Ivan Lovrenović

(Emily Greble, Sarajevo 1921 - 1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi, University Presss - izdanja Magistrat, Sarajevo 2020)

Svoju knjigu o Sarajevu u Drugom svjetskom ratu američka povjesničarka Emily Greble objavila je još 2011. godine (Sarajevo, 1941-1945 : Muslims, Christians, and Jews in Hitler's Europe, Cornell University Press, 2011). Nakon devet godina, sada smo je dobili prevedenu u izdanju sarajevskoga University Pressa.

Odstupivši od klasičnoga analitičkog modela dihotomije kolaboracije i otpora, koji propušta uočiti kompleksnosti i uzajamne veze koje funkcioniraju između lokalnih ciljeva i lokalne historije, E. Greble ratnoj povijesti Sarajeva pristupila je metodom minucioznoga istraživanja lokalne mreže stvarnih odnosa i njihove dinamike kroz proučavano razdoblje. Operirajući alatom pouzdane objektivnosti i iscrpnoga arhivskog poznavanja činjenicas jedne strane, a s druge neobično finom empatijom za proučavani svijet - E. Greble je napisala čudesnu knjigu o Sarajevu. Ona na sasvim novi način osvjetljava stvarnu historiju grada u Drugom svjetskom ratu, otkrivajući njegovu veličinu, pa i herojstvo, ali herojstvo posve drukčijega tipa od službenoga statusa grada-heroja (koji Sarajevu u Titovoj Jugoslaviji uostalom i nije bio dodijeljen). I otkriva kako je historija Sarajeva, o kojoj ona piše, generacijama poslije rata, sve do danas, ostala potpuno nepoznata, prekrivena novim ideološkim mitovima i shemama. (I. Lovrenović)

Emily Greble, Historija i sjećanja na ratnu dinamiku Sarajeva

Tokom bosanskohercegovačkog rata 1990-ih godina, sarajevski pjesnik Semezdin Mehmedinović je zapisao sljedeće stihove:

Na jednu fasadu u Titovoj ulici je pala granata.
Dolje se sasuo malter i, skupa s njim, gusana pločica.
Na toj pločici piše DR ANTE PAVELIĆA 11. Meni koji
to do tada nisam znao, otkrilo se: da je sadašnja glavna
sarajevska ulica prije pola stoljeća imala drugo ime; a to je
ime na trajnoj pločici od gusa godinama mirovalo skriveno
iza maltera, kao u nekom geološkom presjeku vremena.[1]

Dok je bombardiranje Sarajeva polako skidalo malter, skrivene priče o gradskoj prošlosti su počele izlaziti na vidjelo. Na iznenađenje mnogih, ove priče nisu bile priče s kojima su oni odrasli. Tako su devedesete u grad do­nijele novu eru preispitivanja i potrage za istinom.

Ovom knjigom se željelo zaroniti dublje u jugoslavenske ruševine, dalje od komunističkih i nacionalističkih prikaza Drugog svjetskog rata i u histo­rijski prostor s kojim je malo ko upoznat. Mnogi Bosanci i Hercegovci koji su me čuli kako govorim o pričama i ljudima iz ovih poglavlja nisu znali kako reagirati. Ne samo da narativ ove knjige često liči na "geološki presjek vremena", već često izgleda kao da pripada potpuno drugom gradu. Poteškoće u razlučivanju ove priče djelomično proizlaze iz prirode samog narativa. Lokalna elita u Sarajevu je vodila jedan drugačiji rat od onog koji se vodio svuda oko njih, rat koji bi pripadao nekoj drugoj eri. Oni su bili na mnogo načina stvorenja drugog doba, ere imperija i monarhija, ere kada su konfesionalne veze i kodeksi komšiluka i građanske uljudnosti smatrani temeljima suživota. Iako se nalazilo usred višestranog rata koji je bjesnio Balkanom, Sarajevo se nije uključilo u rat na način koji odgovara etabliranim historijskim narativima. Sarajevska priča, poput mnogih drugih historija gradova koje stimuliraju akademske istraživače da odu korak dalje od nacionalnocentričnih modela historijskog proučavanja, otkriva duboke rupe u historiji i sjećanju na Drugi svjetski rat na Balkanu.[2]

