Ivan Lovrenović

Balcanis II/2, Ljubljana 2002. Široj čitalačkoj publici poznat po svojim angažiranim političkim esejima sa stranica sedmičnika Dani i Feral Tribune, Ivan Lovrenović spada u najznačajnije bosanskohercegovačke književnike na prelazu milenija. Jedan od zaista rijetkih bosanskohercegovačkih pisaca, koji je svojim intelektualnim angažmanom i odgovornošću pred tragičnim hodom bliže povijesti obilježio ovdašnju intelektualnu scenu, Lovrenović je istodobno i istrajni, marljivi urednik koji je svojim uredničkim projektima davao i daje pečat bosanskoj kulturi. Časopis Forum Bosnae, biblioteka Kulturno nasljeđe BiH, uređivanje izdanja sarajevske izdavačke kuće Svjetlost, koja će baš u vrijeme kada je on njen glavni urednik postati najznačajnija izdavačka kuća na prostoru bivše Jugoslavije - samo su neki iz niza njegovih projekata koji su presudno oblikovali kulturnu, književnu i intelektualnu situaciju u BiH, ali i u znatno širim okvirima tokom posljednje dvije decenije prošlog stoljeća. Na drugoj strani, on je u svojim znanstvenim radovima i esejima najznačajniji istraživač kulturnopovijesnog bosanskohercegovačkog identiteta. Njegovo glasovito djelo Labirint i pamćenje, (1989), odnosno Unutarnja zemlja (nedavno objavljeno i u prijevodu na engleski jezik, i to istovremeno u SAD i Engleskoj, a prije na njemački i češki), uz hrestomatiju Književnost bosanskih franjevaca (1982) i ilustriranu monografiju Bosna i Hercegovina (1980) otvorilo je prostor za utemeljenje kulturalnih studija u kontekstu južnoslavenske kulture, koja je umnogome zaražena ideološki projektiranim historiografskim diskursom. Unutarnja zemlja istražuje pluralni bosanskohercegovački kulturalni identitet u širokom historijskom rasponu od paleolita do konca austrougarske vladavine iz aspekta njegove geneze, ali i iz perspektive procjenjivanja vrijednosti dijaloga različitih, čak raznorodnih civilizacijskih i kulturnih modela koji na prostoru Bosne i Hercegovine tvore kulturu jedinstva različitosti, ili množinu u jednini, kako kaže Lovrenović. Ta Lovrenovićeva množina u jednini kao rezultat historijskih zbivanja pradigmatski dokazuje kako globalni procesi u kulturi na lokalnoj, bosanskoj razini, prije svega u sferi pučke kulture, tvore dijaloški sistem vrijednosti na svojim rubovima. Dok se na rubovima kulturnih modela zbiva dijalog i polilog sa drugim i različitim, u centru kulturnog modela odvija se monolog, neka vrsta neprestane samoreprodukcije. Time Lovrenović u Unutarnjoj zemlji na osnovu bosanskog povijesnog iskustva otvara problem odnosa ruba, periferije i centra, vremenske i prostorne granice, te identiteta i alteriteta, što ih postmodernizam iznosi kao neku vrstu svojih paradigmatskih znakova i područja interesa, da bi na osnovu definicije ovih pojmova tokom bosanske povijesti pokušao iznaći i formulu promišljanja Bosne. Parafrazirajući poznato Morinovo pitanje kako misliti Evropu, Lovrenović se pita kako je moguće misliti Bosnu i utvrđuje dijalektički napet odnos između modela visoke i pučke kulture tokom bosanske povijesti, zaključivši da: “za razliku od međusobne izoliranosti sfera visoke kulture, pučka kultura je ono područje na kojemu se, između sva tri entiteta, uspostavlja visok stupanj uzajamnosti”. Ta bosanska sva tri entiteta u svojoj religijskoj, nacionalnoj, povijesnoj i kulturološkoj utemeljenosti tvore ambivalentno i dijalektično bosansko kulturno biće, u kojemu pučku sferu kulturnog nasljedstva “karakterizira visok stupanj sinkretizma i sintetizma”, dok “oni, pak, elementi u kojima se ona (bosanska kultura, op. E. K.) prepoznaje kao trojno diferencirana, ulaze u nju odozgor, iz civilizacijski i historijski jasno razgraničenih sfera visoke kulture”.[1] U povodu Lovrenovićeva pitanja o formuli kroz koju je moguće misliti Bosnu valja napomenuti da ono inicira odbacivanje modernističke tradicije mišljenja, (koja, utvrđuje, Lovrenović traje već stoljeće i po) obilježene uplivom nacionalno-idelogijskog, koje Bosnu proizvodi kao labirint, dok je pamćenje kulture proizvodi kao vrijednost procesa neprestane kulturne interakcije. Takva modernistička paradigma otud ne može dati odgovor na pitanje šta jest duhovnopovijesni identitet Bosne, jer ga vrednuje ili iz optike partikularnosti karkateristične za nacionalnu ideologiju, ili iz optike pukog zbroja, što je obilježje komunističke ideologijske dionice u toj paradigmi. Otud Labirint i pamćenje jeste djelo koje presudno otvara postmodernu paradigmu prečitavanja (dekonstruiranja) tradicijskih vrijednosti u proučavanju identiteta bosanske kulturne, povijesne, nacionalne, političke, antropološke i