Ivan Lovrenović

Stručni žiri za Vilenicu u sastavu Aljoša Harlamov (predsjednik žirija), Julija Potrč Šavli (potpredsjednica žirija), Ludwig Hartinger, Aljaž Koprivnikar, Martin Lissiach, Amalija Maček, Aleš Mustar, Tone Peršak, Gregor Podlogar, Diana Pungeršič, Jutka Rudaš i Đurđa Strsoglavec dodjeljuje nagradu Vilenica 2024 Miljenku Jergoviću.

Obrazloženje nagrade; pripremila dr. Đurđa Strsoglavec, članica žirija za Vilenicu

Miljenko Jergović, autor (što u najmanju ruku znači: pisac, pjesnik, kolumnist, publicist, esejist, urednik, novinar, književni kritičar, dokumentarist) identitetskog pluralizma, Hrvat i Bosanac, Bosanac i Hrvat, precizan i empatijski kroničar burnih, neshvatljivih, groznih, a ujedno lijepih vremena prije svega na južnoslavenskom prostoru, portretist širokih poteza u prikazivanju  ljudskih sudbina obilježenih prijelomnim kolektivnim i osobnim događajima, jedan je od onih pripovjedača koji su „dali osnovni ton bosansko-hercegovačkoj ratnoj priči“^[1], u tom pogledu zbirka kratkih priča Sarajevski marlboro smatra se kultnom knjigom, u kojoj je očita temeljna intencija kojom Jergović započinje pripovijedanje o ljudskim sudbinama: mali čovjek pred velikim, sudbonosnim događajem. Jergović je rođen u Sarajevu i u njemu je živio do ljeta 1993. godine, kad je napustio opkoljen grad i nastanio se u Zagrebu. Danas živi na selu, nedaleko od Zagreba, kako sam kaže, piše knjige i o knjigama te mnogo i daleko hoda, jer na taj se način najdalje stigne.

Opus Miljenka Jergovića je impozantan – kako po broju objavljenih knjiga, tako i po njihovu opsegu, ali unatoč tim činjenicama ni danas ne može nijedan podatak o njegovu stvaralaštvu mimoići njegovu prvu proznu knjigu, zbirku Sarajevski marlboro (1994.) koja tematizira rat u Bosni i Hercegovini nakon raspada zajedničke države Jugoslavije (priče su prije tiskanja knjige objavljivane u splitskom tjedniku Nedjeljna Dalmacija, kamo ih je Jergović slao iz opkoljenog Sarajeva, i to s likovnom opremom  Alema Ćurina). Posljednja priča u zbirci posvećena je spaljenoj sarajevskoj sveučilišnoj knjižnici i svim spaljenim kućnim knjižnicama Sarajlija. Kad se uništi knjižnica, uništena je civilizacija. Zbirke pripovijedaka u pravilu se naslovljuju prema jednoj od priča u zbirci, bilo prema najuočljivijoj, bilo prema onoj koja označava prevladavajuću tematiku, ili prema nekom drugom kriteriju ili načelu. U zbirci Sarajevski marlboro nema priče s ovim naslovom, zbirka je naslovljena prema napomeni u priči ›Grob‹: »Sarajevski marlboro – cigareta koju su stručnjaci Philip Morrisa prilagodili ukusu bosanskih pušača, nakon što su, kažu, kao i u drugim slučajevima, proučili karakteristike lokalne kuhinje. To je razlog što se Marlboro razlikuje od zemlje do zemlje i od proizvođača do proizvođača, i što se pušača zna neugodno dojmiti neki strani Marlboro. Suradnici Philip Morrisa bili su iznimno zadovoljni svojim sarajevskim proizvodom, i smatrali su da je njegov duhan, koji raste u okolici Gradačca i Orašja, jedan od boljih blend duhana uopće.«^[2] Jergović je ›ključ‹ za razumijevanje cijele zbirke (ali i ›naputak‹ kako se domoći razumijevanja povijesnih i društvenih okolnosti koje su dovele do rata) stavio u fusnotu ispod crte u priči u kojoj američki novinar, koji izvještava iz opkoljenog Sarajeva, želi od povremenog grobara dobiti odgovore na pitanja zašto je započeo rat, što se zbiva, tko je kriv i tome slično, a grobar mu nikako ne uspijeva objasniti da odgovori nisu i ne mogu biti jednoznačni, da valja najprije poznavati kontekst, povijest, okoliš, običaje, religiju, društvenu slojevitost, problematiku identiteta …, jer je posve očito da novinar zapravo već zna kako će napisati članak, da je svoje mišljenje već oblikovao negdje drugdje, a ne na temelju vlastita istraživanja, na temelju osobnog proučavanja lokalnu sredine, kao što su to učinili, na primjer, proizvođači cigareta. Ta kompleksnost obuhvaćena je u romanu Rod (2013.) mišlju: »Možemo uživati u mržnji i od mržnje graditi svoj identitet, a možemo i živjeti bez tog užitka. Ako ne mrzimo, tada se nužno ogledamo u drugome, i tada drugi nužno postaje dio našega identiteta.«^[3] 

