicku LaCapri: „Pad istražuje ekstremno iskušenje, uključujući dvosmislene čari stupica koje se množe kao i fascinaciju nihilističke dosjetljivosti i posttraumatskoga cinizma. A on to čini snagom kojom može izazvati čitatelja” (LaCapra 1998, 88). I korak dalje: „Te praznine (nastale šutnjom govornika i slušatelja – D.B.) ne samo da posredno referiraju na pustošenje i traumu Holokausta. One ostavljaju i prostor u kojemu čitatelj može razmišljati o drugim povijesnim slučajevima ili pobijati suučesništvo koje Clamence generira kako bi otvorio alternativne mogućnosti.” (Isto) Camusev zrakasti utjecaj na autorsku svijest, aluzivni spektar koji rastvara u jezgri Pada prikrivena alegorijska pripovijest o epohalnom i tektonskom sudaru dobra i zla koji je obilježio prošlo stoljeće, jesu oni momenti koji francuskoga spisatelja povezuju s etikom usmjeravanom poetikom koja je dominanta cjelokupnoga pripovjednog teksta što se, ukoričen te time i objedinjen, pojavljuje pod imenom Nestali u stoljeću. Druga osobina Camuseve književnosti koju Lovrenović koristi za legitimiranje svoga pripovjednog teksta jest radikalno nijekanje religije koje proizlazi iz poimanja njezine bazične neetičnosti. Dugi citat iz Camuseve polemike s Mauriacom (Lovrenović 2013, 282-3) jest inicijalni moment propitivanja vlastite religioznosti ali i pokušavanja njezina ukotvljavanja u svijet privatnosti i u svijet lokalnoga: „A Isus? Ništa od prvobitnoga doživljaja nije izblijedilo ni oslabilo. Samo, sada imaš način (samo je tebi poznat, i to ne uvijek, kao što i treba da bude) da ga uzimaš potpuno odvojena od Firme iz Rima... (Isto – potcrtao I.L.) U tome je smislu odvajanje od religije, kao emanacije kolektivne svijesti, njezino sukcesivno odbijanje, zapravo procesualni čin koji povijesnu legitimaciju, u individualnome slučaju pripovjedača Nestalih u stoljeću, pronalazi u kontinuiranome recipiranju tuđih neprihvaćanja religiozne svijesti (koja nisu nužno, možda čak ni nipošto nisu, marksistička te time i oficijelna, sukladna s novom vladajućom, komunističkom, religijom) i u empirijskome susretu s konkretnim religioznim praksama koje na pripovjedača djeluju odbojno – upravo zbog svoje okoštale institucionaliziranosti. Već je Liber memorabilium bio hibridni pripovjedni tekst koji je cirkularnom metodom tražio put rasplitanja labirinta što ga je konstruiralo zlosretno dvadeseto stoljeće. Multiperpsektivno osvjetljavanje raznih fenomena bilo je fokusirano na raznolike uvide u povijesna, kako kolektivna tako i individualna, zbivanja i iskustva kojima se tom metodom pridavala autentičnost. Sačinjen od raznih diskurza, koherenciju mu je pridavala tematika sjećanja i pamćenja – širila se njime poput paukove mreže, u koncentričnim krugovima, od sredine prema rubovima, sjedinjujući teško usporedivo: gotovo izgubljeni usmeni govor katoličke Bosne s elegantnim rukopisom briljantnoga esejiste i samouvjerenoga pretvarača povijesti u fikciju. Nestali u stoljeću još je intenzivnije usmjeren ka hibridnosti, kao poetičkome načelu. No budući da obim te knjige gotovo trostruko nadmašuje prethodnu, veze bi između pojedinih dijelova po zakonima kvantitativne logike trebale biti još labavije, ili nestabilnije a kohezivni faktor koji bi ih trebao ojačati trebao bi posjedovati i dodatnu dimenziju, koja