svake druge supstance. Zapravo, moglo bi se reći da to djelo označuje začetak bosanskoga postmodernizma, bez obzira na to koliko je ono u teorijsko-metedološkom pogledu bazirano na postmodernizmu. Otud bi se moglo reći da je Lovrenovićev postmoderni pogled na duhovnopovijesni bosanski identitet proizvela sama postmodernost bosanske duhovnopovijesne supstance, jer je Bosna po odnosu ruba i središta, odnosno periferije i centra u kulturnom prostoru, poimanju drugog i različitog koji u njenom kulturalnom modelu dobija interakcijsku ulogu u kulturnoj komunikaciji - u stvari, postmoderna zemlja par exellence. Stoga, mišljenje Bosne na način kulture, koje zasniva Lovrenović, rezultira u ovoj knjizi enormnim zbrojem kulturnih činjenica, ali i vanrednom njihovom sistematizacijom, izvrsnim esejistički postuliranim sintezama i analitičkim obuhvatima građe, da bi se na koncu pred čitaocem razastro vanredan kulturalni topos Bosne u širokom povijesnom rasponu od paleolita do začetka modernističke kulturne paradigme u doba austrougarske okupacije. Bosanski kulturnopovijesni topos začetak svog sintetskog izučavanja kroz metod kulturlanih studija ima upravo u ovoj Lovrenovićevoj knjizi. Nažalost, bosanska znanost nije u dovoljnoj mjeri prepoznala taj kvalitet Lovrenovićeve knjige, nego se, za račun znanstveničkog komoditeta, velikim svojim dijelom okrenula ka vladajućim političkim centrima moći nastojeći da proizvede duhovnopovijesnu sliku Bosne u skladu sa njihovim ideologijama kako bi im priskrbila povijesnu vjerodostojnost i učvrstila njihovu totalitarnu moć. Književni portret Ivana Lovrenovića, međutim, ne može se reducirati samo na njegovo istraživanje kultrnopovijesne supstance Bosne. On je i jedan od najvjerodostojnijih kroničara paradoksima ispunjene bosanske sadašnjosti i tragične neposredne prošlosti. U tom aspektu njegova opusa u prvi plan izbija izvanredna knjiga Ex tenebris sa podnaslovom Sarajevski dnevnik. Ova knjiga paradigmatski pokazuje razliku između Lovrenovićevog poimanja intelektualne odgovornosti pred užasom bosanskog krvavog rata i shvatanja intelektualne odgovornosti kod većine drugih bosanskih pisaca, koji nisu pristali na jaram nacionalih ideologija. Lovrenovićev dnevnik svojim naslovom - iz tmina, kroz parafrazu Ivana Evanđeliste, metaforički slika sadržaj doba. Pritom, taj sadržaj dat je u množinskom, pluralnom obliku (tmine), što sugerira da Lovrenović nastoji dnevnikom ostvariti totalitetnu sliku povijesnog užasa, pri čemu se dnevnik i zaista pretvara u intelektualnu kroniku rata. To znači da Lovrenović promišlja svu kompleksnost ratnog užasa, njegovu ideologijsku, političku, kulturnu, etičku, psihološku, sociološku, golu ljudsku sadržinu, te se sama dnevnička forma iz domena privatnog izdiže na nivo općeg, zadržavajući kao svoju osnovu subjektivni pogled na stvari utemeljen na ličnom iskustvu i aksiologiji intelektualne odgovornosti. Zapisi, mikro eseji, novinski tekstovi i ogledi temeljne su (dnevničke) forme ove knjige, i to forme koje aksiomatski sustav intelektualne odgovornosti preispisuju, pa se dnevnik pretvara u sveobuhvatnu analizu ratnog užasa. Tako je Lovrenovićev dnevnik dobio i analitičku, i dokumentarnu, i subjektivnu osnovu unutar kojih se vlastito iskustvo ne odvaja od općeg, iskustva društva. Za razliku od Lovrenovića, većina drugih pisaca svoja svjedočenja o ratu bazira na isključivosti subjektivne perspektive, pa se njihov pogled na užas rata svodi na dokument ličnog iskustva pri čemu se iz vida gubi društveni horizont. Reklo bi se da je to svjedočenje golog ljudskog materijala, dok kod Lovrenovića o ratu u formi dnevnika svjedoči intelektualna supstanca. Ako se njegovom mišljenju o Bosni na način kulture iz Unutarnje zemlje unekoliko pridružuju Rusmir Mahmutćehajić, ili Nirman Moranjak-Bamburać u svom dekonstrukcijskom promišljanju različitih fenomena bosanskog kulturnog identiteta, metodu svjedočenja o ratu iz Ex tenebrisa pridružuje se Marko Vešović i Mile Stojić u svojim političkim esejima. Ne, dakle, i neki drugi bosanski pisci, za razliku od nekolicine vrsnih novinara, prije svega iz magazina Dani i Slobodna Bosna. Na toj osnovi Lovrenovićev intelektualni dnevnik rata ne daje samo strašnu sliku njegovog apsurda u sadašanjosti nego ukazuje i na njegove korijene u kulturi, mentalitetu, ideologiji, razrušenom sistemu etike, rasulu moralnih vrijednosti itd. Kao da je rat, iz te začetne subjektivne perspektive promatran, stavljen pod okular nekog nepopustljivog analitičkog intelektualnog mikroskopa da bi se ukazalo na sav užas nakazne mu suštine. Bez mogućnosti da se šire elaborira vrijednost