Ivan Lovrenović

Dana 6. ožujka 1916. Hrvatskom saboru predložen je nacrt Zakona o priznanju islamske vjeroispovijesti u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Time je trebalo biti zakonski sanirano posljednje pravno područje, posljednji teritorij, u Austro-Ugarskoj u kojemu nije riješen status islama, vjere koja je u građanskome i državno-pravnom smislu ušla u monarhiju, ali i u modernu Europu, ubrzo nakon habsburške okupacije Bosne i Hercegovine, 1882, kada su u Bosni i Hercegovini, uz suglasnost Istanbula, imenovani reis-ul-ulema i četveročlani Ulema medžlis, čime se islam institucionalizirao u Europi. Prijedlog Zakona jednoglasno je prihvaćen u Saboru, a žustra se rasprava vodila samo oko njegova fatalnog kašnjenja. Pravaški zastupnici su razloge kašnjenju nalazili u nakanama Beča i Budimpešte da sabotiraju hrvatsko narodno jedinstvo, osobito u Bosni i Hercegovini, gdje “narod naš živi u tri vjere”. Zastupnik Marko Došen manifestno je izrazio duh trenutka, i dobre razloge za donošenje zakona: “Držimo da takovim načinom vršimo prema svojoj braći muslimanima jedan čin bratske snošljivosti, čvrsto se nadajući da će oni to znati htjeti uzvratiti kadgod se bude radilo o vjerskim interesima onog dijela hrvatskog naroda, koji pristaje uz katoličku i pravoslavnu vjeru.” Usvojen drugoga dana rasprave, 7. ožujka, zakon je stupio na snagu 27. travnja 1916. “Muslimima”, kako zakon naziva muslimane, dopušta se sve ono što je dopušteno i drugima, brani im se sve što je zabranjeno i drugima, ali u civilizacijskom je smislu, ipak, najvažnije to što se muslimanima priznaje zavičajnost u Hrvatskoj i Slavoniji, čime se omogućava njihovo trajno naseljavanje. Sto godina je, dakle, stara hrvatska tolerancija prema islamu. To je kratko vrijeme, jedva duže od prosječna ljudska života. Ali, istodobno, islam je u Hrvatskoj duže toleriran nego i u jednoj zemlji zapadne Europe koja nije potpadala pod habsburšku vlast. Cijele prošle godine po zagrebačkom se Gornjem gradu i po Pantovčaku šuškalo i ćaskalo o veličanstvenom jubileju. Kako bi koji glavar ili glavarka k sebi u goste primili muftiju zagrebačkog, ili kakvog drugog prvaka među “muslimima”, tako bi se nešto kazalo o velikoj proslavi. Izvijestila bi o tom Hina, ali nitko od hrvatskih medija ne bi na to reagirao. Što bi tabloidi s muslimanima ako muslimani ne odsijecaju glave? I dođe tako 2016, opet se muftija Hasanović nekim poslom ili slavljem ispe na Pantovčak, i opet Hina nešto javlja o stogodišnjici. Ali kao da nitko ne zna što bi s tim i što današnjim Hrvatima, redom katolicima, znači jedna povijesna saborska odluka. U međuvremenu, naime, ništa nije kao što je nekad bilo. Nema Hrvata od triju vjera, a nema bogme ni hrvatske Bosne i Hercegovine. Tamo gdje je, pak, ima muslimani su slabije tolerirani nego 1916, i ne vidi se ni razloga za toleranciju. Osim toga, što da Hrvatska radi sa svojim drevnim, da ne kažemo Hamurabijevim zakonom, u Europi koja se muslimana plaši, mrzi ih, ili im, ako su izbjeglice, u Danskoj i Švicarskoj oduzima novac upravo onako, i uz šokantno slična obrazloženja, kako je 1936. ili 1938. novac oduziman židovskim izbjeglicama? Hoće li se Hrvatska kome zamjeriti slaveći godišnjicu vlastite tolerancije prema islamu i muslimanima? I kako slaviti nešto čega, zapravo, i nema, ili čega ima upravo onoliko koliko je moderno da ga ima? Prije desetak godina, bilo je to 2007, u izdanju Islamske zajednice Zagreb i Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, objavljena je knjiga “Muslimani u Zagrebu 1878-1945: Doba utemeljenja”. Autor, ovdašnji povjesničar Zlatko Hasanbegović, ne samo da je napisao društvenu i građansku povijest zagrebačkih i hrvatskih muslimana, te povijest integracije i prihvaćanja islama unutar nacionalne i kulturne matice, nego je učinio i nešto puno veće i začudnije: naraciju o jednom razmjerno malom i markantnom kolektivu pogonio je nizom individualnih sudbina. No, iako je riječ o jednoj od najuzbudljivijih i literarno najbolje napisanih knjiga u Hrvatskoj u proteklih četvrt stoljeća, ali i o uzorno vjerodostojnome historiografskom djelu, Hasanbegović je naišao na ignoriranje i omrazu. Ignorirala ga je većinska kulturna matica – zato što se bavi marginalnom, njoj neinspirativnom temom, ali i zbog njegova građanskog političkog opredjeljenja – dok ga je muslimanska, tačnije bošnjačko-muslimanska