Ivan Lovrenović

Ali postoji stupanj bavljenja historijom i njezina uvažavanja pri kojem život vene i izrađa se (...) Nastojao sam opisati osjećaj koji me dovoljno često mučio. Osvećujem mu se time što ga izlažem javnosti.
Friedrich Nietzsche[1]

Sugestivne poruke nacionalnih i nadnacionalnih instanci, od naručitelja istraživanja do političkih autoriteta, prodiru u prostor društvene znanosti i ugrožavaju njezin integritet. (...) iz njihovih budžeta financira se i znanost. Kako im reći „Hvala na finansijskoj podršci, ali ne računajte na to da nužno moramo zastupati vaše ideje i interese“.
Vjeran Katunarić[2]

Propitivati shvaćanja povjesničarske istine, ukazivati na promjenjivu činjeničnost činjenica, inzistirati da povjesničari pišu o prošlosti s ideoloških pozicija, naglašavati da je historija pisani diskurs podložan dekonstrukciji kao i svaki drugi, tvrditi da je „prošlost“ samo nominalan koncept kao i „stvarni svijet“ na koji aludiraju romanopisci u realističnoj fikciji – te da uvijek postoji samo u sadašnjim diskursima koji je artikuliraju – sve to destabilizira i mrvi prošlost tako da se na pukotinama koje se otvaraju mogu stvarati nove historije.
Keith Jenkins[3]

Naslov teksta koji je pred vama skovan je po uzoru na naslov rada „Kako zaštititi društvo od nauke“, kojeg je dalekih 1970-ih napisao filozof znanosti Paul Feyerabend.[4] Naime, Feyerabend, sa dozom afektivne, provokativne ironije i autentične neposrednosti, nastojeći odbraniti zapadnu civilizaciju od doktrinarne samouvjerenosti naučnog progovora, definira nauku kao bajku i ideologiju.

On smatra da je za razvoj zdrave imaginacije svih članova društva, civilizacije, kao i za razvoj slobode i kritičke misli nužno postojanje i toleriranje pluraliteta ideja i ideologija. Zapravo, sugerira da se svaka ideologija, uključujući i nauku, koja pretendira da bude dominantna, jedina, istinita, neupitna, svetost, tj. da bude religija, neminovno pretvara u dogmu. U toj dogmatskoj preobrazbi se, odrednicama koje za ljudski rod predstavljaju univerzalne i neosporive vrijednosti (npr. objektivna istina i nauka), a koje određene grupe koriste u odbrani određenih ideoloških stavova, etiketiraju diskursi kojima se želi polagati pravo na nepropitiv autoritet. Kako nam istovjetno sugerira Michel Foucault, u svojoj knjizi Znanje i moć, nepropitivi diskursi, koji se od strane svojih zagovarača zovu istinama, u suštini, bez izuzetka, služe legitimiranju moći određenih grupa. To što predstavnici jedne ideološke paradigme - u službu koje se stavio i određen broj naučnika, iz uvjerenja ili interesa - svoj legitimizirajući diskurs nazivaju istinom, za cilj ima, kao što nam je pojasnio Foucault, da eliminira sve alternativne, drugačije i konkurentske diskurse. A ima li boljeg načina eliminacije nego kada se nešto diskvalificira kao neistinito, kao nenaučno i naposljetku kao svetogrđe.

Vezano za navedeno Feyerabend napominje: „Lako je (...) izvrnuti celu stvar i preokrenuti odanost istini u svakodnevnom životu u odanost istini neke ideologije, što nije ništa drugo nego dogmatska odbrana te ideologije. I, naravno, nije tačno da moramo slediti istinu. Mnoge ideje su vodiči ljudskog života. Istina je jedna od njih. Sloboda i duhovna nezavisnost su druge.“

Dodala bih, sloboda intelektualnog promišljanja koja odudara od idejno-političkog mainstream-a i preovlađujuće i kreirane društvene atmosfere, te duhovna nezavisnost koja neće biti svaki čas limitirana podsjećanjem da smo mi, koji se bavimo (historijskom) naukom, ipak, sve u svemu, činovnici postojećeg sistema kojeg imamo profesionalnu obavezu reproducirati. Pri tome ta sloboda treba da inkorporira našu odgovornost prema sebi, našoj profesiji, društvenoj zajednici i budućnosti.