Lovrenovićevih stavova i analiza, kao ilustraciju dubine njegova promišljanja ratne kataklizme navest ću samo stav iz teksta Užas političkog rješenja objavljenog 9. kolovoza 1992. godine, dakle, na samom početku bosanske krvave drame. Ispitujući prostor moralnog komoditeta suvremene Evrope i svijeta, Lovrenović zaključuje da će, zbog nesposobnosti da na moralan način odgovore izazovu što ih pred njih postavlja bosanski rat, njihovo političko rješenje rata imati slijedeću posljedicu: “Zato Evropi i svijetu treba tzv. političko rješenje. Ono je sterilno čisto. Ono donosi optičku varku: ne vidi se krv, ne vide se pokolji... Čeka nas užas političkog rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novog dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva izjednačeni u zajedničkom besmislu.” Taj zajednički besmisao Bosna danas živi upravo kao proizvod političkog rješenja što ga je donio Daytonski sporazum. Lovrenović ga anticipira u kolovozu 1992. na osnovu podrobne analize onoga što se može definirati kao politički mehanizam međunarodne zajednice, ali i politički mehanizam zločinačkih ideologija koje su prepokrile ukupan društveni horizont u kojemu je nemoguće da unutar takve moralne kaljuže, pesimistično zaključuje Lovrenović, tzv. srpski intelektualci “sami podignu svoj narod na ustanak protiv zločinaca u ime srpstva”. Takva sposobnost anticipacije užasa nije u Lovrenovićevu slučaju samo rezultat pesimizma proizašlog iz konteksta u kojemu se živi, ili nagomilanog iskustva, ili, pak, knjiškoga znanja, nego ona dolazi kao rezultat njegovog analitičkog skalpela kojim se do najsitnijeg detalja analiziraju mehanizmi koji proizvode užas kao trajno stanje povijesti. Ako je u ovoj knjizi analiziran užas rata, u Lovrenovićevim ogledima iz magazina Dani i Feral Tribune analiziran je užas mira daytonske Bosne i ukupnog ex jugoslavenskog prostora. No, Ivan Lovrenović nije jedino vanredni istraživač kulturnopovijesnog identiteta Bosne, niti isključivo politički angažirani esejist, niti samo intelektualac koji vanredno dobro analizira užas rata, što su sve atribucije kojom vladajući književni establišment u Bosni i Hercegovini svodi iz različitih razloga Lovrenovićev književni značaj na samo ove vidove njegovog literarnog djelovanja. On je i jedan od najzanimljivijih i ponajboljih bosanskohercegovačkih prozaista. I to ne jedino zbog iznimno vrijednog romana Liber memorabilium (1994), nego i zarad romana Putovanje Ivana Frane Jukića (1977), ali i poetske proze Obašašća i basanja (1975). Dok je u poetskoj prozi kroz metaforizaciju iskaza ispisana, zapravo, stvaralačka drama, pa se naslovna metafora ispostavlja kao korelativ traganja za mogućnostima pretočenja u jezik metafizičkog plana stvaranja, u romanima Lovrenović demetaforizira prozni iskaz, nastojeći da dopre do same srži egzistencije unutar njene definiranosti povijesnim i ukupnim kulturnim kontekstom. Obašašća i basanja sugeriraju spoznaju da je jezikom nemoguće izraziti svu kompleksnost stvaralačkog napora, pa je stvaranje neprestano basanje po jeziku, nikad dovršen proces potrage za (svojim) jezikom. U kontekstu bosanske književnosti ova proza dovršava proces razgradnje strukturalističkog književnog modela uvjerenog da se književnoumjetnički napor može svesti na postupak kao mjeru svoje vrijednosti. Lovrenović metaforizacijom stvaralačke drame pokazuje da konačnog postupka i nema, razgrađujući na toj osnovi ideologiju estetskoga utopizma kao temeljnu meta razinu strukturalističkog modela književnosti. Ta razgradnja ideologije estetskog utopizma u postamentu je i njegova dva romana, ali na veoma različite načine. U Putovanju Ivana Frane Jukića ona se ogleda u paraboličnosti semantičke mreže teksta, koji na podlozi biografskog obrasca romana ispisuje, u stvari, dramatiziranu priču o sukobu stvaraoca i vlastodršca, pri čemu se biografski obrazac romana nužno transformira. U Liber memorabiliumu ideologija estetskog utopizma razgrađuje se u postmodernističkom (pre)kodiranju forme memorabile, koja sama sobom, odnosno svojom sposobnošću da bude kao forma (pre)kodirana, odriče smisao literature kao samodovoljne, estetskom ideologijom uokvirene monade čiji se smisao iscrpljuje u laprulatističkoj zasnovanosti modernističkog esencijalizma. U ovom (pre)kodiranju formi, biografskog romana u Putovanju Ivana Frane Jukića i memorabile u Liber memorabiliumu, skriva se zapravo Lovrenovićevo približavanje poetici postmodernizma (Putovanje...), odnosno usvajanje te poetike (Liber memorabilium). Obrazac biografskog romana Lovrenović transformira na nekoliko načina. U prvoj ravni narativnog