Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture Dok čitate Lovrenovićevu knjigu nužno se suočavate sa nekoliko urgentnih pitanja/dilema. Prvo, svojom etičko-vrednosnom (pa, recimo i ideologijskom) “normalnošću”, ona provocira pitanje kako je sve ono što je nekada bilo uobičajeno i normalno danas proskribirano i omraženo? To jeste, kako jedna “normalna knjiga” (navodnici su zbog današnjega shvaćanja pojma normalnosti) o nekadašnjemu životu u Varcar-Vakufu, Sarajevu, Hercegovini ili Posavini, postaje prvorazredan čitalački užitak (i bestseller)? Drugo pak urgentno pitanje je već iz domena magije? Iako je već u podnaslovu naznačena oblast i žanr kulturalnoga interesa kao “esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture”, čitalac, makar se intimno i ne osjećao katolikom ili Hrvatom, ne nezapanjeno, ubrzo stoji pred spoznajom kako knjiga cijelo vrijeme govori (i) o njemu. Stanovitom pripovjedačkom magijom (beli, učenom i od Ive Andrića), na tajnovitom diskurzivno-povijesnom čvorištu, autor vas preplete sa svojom unutarnjom i nostalgičnom pričom o “potopljenom” zavičaju i, kao i u svakom dobrom više-manje fikcionalnom tekstu, vi se do kraja identificirate s likom osviještenoga i djelatnoga pripovjedača. S druge strane, spomenuti magijski efekat je proizvod i nečega drugoga. Pripovijedajući povijesnu priču o stvaranju/razaranju bosanskoga hrvatskoga identiteta, Lovrenovićevo je razumijevanje identiteta definirano (omeđeno?) njegovom koncepcijom povijesti, pa i iz nje izvedenom povijesti bosanskoga identiteta. U tom se smislu i svako prepoznavanje bosanstva u priči o bosanskim Hrvatima nužno ispostavlja i kao razumijevanje drugih bosansko-identitarnih konstituenata, pravoslavaca/Srba i muslimana/Bošnjaka, prije svih. Načini na koje ti drugi grade/razgrađuju vlastite nacionalno-kulturne identitete naprosto je identičan onome kojega Lovrenović opisuje, što znači da se sva tri nacionalno-konfesionalna supstrata autodefiniraju identičnim mehanizmima i na identične načine. “Poruka” koju ova knjiga odašilje na najtransparentnijoj razini jednostavna je: ili uvažavate drugoga i drugačijnost (“iskustvo alteriteta” – “sposobnost da-se-bude-i-drugi, a da se ne okrnji izvorni identitet”. str. 125.) ili ste autistički zatvoreni u sebe i vlastitoga “unutarnjega” drugog (a čije se ponude, nažalost, uglavnom teško odbijaju!). Stvar se naravno dodatno (može za)komplicira(ti) fenomenološkim pitanjem a šta je, ili ko je, Drugi? No, osim jasnoga autorovoga stava da se kod ovih pitanja uvijek radi o čisto fenomenološkim a ne ontološkim razinama definiranja, Lovrenović dalje ne ide. Treće pitanje se i izvodi ali i prethodi gornjemu. Ključni problem “diskontinualnosti u povijesnim procesima” (Lovrenović) u Bosni i Hercegovini trajno destabilizira pretpostavke na kojima se bilo koje bosansko pitanje može razriješiti. Bosna naprosto ne stanuje kod kuće. Njen se pravno-politički smisao i danas nalazi zakračunat u srcu lisice uhićene ideologijama moćnijih susjeda. Ova trajna a suštinska izmještenost povijesnoga smisla onemogućava da se u jednom vidljivom (čitaj: “proživljivom”) vremenu razriješe ključna njezina pitanja (pa i pitanja pojedinačnih identiteta!). No, skraja tih velikih priča i velikih povijesti, autor pledira za uvažavanje pronađenih i pronađljivih malih, ahistoričnih priča iz svakidašnjice anonimnoga bosanskog čovjeka. U njima on pronalazi i ključni “ideologijski” ali i temeljni kulturalni supstrat Bosne. Pišući o muslimanskom (bošnjačkom) selu Baljvine, okruženom podno planine Čemernice većinskim pravoslavnim (srpskim) življem (str. 126, 127), on pronalazi primjer o povijesnoj (u)ravnoteži na temelju koje je bosanski puk stoljećima