Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Durieux, Zagreb, 2002. Zarez, Zagreb 21. 11. 2002. Sve su kulture uključene jedna u drugu; nijedna nije sama i čista, sve su one hibridne, heterogene, izuzetno različite i nisu monolitne. Slijedeći tu misao Edwarda Saida iz njegove knjige Kultura i imperijalizam možemo ustvrditi i da svaki etnicitet – ako ga razumijevamo i kao kulturalni konstrukt – nije čist, da on uvijek ujedinjuje više različitih paradigmi, te da je njegova struktura dinamična i promjenjiva, a njezine granice propusne i otvorene na utjecaje Drugoga. Jednako se tako pojedinačni identitet ili identitet neke grupe ponajprije oblikuju u odnošenju – podudaranju, odbijanju, miješanju... – prema drugom identitetu, pa je njihova supstancija neminovno sastavljena od različitih, jezičnih, kulturalnih, nacionalnih, tradicijskih, memorijskih, svjetonazorskih, iskustvenih i drugih elemenata. I premda su određenja poput kulture, etniciteta (koji, nasuprot etnosu, pretpostavlja veću dinamiku) i identiteta semantički različita i nipošto međusobno zamjenjiva, zajednička im je upravo načelna hibridnost i heterogenost, mnogostrukost iskazivanja i promjenjivost. Stoga svaki pokušaj da se jedan takav složeni znakovni sustav trajno fiksira i pojednostavni pomoću jezičnih, nacionalnih, vjerskih i drugih kanona, a za određene političke ili ideološke svrhe, dovodi, u blažem slučaju, do njegova banaliziranja i falsificiranja, odnosno, najčešće, do njegova čišćenja i osiromašenja ili pak potpune unakaženosti. Trgovina kulturalnim razlikama, etničnošću i identitetima te načini na koje su zbrisane mnoge mikrokulture, bilo da su zaboravljene, bilo da im je negirana posebnost i heterogenost kako bi ih se inkorporiralo u neku drugu, veću identitetsku matricu, bitno određuju stvarnost ovih prostora. Pod plašt velikih nacionalnosti (hrvatske, srpske, bošnjačke...) i velikih kultura (hrvatske, srpske, bošnjačke...) utrpano je mnoštvo mikrosituacija – lokalnih osobitosti, regionalnih različitosti, tradicijski i iskustveno udaljenih svakodnevica i imaginarija – koje su prethodno u političkom inženjeringu odvojene jedne od drugih i temeljito očišćene od otpada/taloga svoje Drugosti. U toj veliko-nacionalnoj i ideološki uvjetovanoj podjeli čak su i geografski širi pojmovi ili ambijenti – poput mediteranskoga, panonskoga, dinarskoga, balkanskoga – nepoželjni, a razlike koje stanovnici dviju regija unutar istoga državnog prostora međusobno osjećaju prešućivane su u ime zajedništva i kolektivne nacionalne i vjerske solidarnosti. Stoga su se tijekom posljednjeg desetljeća u obiteljsku ilegalu ili pak književno-znanstveni underground preselile priče o ljudima koji svoj identitet prepoznaju, primjerice, u specifičnostima tromeđa Istre, Slovenije, Italije (poput Claudia Magrisa, Fulvia Tomizze), o dijelu otočnog svijeta koji je duboko određen prekooceanskim emigracijama ili romanskim kulturnim vezama, o dubrovačko-bosanskim ekonomskim gravitacijama i utjecajima, itd. Jednako kao što je taj patchwork hrvatskog identiteta negiran u (post)tuđmanovskom političkom konceptu, tako su i mikrokulture koje su se formirale na prostorima granica ili u drugim državama, a koje sadrže, uz ostalo, i kulturalno prepoznatljivo hrvatske elemente, grubo prisvajane i podčinjavane. U tome, nema dvojbe, koncept dijeljenja Bosne, negiranje njezine mozaičnosti, manipulacija i kolonizatorski odnos prema tamošnjem hrvatskom