Naprimjer, zloglasno rivalstvo između četnika, partizana i ustaša, o kojem su dosta pisali jugoslavenski i zapadnjački autori, utjecalo je na strategije i diktiralo vojni ishod rata. No, pobjeda koju je svaka strana željela ostvariti je u svojoj suštini bila političke prirode, i u ovom političkom ratu bilo je više od tri strane. Do sada, historijske studije koje su se suprotstavljale trostranoj paradigmi, obično su to radile ne tako što su preispitivale cijeli model, već uglavnom tako što su ponovno ocjenjivale ciljeve, saveze i unutrašnje podjele u okviru tri glavne grupe.[3] Međutim, pripadnici sarajevske elite nisu osjećali povezanost ni sa jednom grupom zbog njihovog ruralnog karaktera i jake seljačke baze.[4] Masovni pokreti nisu bili privlačni istaknutim građanima Sarajeva, koji su bili naviknuti na eksplicitno ne-masovne oblike elitne poli­tike, koju su preferirali. Zbog toga nijedna suprotstavljena grupa u BiH nije uspjela dobiti veliku podršku u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, iako ga je svaka pokušavala osvojiti. Većina sarajevskih Srba je odbacila ekstremni srpski nacionalizam i četnički pokret, a niz gradskih Hrvata je na kraju radio na podrivanju ustaškog režima. Partizani su se, s druge strane, suočili s velikim poteškoćama u pokušaju da prikupe podršku zbog vrlo jake vjerske kulture grada, njegovog kosmopolitskog karaktera i sveprisutnog straha od komunizma među lokalnom elitom.

Muslimanska priča, slabo proučavano poglavlje građanskog rata, potcrtava kompleksnost regionalne političke borbe.[5] Uhvaćeni u vrtlog nasilja bez očiglednog saveznika, čelni ljudi sarajevskih muslimana su pokušavali zaštititi svoju zajednicu od opasnosti koje su vrebale sa svih zaraćenih strana: ustaški režim je pokušavao podrediti islam državi i od muslimana napraviti građane drugog reda, komunisti su prijetili da će izbrisati vjerski islam, a četnici su pokušavali Bosnu i Hercegovinu etnički očistiti od muslimana. Drugim riječima, sukobljene grupe su se okomile na različite aspekte islama kao religije i muslimana kao građana, ali su svi na neki način koristili musli­manstvo kao oznaku patologije. U svom nastojanju da politički prežive, muslimanski čelnici su se udruživali s različitim grupama tokom rata, učvršćujući politički identitet zajednice ne bi li zadržali određeni element vlastite autonomije. Zbog toga je islam bio predmet stalnih ponovnih tumačenja, što je dovelo do fragmentiranja pokreta. Iako se muslimanski čelnici nisu slagali oko toga šta je najbolji politički okvir za državu - što je bila kontinuirana debata još od 1920-ih godina - oni su postepeno shvatili kako, da bi se natjecali u evropskom ratu između nacionalnih država koje su imale vlastite vojske, oni također moraju uspostaviti centraliziranu vojsku i dugoročni politički plan. Ovaj cilj je bio u skladu s potrebom njemačke vojske za pješadijom koja će se boriti s neumornim ustanicima, i nakon dužih razmatranja, više muslimanskih frakcija se pridružilo Nijemcima i, u proljeće 1943. godine, dalo podršku za uspostavljanje bosanske muslimanske Waffen SS jedinice. No, iako su Nijemci muslimanima osigurali vojnu strukturu, nisu im omogućili nikakvu značajnu političku reformu. Nadalje, Waffen SS jedinica nije uspjela okupiti muslimansku zajednicu, a kamoli poslužiti kao djelotvorna vojna sila. Nesposobnost muslimana da uspostave konkurentnu vojnu mašineriju je osigurala njihovo odsustvo u poslijeratnim narativima koji su se uglavnom fokusirali na vojni sukob. U narodnom sjećanju i lokalnim historijskim narativima, muslimani se okarakterizirani jednostavno kao "dobri" (oni koji su se pridružili partizanskom otporu) ili "loši" (oni koji su sarađivali s ustašama ili nacistima). Većina se, međutim, nalazila negdje između ovih ideoloških ekstrema i provela je veći dio rata u pokušaju da izbjegne nasilje i jednih i drugih.