Gotovo tri desetljeća nakon Sarajevskog marlbora izašla je knjiga Trojica za Kartal (2022.) s podnaslovom Sarajevski Marlboro remastered, u kojoj ponovno pratimo ljudske sudbine obilježene destrukcijom i mržnjom, sudbine ljudi u gradu koji je prije rata slovio kao europski Jeruzalem, gdje su ravnopravno i jednako vrijedno živjele tri religije, a sada ›koegzistiraju‹ mržnja i odbacivanje, gdje – ako se iznova oslonimo na monumentalni roman Rod – »nijedan osjećaj nije tako sveobuhvatan i ispunjavajući kao mržnja i ništa osim mržnje ne može od privatne postati javna i društvena emocija.«^[4]. Ove priče, u kojima se pojedinačne sudbine pretaču u kolektivni glas, ispričane su istom Jergovićevom empatijom prema velikim sudbinama malih ljudi, kako ih je ispričao u prvoj zbirci, istim magičnim zapisivanjem koje čitatelja uvlači u sebe kao u vrtlog – i suza i smijeha; ova je zbirka također trodijelna, razlika je samo u vremenu nastanka, ali rat je uvijek rat, uvijek jednako razoran, uvijek jednako obilježen.

Nakon 1994. Jergović je objavio još nekoliko proznih zbirki (na primjer Karivani (1995.), Mama Leone (1999.), zbirki književnih eseja (na primjer Naci bonton (1998.), Historijska čitanka (2001.) i pjesničkih zbirki (na primjer Preko zaleđenog mosta (1996.), Hauzmajstor Šulc (2001.), a potom je s nevjerojatnom spisateljskom kondicijom napisao niz romana, počevši od gotovo sedam stotina stranica opsežne retrogradne epopeje Dvori od oraha (2003.), priče o 20. stoljeću, o njegovim čestim katastrofama i rijetkim katarzama, osobnim i kolektivnim, o atentatima i brodolomima, stvarnim i metaforičkim, priče koju naizgled labavo, a u biti vrlo čvrsto uokviruje pripovijest o Regini Delavale. Uslijedili su romani Gloria in excelsis (2005.), Ruta Tannenbaum (2006.), Srda pjeva u sumrak, na Duhove (2007.), Otac (2010.), Psi na jezeru (2010.), Rod (2013.), Doboši noći (2015.), Wilimowski (2016.), Herkul (2019.), Vjetrogonja Babukić i njegovo doba (2021.) i Rat (2024). Usporedno s tim romanima izlazile su brojne prozne, pjesničke i esejističke zbirke te izabrana proza, a godine 2018. počela su izlaziti Izabrana djela Miljenka Jergovića (dosad devet knjiga).