bi amplificirala djelovanje memorije. Upravo je tu riječ o etici koja u multiperspektivnosti još snažnije dolazi do izražaja. Komplementarno djelovanje, takorekuć nadopunjavanje, ta dva faktora pridaje Nestalima u stoljeću odlučujuću kvalitetu: knjiga je sposobna voditi svoje čitateljstvo od pojedinačnoga ka općemu, od povijesnoga ka fiktivnome (pri čemu ni obrnuti pravci kretanja nisu isključeni, naprotiv) a da ga pri tome zahtjevnome poslu nijednog trenutka, a u tome i jest skoncentrirana etička nakana pripovjedne instance, ne zamara namećući mu jednosmjerne ideje ili ideologije. Pripovjedač nije onaj tko bi trebao usmjeriti čitateljstvo. Naprotiv, nizom mu se informacija omogućuje sloboda izbora. Etika i njezina poetika zadaju okvir knjizi koja želi prikazati identitet svojega autora. Stoga su i zasnovane na intimnosti. No budući da je diskrecija Ivana Lovrenovića nužan faktor kočenja pomodnoga autobiografskoga razobličujućeg razgolićavanja, tako se identitet pruža u raspršenome obliku. Metafora zrcala, kojom sam započeo ovaj esej, stoga je i nedostatna. Zrcalo je, naime, tu razbijeno. Na osnovu čega dolazim do takvoga zaključka? Prije svega, potraga za identitetom u pripovjednome tekstu najefikasnija je kada se sprovede na razini potrage za pripovjedačem. Ta je prokušana naratološka metoda pouzdani lakmus-test u svakoj prilici, a osobito u onoj koja tekst pozicionira na rubu autobiografskoga. Pokaže li se on kao čvrsta konstrukcija, tada ćemo zasigurno moći progovoriti o njegovom nedjeljivome identitetu. Može li se takvo što pronaći u Nestalima u stoljeću? Odgovor je nedvosmisleno negativan. Pripovjedač se pojavljuje u nekoliko obličja. U intimnome dijelu teksta odvaja ga se od potencijalnoga autobiografskog Ja tako što ga se pušta pripovijedati u često osporavanoj ti-formi. Naime, o njoj se ponekad razmišlja kao o neprirodnoj, na pitanja motivacije – „zašto nekome priopćiti svoju životnu priču“ (Margolin 2008, 423) – ne može se odgovoriti sa sigurnošću o njihovoj funkciji, a ni sama zagonetka tko je taj Ti ne da se riješiti bez ostatka. Margolin dalje izvodi: „Mogu se ponuditi raznolike lokalne motivacije: prisjećanje, optuživanje ili samoobraćanje pri čemu je 'ti' alter ego govornika. Takav 'ti' može stupiti u dijalog s pripovjedačem.“ (Isto) Upravo opcije prisjećanja i dijaloške komunikacije sa samim (rascijepljenim) plauzibiliziraju se u Nestalima u stoljeću. Ta se hipoteza čini osobito uvjerljivom uzme li se u obzir da Lovrenović ti-formu rabi na onim mjestima teksta koja se pokazuju prijelomnima u konstruiranju cjelokupne pripovjedne strukture: „U takvu znaku bio je tvoj početak: propast i napuštanje doma. Potom: Bosna! Bosna kao povratak u uterus. Svi su išli iz Bosne, ti si se vraćao. Možda baš zato što je već bilo ovjereno jedno iskustvo neuspješnoga otkidanja od nje. To uporno vraćanje Bosni i držanje za Bosnu, s tvoje strane, sa strane takvih kao što si ti – bilo je sumnjivo, opasno!