Ivan Lovrenović

19. 3. 2016. O islamizaciji kao procesu i kao terminu diskutira se u južnoslavenskoj historiografskoj i religiološkoj znanosti više od stoljeća, a tema je tako kompleksna da o njoj ni danas nema „zadnje riječi“, niti je uopće može biti. Ali to očito nije nešto čime bi razbijao glavu novi ministar obrane Hrvatske Josip Buljević, kada ovih dana izjavljuje da se „suočavamo s religijskim ekstremizmom, laganom islamizacijom šireg susjedstva“, da se „oko tisuću ljudi iz našeg susjedstva bori za Islamsku državu“, te da “domovinska sigurnost kao model mora profunkcionirati odmah“ i kako je važno da „svi segmenti sustava sigurnosti budu uvezani i da koordinirano, učinkovito funkcioniraju“. Nije na ovome autoru da ulazi u zamršena, gotovo nadnaravna pitanja „modela domovinske sigurnosti“, „uvezanosti i koordiniranosti segmenata sustava“, njihova „učinkovitoga funkcioniranja“, tek ne može da sakrije osjećaj kako iz samoga jezika tih sigurnosno-obavještajnih mantra, koje imaju jako sugestivno-paranoički djelovati na šire općinstvo, bije tiha čežnja za nekom vrstom orvelijanskog sustava, makar po formatu bio i liliputanski. No, vratimo se islamizaciji. Zapanjuje s kakvom lakoćom je u citiranom iskazu „islamizacija“ sinonimno izjednačena s „religijskim esktremizmom“, a onda sve to ilustrirano podatkom o „oko tisuću ljudi iz našega susjedstva“ u redovima ISIL-a. U ministrovoj biografiji stoji da je diplomirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. To je onaj fakultet na kojemu je, u dane njegova rasta, predavao legendarni Nerkez Smailagić, i kada se u Zagrebu o kulturi islama i o procesima islamizacije moglo slušati i učiti mjerodavnije nego igdje u nas, ako se izuzmu predavanja i studije velikoga osmanista Nedima Filipovića u Sarajevu. Ali sve je to bilo davno, pa se temeljito zaboravilo kao da ni bilo nije. Što bi, dakle, mogla značiti „islamizacija šireg susjedstva“. Najprije: susjedstvo! To je, valjda, izraz koji je u službeni vokabular hrvatske vlasti uveden (po preporuci inoministra Kovača) da zamijeni omrznutu „regiju“. Gledano iz Zagreba, to su onda Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, a „šire“ još Kosovo, Makedonija, možda i Albanija. Hrvatskoj su susjedstvo i Slovenija, Madžarska, Italija, ali valjda tamo nema „islamizacije“ o kojoj ministar obrane govori. Ili, ipak, možda, tko zna... Đavo nikada ne miruje, to nas uči već osnovni katekizam, posve u suglasju sa sigurnosno-obavještajnim „doktrinama“. Napokon: islamizacija. Bezbrojne „rizme hartije“ (Krleža) ispisane su, i velike znanstvene (još više neznanstvene) rasprave i polemike o tome vođene, osobito u vezi s Bosnom i Hercegovinom. Čak je i sam termin predmetom jakih neslaganja. U novije doba bošnjačkomuslimanski historiografi i vjerski učenjaci veoma su osjetljivi na termin „islamizacija“: u njemu im smeta navodni prizvuk prisilnoga procesa, te  zahtijevaju zamjenu terminom „širenje islama“, koji bi, po njima, adekvatnije izražavao nenasilnu i postupnu implantaciju islama u našim krajevima. Zatim, važno metodološko i sadržajno razlikovanje unutar toga epohalnoga povijesnog procesa (bez obzira kojemu se terminu priklonili, jer u krajnjoj liniji oba znače isto) između njegove vjerske i njegove ekonomsko-političke, sveukupne civilizacijske dimenzije (u norberteliasovskom smislu). O tome nas s ogromnom erudicijom, metodičkom kritičnošću i jednakom istraživačko-interpertacijskom kompetencijom poučavaju genijalni radovi Nedima Filipovića (indikativno zanemarenoga i zaboravljenog i u njegovoj Bosni). Za one, pak, kojima Filipovićevo ime i radovi  ne znače mnogo (na njihovu štetu), eno velikoga Fernanda Braudela, koji (istovremeno s Filipovićem, pa i malo kasnije od njega) pišući diferencirano o vjerskoj i o civilizacijskoj islamizaciji Balkana u monumentalnom djelu „Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II.