stanovništvu, osobito u Hercegovini, najsramniji su dio te totalitarne i osvajačke politike. Knjiga Bosanski Hrvati Ivana Lovrenovića govori upravo o razaranju jedne takve mikrokulture, kulture bosanskih katolika, o negiranju njezina povijesnog specifikuma i njezine heterogenosti, kako bi je očišćenu i oslabljenu što lakše prisvojila velika, “matična” kultura/politika u svojoj ekspanziji. Podnaslovljena kao esej o agoniji jedne evropsko-otomanske mikrokulture knjiga je pisana sa sviješću da je riječ o gotovo zaboravljenoj/zatajenoj kulturi koja jedva iskri ispod tereta trodjelne nacionalne odvojenosti i kojoj je potreban tekst kako bi se ponovno reafirmirala u stvarnosti. Izlazak iz agonije zaborava i pomahnitalih percepcija vlastite uloge u povijesti moguć je tako samo kroz nanovno ispisivanje, odgonetavanje složenog “amalgama” jedne kulture, kroz traganje za drukčijim povijesnim odabirima i drukčijim tumačenjima stvarnosti. Koncipirana kao niz eseja, ranije dijelom objavljenih u Feral Tribuneu, Lovrenovićeva knjiga odbacuje klasičnohistoriografsko, kroničarsko viđenje povijesti; u njoj se u širem vremenskom zamahu nastoje prepoznati one važne točke, usjeci u živom i promjenjivom tkivu kulture koji bitno određuju njegovu ukupnu fizionomiju. U tom smislu ta se knjiga nastavlja na autorove ranije eseje iz Labirinta i sjećanja, Bosne, kraja stoljeća, Unutarnje zemlje, itd., u kojima je nastojao stalno iznova tumačiti poliperspektivnost bosanskohercegovačkog prostora, njegovu kulturalnu izmiješanost i načine na koji su njegove osnovne paradigme – muslimansko-bošnjačka, katoličko-hrvatska, pravoslavno-srpska, sefardsko-židovska, kako ih definira u Unutarnjoj zemlji – međusobno utjecale/srasle jedna u drugu. Pri tome, autor se čuva zavodljivosti ideologema i upadanja u stereotipna tumačenja poput onih u kojima se suživot na bosanskohercegovačkom prostoru tumači kao stanje prave idile, odnosno kao vječni i nerazrješivi sukob na rubovima civilizacija. Obje verzije, naime, eksploatirale su do bezumlja političke i intelektualne elite u posljednjem desetljeću, kako one bošnjačke, hrvatske, srpske (sjetimo se bošnjačke propagande o Bosni kao oazi multikulturalnosti ili, pak, Tuđmanova oduševljavanja Huntingtonom), tako i evropske koje su takvim čistim argumentima pravdale političko (ne)djelovanje ili ideološke konstrukcije i kolektivne slike o naravi ovdašnjih (ne)prijateljstava (tako banalizirana tumačenja usvajali su, primjerice, Bernard Henry Lévy ili Peter Handke). Uostalom, na toj se dihotomiji temelje, u tekstovima i imaginaciji stranaca tijekom povijesti najčešće korištene, metafore u kojima se Balkan (pa onda i Bosna) određuje kao raskrižje, odnosno most, kako ukazuje i Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan. Za Lovrenovića bosansko je hrvatstvo neodvojivi dio ukupnoga bosansko-hercegovačkog identiteta i ono se ne može razumjeti bez odnosa i uopće poznavanja osobitosti drugih vjersko-nacionalno-kulturalnih paradigmi. Načini na koje su te paradigme međusobno isprepletene i odnosi koji su se tijekom vremena između njih uspostavljali, vrlo su složeni i u konačnici nerješivi (uostalom, i čemu?), a stvarni kulturni i etnički identitet ovih ljudi najprije bi se morao zamisliti kao nekakav nerazmrsivi palimpsest. Stoga ova knjiga ne daje konačne formule za utvrđivanje identiteta, krajnja određenja ili sumiranja lekcija povijesti; u njoj se tek osvjetljavaju zatajeni