diskursa to čini dramatizacijom romana, budući da roman organizira kao nekoliko dramskih scena, ili dramatski mozaik stanja Jukićeve svijesti. U drugoj ravni on to čini redefinicijom koncepta povijesti kao jednom od osnova na kojima počivaju konvencije žanra. Biografski roman po prirodi stvari u svojoj tradiciji utemeljuje se na monumentalističkoj koncepciji povijesti unutar koje djelovanje ili akcija junaka potvrđuje stav da povijest ima određeni telos, da je ona kauzalno svrhovita što se dokazuje i samom biografijom romanesknog junaka, koji je u pravilu izuzetna povijesna ličnost. Lovrenovićev koncept povijesti je kritički, jer se njen smisao u ovom romanu ne ispituje preko Jukićeve biografije iz perspektive nekog ideološki projektiranog telosa, nego iz optike njenih razornih učinaka na egzistenciju, a zatim kroz paraboličke dimenzije semantike teksta smisao povijesnih zbivanja ispituje se i iz perspektive nove, naknadne epistemološke situacije koja je korelativna sa epistemom koju sugerira kontekst piščeve tačke govora, odnosno tačke govora sveznajućeg naratora romana. U toj tački govora sadržan je, preko mogućnosti višestruke identifikacije autora i junaka, drugi krak parabole. Naime, u podlozi transformiranog biografskog romana nalazi se priča o neizbježnom sukobu intelektualca i vlastodršca, pri čemu parabola ispituje totalitarne mehanizme vlasti koji se ispostavljaju za temeljnu sadržinu i temeljnu formu u kojima se povijest ostvaruje. Tako se Jukićeva biografija, data u romanu kao mozaik dramtiziranih situacija, ostvaruje na krajnjem rubu parabole kao tekst sukoba intelektualca idealiste, koji u granicama svojih moralnih akcija i etičkih načela pokušava realizirati svoju intelektualnu projekciju društva slobode, i vlastodršca, koji u granicama totalitarnih mehanizama, krvnički čuva postojeći društveni okvir baziran na “etici” moći i represije. A to znači da je Lovrenović obrazac biografskog romana ispunio teksturom političkog romana, u onom smislu kako politički roman određuje Kundera, dakle, kao tekst koji ispituje postojanje, a ne povijest, pri čemu povijesnu faktografiju zamjenjuje priča o postojanju kao prostoru čovjekovih moći i mogućnosti, onome što čovjek jest, što hoće i može postati, a što mu je represivnim mehanizmima sistema na ovaj ili onaj način nepovratno oduzeto. Jednostavnije rečeno, na asocijativnoj razini parabole Lovrenovićeve verzije Jukićeve biografije upisan je tekst modernih totalitarnih režima, onaj njihov rukopis identificiran u tzv. logorologiji, odnosno literaturi sa temom fašističko-komunističkih logora. Na drugoj strani, Lovrenović vanredno dobro raskriva psihološki, etički, povijesni, politički, kulturološki horizont lika, otkrivajući literarnu faktografiju njegove svijesti, pri čemu se ostvaruje višestrukost metafore Jukićevog putovanja. Naime, to je putovanje u ideal, u idealističku projekciju budućnosti Bosne baziranu na Jukićevoj ideologiji humanizma, ilirizma, prosvjetiteljstva, gdje se otkriva povijesno-kulturološki kontekst Bosne u vrijeme krvavog Latasovog terora po njoj, vrijeme pokušaja reformi otomanske imperije i vrijeme Latasove manipulacije Jukićevim zanosima. Ali, to je i putovanje u progonstvo, zatvor, putovanje u smrt kroz iskustvo terora, i istobno metafora putovanja kao junakovog dolaska do stanja skršenih ideala, do deziluzije i gorke spoznaje o ograničenim mogućnostima intelektualnog djelovanja, metafora unutar koje strašna deziluzija otkriva manipulativnu, totalitarnu, represivnu, kameleonsku prirodu vlasti. Lovrenović je na svim razinama strukture transformirao biografski roman, da bi u konačnici ostvario onu vrstu novohistorijskog romana kulturološkog tipa koji, preslojavajući konvencije tradicionalnog historijskog biografskog romana kroz personalizaciju povijesnog iskustva i redefiniciju koncepta povijesti, daje njenu kulturološku, etičku, političku, ideologijsku sliku, a u paraboličkoj dimenziji realizira se i kao politički roman. Lovrenovićeva kulturološka priča iz ovog romana dobit će svoje bezmalo antologijske nastavke u dijelovima romana Liber memorabilium, prije svega u pričama Zvjezdani plašt i Iskušenje fra Matije Divkovića u Mlecima, koji istodobno tvore makro strukturu ovog djela, ali se mogu čitati i kao sasvim samostalne literarne cjeline. Uz Andrića najznačajniji pisac koji oživljava povijesnu sliku fratarske, odnosno franjevačke Bosne, Lovrenović u Zvjezdanom plaštu, Iskušenju fra Matije Divkovića u Mlecima i Putovanju Ivana Frane Jukića zasniva u kontekstu bosanskohercegovačke književnosti kulturološki model priče/književnosti. Za razliku od Andrića