Građanski rat u Sarajevu je doveo do uspostavljanja kompleksnih dvo­smislenih veza, koje su bile pod utjecajem lokalnih, nacionalnih i među­narodnih pitanja. Hitlerova Evropa je proizvela mnogo takvih kompliciranih urbanih sredina. Marš Wehrmachta preko cijelog kontinenta je pokrenuo niz građanskih sukoba od Ukrajine do Grčke, jer su nezadovoljne grupe pokušavale iscrtati granice zemalja na novoj karti Evrope.[6] Lokalni i regionalni sukobi koji su iz toga proizašli naglašavaju dvosmislenost, kako u konceptu tako i u realizaciji novog poretka. Mnogi od onih koji su podržavali Hitlera imali su nekompatibilne ciljeve. Knjiga Holly Case o Transilvaniji, naprimjer, rasvjetljava suprotstavljene ciljeve partnera Osovine, Mađarske i Rumunije: iako su tehnički bile na istoj strani u ratu, njihovi ciljevi u vezi s teritorijom i prevlastima su ih često uzajamno postavljali kao primarne neprijatelje.[7] Nacisti i ustaše su u NDH dobili podršku od veoma različitih grupa, kao što su muslimani koji su željeli ponovnu uspostavu šerijatskog prava, katolički reakcionari koji su mrzili islam i željeli preobraćenje muslimana, i sekularni ideološki zadojeni hrvatski nacionalisti koji su željeli uspostaviti rasni poredak poput onoga u nacističkoj Njemačkoj. Sve ove grupe su koristile retoriku nacionalsocijalizma i hrvatskog nacionalizma u pokušaju da prošire svoju moć. Ipak, njihovi ciljevi, poput njihove moći, vrlo često su bili tek lokalnog karaktera.

Građanski rat, tvrdi Stathys Kalyvas, "privatizira politiku", i upravo je ovaj model privatne politike najdirektnije oblikovao ponašanje tokom rata u Sarajevu, kada su gradski čelnici shvatili da nisu uspostavili odgovarajuće saveze da bi imali utjecaj na izgradnju poslijeratnog poretka.^[8] Izgradnja države je često bio glavni lokalni prioritet, a ne ratovanje. Djelomično iz ovog razloga je tek nekolicina sarajevskih čelnika dala podršku oružanom ustanku, iako su sami prezirali ustaški režim. U proučavanju širokog spektra pasivnih i aktivnih oblika politike koje su Sarajlije koristile u kasnijim fazama rata, ja sam pokazala kako su sarajevski čelnici pokušali prevazići dominantne političko-vojne programe da bi ostvarili vlastite vjerske, građanske i političke ciljeve. Povezani s konkretnim kulturnim i humanitarnim grupama (npr. Crveni križ ili Merhamet), vjerskim društvima (npr. islamska organizacija El-Hidaje) ili radnim mjestima (npr. skladište municije), ovi lokalni pokreti su imali tendenciju da raskidaju veze sa širim nacionalnim i međunarodnim programima i fokusiraju se na pitanja koja direktno utječu na grad i osigu­ravaju njihov kontinuirani lokalni utjecaj. Tek 1945. godine su neki od ovih pokreta integrirani u širi narativ otpora, narativ koji bi gradski čelnici u svoje vrijeme odbili jer bi učešće u aktivnostima otpora značilo saradnju s četničkim ili komunističkim neprijateljima.

