Ivan Lovrenović

Slučajno, iz mraka i vlage nekoga sarajevskog arhiva, isplivale su dvije priče, napisane i objavljene prije više od četrdeset godina. U nekoj drugoj kulturi, na drugom, mirnijem i staloženijem prostoru, tih četrdeset godina nipošto nisu neko naročito dugo vrijeme. U nas, to je cijela jedna epoha, možda i više njih. Nikoga više nema tko bi doista pamtio kako je to 1969. izgledalo. Tako ni autor priča Ivan Lovrenović ne pamti kako ih je, i iz kojeg osjećaja napisao. Zna da su njegove, potvrđuje to njegovo ime ispod njih, u omladinskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja Lica, te u časopisu za književnost Život, u kojima su pronađene. Pisac još po nečemu osjeća da ih je napisao, čak i ako mu se čini da je, ovakav današnji, savršeni stranac onome jučerašnjem, od prije četrdesetak godina. Teško je, barem u nas, pronaći pisca koji je u toj mjeri izmijenio svoju poetiku. Vjerojatno u tome udjela ima i jedan načelni, “ideološki” razlog: od vjernika u snagu poezije, u snagu književnosti, Lovrenović je već u osamdesetima rezignirao u interpretatora stvarnosti, pisca koji fanatično pokušava sintetizirati kulturnu povijest svoje zemlje, a preko nje i vlastiti identitet. Čini se da je nekada vjerovao da poezija sve to čini sama od sebe. U međuvremenu, na okupiranoj Grbavici je 1992. izgorjela njegova cjelokupna “životna” dokumentacija, ono što je pisao, sakupljao, čitao. Nije izgorjela slučajno, u elementarnoj nepogodi nasumičnog granatiranja, nego su je svjesno spalili, znajući da spaljuju Lovrenovića. Kakvog li samo priznanja! Još od münchenskih paljevina iz tridesetih, nije se svijet tako ogrijao… Taj grbavički krijes dovršio je nešto što se, na razini svjesne piščeve odluke, dogodilo ranije. Spašeno je bilo samo ono što je, u fragmentima, pisac objavio po novinama i časopisima širom Jugoslavije. To je naknadno sakupio i objavio kao quasiroman, pod naslovom Liber memorabilium. Za ove dvije priče nije ni znao. Zaboravio ih je i nikad ih se ne bi ni sjetio da nije slučajnosti… Mora da ima neke nelagode u čitanju priča koje je napisao netko koga više nema, a tko je živio u istoj ovoj koži. Priča Prvina pripada visokoj tradiciji zreloga i čulnog bosanskoga modernizma, proze Andrićevih suvremenika ili pisaca koji su se pojavili malo nakon što je on objavio svoje najvažnije knjige, ali koji su svi pisali sa sviješću o njegovoj veličini. Visokostilizirana, na načinGrozdaninog kikota, Hamze Hume, salivena u “američki” format kratke priče, poput priča Nenada Ešpeka, Prvina sugerira goleme književne ambicije jednoga dvadesetšestogodišnjaka. Kao ni većina bosanskih pripovjedača i pjesnika koji su pisali u šezdesetima, Lovrenović nije zazirao od folklornih tema, ni od folklorizacije jezika. U Prvini je dvaput odzvonila zdravomarija. Krajem šezdesetih, pa još u Bosni, u časopisu koji je bio pod izravnim partijskim nadzorom, očito ni to nije bilo neprirodno i nemoguće, kao što se danas čini da jest. Lijepa i živa priča. Čitatelja tuga uhvati za mladićem koji ju je napisao. Druga priča, iz tame izronila nakon četrdeset godina, nosi naslov Lauševo smirenje, a napisana je kao apokrifni životopis Ljudevita Lauša, bosanskoga franjevca, rođena u Travniku 1868, umrlog u Pitsburgu 1912. Priča je iz nekoliko razloga naročito zanimljiva. Osim što je izniknula iz Andrićeva fratarskog ciklusa, impostirana je na skoro istovjetan način kao i njegove manastirske priče. Postoji dokument, stvaran ili izmišljen, i u njemu jedva jedna, dvije rečenice, često vrlo službenog sadržaja. Sve drugo valja dopričati, izmisliti i oživjeti, tako da dokument, ili usmeno svjedočanstvo, ukoliko dokumenta nema, djeluju kao poanta jednoga života. To je sličnost s Andrićem. Sve drugo je različito. Ako se u drugim Lovrenovićevim pričama i dužim proznim tekstovima, tako i u Putovanju Ivana Frane Jukića, osjeti Andrićeva pomalo svečana pripovjedačka kadenca, nje u Lauševom smirenju nema ni u jednoj rečenici, ama ni slučajno. Kao da se, pišući (je li?) prvu svoju franjevačku priču, čuvao toga da velikome prethodniku ne bude nalik. Ako bi se tražilo poetičkog srodnika ovome mladiću, tada bi to, paradoksalno, prije bio Miroslav Krleža. Dugim, složenim, akademski uzvišenim rečenicama, on pripovijeda kao u vrućici, pripovijest u kojoj se emocije tako zakovitlaju, da čitatelj na čas nije siguran što se to događa, ali osjeća da se u nekoj duši ruše svjetovi. Možda je to čitateljski privid, prolazna dnevna varka, ali fra Ljudevitov urlik, njegovo pijanstvo, nalikuje raspoloženjima ranih Krležinih drama i glembajevskih novela. Lauševo smirenje kratka je priča u kojoj ima materijala za veliki, epski roman, ili za neko bosansko romaneskno pijanstvo, na tragu Ispod vulkana. Po tom višku i širini, romanu koji se virtuozno sveo i skupio u priču, Lauševo smirenje borhesovska je proza. Tako se prije slijepog Argentinca u nas nije pisalo. Samo što sam gotovo sasvim siguran da te 1969. Ivan Lovrenović Borgesa nije čitao. Lauševo smirenje priča je za svaku antologiju bosanske i južnoslavenske kratke priče. Veličanstvena u atmosferi i zahvatu, lijepa u izvedbi i jeziku, jednostavna, da zaista jednostavnija ne može biti, u fabuli, finalu i zaključku. Ne treba misliti kakvi su bili rukopisi koje je 1992. na Grbavici progutala vatra. Bolje je vjerovati da je Ivan Lovrenović objavio, i tako spasio, ono što je bilo najbolje.