koji kroz psihološki profil svojih junaka razvija neku vrstu mentalitetske slike bosanskih fratara, Lovrenović realizira priču u kojoj istražuje i kulturni, i etički, i ideologijski aspekt franjevačke percepcije Bosne, da bi se ta njegova priča, bez obzira da li uobličena na principima paraboličke ili metaforičke slike, na koncu ostvarila u složenoj lepezi psiholoških nijansi, moralnih dilema, sudara idealističke projekcije egzistencije ili idealističkog pogleda na društveno-povijesni kontekst sa krutim mehanizmima političke stvarnosti. Otud su Andrićevi fratri najčešće povijesno anonimne ličnosti, a Lovrenovićevi su ključne, značajne povijesne ličnosti (fra Anđeo Zvizdović, fra Matija Divković, fra Ivan Frano Jukić). Andrićevi fratri žive egzistenciju i kao historiju i kao metafiziku, bez mogućnosti promjene egzistencijalnog okvira. Lovrenovićevi fratri, pak, obuzeti su idejom promjene povijesnog okvira u kojem su zatečeni i to promjenom baziranom na ideologiji prosvjetiteljstva (Divković), odnosno prosvjetiteljstva i ilirizma (Jukić), odnosno spasom od historije kroz odanost beskraju metafizike (Zvizdović). Pritom i Lovrenović i Andrić vanredno dobro slikaju psihološki, etički, metafizički, sociološki, povijesni, ukupan, dakle, egzistencijalni horizont lika. No, za razliku od Andrića čija je slika Bosne u psihološkoj priči data tako da je njegov lik potopljen njenim povijesnim usudom, bez svijesti o mogućnosti promjene povijesnog okvira, Lovrenović u kulturološkoj priči daje sliku Bosne kao kulturalnog toposa u procesu povijesnih promjena. Nosilac tih promjena jeste sam lik, pa se može reći da Andrićeve priče ispituju egzistencijalnost povijesti, a Lovrenovićeva proza osim egzistencijalnosti i kulturološki, etički, ideološki, moralni, sociološki sadržaj povijesti. Otud Andrićev lik živi isključivo u prezentu povijesti, dok Lovrenovićev lik tom prezentu suprotstavlja i iskustvo perfekta, ali i ideju spasa u futuru. Posljedice razlike takvog postuliranja proze između ova dva pisca, a njihov opus u kontekstu bosanske književosti ima paradigmatski značaj, Andrićev u modernizmu, Lovrenovićev u slomu moderne i postmodernizmu, rezultiraju i različitim koncepcijama povijesti. Andrićev koncept povijesti unutar priče postulirane na psihološkom realizmu je u osnovi monumentalistički, pri čemu Andrićev lik trpi povijest, a u toj trpnji sadržana je personalizacija povijesnog iskustva kroz koju Andrić zasniva i kritičku koncepciju povijesti u ničeanskom smislu tog pojma. Lovrenovićev koncept povijesti unutar kulturološke priče u osnovi je kritički, ali se u istraživanju kulturološkog sadržaja povijesti Lovrenović približava i arhivarskoj koncepciji povijesti, te onoj filozofiji povijesti sadržanoj u temelju novog historizma. Ova filozofija povijesti doći će do punog stvaralačkog izraza u Lovrenovićevom romanu Liber memorabilium, jednom od najznačajnijih romana napisanih na ex juguslavenskom kulturnom prostoru. Lovrenović već samim podnaslovom, quasi roman, insistira na ironijskoj autoreferencijalnoj dimenziji teksta, a potom se autoreferencijalnost dokazuje i samim ustrojem, mozaičkom konstrukcijom priča, koje teže da se osamostale od cjeline djela, ali i na različite načine uvezuju se u njegovu mozaičku cjelinu, da bi se autoreferencijalna dimenzija romana ostvarila i instaliranjem metadijegetičkog naratora (Genett) kao centralnog nosioca iskaza. Unutar prve autorefencijalne razine skriva se autoironijska piščeva svijest, ali i svijest o postmodernom proklizavanju forme romana. Roman je, kako kaže Biti, dijete polikontekstualnog svijeta, ne samo, dakle, žanr nastao u pisanom obliku kulture, kako ga je definirala tradicionalna teorija. To polikontekstualno porijeklo romana rezultira njegovom sposobnosti da se ostvari kao sistem, ali onaj sistem koji se, prema teoriji sistema od Luhmana na ovamo, zasniva na tome da njegovi dijelovi imaju veću autrerefencijalnu sposobnost, nego on sam na razini svoje cjeline. Tradicionalni roman kao zaokružena i cjelovita priča i nije mogao dopustiti svojim nižim razinama, epizodama, tj. dijelovima, sticanje autoreferencijalne sposobnosti. Oni su bili samo neosviješćeni dijelovi cjeline. Nadalje, roman-cjelovita priča izraz je modernističke paradigme bazirane na metapripovijestima, pa se cjelovita priča mogla izdvojiti iz svijeta koji je baziran na ideji vertikalne sređenosti, vertikalnog jedinstva svijeta od Lucifera do Boga, ili ideji horizontalne cjelovitosti svijeta. Lovrenović svojim određenjem quasi roman upućuje, dakle, na dvostruku suštinu autorefencijalne dimenzije djela. Liber memorabilium je quasi