uspio o(p)sta(ja)ti. “Priča” o fra Lovri Šitoviću, Hasanu, kojega kao taoca odgajaju franjevci i koji mrzi narodne pjesme na čijem desetercu svejednako nastavlja da pjeva, poslužila je kao egzemplar za ono trajno i “usudno” uznemiravajuće pitanje “ko je ko” ili “ko je šta” – ovdje? “Ovdje nema čistih naroda. Etnički, kulturni, identiteti ponašaju se ovdje kao boje u duginu spektru: odlično razaznajete svaku pojedinu, ali se granica na kojoj prestaje jedna a počinje druga nikako ne može utvrditi” (str. 53.). Iako se u ovoj zanimljivoj knjizi nalazi i još mnoštvo pričica o suživotu Bosanaca, autorov point of vieuw cijelo vrijeme ostaje fiksiran uz one aspekte teksta/priče koji se ne bave tek transparentnošću interkonfesionalnoga bosanskoga života, već svoje čitaoce stalno drži na oprezu nužnoga pridržavanja sadašnjega povijesnoga trenutka. Lovrenović nije povijesni nostalgičar i ne vjeruje u opetovanost povijesti u bilo kojem obliku. Štaviše, u nekom podtekstu, on je prije otvoreni protivnik takvoga bavljenja prošlošću, bilo da je ono vođeno vedrom ili mračnom nostalgijom. Svaki se povijesni trenutak i svaki recentni problem ima razmatrati u njegovom aktualnom okružju. Prije nego savjetnik, povijest bi trebala biti (tek) informator sadašnjici. Mimo gornjih, urgentnih, druga, kronična pitanja, ostaju da provociraju nacionalistički duh u BiH. Činjenica da možete biti proskribirani unutar “vlastitoga” nacionalnoga korpusa jer se zalažete za obnovljivost čitanja pojedinih “mono(po)litiziranih” pisaca (recimo, Begića ili Isakovića) te time, na neki način, borite se i za “oživljavanje” istih u aktualnomu trenutku, vrlo signifikantno pokazuje da se mehanizam građenja nacionalnoga identiteta doživljuje nekom vrstom građenja spomenika – monolita. Tako bi namjera svakoga “pravoga Bošnjaka” ili “pravoga Hrvata” ili nekoga “pravoga X” trebalo da bude tek postepeno okamenjivanje u zrcalu vlastite etnije. Naravno da ovakve esencijalističke i konzervativne strategije nikada ne otvaraju pitanje “drugoga”. Umjesto decentriranoga i živoga subjekta koji će “iskustvo alteriteta” držati ključnim i životodajnim i po sebe i po Bosnu, mono(po)litni bosanski subjekat nikada ne izlazi iz samoga sebe. No, “da bi ta mogućnost djelatno i stvarno postala bogatstvom a prestala biti prokletstvom, nužno je razviti tip društva kakvo do sada nikada nismo imali – takav tip demokratskog društva, u kojemu će religije, religijske zajednice, religijske institucije biti pošteđene kako od vlastitih iskušenja i želja za monopolom, manipulacijom i profanom spregom s političkim strukturama, tako isto i od mogućnosti da se njima politički manipulira” (125). Knjigu Bosanski Hrvati Ivana Lovrenovića doživljujem i kao inicijalnu ili ključnu knjigu za mogućnost uvođenja kulturalnih studija (cultural studies) u našu književnu znanost. Upečatljivim i minucioznim (literarnim) opisima adeta i svakojakih običaja, ona (i) na temeljima jedne seriozne povijesne znanosti, uspijeva da sintetizira i neka ključna cross-kulturalna bosanska iskustva. Spomenimo ovdje tek neke mikro-eseje: esej o rakiji (“Rastao sam uz čudo pretvorbe”, duhovito počinje priča o rakiji), potom, esej o akšamluku kao “rafiniranoj instituciji kulturne svakidašnjice” (115.), pa esej o tatuažama kod bosanskih katolika, o Ajvatovici i Ajvaz-dedi (56) itd., itd. Baš kako su se kroz cjelokupnu povijest miksali elitna i profana kultura u BiH, tako Lovrenović osviješteno miješa i prepliće različite diskurse. Etnografski, povijesni, literarni, sociološki, psihološki, geografski, potom dokumentarni i polufikcionalni, svi ovi diskurzivni stilovi nastoje/nastaju na tragu jedne nove, kulturalne, hermeneutike Bosne i Hercegovine.