elementi jedne kompleksne i žive mikrokulture, pa onda i negiraju fantazme političke stvarnosti i vraća/obnavlja vjera u to da je moglo, da može biti drukčije. U iščitavanju univerzuma bosanskoga katoliciteta autor se zadržava na nekoliko dominantnih obilježja koja se kristaliziraju u dužem, braudelovski shvaćenom, povijesnom trajanju i po važnosti ne ograničavaju na određenu, aktualnu društveno-političku zbiljnost. Prva od tih dominanti jest djelovanje bosanskih franjevca kao tijekom otomanske vladavine jedine priznate strukture Katoličke crkve na Balkanu i jedinih političkih predstavnika bosanskih katolika pred tom vlašću. Bosanski franjevci pokazuju se tu nerijetko kao spiritus movens svakodnevice katoličkog puka i njihovo je djelovanje nemoguće promatrati isključivo kroz religijsko-crkveno-hijerarhijsku optiku i uređenje vjerskih pitanja. Uz to, složena, heterogena i hibridna identitetska struktura bosanskog franjevca i bosanskoga katolika formirala se stoljećima ne samo kroz okrenutost prema unutra, prema vlastitoj samosvojnosti, nego ponajprije u odnosu prema, stranome, tuđinskome, Drugome, ponajprije prema otomanskoj, orijentalnoj Drugosti, a zatim prema onoj pravoslavno-srpskoj, itd. Lovrenovića tako osobito zanima način na koji su franjevci uspostavili odnos s tom drugom kulturom, kako su se jedni u druge asimilirali te koje su odluke u ključnim trenucima – dolaska Otomana, ali i stvaranja NDH ili završetka Drugog svjetskog rata... – donosili. S obzirom na dužinu vladanja i intenzitet prožimanja, orijentalna je komponenta u tom miješanju najprepoznatljivija, od načina organizacije svakodnevice, razvijanja urbaniteta, kulture hrane, jezika. Stoga se ta mikrokultura, kako piše, povijesno profilirala baš kao bosansko-otomanski katolicitet; evropski po svojim ritualnim i liturgijskim obrascima, po literaritetu u kojem makar i rudimentarno participira, a bosansko-orijentalni po cjelokupnomu svome povijesnom mentalitetu te životnom i kulturnom habitusu. Uz to, naglašava Lovrenović, tijekom cijele povijesti franjevaca, ponajprije redodržave Bosne Srebrene (franjevačka provincija u Hercegovini datira iz 19. stoljeća) postojala je jaka svijest o vlastitom identitetu kao bosanskome identitetu, vlastitom jeziku kao naškome, bosanskome jeziku, o imenu vlastite zemlje kao imenu Bosne. Time se oživljava drukčija tradicija razumijevanja vlastite nacionalne pripadnosti od one koja se nudi na sajmištu političkih koncepcija 20. stoljeća, te negiraju rigidna tumačenja prema kojima je oduvijek postojala jaka želja hrvatskoga stanovništva u Bosni za oslobođenjem i integracijom u “matičnu” državu. Za razumijevanje toga identitetskog unikuma Lovrenović nadalje smatra paradigmatskim dva povijesna izbora u trenucima kriza i dva susreta koja su iz toga proizišla – prvi između fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda II. u 15. stoljeću te drugi, nakon Drugoga svjetskog rata, između fra Josipa Markušića i Tita. Rezultat prvog susreta je ključni dokument prema kojemu je fratar u sultana isposlovao katolicima status posebne vjere i etnije, a na koji će se oni kasnije u trenucima pritisaka, ne isključivo od muslimanskog osvajača nego i pravoslavne patrijaršije, često pozivati uspijevajući pred vlastima uvijek obraniti svoje pravo na vjeru. Ta povijesna opcija dijelom je bez sumnje bila egzistencijalni kompromis u vremenu osvajanja, dolaska tuđinske kulture i masovnih prelazaka na