“, kaže: „Nemoguće je potcijeniti moć turskog utjecaja, zanema­riti sve što je on unio u balkansku zajednicu, obasuo je dobrima svake vrste. Taj tok, te azijske boje, tako čiste po cijelom Balkanu, treba zahvaliti turskom islamu. On je prenosio dobra koja je sam primao s udaljenog Istoka.“ A u razgovoru s jednim francuskim putnikom 1855. godine velikan franjevačke Bosne fra Marijan Šunjić, pisac, poliglot i mudrac, đak bečke orijentalistike, kaže: „U svojoj mladosti dijelio sam iluzije Zapada ali sam se predomislio. I ja sam također vjerovao da su Turci barbari koji samo mogu dobiti od dodira s civilizacijom. Ali izučavao sam orijentalne jezike, povijest i organizaciju carstva i ostao sam prožet dubokim divljenjem. Vidio sam da ti tobožnji barbari već stoljećima posjeduju političke institucije koje vi ljudi sa Zapada hvalite kao vaše najveće domete, domete jedva ostvarene i koji datiraju tek od jučer.“ (Zabrinut za tradicionalnu autonomiju vlastite zajednice u osmanskom sistemu, bogobojazan i modernizmu nesklon, kaže čvrsti bosanski rimokatolik i ovo: „Što se nas tiče austrijski katolicizam? Zar neće Austrija uništiti naše običaje i naše tradicije? Zar nam neće ona nametnuti svoj glomazni centralizam? Zar neće dovesti sa sobom čitav niz njemačkih ideja, germanski protestantizam? Što velim? Hegelovu filozofiju, pa i sam ateizam!“) Vraćajući se u današnji apokaliptični bliskoistočni kontekst, nije naodmet podsjetiti kako su  zahvaljujući osmanskome načinu „upravljanja carstvom“ u tome drevnom svijetu živjele brojne stare kršćanske zajednice, da je u sirijskim gradskim četvrtima do jučer, recimo, bilo ljudi koji su govorili Isusovim jezikom (aramejskim). Od toga je danas preostalo malo, a i to malo već sutra može nestati sasvim. Uzaludni su, ali indikativni, vapaji Ignacija Josipa III Younana, poglavara Katoličke crkve u Siriji, koji je prošle godine optužio zapadne vlade za „prijevaru i  brutalnu izdaju kršćana na Bliskom Istoku“. Islamizacija je, dakle, sveobuhvatni vjerski i civilizacijski preobražaj dug stoljećima, koji je po dubini i po širini, na različite načine, zahvatio sva naša društva i kulture, a u užem vjerskom smislu u Bosni i Hercegovini oblikovao cijelu jednu veliku, domovinski čvrsto ukorijenjenu religijsku i narodnu zajednicu. To je, naprosto, tako, i nema dodirnih tačaka ni s motivima suvremenih (hrvatskih i srpskih) islamofoba i turkofoba s jedne strane, ni s fantazmama suvremenih (bošnjačkih) osmanonostalgičara s druge. I jednima i drugima osmanski sistem i vlast, cijela ta višestoljetna prošlost, bili su ono što u stvarnosti nisu bili: prvima samo tlačenje, teror i obespravljenost, drugima čista idila tolerancije i „ljudskih prava“. Takva „čitanja“ prošlosti i povijesti, kad malo zagrebeš, isti su tip priprostoga tribalizma i nacionalizma, samo s različitim etničkim predznacima. Kada jedan visoki vladin službenik, ministar obrane države koja, nota bene, i sama ima organiziranu zajednicu muslimana (i to kao integralni dio Islamske zajednice sa središtem u „susjedstvu“, u BiH), ne vidi razliku između islamizacije i religijskoga ekstremizma - čak i kad bi se radilo samo o lapsusu ili rupi u obrazovanju, bilo bi prilično uznemirujuće. A paradoks hoće da bi to ministrovo izjednačavanje najtoplije pozdravili baš oni što se „bore za Islamsku državu“: njihov cilj i jest konačna i globalna „islamizacija“ kako je oni vide - izjednačena s religijskim ekstremizmom.  Telegram, 40, 19. 3. 2016. 

Ivan Lovrenović