Ivan Lovrenović

Pogovor u knjizi Petra Gudelja Za svojim pjesmama, životopis i pjesmopis, Školska knjiga, Zagreb 2020.

Petar Gudelj snažno je ukorijenjen čovjek. Što bi onda mogla biti definicija tradicionalista. Samo što su njegovi korijeni višestruko porazmješteni. Jedni su oni prvi, imoćanski i biakovski, od zmija, kamenjara i jama u kamenjarima, od porodičnih i rodovskih priča i legendi, koje se prenose i u koje se vjeruje više nego i u jednu povijest, više nego i u jednu vjeru. Drugi su, ne gledajući po vremenima izrastanja, oni srednjodalmatinski, tamo oko Baške Vode, s pogledom na Hvar i Brač. Treći Gudeljevi korijeni su zagrebački, tamo od sjevernih, podsljemenskih padina, pa istočno, do Maksimira. Četvrti korijeni oni su iz kojih je nicao u biološki i intelektualno najsnažnija muška doba, i iz kojih je nicao najduže, birajući za samoga sebe mjesto, način i vrijeme kakvo nikada, nijedan hrvatski pjesnik nije za sebe osvajao, jer nijednome takav privilegij nije bio omogućen. Uvrstit će ga, u to vrijeme još uvijek relativno mladog pisca, najznačajniji povijesničar suvremene srpske književnosti Predrag Palavestra, u svoju kapitalnu knjigu “Posleratna srpska književnost 1945.-1970.” napomenuvši da je Petar Gudelj “hrvatski pesnik koji deluje u srpskoj književnosti”. U toj beskrajno elegantnoj formulaciji, koja zvuči kao počast i kao nagrada kakvom nije čašćen nijedan drugi hrvatski pjesnik, a mnogi su živjeli i umirali od ljepote i od jada u Beogradu, kao da se čula ponuda, koju Petar Gudelj nikad nije prihvatio: dođi, pristupi, budi, vrata su ti uvijek otvorena… Ali, isto tako, on nikad nije čupao nijedno svoje korijenje, njegujući svoju višeukorijenjenost kao najveću vlastitu dragocjenost. Po načinu na koji je to činio, i po dosljednosti, jedinstven je u hrvatskoj književnosti našega vijeka.

Opsesivna tema njegova dijarističkog teksta upravo su ti korijeni. I dugi niz nesporazuma i nerazumijevanja koji proizlaze iz nesposobnosti hrvatske kulturne i književne zajednice da razumije i prihvati pjesnika i njegovo djelo. A njemu je do tog prihvaćanja neobično stalo, kao dječaku do pravde u igri, i nikako se i nikad ne miri s nesposobnošću komesara hrvatske književnosti da pročitaju ono o čemu on piše. A nesposobni su po svojoj naravi iz dva, Gudelju teško shvatljiva razloga. Jedan je književni i čitateljski, drugi je socijalni i antropološki. Ovoga pjesnika oni ne mogu razumjeti ni jasno pročitati, jer je tematski inventar njegova pjesništva u radikalnoj opreci s pjesnikovim stilom i načinom. Ustvari, ta opreka postoji samo u njihovim glavama, jer naprosto nisu navikli, na takvo što u pjesništvu svoga jezika nisu nailazili, da pjesnik piše o ruralnom zavičaju, ali načinom koji je istodobno svevremen i moderan, načinom koji je avangardan. Još bi ga nekako i podnijeli da je rudimentarni deseterački guslar, koji gusli po zavičajnoj i domovinskoj žici, ali on nikada i nikako nije to. Drugi se razlog tiče nečega što je više Gudeljeva nego njihova mana: on naime ne želi prihvatiti da su Antologija i Akademija u Hrvata, barem kada je poezija u pitanju, dva zatvorena salona, u koje se ulazi na osnovu društvenog dogovora, ili dogovora koji Pjesnik sklapa s Antologijom i Akademijom, ili s njihovim visokim komesarima. Ništa od toga nema veze s onim na čemu Petar Gudelj tako svesrdno insistira, i što mu, kad ne uspijeva, a uglavnom ne uspijeva, crpi svu njegovu životnu radost, ništa od toga nema veze s vrijednošću i značajem pjesnika i poezije koji ulaze u Antologije i Akademije. U toj stvari najgore prolaze upravo oni koji se uzdaju u svoj tekst i samosvjesno se ohole svojim talentom. Nama talent ne treba, nama treba bonton. A Gudelj nije pjesnik bontona.