vjeru došljaka, ali je odražavala i povjerenje u trajnu otvorenost povijesti i vlastite/tuđe kulture. To je, piše Lovrenović, doista gesta genija, kojom je spašen i sačuvan život jednoga bizarnog kulturnog mikrokozmosa, malenog do zanemarljivosti, a opet neponovljivoga u svojoj povijesnoj strukturiranosti. (O znakovitosti susreta fratra i sultana Rusmir Mahmutćehajić u knjizi Prozori, riječi i slike piše: Ta dvojica, promatrana izvana, imala su mjesto u dvjema sudbinskim krajnostima – nemoći i moći. Ali, posljedica njihovog susreta je posve oprečna tome: oni prisežu jedan drugome, o čemu ‘moćni’ izdaje pismo saveza ‘nemoćnome’, priznajući mu tako istinitost puta prema Bogu, koji je opet, gledan izvana, drukčiji od njegovog. Većini taj događaj ostaje neshvaćen do sadašnjeg časa, jer se vanjske razlike iskazuju kao nemušta težnja da jedna porazi drugu.) Prije određivanja važnosti drugog susreta, između franjevca i maršala, važno je istaknuti i neke naizgled s time nevezane teze o franjevaštvu Bosne koje se navode u knjizi. Lovrenović, naime, pomno analizira napete odnose između franjevaca i Katoličke Biskupije (koja je od 14. do kraja 18. stoljeća izmještena iz Bosne) te s time povezane religijsko-nacionalne koncepcije, kritizirajući zamisao biskupa Stadlera o nacionalnom katoličanstvu iz koje su iznikla ili se na nju pozivaju kasnija identificiranja vjere i nacije te pokušaji hrvatske homogenizacije i očišćenja, debosniziranja bosanskih katolika. Pritom, kao jedan od najčešće korištenih argumenata crkvenih i političkih elita u nastojanju da se ozloglasi franjevački red i oslabi njegov veliki utjecaj u narodu, jest teza o njihovoj prevrtljivosti, odnosno sluganstvu svim režimima. Lovrenoviću je posebno stalo da destruira takve ideologeme, primjerice, onaj o masovnoj povezanosti franjevaca s ustaškim režimom, do onoga o njihovu privijanju uz partizansku, oslobodilačku vlast. Pritom, ključna je autorova interpretacija događaja iz 1945. godine, odnosno različitosti osobnih izbora u presudnim povijesnim trenucima – izbora Alojzija Stepinca za mučeništvo i tvrdi stav apsolutnoga odbijanja suradnje s bezbožnicima koje u Pastirskom pismu traži i od svojih vjernika, te izbora fra Josipa Markušića za suživot s novom vlašću i aktivizam u rješavanju problema vjernika. Naime, franjevačka zajednica Bosne Srebrene neposredno nakon rata ne slijedi Stepinčevu preporuku i primjer (Stepinac zatvara vrata, odlazi u internaciju i u smrt, postaje sveta slika), nego se opredjeljuju za suživot/ostanak na prostoru gdje su stoljećima živjeli. Poput Zvizdovića, Markušić u tom ključnom trenutku uspijeva slabost preobraziti u snagu, te dogovara sastanak s Titom kao ravnopravni građani svoje države: u oslobođenoj domovini jednaki svima ostalima bez iznimke, kako u dužnostima bez privilegija, tako i u pravima bez diskriminacije. Ispreplitanje različitih nacionalno-vjerskih paradigmi i mozaičnost identiteta bosansko-hercegovačkog prostora izrazito se prepoznaje u svakodnevnom životu i profanoj kulturi – i to je druga dominantna tema knjige Bosanski Hrvati. Naime, u njoj se ponavlja teza iz Unutarnje zemlje, prema kojoj je antagonizam između različitih nacionalno-vjerskih paradigmi u povijesti ponajviše prisutan u sferi elitne kulture, dok je do najjačeg prožimanja došlo u manifestacijama svakodnevice. Premda je riječ o binarnoj podjeli, cijepanju jedinstvenoga kulturnog organizma, čime se načelno povećava