“ (2013, 51) U kratkome se odjeljku vlastita imenica Bosna pojavljuje pet puta, zgušnjavajući iskustvo pojedinca (ti) u povezanosti s geografskom odrednicom. Pripovjedač koji nije rođen u Bosni, makar se taj začetak može interpretirati kao stvar slučajnosti i turbulentnoga razdoblja, vraća se svojoj zemlji, koja mu metonimijski zamjenjuje majku, da bi joj se cijeli život približavao, u razmišljanjima, intepretacijama, u hermeneutici i empirijskome istraživanju, a sve to činio pod stalnom prijetnjom onih koji su u toj strasti vidjeli neku sumnjivu rabotu – i to zbog porijekla, zbog vezanosti uz Bosnu, drukčiju od one koja je njime bila poznata, ali koji su upravo nju htjeli zatrti jer im je smetala, takva autohtona kakva jest. Smetala im je i zato što je u sebi mogla prihvatiti i njihovu sliku Bosne kao svoju, a to je bilo, za njih, ono najstrašnije. Da bi sebe objasnio sebi, ali istovremeno prizvao i sjećanje, pripovjedač se mora odvojiti od nestabilnoga Ja i omogućiti da se upravo njemu obrati netko izvan njega sama, za koga će, u patetičkome govornome činu, postati jedan Ti, otvoren tuđoj riječi upravo zato što će se nakraju pokazati da ona izvire iz vlastite.[8] Paralelno s Ti-pripoviješću pojavljuje se i ona u Ja-formi koja bitno skraćuje distancu prema subjektu te tako hibridnome tekstu dodaje dimenziju autobiografskoga pripovijedanja. Autobiografsko ja daleko je manje samosvjesno od onoga kojega prepoznajemo u glasu što mu se obraća s „ti“. Lovrenović odbija formu koja se, s Tvrtkom Kulenovićem, ukotvila u bosanskohercegovačkoj, osobito ratnoj, književnosti.[9] Riječ je o autofikciji. Za njega je njezin prenaglašeni intimizam odveć prodoran, gotovo neprikladan, za iskazivanje stavova o svijetu života. Strožiji je i distanciraniji autobiografski diskurz prikladniji njegovome habitusu nepristrasnoga izvještača. Autobiograf se na taj način istovremeno nalazi u položaju kroničara. A kroničar jest onaj koji je sposoban (a i voljan) da unutarnje (i vlastito) suspendira u korist vanjskoga (i kolektivnoga). Tek što se Ti stabilizira u napetosti prema Ja, zamjenjuje ga pripovjedni glas koji o subjektu pripovijedanja govori u trećemu licu, pod imenom Jablanović, da bi se u dijelovima romana koji prelaze u pripovijedanje o događajima koji su se zbili u daljoj i dalekoj prošlosti, kojima, dakle, Ivan Lovrenović nije mogao nazočiti, dolazi do udaljavanja perspektive i pripovjedač postaje definitivni kroničar ili ga se, pak, naziva „onim koji bilježi“ ili „onim koji govori“. I u tome se nazire diskrepancija između usmenoga i pisanoga, dvaju modusa pripovijedanja čije se sudaranje i sukobljavanje postupno formira u modelativno načelo Nestalih u stoljeću. Nije to jedino označavanje pripovjedača. On je i „vlasnik uspomena“, „vlasnik slika“, „baštinik papira i uspomena“, instanca, dakle, koja s tekstom uspostavlja specifičan ekonomski odnos[10] determiniran posjedništvom. Kao da se u ovom elementu upisuje procjep u samu pripovjednu instancu. Čijih je uspomena vlasnik pripovjedač? Svojih? Onih koji se odnose na njegovu obitelj? Na cijelu zajednicu? Na Bosnu? Pitanja su to na koja sam tekst uskraćuje odgovor, na koja ga valja tražiti u svakom pojedinačnom slučaju. U jednu riječ: pripovjedač s ekonomijom uspostavlja odnos u kojemu će se ona pojaviti isključivo kao metafora. Onog momenta kada se oslobodi i prvog i drugog lica i počinje izvještavati u trećemu o zloj kobi obitelji Jablanović, on se integrira u pripovjedni tekst kao narator koji želi smanjiti njegovu, potencijalnu, afektivnost i približiti ga racionalnoj objektivnosti. Naime, kada bi se, pišući o ocu, deklarirao kao njegov