Njegovi dnevnici, oprezno naslovljeni “Za svojim pjesmama” razabiru vrijeme između 22. siječnja 2004. i 28. listopada 2019. Započinju dopisivanjem s Jelenom Hekman, oko objavljivanja Gudeljevih izabranih pjesama u Matici hrvatskoj, do kojeg neće doći, a završavaju snom o Gudelju, pjesnika Ibrahima Hadžića, te ustvari Hadžićevom fusnotom uz san, i u njoj, u cijelini citiranom, jednom Gudeljevom pjesmom. U tom zadnjem nadnevku, ili u zadnjem dnevničkom fragmentu, pošto knjiga i nije koncipirana u nadnevke, nego u naslovljene tekstove, kojima je svakom u dnu upisan datum, sve se tako sažima u san drugoga, u pjesmu, u događaj iz pjesme, i u posljednju riječ u knjizi: smrt! S uskličnikom.

Tih petnaest godina pjesnik je proživio u Hrvatskoj, u Zagrebu i na jugu. Objavljivao je pjesme, u velikom broju i u opsežnim tomovima, uglavnom kod Školske knjige. Velikim dijelom te su pjesme bile pisane u prethodnih pet desetljeća, ali je neočekivano mnogo i onih koje nastaju u dvijetisućitim. Petar Gudelj vrlo je rano pronašao svoj glas i tonalitet, i postavio tematski okvir, unutar kojeg će se do danas kretati. On je pjesnik zadivljujućeg kontinuiteta, cjelovitosti i monolitnosti pjesničkoga djela, kakva je bez premca u hrvatskome pjesništvu nakon Ujevića.

Ali jednom će Gudelj iskočiti iz toga svog okvira. Učinit će to knjigom “Europa na tenku”, koju je objavio u ediciji “Nova”, beogradskog grafičkog dizajnera i prvog pravog jugoslavenskog nezavisnog izdavača Slobodana Mašića. Bio je to neki drukčiji Gudelj, ali i neka drukčija knjiga, proročanska, aktivistička i rugalačka na način Zbigniewa Herberta, čiji se odjek širi kroz vrijeme, i o kojoj bi tek valjalo pisati, i kao o poetskoj i estetskoj činjenici, i kao o društvenom, povijesnom i antropološkom artefaktu. “Europa na tenku” jedna je od nekoliko najvažnijih hrvatskih knjiga o ratu 1991, i jedina koja je napisana i objavljena prije tog rata, godine 1987.

Petar Gudelj, Europa na tenku, obnovljeno izdanje, Synopsis, Sarajevo 2017.

Ovi dnevnici mogu nam biti važni i po tome što se u njima razotkrije ponešto od Gudeljeva puta do pjesme. Događa se, naime, da on napiše pjesmu pišući nešto drugo. I ta je pjesma unutar sebe precizno ritmizirana i ugođena, premda se prostire od margine do margine. On je pjesnik i kad to ne pokušava biti, i kad mu uopće nije do toga. Ustvari, ne ide to da se kaže da Gudelj pokušava biti pjesnik, jer on to naprosto uvijek jest.

On neprestano stvara svijet, tako što ga ispisuje. Ili tako što ga opisuje. Ono što on jednom opiše, to s njegovim opisom počinje da postoji. Nije ga prije bilo. Zanimljivo je i uzbudljivo čitati njegove opise Zagreba, jer grad najednom biva isto onako mitski i pun u doživljaju, kakve su i Biakova i Imota.

Ovako to ponekad izgleda:

“Puše, ljulja se drveće. S jednog javora, ispred Doma sportova, curi zlato.

Jȁvōrā ima u Bijakovi: jedan im kralj. Kraljuje u Staroj Vlaškoj: grane raširio do Lastova i Visa. U njemu se legu gromovi, pod njim planduje planina. Sve do potkraj osamnaestog stoljeća, Turci i Mlečani iz njega točili zlato.”

To je Gudelj vidio zadnjeg dana u rujnu 2019. I sad ti misli da nema kralja javora koji grane širi sve do Lastova i Visa! Pomisliš li, slobodan si od poezije i od svih njezinih posljedica. A na neki si način slobodan i od života.