opasnost od pojednostavljivanja i unifikacije, Lovrenović se kroz cijelu knjigu trudi stalno ukazivati na složenost – finoću i osjetljivost – strukture u koju se udubljuje. On više opisuje negoli zaključuje; njega zanima pojedinačno, mala povijest, stvarni mikrokozmos, tragovi koji upućuju na dublje slojeve historijske tektonike. U interpretaciju velike, nacionalne povijesti i povijesti identitetâ on unosi elemente svakodnevice upravo kako bi pokazao supostojanje, prelijevanje različitih kulturnih modela i naslijeđa, kako bi vratio normalnost i proširio fokus sagledavanja proteklog vremena. Uz to, njegov esejističko-kulturološki diskurs presijecaju niti sjećanja na vlastito djetinjstvo i slike života po malim mjestima Bosne (u čemu se izdvaja priča o Varcaru kao gradu savršene nepravilnosti), a to autobiografsko, po motivima i ritmu gotovo romansirano pripovijedanje čini današnju agoniju jedne evropsko-otomanske mikrokulture još opipljivijom. U elementima svakodnevice, ishrani, kulturi stanovanja, kulturi dokolice, komunikaciji, odijevanju, kako zaključuje, život bosanskih katolika nije se mnogo razlikovao od života ostalih etničko-konfesionalnih zajednica – muslimanske, pravoslavne i židovske. Ta se istost primjećuje u načinima pripremanja i imenima jela, teferiću ili kulturi kafane, zanatima, načinima gradnje, jeziku... pa svak’ onaj tko imalo poznaje život u Bosni zna da su podjednako “svi” razvlačili jufke za pite, jeli japrak za vjerske praznike, ispijali rakiju, gradili kaldrme, česme i unutarnja dvorišta, išli drugima na blagdane, slave, čak često nosili iste nošnje tako da su i katolici bili odjeveni á la turca. Lovrenović, nadalje, osobito ističe paleobalkansko, starosjedilačko naslijeđe tih prostora i davne, predmoderne identitete koji su se na tom prostoru formirali, a čije tragove pratimo i danas, primjerice, kroz ikonografski nerazjašnjene znakove tetovaža na zglobovima ruku katolkinja u srednjoj Bosni, zvane križi, ili pak kroz spajanje “poganskih” i kršćanskih običaja na određenim lokalitetima, itd. Istodobno, i u sferi profane kulture postojao je animozitet između različitih nacionalno-vjerskih paradigmi, jasnije formiran, kako ističe Lovrenović, u posljednja dva stoljeća otomanske vladavine, osobito u pučkoj epici. Kasnije ideje homogenizacije po vjersko-nacionalnoj osnovi, politike raznih stranačkih, vjerskih, intelektualnih elita i projiciranje kolonijalnih i imperijalističkih koncepcija na Bosnu te su animozitete izrazito produbile. Od “bezopasnog” konstruiranja Turčina kao lika neprijatelja u usmenoj epici 19. stoljeća (ili pak u brojnim putopisima Evropljana po Bosni), s devedesetima dolazi do netrpeljivosti prema čitavoj kulturi i religiji, prema njihovu ukupnom naslijeđu na ovim prostorima; na kraju krajeva, netrpeljivosti prema samome sebi, dijelu vlastita bića u kojemu živi dio te kulture, kao prema tumoru Drugosti. Proces čišćenja i fabriciranja identiteta karakterističan je, smatram, i za muslimansko-bošnjačku, pravoslavno-srpsku i katoličko-hrvatsku komponentu bosanskohercegovačke kulture, s time da je ovisno o tome koga se prepoznaje kao glavnog neprijatelja, riječ o procesima debosniziranja, debalkanizacije, deevropeizacije, odbacivanju orijentalnoga, minoriziranju kršćanskoga, itd. Svi ti procesi mogu se zapravo svesti pod reprodukciju orijentalizama (prema terminu Milice Hayden-Bakić), odnosno pod kolektivnu zarazu konstruiranja