Ivan Lovrenović

Ivica Đikić, Štapići za pičanje, Fraktura, Zagreb 2020.

Zbirka priča “Štapići za pričanje” Ivice Đikića predstavlja, po mojemu mišljenju, vrhunac prošlogodišnje književne produkcije u Hrvatskoj. Knjigu je zaprešićka Fraktura objavila prije tri-četiri mjeseca. Zanimljivo je da sam u tom periodu u medijima pronašao samo jedan prikaz ove knjige, i to poprilično negativan. Što nam ovo govori? To, po mojemu mišljenju, uglavnom potvrđuje one teze, koje svakodnevno možemo čuti, pogotovo od pisaca, kako je književnost gurnuta na marginu. Ovo je tim čudnije jer se radi o književnosti koja propituje najbolnije točke hrvatske stvarnosti, a radi se o odnosu prema ratnim zločinima. Dakle, radi se o onome što smo skloni nazvati književnim angažmanom, što je ranije, pogotovo iza rata, bila ključna riječ koja se spominjala uz književnost, kao primjer one slijepe vjere da je književnost nešto što ovaj svijet može učiniti boljim. Paradoks je u tome da može, ali angažman koji je samom sebi svrha može izazvati kontraefekt.

Jedan od najvećih suvremenih svjetskih pisaca, Claudio Magris, koji je podjednako vrstan romanopisac i esejist, u svojoj zbirci eseja “Abecede”, koju je krajem prošle godine objavila Fraktura, tvrdi kako književnici nisu bogomdani, da ih se angažiranost ne tiče više od drugih ljudi, da “pisci i umjetnici nisu laički kler koji bi duhovno upravljao čovječanstvom”, jer “ne shvaćaju nužno bolje život ili politiku” od drugih ljudi. Zbog toga se moglo i dogoditi, tvrdi on, da su brojni veliki pisci 20. stoljeća bili fašisti, nacisti, ili staljinisti. Ili zagriženi poštovatelji nacionalističke politike Slobodana Miloševića, poput Petera Handkea. Ili militaristi, poput ruskog pisca Zahara Prilepina, kojemu je Granična policija BiH prije dvije godine zabranila ulazak u zemlju, bez obzira što se radi o sjajnom piscu. Njegov roman “Manastir”, koji je ovih dana objavio zagrebački Sandorf, spada među najbolje knjige koje sam pročitao u nekoliko proteklih godina.

S druge strane, pozivajući se na Kafku, Magris kaže kako književnost treba biti poput pesnice, ona treba prodrmati čitatelja i njegov pogled na svijet, a mora izazvati kod njega i određenu nelagodu. “Ta izrazito strašna nelagoda zapravo je obrana ljudskosti, jer gledati u lice Meduzi jedini je način da joj se odupremo.” Ova Kafkina definicija dobre književnosti možda je najbolji opis Đikićeve zbirke priča.

Pišući nedavno o zbirci priča “Radnici i seljaci” Viktora Ivančića, urednika i osnivača Feral Tribuna, napravio sam usporedbu između Ivančića i Ivice Đikića, jer se radi o dvojici pisaca koji su bez premca na ovim prostorima kada je riječ o tematiziranju ratnih zločina. “Smetnuo je s uma da je, nakon poraza, pobjeda najgora stvar koja se može dogoditi u ratu”, kaže pripovjedač u Đikićevoj priči “Sin”. Ova rečenica, koja zvuči toliko istinito i proživljeno, na jedinstven način dovodi u vezu Đikića pisca i Đikića novinara.