roman upravo po tome što se ne ostvaruje kao cjelovita priča, nego kao mozaičan tekst, ili kako kaže sam pisac u Bilješci o nastanku djela: “Svi su oni, (“Tekstovi od kojih je sastavljena ova knjiga...”, op. po citatu iz Bilješke o nastanku - E. K.), dakle, iskopine i krhotine, lapidarij jedne osobene književne arheologije.” Otud je njegova mozaičnost, samoosviješćena u ironijskom određenju quasi roman, implicitni izraz svijeta rasutog, razbijenog u paramparčad, svijeta svedenog na krhotine, svijeta u kojem je ona bitijevska polikontekstualnost zamijenjena kaosom svijeta krhotina. Iz takvog svijeta nemoguće je izdvojiti priču, jedinstvenu, zaokruženu i cjelovitu, jer priča, kao izraz sređenog svijeta, razvija se u nekom vremenskom kontinuumu po principu kauzalnosti. Svijet sveden na krhotine nema kauzalnosti, nikakvog osnovnog principa, on ne posjeduje svoj centar, niti rub, nema svoj logos. Otud je iz njega moguće izdvojiti samo mozaik tekstova koji se ne kreću po logosu horizontalno ili vertikalno sređenog svijeta, nego se istodobno pute u različitim smjerovima, pa u toj svojoj nakani namjesto kosmosa asociraju na kaos kao svoj izvor. Stoga se Lovrenovićevo ironijsko određenje quasi roman ne iscrpljuje samo na razini ironijski shvaćenog književnoteorijskog određenja prirode postupaka kojima je ostvareno djelo, nego upućuje i na osobenu vrstu književne ontologije. Tu je i sadržana temeljna razlika između Lovrenovićevog postupka kojim ustrojava autoreferencijalnu dimenziju teksta i pustupka prisutnog u većem dijelu aktualne književne prakse, kako na bosanskohercegovačkom književnom prostoru tako i u znatno širim južnoslavenskim kontekstima. Lovrenovićev postupak autoreferencijalnosti iz književnoteorijske ravni puti se u samu ontologiju teksta, dok u praksi sloma moderne i osobenoj vrsti manirističke postmoderne, naime, one postmoderne koja se iscrpljuje na manirističkom oponašanju postmodernih strategija u izgradnji teksta - autorefencijalnost insistira na shvaćanju teksta kao samodovoljne monade, zatvorenog svijeta čiji se smisao iscrpljuje u samome sebi. Ta autoreferencijalnost ne samoosvješćuje mjesto iz kojeg govori, nego postupak kojim ustrojava svoj govor. Ovu ontologijsku ravan autoreferencijalne dimenzije djela Lovrenović nadopunjuje semantikom teksta egzistencije i teksta povijesti u Bilješci o nastanku a i kroz čitav roman, te samim ustrojavanjem naratora. Lovrenovićev metadijegetički narator iz odjeljka pod naslovom Liber memorabilium, biografski umnogome podudaran sa aktuelnim autorom, obilježen je potragom za ocem nestalim u klaonici II svjetskog rata. Otud on pismo o povijesti, ostvareno u osobenoj porodičnoj hronici, pretače u pismo o egzistenciji, pri čemu se njegova priča bazira na činjenicama sjećanja što ih nosi lik, osobena vrsta naratorovog dvojnika, kao vlasnik uspomena, ili činjenicama iz ljetopisa fra Anđela Jablanovića, naratorovog prezimenjaka, u kojem je sadržano, kako sam narator kaže: “...golo događanje života. Golo od historije i od istine - od bilo kakva naknadnog tumačenja”. Slično kako narator odjeljka Liber memorabilium traga za ocem nestalim u povijesnom kovitlacu II svjetskog rata, aktuelni autor u Bilješci o nastanku traga za tekstovima nestalim u povijesnom kovitlacu zadnjeg krvavog bosanskog rata. Pritom, kroz potragu za nestalim ocem narator Libera traga za vlastitim identitetom i smislom povijesti, da bi pismu historije suprotstavio pismo sjećanja i egzistencije. U Bilješci o nastanku aktuelni autor, pojašnjavajući prinicipe na kojima se kao cjelina održava njegov quasi roman, obrazlaže potragu za smislom postojanja teksta kao liber memorabiliuma, odnosno lapidarija jedne osobene književne arheologije. Potraga za tekstovima, što ih je agresor spalio u autorovom stanu na Grbavici, na asocijativnoj razini izjedanačava se sa pokušajem da se umakne totalnom uništenju što ga donosi rat, pa je besmislu ratnog uništenja suprotstavljen smisao knjige kao lapidarija, tj. spomenika u kojem je opredmećena jedna književna egzistencija, i u čijem obliku i postoji jedna osobena književna arheologija. Opet je, kao i u određenju quasi roman autoreferencijalnost romana sa razine pojašanjavanja postupka prešla u drugo područje. Ovog puta to je područje u kojem se izjednačavaju smisao egzistencije i smisao stvaranja, a oba ta smisla suprotstavljaju se surovom besmislu povijesti. No i pojam lapidarija, muzeja ostataka iz prošlosti, kao i pojam književne arheologije, kojima se određuje priroda po kojoj se udružuju dijelovi (tekstovi do kojih je autor “mogao doći samo zato što su prethodno bili objavljeni