neistina, predrasuda, stereotipova, stalnih slika o Drugome, slika straha i nerazumijevanja. U slučaju hrvatske politike devedesetih, u Bosni je na djelu pokušaj odstranjivanja orijentalne, a potom i balkanske komponente te ubrizgavanja čistog hrvatstva onako kako ga je propisala hadezeovska i svehrvatska politička opcija, opcija koja se počela formirati još u 19. stoljeću, te osobito za NDH. Riječ je o negiranju, reduciranju i brisanju onoga dijela identiteta bosanskih Hrvata koji se prepoznaje kao navodno tuđinski te uopće potiranju duge i duboke tradicije suživota i miješanja različitih kulturalnih i tradicijskih formi na tom prostoru. Rezultat toga procesa debosniziranja i pohrvaćenja bosanskih Hrvata jest to da se, kako piše Lovrenović, današnje hrvatsko svenacionalno biće svelo na tri osnove, prva jest pripadnost zajedničkoj vjeri, a druge dvije su povijesno-politički događaji iz suvremene povijesti: Pavelićeva NDH, njezina propast i s njome povezan Bleiburg, te Tuđman-Bobanova Herceg-Bosna, njezina propast i s njome povezan Haag. Pritom, do danas među bosanskim Hrvatima, ni od Crkve i intelektualnih zajednica (u knjizi se kritizira rad društva Napredak), ni političkih stranaka, nisu potaknute kolektivna osuda, osvještenje i očišćenje od zločina NDH i ustaškog naslijeđa, a te propuštene katarze velikim dijelom i onemogućuje oživljavanje jedne drukčije, otvorenije tradicije bosanskih Hrvata. Pritom, koliko se god upirali odbaciti tuđinske elemente i koliko god razni politički, vjerski, intelektualni krugovi ustrajavali na ispiranju/izbjeljivanju vlastita identiteta, bosanski Hrvati su za tu “matičnu” zemlju, za politiku svojih “idola” ipak ostali provincijalci, pravi, ali ne osobito važni Hrvati. Njima se manipuliralo uvijek za korist političke elite “matične” države; njih je Tuđman pokušao programirati i iskoristiti kao agente i janjičare stvaranja svoje države Hrvatske; on ih je naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. Uglavnom je riječ o onim bosanskim Hrvatima koji su pristajali uz HDZ-ovu politiku i koji se, danas kada je ta koncepcija izgubila na snazi, osjećaju gotovo obezglavljeno i izgubljeno, vjerujući još u dolazak svehrvatskog spasitelja koji će ih izbaviti iz okova krivovjernoga svijeta. Upravo u tome leži za Lovrenovića najopasnija crta ovoga mentaliteta koja drži duboko u agoniji cijelu mikrokulturu bosanskih Hrvata, a to je nesebeznalost, odnosno lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. Tumačeći povijest bosanskog hrvatstva, odnose fratara i otomana, fratara i crkvene hijerarhije, različite manifestacije svakodnevice, itd., Lovrenović uvijek, izravno ili u podtekstu, upire tako na današnje vrijeme nacionalne homogenizacije u kojemu je gotovo sasvim dokinuta poliperspektivnost i savršena nepravilnost bosanskohercegovačkog identitetskog mozaika. Uostalom, vrijeme opće agonije u kojemu je na nedavnim izborima ponovno pobijedila trodjelna nacionalna koncepcija vlasti, u kojemu su sve institucije građanskoga društva podijeljene, u kojemu ne postoji nikakva transetička, ali ni transvjerska politička opcija, u kojemu i na devetu godišnjicu pada Staroga mosta (9. studenoga) nema volje da se optuže krivci, itd. Jedinu protutežu toj posrnuloj stvarnosti predstavlja nanovno ispisivanje/iščitavanje “zatajene” tradicije suživota na tim prostorima; vjerovanje u moć Teksta, moć drukčijih svjedočenja kulture među koje svakako spada i Lovrenovićeva knjiga.