sin, vodilo bi to u pravcu kojega kroničar po nužnosti svojega posla mora izbjegavati – ka gubitku objektivnosti koji bi išao i nauštrb reflektiranosti što je njegova centralna odlika. Odnos pripovjedačkih lica i ispripovijedanoga teksta omogućuje Lovrenoviću upotrebu polifonije u konstrukciji Nestalih u stoljeću koja se neće pokazati zaprekom u realizaciji estetskih kvaliteta tog romana. Uz njezinu pomoć mogućno je i premoštavanje najdubljega jaza, onog vremenskog, koji je stvoren u pripovjednom tekstu. Povezati fiktivnu povijest bosanskih franjevaca i intimnu povijest obitelji Jablanović s dnevničkim Ja autora zapisa Tko si ti moment je u kojemu se distanca između globalnoga i lokalnoga pokazuje obsoletnom. Naime, osim formalnih i etičkih Nestali u stoljeću stavljaju interpretatora pred izazove koji se odnose na odnos faktografije i fikcije. Način na koji se ova dva elementa isprepliću u romanu širinom zahvata nadmašuje postupak kojeg je Ivan Lovrenović primijenio u Liber memorabilium. Nestali u stoljeću formiraju se poput koncentričnog kruga a njegovo središte čini upravo intimna povijest bosanskih franjevaca, sadržana u dijelu knjige pod naslovom Bosna Argentina. Kod Lovrenovića je ona ispripovijedana na više razina, no nijednog trenutka ne otklizava u jednu od mogućnih – idealizaciju. Na jednoj se nalazi rekonstrukcija povijesti samoga reda, odnosno kako kanonskih isječaka iz nje, tako i manje poznatih, možda čak i svjesno zatajenih, pri-povijesti. Kao što je to učinio u romanu o vjerojatno najznamenitijem redovniku devetnaestoga stoljeća, Ivanu Frani Jukiću, autor i ovdje zahvaća u prošlost koju mu je cilj literarizirati. I što se dublje spušta u nju, to je veći gubitak povijesne izvjesnosti, budući da brojni preneseni događaji imaju status legende a ne historiografsku ovjerovljenost. Ta pripovjedna metoda implicira intenzivni rad mašte pripovjedača. Opis posla na tiskanju prvih knjiga bosančicom koji je fra Matija Divković obavljao u Veneciji sedamnaestoga stoljeća (to je poglavlje još jedan dio Liber memorabilium preuzet u Nestalima u stoljeću) primjer je povijesne proze koji u sebi nosi gotovo romantičarske odsjaje. Priča o ahdnami koju fra Anđeo Zvizdović dobiva od Mehmeda Osvajača već je na legendarnome nivou. Lovrenović odustaje od kronologije, ispisuje svoju povijest Bosne kroz povijest bosanskih franjevaca razbacujući događaje unatrag i unaprijed, ne prateći liniju koja bi pružila makar i iluziju kontinuiteta. Doista, takva i mora biti povijest jedne zemlje o kojoj njezin historiograf zna sve ali svoje znanje ne želi sistematizirati. On ga ostavlja kao rasut teret kojim će se moći poslužiti svaki putnik namjernik. Tek u takvoj spoznaji da se zna sve ali da je nebitno kako će to „sve“ biti raspoređeno otkriva se i najmoćniji zakon sistematizacije, one djelatnosti u kojoj će pobijediti kontingencija, u kojoj će nasumičnost pružiti najveće zamislivo zadovoljstvo kopanja i otkrivanja. Riječ je, naravno, o enciklopediji. Ivan je Lovrenović enciklopedista Bosne koji to zapravo ne želi biti. Upravo zato što želje nema, ta je enciklopedija jedinstvena u svojoj nepretencioznosti. A do nepretencioznosti se dolazi tako što se ne susteže u globalnost svojega (lokalnog) predmeta ugraditi vlastitu (intimnu) povijest. Na tome se presjecištu zaoštrava diskurzivna raznolikost koja prerasta u polifoniju – poetičku okosnicu Nestalih u stoljeću. Kako bi se ta poetika razložila što preciznije, potrebno je nastaviti metaforično obilježeni arheološki posao[11] raz-slojavanja ovoga teksta – ovih tekstova. Naime, Ivan Lovrenović, u cilju postizanja objektivnosti i izbjegavanja crno-bijeloga sjenčenja ili idealiziranja, ispisuje povijest zlih i povijest dobrih franjevaca.