Postoji momenat i stupanj javnog i dominantnog progovora o prošlosti pri kojem osjetiš: „I can't breathe.“ Za autoricu ovog teksta taj trenutak je nastupio 22/23.11.2019. godine, tokom održavanja međunarodne naučne konferencije „Prijelomne godine bosanskohercegovačke prošlosti“, konferencije koja je, inače, korektno i predano organizovana od strane moje naučne kuće,[5]a održana u atmosferi karakterističnoj za većinu naučnih skupova kojima sam prisustvovala u svom dosadašnjom naučno-istraživačkom pregnuću. Naime, na tom skupu koji je imao obilježiti 60 godina postojanja Instituta za istoriju radničkog pokreta/Instituta za istoriju/Instituta za historiju i javnog djelovanja njegovih uposlenika, te koji je prigodno, datumom održavanja, obilježavao i Dan državnosti Bosne i Hercegovine, skupili su se historičari, lingvisti, politolozi, antropolozi, itd, iz svijeta, regiona, i Bosne i Hercegovine. Čitali smo i izlagali svoja istraživanja na prijavljene teme, auditorij se postepeno osipao, onom malobrojnom i istrajnom pažnja je slabila te je istovremeno rastao otužni utisak kojeg nosim već godinama, da u takvim prilikama izlažemo sami sebi, da malo ko koga sluša i da je konstruktivna diskusija koja bi intelektualno unaprijedila bilo koje od prezentiranih istraživanja, uglavnom izostala. Stresnu dinamiku konferenciji naposljetku je donijelo ono što je najmanje bilo potrebno historijskoj nauci – ispolitizirane idejne prepirke, artikulacija mačo-nacionalnog i ekskluzivističkog diskursa. Ipak, dogmatski pritisak političke idejnosti u progovoru o prošlosti koji je tada, meni lično, zagušio dah, i natjerao me da počnem uobličavati i detektirati tegobe koje iznosim u ovom tekstu, nije došao od eksplicitno izraženog mačo-nacionalizma, već od prekomjernog (zlo)rabljenja pojmova i sintagmi kao što su objektivna i ideološka historiografija, objektivne činjenice, povijesna istina, itd. i tome sl.

Iste noći sam svoj sutrašnji referat na temu Bosanskohercegovačka socio-kulturna politika 1960-ih i početkom 1970-ih – povijesni kontekst izrastanja, očitovanja, značajke, decline nadogradila idućim uvodom: „Prije nego pređem na elaboriranje teme mog referata želim da, referirajući se na jučerašnju diskusiju, istaknem – velik dio historiografije, nastale u modernom dobu, služi utemeljivanju nacionalno-kulturnih, socio-kulturnih i državnih identiteta, i legitimiziranju vladajućih ili novoizrastajućih politika i njihovih eksponenata. Da je tako govori i činjenica historijskog revizionizma koja prati smjenu idejno-političke paradigme na ovim prostorima. Dakle, objektivna historiografija je mit ili ideal, i nijedna historiografija nije lišena idejno-političke osnove. Unutar institucija, koje osniva država kao poslodavac, inteligencija proizvodi diskurs koji služi i utemeljivanju određene kulture pamćenja. U tom smislu historiografi, lingvisti, književni kritičari, književnici su svećenstvo modernog doba jer imaju zadatak proizvesti narativ koji će osvojiti duše i umove nacionalnih, državnih podanika. Stoga je nacionalna ideologija koja se djelomično gradi i historiografijom sredstvo kontrole i manipulacije, homogenizacije i mobilizacije.“

Nekoliko mjeseci kasnije, da provjerim svoj vlastiti puls u vezi osjećaja posvemašnje zasićenosti dogmatskim osvrtima na povijest, otišla sam na predavanje, održano u svečanoj sali Rektorata Univerziteta u Sarajevu, na temu Budućnost države (BiH) i politička odgovornost. Tom prilikom su iznesene konstatacije[6] i postavljena suštinska pitanja koja su me obradovala: „Služi li Bosna i Hercegovina nepovredivosti i dostojanstvu života svojih građana, postoji li osjećaj sigurnosti, je li ostvareno pravo na sreću?“, ali opet se odgovor dominantno sveo na romantizirani narativ o bosanstvu, njegovim neprijateljima i slugama tuđih ideologija koje su predstavljale njegovu negaciju.

I opet sam osjetila dogmatski pritisak na svoju vratnu arteriju.

Progovor o bosanstvu je redovito u povijesti pratio artikulacije bošnjačkog nacionalizma i u tom smislu se može reći da je – idejnost koja Bosnu definira kao potpuno samosvojan, jedinstven povijesni entitet – neodvojiv i sastavni dio bošnjačko-muslimanskog nacionalizma, ali taj progovor nije uvijek bio dogmatski. Dogmatski je postao onda kada su ga preuzele novoizrasle političke strukture unutar bošnjačko-muslimanskog naroda koje su se istovremeno zalagale i za dominaciju principa tripartitnog nacionalnog suvereniteta kao „prirodnog oblika vlasti“, koji je „prirodno podrazumijevao“ da moji vladaju mnome, i za princip građanske BiH koji je opet naglašeno podrazumijevao samo konstitutivne. Onda kada su te strukture postale politički dominantne na malom etnonacionalnom prostoru na kojem je „istina“ o bošnjačko-muslimanskom i bosanskom identitetu zadobila praktičnu funkciju da nacionalni kolektiv, bez obzira na surovu postratnu stvarnost u kojoj nam se pokušava oduzeti pravo na dostojanstvo i sreću, održi u stanju mentalnog ropstva.