u časopisima i novinama” ) quasi romana u cjelinu, upućuju na njegovu mozaičku strukturu u kojoj dijelovi imaju veću mogućnost promišljanja cjeline nego ona sama. Stoga sam romansijer obrazlaže prirodu njihovih međusobnih veza: “Različitih diskursa (proza, esej, novinski tekst...) a tisućom unutarnjih veza vezani, ovi tekstovi (ne i desetine drugih, odbačenih) gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilum.” Kroz Bilješku o nastanku, dovedeni u vezu u ravni svoje egzistencijalne i povijesne situacije, aktuelni autor romana i narator odjeljka pod naslovom Liber memorabilum, do te mjere se poistovjećuju da se može tvrditi da su oni jedna ista ličnost, pri čemu se briše granica između fikcije i stvarnosti. Na toj osnovi metadijegetički narator dobija ovlasti aktuelnog autora, postaje, zapravo, on sam. Nadalje, Bilješkom o nastanku koliko god se obrazlaže priroda postojanja romana kao liber memorabiliuma, tj. forme koja se postmodernim (pre)kodiranjem forme memorabile, potom i liber memorabiliuma kao forme u kojoj se ispisuje hronika samostana, odnosno cijele samostanske župe, isto toliko se insistira da roman jeste postmoderna historiografska metafikcija utemeljena na pisanju kao tehnologiji pamćenja. Memorabile su, kako ih definra A. Joles, jednostavne jezičke forme, kao i čitav niz drugih, npr. bajka, predaja, legenda, gnoma, zagonetka, koje nastaju izvan centralne, normativne, vladajuće stilistike i poetike. Dakle, to su forme koje oblikuje sam jezik kao izraz kolektivne društvene djelatnosti, a ne jezik autora unutar tradicionalne stilističke i poetičke normativnosti. Memorabilom se obavještava određena zajednica o pojedinim konkretnim (povijesnim) zbivanjima, da bi se kroz liber memorabilium, knjigu memorabila, ostvarila kronika samostana. Forma memorabile podrazumijeva tačnost, preciznost, vjerno bilježenje života, a Lovrenović insistiranjem na diskursu memorabile kao diskursu svoga romana, u stvari, odriče smisao modernističkog romanesknog pisma koje na različite načine, preko svoje utemeljenosti u liotarovskim metapripovijestima, dolazi u vezu sa ideologiziranim historiografskim diskursom. Također se insistiranjem na takvom diskursu Lovrenović ulančava u onaj niz pisaca postmoderne historiografske metafikcije koji, bazirajući svoju povijesnu priču na postavkama filozofije novog historizma, stvarnost povijesti otkrivaju kao stvarnost njene tekstualnosti. Otud je Lovrenovićev Liber memorabilum kao roman izrazito složene konstrukcije ostvaren na nekoliko tekstura prošlosti koje imaju ulogu dokumentarnih izvora za njegovu složenu priču. Prva linija te teksture prošlosti nagovještena je u odnosu aktuelni autor - tekstovi u romanu, gdje je potraga za tekstovima izjednačena sa činom, ne pisanja, nego sklapanja romana, pa je onda taj roman, kao lapidarij osobene književne arheologije, u stvari moj tekst o samome meni (prošlom), tekst moga književnog, stvaralačkog identiteta. Nadalje, u sklapanju romana kao poslu arheologijskog otkrivanja teksta prošlosti (povijesti) usred apokalipse rata redefinira se i priroda fikcionalnosti tekstova od kojih je sklopljen roman. Ti tekstovi, međosobno povezani u cjelinu tisućama veza, nisu više samo fikcionalne tvorevine, nego spomenici (lapidarij) stvaralačke prošlosti, dokumenti jedne kulture i jedne egzistencije. U njima, a ne u historiografskom diskursu, sadržano je pismo identiteta, i osobnog i identiteta povijesti. Druga linija ili nivo teksture prošlosti sadržana je u sjećanju, uspomenama metadijegetičkog naratora koji je u romanu atribuiran i kao vlasnik uspomena. Uspomena otud jest tekst ne samo egzistencije nego i povijesti. Tim tekstom uspomena ne otkriva se samo sjećanje Ivana Jablanovića, koji je kao romaneskni lik, u stvari, dvojnik metadijegetičkog naratora, na djetinjstvo i oca nestalog u kovitlacu drugog svjetskog rata, nego se daje panorama ideološke nomenklature totalitarnog jugoslavenskog društva poslije II svjetskog rata. Ivanove uspomene nose i kroz porodičnu predaju panoramu kulture svakodnevnog života utemeljenog na etici humanizma, prije svega kroz likove Ivanovih djedova fra Anđela Jablanovića i Matije Banića, pri čemu se takva kultura suprotstavlja totalitarnosti ideologije, a roman u tom aspektu svoje mozaičke priče doživljava vrhunac dramskog intenziteta, kao i u aspektima priče o II svjetskom i zadnjem krvavom bosanskom ratu. Treća razina ili linija teksture prošlosti kao dokumentarnog izvora romana sadržana je u glasovima dva Ivanova dida. U odjeljku (u stvari, antologijski vrijednoj pripovijetki) pod naslovom Did govori sadržano je golo pričanje