Ivica Đikić, književnik, novinar i scenarista, autor više nagrađivanih romana, koji je svojevremeno radio kao novinar Feral Tribuna, u jednom je davnom intervjuu izjavio kako mu je od književnog mnogo važniji njegov novinarski rad. Ovo, čini mi se, podjednako vrijedi i u slučaju Viktora Ivančića, bez obzira što su njihova djela počesto neka vrsta nastavka njihovih novinarskih tekstova. Zanimljivo je usporediti Đikićev roman “Sanjao sam slonove” s nekima od priča iz Ivančićeve zbirke, a koji se tematski preklapaju, a govore o sprezi vlasti i kriminalnog miljea, što svoje korijene vuče iz proteklog rata, odnosno povezano je s ratnim zločinima u tom periodu. Đikić je u svom književnom izrazu manje-više realističan, smrtno ozbiljan, dok su kod Ivančića stvari postavljene bitno drugačije: sve što Ivančić napiše kao da promatramo u nekom grotesknom, iskrivljenom zrcalu. Ništa u Ivančićevoj prozi nije onako kako se čini, već je u dobroj mjeri pomaknuto, ali ništa manje istinito i uvjerljivo.

Neobičan naslov zbirke, “Štapići za pričanje”, potječe od neobičnog motiva kojim Đikić na izvrstan način povezuje uvodnu i završnu priču iz zbirke. “Štapići za pričanje” su prvenstveno medij uz pomoć kojega Ivica Đikić pripovijeda svoje priče, medij koji se počesto otme kontroli, dajući ovom motivu dodatna značenja, preko kojega onda autor progovara i o pisanju općenito, a koje se počesto pretvori u borbu protiv vlastitih demona, što pogotovo dolazi do izražaja kada uvodnu i završnu priču promatramo kao jednu prirodnu cjelinu.

“Štapići za pričanje” su i djelić onog bernhardovskog načela, sâm i protiv struje, simbol neuklopljenosti u vlastitu sredinu koja nameće svoja kruta pravila. “Ko je vidio pričat sa šćapićem?!” kaže pripovjedačev djed na jednom mjestu. Taj motiv ovdje dobiva svoje bernhardovsko značenje, kao nešto što odskače od okolice, što je samim tim sumnjivo. Pogotovo je u tom smislu znakovita jedna druga rečenica: “I povratak na početak: ako je tako, zašto je onda moje vrćenje šćapića ili olovke oduvijek toliko primjećivano u mojoj kući, poput neke fizičke deformacije ili nedostatka?”

Radi se o pričama koje su stilski neujednačene. Đikić kao da na ovaj način propituje vlastite književne strategije, ili mogućnosti, što cijeloj zbirci daje potrebnu dozu svježine. Dok je uvodna priča “Štapići za pričanje”, po kojoj je cijela zbirka dobila naslov, smještena u dane pripovjedačeva djetinjstva i ispripovijedana realističkim književnim postupkom, dotle je markezovski intonirana priča “Zeleni dvorac” smještena u neke bajkovite predjele, a govori o dvojici braće, ostarjelom “slavnom piscu” Rumotu H., koji je neka vrsta nacionalnog barda, i njegovu bratu pukovniku Batromu koji je osuđen na tridesetogodišnju kaznu zatvora koju služi na sjeveru, u zatvoru Zeleni dvorac. O Batromovim zločinima Đikić piše uzgred, ali ništa manje efikasno i uvjerljivo. Batrom je “noći provodio udubljen u velike i male karte. (…) On je angažirao stotine bagerista koji su kopali rake i zatrpavali leševe.”

Pripovjedač ove priče, novinar, odlazi u provincijski gradić napraviti intervju s Rumotom, o čijoj je biografskoj knjizi “Biografija moga brata” napisao novinsku kritiku. Rumot H. je neka vrsta Marquezova Aurelijana Buendije, s tim da su svi oni začuđujući detalji, karakteristični za Marquezov “magični realizam”, preuzeti iz naše prošlosti. Imena likova u ovoj priči su neuobičajena, kao da čitamo neki fantasy roman smješten u dobro poznat i prepoznatljiv kontekst.