Jergovićevi tekstovi prevedeni su na brojne europske i svjetske jezike. Monografski prijevodi na slovenski jezik započeli su 2003. godine, kad su istovremeno objavljena dva prijevoda Sarajevskog marlbora (prevoditeljice Sonja Polanc i Mateja Tirgušek) te prijevod prozne zbirke Mama Leone (prevela Teja Kleč). Godine 2005. objavljen je prijevod novele Buick Rivera (prev. Jurij Hudolin) i prijevod romana Dvori od oraha (prev. Aleš Čar), a 2007. prijevod romana Ruta Tannenbaum (prev. Mateja Tirgušek). Prijevodom esejističkih zbirki Historijska čitanka I. i Historijska čitanka  II. godine 2009. Miljenko Jergović dobio je stalnu prevoditeljicu na slovenski jezik – Aleksandru Rekar – koja je prevala još i romane  Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (2012.), Otac (2014.), Psi na jezeru (2016.) i Rod (2020.) te prozne fragmente Levijeva tkaonica svile (2015.) i zbirku Trojica za Kartal (2023.).

Jergovićeva proza najčešće i najizrazitije tematizira sudbine i živote onih »o kojima se šutjelo, a moglo ih se pronaći u većini jugoslavenskih građanskih obitelji«, onih koji su odrastali i/ili čitav život prebivali »uzduž pruga što ih je izgradila Austro-Ugarska«, koji su često mijenjali »prijatelje i pokrajine«, koji su živjeli »u raznoraznim sredinama i u zamršenim jezičnim situacijama«, na koje je “u trenucima njihova konačnog preobražaja” utjecao moralni i tjelesni stav njihovih susjeda i dojučerašnjih prijatelja. Najprije će postati razbojnici, potom ubojice i na kraju mučenici, žrtve rata« žrtve pridošlica, odnosno kuferaša, »kako se nazivalo ljude koji su se u Bosnu doselili u vrijeme cara Franje Josipa, iz različitih dijelova Monarhije.«, njihovi identiteti nisu jednoznačni, »koji se ne mogu odrediti jednom riječju, pasošem, osobnom iskaznicom, propusnicom...«, njihova istina sastoji se u spoznaji »da našega zavičaja više nema, i možda ga nikada nije ni bilo, jer je svaka stopa zemlje za nas tuđina.«.^[5]

Jergović svoje književne i neknjiževne tekstove često isprepliće autobiografskim i autopoetičkim inventarom. Vrlo uvjerljiv je njegov zapis Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja iz 2014. godine, nadahnut hrvatskim novinskim člankom u kojem se za islamsku državu ISIS koristila sintagma ›snage tamnog vilajeta‹. Riječ je o terminu tamni vilajet kao ispolitiziranoj pogrdnoj etiketi za Sarajevo, zapravo za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu zajedno s tamošnjim muslimanskim stanovništvom. Turcizam vilajet ima značenje ›više upravne jedinice u Osmanskom carstvu‹ (npr. povijesno bosanski vilajet), a u prenesenom smislu u središnjim južnoslavenskim jezicima znači  pokrajinu, zemlju, odnosno područje koje je po nečem posebno, drugačije, specifično, što se ne odnosi isključivo na zemljopisnu kategoriju, već i na duhovnu, misaonu i svjetonazorsku, kako nam poručuje balkanska narodna priča Tamni vilajet. Pripovijeda o vladaru koji je sa svojom vojskom stigao na kraj svijeta i ušao u mračnu zemlju, u vječnu tamu u kojoj se baš ništa ne vidi. Kako bi se mogao vratiti, mudro je pustio ždrjebad ispred vojske, ne bi li ih kobile nanjušile, pošle za njuhom i tako vladara i njegovu vojsku dovele natrag na svjetlo. Dok su hodali tamnom zemljom, stalno su osjećali nekakvo kamenje koje im se miče pod nogama, a iz tame se čuo glas: »Tko će uzeti i ponijeti sa sobom pokoji kamen, taj će se kajati. Ali i onaj tko neće uzeti i ponijeti sa sobom pokoji kamen također će se kajati.« Jedni su pomislili: »Ako ću se kajati, zašto da ga uzmem i ponesem sa sobom?« Drugi su pomislili: »Ponijet ću barem jedan, ionako ću se kajati.« Kad su se vratili iz mračne zemlje, uvidjeli su na dnevnom svjetlu po čemu su hodali: po dragom kamenju, draguljima, najvrjednijim stvarima na cijelom svijetu. Kajao se  svatko tko njima nije napunio svoje džepove. A kajao se i onaj tko je napunio džepove – zato što ih nije uzeo još više.