[12] Ispisuje povijest onih koji su se približili anđeoskome statusu, poput spomenutog fra Anđela Zvizdovića, fra Josipa Markušića ili fra Ante Kneževića kojemu je posvećeno i najdulje poglavlje Bosne Argentine, Krvava knjiga. Ono je mikro roman, u najmanju ruku začetak romana, a Lovrenović tehnikom sažimanja uspijeva na pedeset stranica ispripovijedati „čitav život“. U primjeni te tehnike nije teško prepoznati postupak koji je do savršenstva razvio Danilo Kiš.[13] No kišovski se moment pripovjednoga teksta ne završava tu, u pripovjednome postupku sažimanja. On je razvidan i na tematskoj razini, i to u pripovijestima o fratrima koji su se pozicionirali na suprotnome polu od onog idealnoga, što ga otjelotvoruju gorespomenuti. Doista, postoje pripadnici reda koji su sudjelovali u ispisivanju „opće povijesti beščašća“.[14] Lovrenović mora progovoriti i o njima. Takav je nesretni fra Ljudevit Lauš, a najznamenitiji je primjer izdaje franjevačkih ideala fra Tomislav Filipović – Miroslav Majstorović, sudionik gnusnih zločina nad pravoslavcima u okolici Banje Luke a potom jedan od zapovjednika logora Jasenovac. Neslavna povijest toga redovnika kontrakarirana je tragičnom pripoviješću o fra Dominiku L., junaku poglavlja Revolver, čizme, nož. Može se pretpostaviti da se iza inicijala krije prezime „Lovrenović“. Jedna je od indicija tomu i napomena samoga kroničara koji se za rekonstrukciju sudbine mladoga redovnika služi faktima preuzetim iz franjevačkog ljetopisa te veli: „Za upotpunjavanje istine o fra Dominikovoj sudbini oni (fakti – D.B.) su važni zato što o mladiću govore jezikom i tonom posve drukčijim od obiteljskih uspomena – skeptičnim i racionalnim, bez milosti i ublažavanja.“ (Lovrenović 2013, 181 – potcrtao D.B.) Kombiniranom upotrebom faktografije i fikcije pripovjedač/kroničar Nestalih u stoljeću plastično predočuje lik mladića koji se u uzburkanim vremenima nije umio snaći, koji je na njihov izazov, nakon početne euforije, reagirao povlačenjem u ludilo, da bi ga stoljeće sustiglo u trijumfalističkom činu bezobzirnoga pogubljenja što ga izvršava oficir pobjedničke vojske. Razlog je banalan, ali novi vladari koriste i one najbanalnije kako bi pokazali svoju novostečenu moć, kako bi realizirali kapital stečen žrtvovanjem za „stvar“. Dominik L. je, moglo bi se reći na novogovoru sveopćega nemorala, kolateralna žrtva. Pripovjedač se suzdržava etičkoga suda, odbija zauzeti stav i prepušta čitateljstvu da samo donese odluku pred mučnom moralnom dilemom. Je li kratkotrajno pristajanje Dominika L. uz ustaštvo dovoljan razlog za tako okrutnu kaznu? Osobito je to pitanje virulentno kada ga se kontekstualizira u sklopu odnosa koji postoji između Tomislav Filipovića (otjelotvorenog zla) i Dominika L. Filipović/Majstorović, koji Dominika zna od djetinjstva, vrag je koji iskušava redovnika i navodi ga na Zlo. Ovaj nema snage da