Građanski rat se u različitim oblicima nastavio i nakon što su partizani pobjedonosno umarširali u Sarajevo u aprilu 1945. Pripadnici "bande", kako su ih u to vrijeme zvali, lutali su brdima mjesecima, pa i godinama poslije rata, krijući se u selima, prikupljajući oružje i hranu i pripremajući se za sljedeću fazu rata. To da će komunisti ostati za stalno još uvijek nije bilo sigurno i grupe s margine, poput katoličkih paravojnih formacija, još uvijek su se nadale da će utjecati na poslijeratni poredak. Oni tada još uvijek nisu shvatali da su se Saveznici umorili od rata i da su Jugoslaviju već obojili crvenom bojom na novoj karti Evrope. Bez pomoći sa strane, banda je poste­peno pohapšena ili je pobjegla iz regiona; neki su jednostavno nestali u svojim starim zajednicama. Lokalna lojalnost je opstajala, a planine BiH su obilovale skrovištima; identitet je bilo lako promijeniti.[9] Vremenom je banda nestala, a s njom i mnoge njihove priče.

Kako su pripadnici različitih grupa koje su se borile za istaknuta mjesta u novom režimu postepeno pronašli svoj put natrag u opskurnost druš­tvenog tkiva, poslijeratni poredak je postepeno pronašao svoj oblik i bio prihvaćen. Dok je polako nestajao otpor prema komunizmu, Sarajlije su se suočile sa surovom stvarnošću s kojom su se suočavali i mnogi drugi Evropljani: svijet u kojem su živjeli je bio drugačiji od onoga kojeg su željeli. Izazov s kojim se grad suočio tokom naredne polovine stoljeća je bio pretvaranje ideala u stvarnost, što je predstavljalo potrebu da se aktivno i kolektivno zaborave mnogi aspekti ratnih bitki, posebno oni konfesionalne prirode i oni koji impliciraju nekompatibilnost između građanske svijesti i socijalizma. Ova izgubljena poglavlja rata - dobrovoljna preobraćenja Jevreja, islamistički pokreti, srpsko prisustvo u lokalnom političkom životu - predstavljali su suštinu građanskog sukoba u Sarajevu. Upravo se s ovim neriješenim sukobima, koji tinjaju ispod površine za razliku od otvoreno prihvaćenog i poznatog rata između četnika, partizana i ustaša, sada suočava Mehmedinovićeva generacija.

S engleskoga prevela Danijela Valenta

[1] Semezdin Mehmedinović, Sarajevo Blues (Sarajevo: Biblioteka DANI, 2004)

[2] U vezi s načinom na koji je šutnja oblikovala sjećanje na historiju rata vidi Max Bergholtz, "The Strange Silence: Explaining the Absence of Monuments for Muslim Civilians Killed in Bosnia during the Second World War", East Evropean Politics and Societies Online First, 6. april 2010.

[3] Dulić, Utopias of Nation, and Hoare, Genocide and Resistance in Hitlers Bosnia.

[4] U vezi ruralnog karaktera partizanskog pokreta i na koji način je on utjecao na njegove politike, vidi prvo poglavlje u Melissa K. Bokovoy, Peasants and Communists: Politics and Ideology in the Yugoslav Countryside, 1941-1953.

[5] O muslimanskoj dimenziji rata se diskutira u Redžić, Bosnia and Hercegovina in the Second World War, Hasanbegović, Muslimani u Zagrebu, i Imamović, Historija Bošnjaka. Ovi autori se fokusiraju na konkretne aspekte muslimanskih pokreta, ali ne povezuje te priče sa međunarodnim pokretima.

[6] Mazower, Hitler's Empire.

[7] Case, Between States.

^[8] Stathys Kalyvas, The Logic of Violence in Civil War (New York: Cambridge University Press, 2006).

[9] Ta priča je dobro poznata u BiH, jer su ratni zločinci izbjegavali hapšenje decenijama nakon završetka bosanskohercegovačkog rata 1990-ih godina. U vrijeme kad je pisana ova knjiga, ratni zločinac Ratko Mladić je još uvijek bio na slobodi i vjerovatno se nalazio u BiH ili Srbiji.