Jergović svojim karakterističnim stilom u priču o uopćenoj, neprimjerenoj i posprdnoj upotrebi sintagme ›tamni vilajet‹ ubacuje autobiografski ili autoreferencijalni diskurz: »Nakon što sam u ljeto 1993. otišao iz Bosne i iz Sarajeva dugo sam se, godinama, i cijelih deset godina, u sebi kajao, istovremeno svjestan da bi se isto tako, ako ne i mnogo grđe, pokajao da sam ostao. Tada, Sarajevo je u punom smislu pojma za mene bilo – tamni vilajet. Pokajat ćeš se zagrabiš li kamenje pod svojim stopalima, pokajat ćeš se ne učiniš li to. Kasnije mi više nimalo nije bilo žao što sam otišao, ali sam zažalio što nisam otišao mnogo, mnogo dalje. Bih, da je moglo biti tako da ovo dvoje-troje svojih, i nju jednu i najvažniju, sretnem tamo. Ali kako nije moglo, ovdje smo gdje jesmo.

[…] Dok ovo govorim iz mene, ali doista, progovaraju snage tamnog vilajeta. One nemaju veze ni s bosanskim komunističkim vlastodršcima s kraja osamdesetih, ni s državom ISIS, koju su, kao i većinu svojih omiljenih neprijatelja, proizvele Sjedinjene Američke Države, da bi imale gdje i protiv koga da ratuju. Tamni vilajet koji iz mene progovara tiče se onoga što je čovjeku najsvojstvenije, a što je narodni genije Balkana uspio artikulirati u priču, tiče se onoga gorkog žaljenja što ga ne uspijevaju poništiti ni sve sreće ovog svijeta. Čovjek je, kaže priča o tamnom vilajetu, biće žaljenja.«^[6]

Jergovićev je stil izvanredno čitljiva mješavina gnomičnosti i zaigranosti, dokumentarne preciznosti i melodramatične starinskosti u najplemenitijem smislu te riječi koja podsjeća na Ramona Fernandeza iz romana Ljubavnik Marguerite Duras: »Ramon Fernandez pričao je o Balzacu. Najradije bi ga slušali cijelu noć. Pričao je već gotovo posve zaboravljenim znanjem od kojeg mu je ostalo tek ponešto uistinu provjerljivog. Manje je informirao, a više izražavao osobno mišljenje. O Balzacu je pričao kao da priča o sebi, kao da je nekad sam pokušao biti Balzac. Ramon Fernandez bio je profinjeno uljudben čak u svom znanju, njime se služio oprezno i ujedno brižno, a da ga nije osjećao kao obavezu, kao breme.«^[7] Miljenko Jergović »oprezno i ujedno brižno« prikazuje turbulentno vrijeme još turbulentnijeg prostora, pa tako i nas u tom vremenu i prostoru, našu Mudrost poraza, ludost pobjede, kako je naslovljena njegova esejistička zbirka o metafori života.

Sa slovenskoga jezika preveo Božidar Brezinščak Bagola

^[1] Enver Kazaz, Neprijatelj ili susjed u kući. Sarajevo: Rabic (2008), str. 83.

^[2] Miljenko Jergović, Sarajevski marlboro [prev. Mateja Tirgušek]. Ljubljana: V. B. Z. (2003), str. 77.

^[3] Miljenko Jergović, Rodbina [prev. Aleksandra Rekar]. Ljubljana: Sanje (2020), str. 16.

^[4] Ibidem, str. 14.

^[5] Ibidem, str. 6–20.

^[6] Miljenko Jergović, Tamni vilajet za sve je nas obećana zemlja. https://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/tamni-vilajet-za-sve-je-nas-obecana-zemlja/.

^[7] Marguerite Duras, Ljubimca [prev. Gitica Jakopin]. Ljubljana: Delo d.d., (2004), str. 55–56.