se racionalno odupre pozivu, ali nema u sebi ni potencijala da se razvije u zlikovca – unutarnji otpor izazovu prejak je – te mora pronaći pribježiste u bijegu u duševnu bolest. Proces odmicanja od realnoga svijeta je dugotrajan i mukotrpan, prožet povremenim otkliznućima u neobjašnjivu ljubav prema nacionalnome, ali je nakraju ireverzibilan. To što osioni pobjednik ne može prepoznati jad Drugoga još jedan je dokaz o surovosti (možda je bolje reći – nedostatka empatije) pobjednika. Bosna Argentina tako pripovijeda poučnu priču koja jest povijesna ali je, u svojim dubljim razinama, kamijevska u najboljemu smislu te riječi. Lovrenović ne presuđuje i ne osuđuje; on nam ostavlja prostor da vidimo sami što nam je započeti s teretom jedne od najokrutnijih epoha što ju je doživjela Europa. Najbolniji sloju ovog romana jest onaj intimni, ispripovijedan u odjeljku pod nazivom Liber memorabilium. On je upisan u povijesti o nestanku oca, bratovljevoj smrti, ali i u priči o majčinoj melankoliji ispunjenoj nadom u povratak nestaloga koja ne želi umrijeti. Iza identiteta prikrivenog imenom Ivan Jablanović nije teško prepoznati autorova/pripovjedačeva oca. Priča je dulja. Nije to samo povijest žalovanja za nesretno i nepravedno izgubljenim ocem. Ona se plete kao obiteljska kronika kojom se zahvaćaju svi mrakovi i užasi kojima nas je zatrpalo kratko dvadeseto stoljeće. I doista, povijest počinje s Didom, čovjekom kojim se to stoljeće iz privatne perspektive jedne obitelji otvara. U tom se segmentu Nestali u stoljeću iznova presijecaju s Liber memorabilium. Did govori je poglavlje u kojemu se vjerno (onoliko koliko je moguće) prenosi sada već pomalo izgubljena bosanska ikavica. Gnomski iskazi djeda čine predlošku za kroniku kojom će se rekonstruirati život u bosanskoj provinciji, od početka do sredine dvadesetog stoljeća. Ta kronika je svojevrsno slavljenje stanja mirovanja. Did je u njoj predočen kao čovjek koji je znanje stekao odbijanjem kretanja. Sve što mu je nužno mogao je crpiti iz uskoga kruga u kojemu je obitavao čitavoga života, a da mu ta uskoća nije zasmetala u izgradnji pozicije maksimalne etičnosti. No, da se vratim na spomenuti ekonomski moment Nestalih, on je i oličenje tradicionalnog, patrijarhalnog, samodovoljnog i autohtonog shvaćanja ekonomskih tokova.[15] Da je didu privređivanje u središtu pažnje, a i da je u njega usađeno, takorekuć, genetski svjedoče sljedeća scena. Nakon očeve smrti, kao trinaestogodišnjak, još uvijek nema pravo odlučivanja o vođenju imanja te mu sud dodjeljuje tutora, strica, po nadimku Grofić, kojemu je jedina osobina rasipništvo: „Vidim ja da će sve propasti, pa zatražim da mi se najde drugi tutor. Zovne sud nas obojicu, pa će ispitivati: šta bi ti, mali, uradio sa šljivama, šta bi posijo, kako ćes s blagom... Ja sve odgovaram kako bolje znam, i kako sam naučio uz oca radeći. Sudac se sve nešto smijulji, pa će: 'Dobro je, mali, ne treba tebi tutor, ti bi drugom mogo tutorisat...'