elita zagrebačkih manjinaca kao i sarajevskih većinaca izvrgnula bujici mržnje i otvorenih uvreda. Metropolskim Hrvatima nije bila po volji Hasanbegovićeva tema, dok muslimanima nije bila po volji sama povijest o kojoj autor piše, njezin sadržaj, dramaturgija i tragika. Neprihvatljivo im je bilo već i samo podsjećanje na trominaretnu Pavelićevu džamiju s današnjeg Trga žrtava fašizma. Kako je prošla Hasanbegovićeva knjiga, tako bi, po svemu sudeći, mogla proći i stogodišnjica saborskog akta o islamu i integracije muslimana u hrvatsko društvo. Istina o tom događaju, kao i o kasnijoj povijesti muslimana u Hrvatskoj, nikome, zapravo, ne odgovara. Muslimani, kao ni pravoslavci, nisu, niti će ikada više biti, integrirani unutar hrvatske nacije. (Što, naravno, ne znači da se pojedini muslimani i pravoslavci ne mogu autoidentificirati kao Hrvati.) U međuvremenu je dovršeno formiranje nacija prema vjersko-religijskoj matrici. Neugodno je svako podsjećanje na ono što je tomu prethodilo, kao i na to kako se tokom posljednjih sto godina razvijao proces etno-religijske homogenizacije u naciju. I svatko ima dobrih razloga da izbjegne dijelove istine o tom procesu: domoljubi, neo-ustaše, antifašisti, ljevičari, kao i sami muslimani. Oni bi, recimo, bez obzira na politička uvjerenja, da nemaju ništa s poglavnikom Pavelićem i NDH. Zato su se svojedobno toliko i gnjevili na Hasanbegovića. Koliko god, međutim, bilo uzajamno neosviješteno to stoljeće zajedničkog života, nećemo se praviti kao da ga nije bilo i kao da je nevažno ono što su zastupnici jednoga drukčijeg Hrvatskog sabora odlučili u kasnu zimu 1916. Njihovo tadašnje postupanje bio je odvažno i iz europske perspektive vrlo napredno. Iako su bili inspirirani nacionalističkim motivima, oni su civilizacijski unaprijedili Hrvatsku, učinivši je šarenijom nego što je prethodno bila. Islam, koji je zahvaljujući bečkim vlastima preko Bosne ušao u modernu Europu i njene institucije, u Hrvatskoj je, uza sve kasnije rezerve i ograde, našao fizički i duhovni prostor svoga prosperiteta. To bi, da nam je do istine i da imamo hrabrosti i poštenja za nju, bio razlog za slavlje, za komemoraciju i za dan zajedničkog srama. Slavilo bi se međusobno prožimanje i uloga muslimana i islama u rađanju hrvatskog identiteta, komemorirale bi se zajedničke uspomene, sramilo bi se zbog žrtava koje su pale u ime zajedničkih političkih i nacionalnih zabluda. Iz muslimanske perspektive Hrvatska je prva postaja Zapada. Onaj međusvijet u kojemu se još nije do kraja iskoračilo s Levanta (ili s Orijenta), niti se sasvim zakoračilo u Europu. U idealnom smislu, negdje tu bi trebala biti tačka prepoznavanja, ili ono zrcalo kroz koje će Alisa proći kad bude prelazila na drugu stranu. Iz hrvatske perspektive, stoljetno iskustvo s muslimanima integriranim u biće ovdašnjeg građanstva i s islamom kao ravnopravnim pogledom na svijet, trebalo bi proizvesti neku lakoću i prirodnost u ophođenju s cijelim svijetom. Umjesto da se povode za šovinističkim i rasističkim baljezganjima Orban Viktora i inih europskih nakaza, Hrvati bi, govoreći iz samih sebe i iz vlastitog kulturnog koda, stvaranog u tih stotinu godina, mogli svjedočiti istinu o muslimanima i islamu. U tom bi smislu spomenuta obljetnica mogla biti i velika i važna. Zastupnici Hrvatskog sabora iz 1916. vjerovali su da će aktom o toleranciji dobiti za sebe Bosnu i Hercegovinu. Iz današnje perspektive to je velikodržavna ideja, koja je protiv sebe imala drugu velikodržavnu ideju. Ali tada je sve izgledalo malo drukčije. Ono što je, međutim, za ono vrijeme bilo dragocjeno i neusporedivo pozitivno jest to što ondašnji zastupnici nisu imali baš nikakvih negativnih predrasuda prema muslimanima i islamu. Nisu im na umu bila stoljeća hroptanja pod turskom čizmom, niti sve one deseteračke trice i kučine, kojima je označen naš današnji odnos prema islamu. Turska je četiri godine ranije napustila Balkan, a jedva trideset pet godina ranije otišla je s hrvatskih granica, ali je odnos saborskih zastupnika prema svemu tome bio takav da se činilo kao da Hrvati nemaju baš nikakvu traumu od islama. Pa je, vjerojatno, nisu ni imali. Naknadno su iskreirane i traume, i predrasude kojima se traume hrane. A kada je o islamu riječ, danas su naše predrasude europske, upravo onoliko koliko nam je iskustvo palanačko. www.jergovic.com, 19. 1. 2016.