Ivan Lovrenović

22. 8. 2015.

Ono što engleskom kraticom nazivamo ISIL ili domaćom IDIL, ili u najnovije vrijeme samo  IS (The Islamic State, Islamska Država) jer više nije ograničeno na Irak i Levant, definitivno se svijetu nametnulo kao nova politička stvarnost, koja doduše nema jasno utvrdive granice i institucije, ali zauzvrat pokazuje zastrašujuću prekograničnu proširenost i transformativnost, te jezivu konkretnost ubilačke i herostratske prakse. Ispisane su i ispisuju se tisuće stranica analiza, tumačenja, dovijanja ili samo pukih gatanja u naporu da se odgovori na pitanja – tko stoji iza nastanka i funkcioniranja ove tvorevine, čijoj geopolitičkoj i geoekonomskoj strategiji je ona potrebna, čijim interesima, zapravo, služi itd, itsl. U toj šumi tvrdnji, mišljenja, provjerenih ili samo „provjerenih“ a neprovjerljivih podataka i informacija nemoguće je stati na čvrsto tlo, steći pouzdano znanje. Možda će to biti moguće za trideset ili pedeset godina, a možda ni tada, kao što, uostalom, ni danas nemamo pouzdano znanje o gotovo svim velikim ratno-političkim zbivanjima, intervencijama, mutnim operacijama druge polovice Dvadesetoga stoljeća.

Ostaje, međutim, barem kod nas, nekako postrani vjersko-teološka i  eshatološka dimenzija ovoga strašnog projekta. Vjerojatno zato što je u novostvorenoj klimi pretjerane političke korektnosti u bilo kakvom javnom očitovanju o vjerskim pitanjima ta dimenzija najosjetljivija i najzapaljivija. Pa, upravo zbog toga bila bi u javnom prostoru veoma važna i potrebna riječ ljudi vjere, teologa, religiologa. Ali ne onakva koja se, uobičajeno, svodi na komplimentiranje „pravoj“ vjeri i „pravim“ vjernicima te na načelnu osudu isilovskoga (i svakog drugog) „iskrivljivanja“ religije, jer, ponavlja se, prava vjera je vjera mira i ljubavi, a ne rata, nasilja i uništavanja ljudskih života i dobara.

Naravno da je sve to tačno, i naravno da religija ima mnogo načina i mogućnosti da čovjeka vjernika čini dobrim, da u njemu kroti divljačke nagone i usmjeruje ga na činjenje dobra. (Kao što, u posve jednakoj mjeri, čovjek bez vjere može biti čeljade dobra i mira.) Ali ovakva vrsta govora pati od polovičnosti i osobite vrste neiskrenosti; ona nije ni voljna ni dovoljna da osvijetli drugu stranu, onu koja upravo iz srca religioznoga mišljenja svijeta omogućuje i legitimira nasilje kao opravdano i poželjno sredstvo ostvarenja „idealnoga“ svijeta.

To je, dakle, ono o čemu bismo danas itekako trebali riječ teologa i religiologa, ali ne riječ teologa koji nastupaju kao propagatori svoje vjere i agenti „svojega“ boga, nego riječ koja bi išla do samih korijena te tajne i toga paradoksa. (A svakako ne onako primitivno antagonističku i, uostalom, sasvim proizvoljnu, kakvu ovih dana nudi veliki hrvatski meštar ukazanjskoga fra-biznisa u Bosni i Hercegovini, kada sudbinu zlosretnoga Salopeka tumači iz navodnoga nepristanka da svoju kršćansku zamijeni muslimanskom vjerom.) To je onaj paradoks na koji upozorava Karen Armstrong: „Kao i judaizam i islam, i kršćanstvo ima sebi svojstvenu sklonost k nasilju, bez obzira na Kristov pacifizam. Sve tri religije su historijski i teološki povezane i sve služe istom bogu. Sve tri tradicije su na izvjestan način posvećene ljubavi i čovjekoljublju, a ipak su sve tri razvile obrazac svetog rata i nasilja koji je začuđujuće sličan, i koji kao da izbija iz neke duboke prinude koja je sastavni dio ove tradicije monoteizma, služenja samo jednom bogu.“

U biblijskoj teologiji nasilje je svojstveno i samomu Bogu ratniku – onda kada on nastupa u ime Saveza kao branitelj svoga naroda. (Sasvim u skladu s time, južnoslavenska narodna epika govori o „Bogu, starome krvniku“.) Ali ta teologija neće da je to jedna od manifestacija zla, nego tvrdi kako se time pokazuje „da neko više dobro može tražiti uništenje zemaljskog života: ukazuje k tomu na eshatološki rat i na nemilosrdno iskorjenjiva­nje zla koje je u svijetu“. (Rječnik biblijske teologije, Xavier Léon-Dufour, ur., 1988.) Nije li upravo ovakav stav blagodatan za sve vrste „iskrivljivača“ i religijskih radikala! Jer, tko u kojem trenutku povijesti i u kojemu dijelu svijeta odlučuje o tomu što je ispravno, što iskrivljeno; što je „zlo u svijetu“ koje opravdano treba biti „nemilosrdno iskorijenjeno“ radi postizanja „nekog višeg dobra“?

Autori istoga Rječnika, svjesni valjda ove muke a bez odgovora na nju, nude zanimljivu relativizaciju u nastavku: „Pa ipak se ne možemo pozivati na to kod zauzimanja stavova u suvremenim političkim situacijama, jer to bi značilo naivno previđati stjecaj okolno­sti u kojima se Bog objavljivao.“ Suvremene političke situacije i okolnosti u kojima se Bog objavljuje! Tek tu ima da nas spopadne glavobolja: čim teologija, u suočavanju s mračnim mjestima iz vlastitih izvora i predanja, počne da govori ovim jezikom uvažavanja političke situacije i okolnosti u kojima se Bog objavljuje, možemo biti sigurni da se radi o jeziku zaobilaženja, neautentičnosti, o taktici udaljavanja od napora da se sagleda srce tame, ona „duboka prinuda koja je sastavni dio tradicije monoteizma“.

Promišljajući ulogu „zaliha srdžbe“ u povijesnim procesima, Peter Sloterdijk piše o „tamnim mjestima u Kur'anu“ i o „usporedivo vrućim mjestima iz starozavjetnih osvetničkih psalama“, za koja nitko ne bi mnogo mario „da nema milijunskih bandi bogotražitelja žednih nasilja koji te riječi pohranjuju za svoja buduća djela“. Riječ je, dakle, o imanentnosti nasilja u temeljima abrahamskih tradicija, i riječ je o više nego indikativnoj nelagodi teologa i teologije da se o tome govori onako kako zahtijeva sam fenomen – dubok, tajanstven, mračan – ako se hoće doprijeti do samih korijena užasa zaodjevenoga u religioznu strast kojemu, evo, po tko zna koji put u povijesti čovjek prisustvuje, sapet u nerazumijevanju, sleđen u strahu.

(Telegram, 22. 8. 2015)