“ (Lovrenović 2013, 56) Narativna strategija inzistira na tome da se ta scena stavi na sam početak poglavlja. Time joj se pridaje i osobito značenje. No uz djeda stoji i baba koja nositeljica jednakoga svjetonazora, jednakoga odnosa prema ekonomiji, s tim što je on kod nje percipiran sa ženskog stajališta – prihvaćanje patrijarhata jest plod kompromisa u kojem se ocrtava naslijeđe matrijarhata. Ekonomske domene muškoga i ženskoga jasno su podijeljene po liniji unutarnje/vanjsko. Dok ženi pripada kuća, muškarac je vlasnik „svijeta“. Aproprijacija jednoga onemogućuje pristup drugome. Dva svijeta postoje kao antagonizmi koji se dopunjuju te tako omogućuju racionalno poslovanje unutar obitelji, ali i šire shvaćenih zajednica. Upravo se na pozadini ovako koncipiranog antagonizma pojavljuje otac, figura kojom dominira dilema. Donijeti pravu odluku, hamletovsko je to pitanje na koje se ne može pronaći zadovoljavajući odgovor. Pripovjedač Nestalih u stoljeću, a to je i jezgro samoga pripovjednoga teksta, cijelo vrijeme njegova bilježenja, na razne načine i na raznim razinama, služeći se pričama drugih da bi bar na neki način plauzibilizirao svoju, postavlja samo jedno pitanje: Zašto se otac odlučio pridružiti koloni poraženih, uputiti se na križni put s kojega se nikada neće vratiti? Zašto je odlučio slijediti načelo discipliniranosti kada su mu i inteligencija, i emocije, a i najbliža okolina ustrajno ukazivala na njegovu besmislenost? Upravo se na toj točki razdvajaju putanje dvojice velikih etičara jugoslavenskih književnosti. otac je Danila Kiša bio autentična žrtva, otac je Ivana Lovrenovića postao žrtvom onog momenta kada su poraženi oni uz koje se, makoliko nevoljko, svrstao. Dok kod Kiša postoji legitimirana i biografski provjerljiva uspomena na oca, kod Lovrenovića je nema. Dvije godine nisu starosno doba u kojemu je pamćenje formirano. Dvogodišnji dječak ne samo da je nepouzdan svjedok, on je, zapravo, ne-svjedok. Stoga on može jedino, kao odrasli gospodar pripovijedanja, pokušati pronaći odgovor na pitanje na kojega odgovora, zapravo, i nema. Put bez povratka, a zna se to još od Liber memorabilia, jedino je čvrsto uporište pronašao u pismu što ga je otac uspio poslati negdje iz Banata a koje su dobre ruke proslijedile njegovoj kući. Opet je usporedba s Kišom neminovna. Njegov je najznačajniji roman Peščanik sav organiziran oko izgubljenog pa pronađenog (autentičnog) očevog pisma. Ono je motor uspomena, njihovo središte oko kojeg se razvijaju koncentrični krugovi romana. Razlika je između dvojice majstora sjećanja u osnovi poetička. Dok Kiš, u obiteljskoj trilogiji, ostaje vjeran kasnome modernizmu (u vezi s francuskim „novim romanom“), kasni je Lovrenović[16] odabrao poetiku postmodernizma. Iz nje proistječu dvije središnje komponente romana: prva sadržajna – povijest – i druga formalna – fragmentarnost. Te dvije komponente koreliraju kako bi iz prividne nekoherentnosti stvorile raspršeni postmoderni tekst u kojemu načelo kontingencije na sebe preuzima ulogu stožera. Priča o ocu nalazi se u fokusu, ona je središnje mjesto romana. Istovremeno, njezina korespondencija s ostalim dijelovima, mjesta na kojima se dotiče s pripovijestima o fratrima, o njihovim sagrješenjima i epifanijama, s pripoviješću o didu i onoj o majci, u svima se njima traže paralele s ocem, ponekad ih se pronalazi, drugi put ostaju nerealizirane ali uvijek potencijalne. Istovremeno se njima stvara prijelaz od općega ka pojedinačnom, od pojedinačnog ka općem da bi se, nakraju, preko priče o „nestalima u stoljeću“ ispripovijedala intimna povijest toga stoljeća, stoljeća koje je po svemu – stoljeće