Ili ovako: “Prekinula se tvoja veza s ovim svijetom. Mobitel ti noćas pao sa stola.” U ovoj gudeljevskoj ironičnoj figuri postoji nešto što je od ironije važnije: mobitel osim što poprima obilježja svete sprave, ili svete zvijeri, koja uspostavlja i održava čovjekovu vezu sa svijetom, uspostavljenu preko stotinu samoća, što se sve može tumačiti kao pjesnička ironija, u Gudeljevoj je predodžbi, u tom malom noćnom incidentu, mimo svake ironije poprimio osobine živoga. Nije on javor ni golubica, ali i tako beznadno nov i suvremen, i on teži tome da bude živ. Kao što je sve u Gudelja živo, jer sve ima legendu o sebi. Pa kao što se po toj gudeljevskoj metodi postojanja mogla do zastrašujućih razmjera razviti legenda o tenku, sve prativši neumitnu logiku legendarizacije i povijesne ritmove civilizacije, one globalne i ove lokalne, tako je sasvim vjerojatna i legenda o mobitelu. Makar samo ova, u dvije citirane rečenice.

Gudeljevi su dnevnici pisani uglavnom u drugom licu, tako da se on sebi obraća, češće sa žalom, rjeđe i s prijekorom, sve u nekom živom i žustrom dijalogu, koji teče tako što onaj kojem se obraća samo šuti, nikad i nigdje ne progovara. On ima tu sposobnost, taj dar, da se, nadvijajući se nad svijet, i nad svakom stvari na tom svijetu, nekako prirodno nadvije i nad sebe samog. Tako je književno efektnije, a tako je, možda, i lakše. Promatraš se kako stariš: “Gubiš oči. Dvije godine, ili tri, ne ideš na pregled u »Svjetlost«. Sve se nadajući da će ti ovo malo vidovite vodice u koštanim kȁmenicama potrajati do kraja života: nije daleko kraj. I slijep možeš stići, rukama pipajući zid. Rojevi crnih mušica i krilatih zmijica, kad stisneš i kad otvoriš oči. Slova se slivaju, teku, pȕnē lokve, pa moraš treptati, spašavati, kapcima i trepavicama vaditi utopljene riječi.” U ovih nekoliko rečenica opet staje sva Gudeljeva poetika. A nehotice! Samo mu je bilo da se požali da mu slabi vid. I onda od toga nastane ovo malo čudo.

Opet ga hvalim. Što je, možda, i u skladu s pogovornom prigodom. Ali ne bih ga htio hvaliti, nikada takvo što nisam poželio. A ni on od mojih laudi ne bi mogao imati nikakve fajde, osim što bi mu došle kao loš lijek, bolje reći kao otrov za samosažaljevanje. Istina je, možda, da ono što govorim samo zvuči kao hvala na račun Petra Gudelja i njegove poezije. A riječ je o nečemu posve drugom.

Na jednom mjestu u knjizi, neću ga citirati, nego ću ga navesti ovako po sjećanju, jer će to s moje strane biti istinitije, Gudelj u trenucima rezignacije i očaja kaže da ga i Ivan Lovrenović, pobornik njegova pjesništva do kojeg on u ovih petnaestak godina najviše drži, možda toliko hvali samo zato što se na taj način inati s cjelokupnom hrvatskom književnosti. A jedva koju stranicu zatim, nešto slično, iz istog osjećaja, ustvrdi i za mene. U Lovrenovićevo ime ne bih govorio, premda znam da nije neki inadžija, ali za sebe ću reći da je ovako: ne znači mi previše administracija hrvatske književnosti i kulture, i ne bih rekao da mi je do nje osobito stalo, ali o Hrvatskoj ako je riječ, ja ne samo da nisam sklon izjednačavati ovu zemlju s bilo kojom od njezinih mnogobrojnih administracija, nego ne mislim da je važno kako Petar Gudelj stoji kod tih administracija, jer ono što je zbilja važno, i zbog čega, uostalom, pišem ovaj tekst, jest da je Hrvatsku, onu do koje je meni stalo, Petar Gudelj napisao, kao jedan od onih nekoliko njezinih pjesnika i pisaca, i kada u Hrvatsku gledam, u njen jasen, u more, u kamen, u golubicu, u tenk i u mobitel, ja sa zahvalnošću gledam u nešto što je stvorio Petar Gudelj. O tome je, naime, riječ.

Preneseno iz internetskoga književnog časopisa Ajfelov most Miljenka Jergovića