Dogmatski je, dakle, postao onda kada je kao ideologija, u uvjetima potpunog raspada bosanskohercegovačkog društvenog bića, sveden samo i isključivo na bošnjačke društvene kantonalne entitete unutar Federacije Bosne i Hercegovine, te kada je proglašen istinom koja cvate na posve autističan, globalno nerelevantan i provincijalan način, te odudara od fragmentirane društvene stvarnosti čije bi jedinstvo trebao podupirati.

Zapravo, kao što je Michael Mann u objašnjenju mračnih strana demokracije pojasnio, taj opasni ispolitizirani nacionalizam je počeo predstavljati izopačenje težnji prema demokraciji, napose zbog toga što se pojam (bosanskohercegovačkog) naroda sveo na pojam (bošnjačke) nacije. U takvim uvjetima nacionalno jedinstvo odnijelo je prevagu nad tipom građanske raznolikosti koja je za bosanskohercegovačku demokratiju ključna.[7]

Ukratko, etnonacionalni princip i banalni bosanski dogmatizam njegovih zagovornika, obogaćen aromom neoosmanizma i religijskom dogmom, a ograničen na minijaturne otoke kantonalnih bošnjačkih društava unutar Federacije davno je odnio prevagu, građanska raznolikost BiH svedena je na svečarsku i jeftinom patetikom natopljenu retoriku.

Historičari, univerzitetski uposlenici, su, usljed apsolutizacije forme koja im je birokratski nametnuta, počeli više ili gotovo samo da brinu o tome da li će ispuniti zadanu kvotu za svoje profesionalno i akademsko napredovanje, tj. kvotu osigurane egzistencije i gajene ambicije – jer svi smo naposljetku samo ljudi – nego o tome da li uopće i kakav uticaj ima njihovo pisanje na društvo i svijet u kojem djeluju. Pomirili smo se sa tim da nas niko ne čita, tim više što smo manje idejno-politički podobni i aktuelni. Zatvorili smo se u svoje male esnafske krugove, unutar kojih se glođemo, i ne upućujemo adekvatan odgovor pritisku izvana. Tješimo se mišlju da svoj intelektualni angažman ipak pohranjujemo u svoje tekstove za neke buduće generacije. Neki od nas su se odrekli intelektualne odgovornosti prema društvu – prihvatili svoju ulogu službenika i činovnika dominantnih političkih struktura – ali ne i svoje autistične i otužne samobitnosti kojom prazno odzvanjaju stečene akademske titule. Historiografija kao intelektualno angažirana društvena djelatnost vene zbog nasrtaja dominantnih političkih i društvenih struktura koje je, zahvaljujući servilnoj, politički i društveno ambicioznoj bošnjačkoj inteligenciji, pretvaraju u dogmu od koje treba zaštiti društvo.

Bilješke

[1.] Friedrich Nietzsche, O korisnosti i štetnosti historije za život, Matica Hrvatska, Zagreb, 2004, 5

[2.] Vjeran Katunarić , Novije teorije o naciji i nacionalizmu, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2003, 22

[3.] Keith Jenkins, Promišljanje historije, Srednja Europa, Zagreb 2008.

[4.] Na Feyerabendove nadahnjujuće postavke me je, naslućujući, na temelju naših razgovora, za kakvim pojašnjenjima i odgovorima tragam, uputio moj radni kolega, dr. Nedim Rabić, kojem ovom prilikom zahvaljujem.

[5.] Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, na čelu sa v.d. direktora dr. Sedadom Bešlijom, a pod pokroviteljstvom uvažene Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

[6.] Npr. kako je poželjna religijska intelektualnost koja će izmaći dogmatskim eklezističkim institucionalnim mehanizmima. U njoj sam prepoznala nagovještaj kritike dominantnog vjerskog dogmatizma koji zapravo banalizuje vjeru i koji je uveliko pružio svoju koprenu i preko znanstvenog diskursa i uselio se, pa i zavladao, unutar sekularnih institucija.

[7.] Michael Mann, „Mračna strana demokracije: Objašnjavanje etničkog čišćenja: Rasprava“; Diskrepancija : studentski časopis za društveno-humanističke teme, Vol. 11 No. 16/17, 2012; https://hrcak.srce.hr/diskrepancija; posljednji put pristupljeno 10.6.2020.

Preneseno s portala www.historiografija.ba