nestalih. Poglavlje posvećeno ocu, a ono nosi naslov ranije knjige, ono se, ponavljam, zove Liber memorabilium, melankolična je koda čitavoga romana. Nastalo je na osnovu „pronađenog rukopisa“ (još jedno postmodernističko poigravanje konvencijom romantičarske književnosti), ljetopisa fra Anđela, prezimenjaka Ivana Jablanovića. „Baštinik uspomena i vlasnik nedovršena sna“ (još jedna oznaka iza koje se krije pripovjedač) iz njega, iz „usmene kućne predaje“ i iz „živih slika“, koje su nužne zato što, kao što sam gore napomenuo, vlastito sjećanje ne postoji, mukotrpno gradi svoju posljednju priču, priču koja će pokopati sve priče, donijeti razrješenje zagonetke stoljeća. No on zna da je taj posljednji cilj iluzoran. Na putu do njega najvažnije su žive slike a one su fikcija, „razderane krpe pamćenja – neke iz svojih dubina isplutavaju same, vuku druge za sobom, neke se uloviti ne daju nikako, zna za njih samo po težini kojom pritiskuju dno pamćenja i po snovima čiji okus – samo on! – ostaje po čitav dan na nepcima. Njegovi izvori i njegova baština.“ (Lovrenović 2013, 308) Svi ti pripovjedačevi „izvori i njegova baština“ ostaju lebdjeti na nesigurnoj vododjelnici fikcije i zbilje, na onome mjestu s kojega je otkliznuće tako lako a održavanje ravnoteže tako tegobno. Čitateljstvu ne preostaje drugo nego da se stopi s ovom pričom, utone u njezine dubine, pronikne u meditativnu ljepotu njezine proze, ispisane rukopisom jednog od naših najvećih stilista, otkrije harmonije formalne elegancije i u sadržaju kondenzirane životne mudrosti koja nas poziva na razmišljanje pomiješano s dubokim emocijama, s empatijom koja tek omogućuje potpunu, iscrpnu ali ne i iscrpljenu, recepciju Nestalih u stoljeću. Razmišljanje, meditacija, empatija... Kao što nas Ivan Lovrenović poziva/izaziva na ponovno promišljanje odnosa fikcije i fakcije, na ulogu krhkoga pamćenja, individualnog i kolektivnog, prelomljenog kroz prizmu osobnih sjećanja, usmenih svjedočenja i nesigurnih vlastitih uspomena, tako na njegov poziv/izazov moramo odgovoriti gore spomenutom trijadom. Pođe li nam to za rukom bit ćemo pripremljeni za supstancijalnu razmjenu s knjigom koja je već sada jedan od temeljaca bosanskohercegovačke književnosti.   Bibliografija Beganović, Davor 2005: „Gdje smjestiti pojedinca? Etičke pozicije individualnoga i kolektivnoga kod Alberta Camusa”, in: Književna smotra 37/2-3, 51-64. -------------------------2011: „Na presjecištu oralnog i lokalnog“, (Ivan Lovrenović/Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata), in: Oslobođenje, 20.1.2011. Brajović, Tihomir 2014: „Lična arheologija i godine koje su pojeli ratovi“, u: Polja (490), novembar-decembar 2014. S. 219-222. Kazaz, Enver 2014: „Poetika bola“, u: Sarajevske sveske 43-44. S. 587-596. LaCapra, Dominick 1998: History and Memory after Auschwitz. Ithaca i London. Lovrenović, Ivan 2003 [1994]: Liber memorabilium. Zagreb. --------------------- 2013: Nestali u stoljeću. Zagreb. ---------------------- 2015: „Kuća II“, na http://ivanlovrenovic.com/kuca-ii/ . Posljednji pristup 6.4.2015. Luhmann, Niklas 1989: Die Wirtschaft der Gesellschaft. Frankfurt/M. Margolin, Uli 2008: „Person“, u: Herman, David/Jahn, Manfred/Ryan, Marie-Laure (prir.), Routledge Encyclopaedia of Narrative Theory. London i New York. S. 422-3.