života, ali tako da se iz optike dida Matije Banića kroz priču u kojoj on iznosi svoje životno iskustvo daje pejsaž patrijarhalne etike i kulture, te slika negativnog djelovanja povijesnih zbivanja na ljudsku egzistenciju. Dokumentarni izvor romanu jeste i kronika fra Anđela Jablanovića, u stvari, liber memorabilium župe Varcar Vakufa (Mrkonjić Grada), u kojoj je diskursom memorabile zabilježeno golo (tragično) događanje života u kontekstu II svjetskog rata. Oba ta glasa, a pogotovu fra Anđelov, kao unutrašnji pripovjedači raskrivaju horizont II svjetskog rata u njegovom ideološkom kovitlacu i drami, tragiku porodice koja se raspada, dijeli i čiji članovi stradaju, a onda i etiku koja iznad ideološkog stavlja ljudski sadržaj. U toj dimenziji se povijesnom i ideološkom usudu suprotstavila mjera etičnosti, zbog koje i fra Anđeo Jablanović i Matija Banić stavljajući svoj život na kocku spasavaju porodicu Todora Šikmana, koju vlast NDH ima namjeru likvidirati. Naredni, četvrti nivo teksture prošlosti jesu fotografije i biblioteka što su Ivanu Jablanoviću, kao dvojniku metadijegetičkog naratora, ostale od oca, za kojeg se naslućuje da je likvidiran od strane komunističke vlasti na samom kraju rata, i koje kao osobeni lapidarij jedne intelektualne biografije, služe kao podloga za zaludni pokušaj oživljavanja cijelog čovjeka. Tu priča ostvaruje vrhunac svoga emotivnog intenziteta i sa razine povijesne drame dolazi do nivoa psihološke, etičke, emocionalne, ukupne intelektualne, odnosno ljudske drame Ivana Jablanovića, kao centralnog lika romana i dvojnika metadijegetičkog naratora. Sve nabrojane teksture prošlosti grade osobenu postmoderno (pre)kodiranu porodičnu hroniku, da bi se cjelina romana kao liber memorabilium ostvarila na kompozicionom principu prstena u prstenu (gdje se matedijegetičkom naratoru pridužuju umetnuti, homodijegetički naratori, prije svih Matija Banić i fra Anđeo Jablanović) a, onda, i kompozicionom principu mozaika, tj. priča/tekstova kao naporednih prstenova. Ako se u kompozicionoj ravni prstena u prstenu potpomažu i nadopunjuju metadijegetički i homodijegetički naratori, u kompozicionoj ravni naporednih prstenova kao tekstova/priča nadopunjuju se aktuelni autor i metadijegetički narator, koji se u odjeljcima romana pod naslovima Rod, broj i dom, koji je ujedno i epilog romana, te Nestanak Varcara, Za nestale svoje i Iz dnevnika 1985/86. izvršilo njihovo potpuno izjednačenje. Na toj osnovi Lovrenović je ostvario jednu od najsloženijih romanesknih konstrukcija u ukupnoj književnoj tradiciji ex jugoslavenskog prostora i istovremeno jedan od najvrijednih romana. Po složenosti kompozicione konstrukcije ovom romanu bliska je još jedino Andrićeva Prokleta avlija, a po ustrojavanju odnosa aktuelnog autora i unutrašnjih pripovjedača približava mu se u određenoj mjeri Kovačev vrsni roman Vrata od utrobe. Liber memorabilium, međutim, ne plijeni samo svojom dimenzijom postmodernog (pre)kodiranja tradicionalnih književnih formi i drugih narativnih instanci. On to čini i emocionalnim tonom rečenice, metonimijski ustrojenom panoramom povijesti kao pejsažem ljudske supstance, koja svojim etičkim principima nadilazi zlo kao energiju što transcendira u lancu povijesti. Nadalje, ovaj roman u svom čudesnom mozaiku otvara se ne samo kao drama ljudske supstance unutar povijesnog užasa, nego i kao politička, moralna, stvaralačka, ali i drama ljudske supstance u okvirima surove igre ideologija koje u svojoj nakani da definiraju totalitet ljudske stvarnosti postaju zla suvremena mitologija. U podlozi romana (pre)kodirana porodična hronika postaje i hronikom grada Varcara koji izrasta u simbol mitskog toposa djetinjstva, preko kojeg se na drugoj strani gonetaju povijesni znakovi, te načini na koji ljudskost, u rasponu od etike golog trpljenja života do etike proizvodnje teksta, gradi metafiziku postojanja nasuprot povijesti koja razvija energiju rušenja i smrti. Kada se ima u vidu cjelina Lovrenovićevog književnog opusa, te činjenica da on prije svega svojim političkim esejima, novinskim tekstovima, ogledima i ukupnim intelektualnim angažmanom uveliko redefinira suženi prostor književnosti postavljen u paradigmi bosanske modernističke esencijalnosti ispunjene bezbrojnim paradoksima, a da romanom Liber memorabilium, te knjigom Unutarnja zemlja dostiže same vrhunce književne i znanstvene vrijednosti na ukupnom južnoslavenskom govornom području - onda se s pravom nameće zaključak da njegov književni opus, uz nekolicinu drugih, obilježava književnu situaciju prelaza milenija u Bosni i Hercegovini, ali i u znatno širim književnim kontekstima.