I u ovoj priči Đikić na posredan način govori o pisanju. “U silnoj dokumentarnosti, teško se probiti do romanesknoga, pod uvjetom da smo u pravu kad ovu golemu knjigu dovodimo i u kakvu vezu s formom ili idejom romana”, kaže pripovjedač o Rumotovoj knjizi. U ovim rečenicama možemo prepoznati i neke dileme koje su mučile Đikića dok je pisao svoj roman “Beara”.

Iako svjestan vlastite odgovornosti, Rumot H., koji je za vlastodršce prokazivao druge pisce, uključujući i pripovjedačeva oca, ne želi se suočiti s njom: “Kad ste ljude slali u smrt, lakše je ostati dosljedan i nastaviti vjerovati u svetost ciljeva i opravdanost metoda nego se pokajati i spašavati dušu”, kaže on na jednom mjestu.

Posebna vrijednost ove izvrsne i neobične priče je dio koji se bavi sudbinama osoblja zatvora Zeleni dvorac u kojemu Batrom H. služi svoju kaznu, koji su suočeni s egzistencijalnom neizvjesnošću, jer nakon što Batrom odsluži svoju kaznu zatvor će biti zatvoren. Zatvor, dakle, postoji zbog Batroma, i tu dolazimo do jednog kafkijanskog motiva, po kojemu Zeleni dvorac postoji samo zbog Batroma, a ne zbog osoblja zatvora koje je tu provelo cijeli život. To je ujedno i priča o protraćenim životima koja priziva pomalo u primisli veliki talijanski roman “Tatarska pustinja” Dine Buzzatija.

Ipak, vrhunac ove zbirke, po mojemu je mišljenju priča “Kandilji”, jedna čehovljevsko-andrićevska priča antologijskih dometa, priča o našim, bosanskohercegovačkim manjinama, koja se odvija u tri varijante posvuda po Bosni i Hercegovini, i gotovo po istim obrascima. Radi se o priči s neobično jakim filmskim potencijalom, a govori o ostarjelom muslimanu u većinskoj katoličkoj sredini, koji se, kada posenili, vraća u dane djetinjstva, oduševljeno hodajući gradom i najavljujući paljenje kandilja na džamiji uz Ramazan, sve dok to ne postane “ozbiljan” politički problem.

Na svoj način zanimljiva je i priča “Smrt Blage Antića” u kojoj se pojavljuju likovi iz televizijske serije “Novine” za koju je Đikić napisao scenarij. Blago Antić je ubojica filmskog predsjednika republike Ludviga Tomaševića, lika kojega u seriji briljantno  glumi Dragan Despot.

Završna priča zbirke, “Dodatak-Praljak”, ispričana dokumentarističkim književnim postupkom, neka je vrsta nastavka “Štapića za pričanje”. Đikić u ovoj priči ne piše niti o Praljkovoj krivici niti o njegovoj nevinosti, već ga isključivo promatra kao književni lik, čiji iracionalni postupci izlaze iz okvira naše percepcije. Međutim, Đikiću njegov lik služi i za vlastito preispitivanje. On nastoji u tuđem zlu prepoznati nešto i od zla u sebi: “Ja sam u sredovječnom Slobodanu Praljku naknadno vidio sebe kad sam imao četrnaest ili petnaest godina, kad je počinjao rat. Ja sam Praljak”, stoji na jednom mjestu u ovoj priči.

Ne postoji, čini mi se, sličan primjer u ovdašnjim književnostima, gdje autor preko vlastitog osjećaja krivnje preispituje na neki način i onaj kolektivni. Samo zbog ovoga, ne uzimajući ništa drugo u obzir, ova knjiga zaslužuje same pohvale i nadilazi vrijeme i trenutak u kojemu je nastala. Radi se, dakle, o knjizi za sva vremena, o onoj kafkijanskoj pesnici koja kod čitatelja izaziva popriličnu nelagodu, kao primjer istinskog književnog angažmana.

www.polis.ba