Ivan Lovrenović

Tetjana "Tanja“ Maljarčuk, ukrajinska književnica i novinarka, rođena u Ivano-Frankivsku 1983. godine, živi u Beču. God. 2018. bila je dobitnica nagrade koja se od 1977. dodjeljuje u okviru "Dana njemačke književnosti" u Klagenfurtu i nosi ime austrijske književnice Ingeborg Bachmann (1926-1973). Nagrada za neobjavljene prozne tekstove slovi kao jedna od najvažnijih književnih nagrada na području njemačkog jezika. Nagrada je dotirana s iznosom od 25.000 €.

Maljarčukova je zadnjih godina u bečkim i drugim arhivima prikupljala materijal za roman o holokaustu u Ukrajini, ali je u jednome intervjuu izjavila kako ovaj tekst neće biti u stanju napisati "budući da je rat protiv Ukrajine, pripreman apsurdnim optužbama ruske vlade o nacizmu ukrajinskoga naroda, sve povijesne relacije učinio ništavnima". Ove teme dotiče se i govor koji je autorica održala 28. lipnja 2023. na otvaranju ovogodišnje nagrade "Ingeborg Bachmann" u Klagenfurtu i koji donosimo u prijevodu.

Veoma cijenjene dame i gospodo, drage autorice i autori, draga Ingeborg,

na prvome mjestu zahvaljujem organizatorima najsrdačnije za poziv da ove godine održim govor u povodu književnih dana u Klagenfurtu. Za mene je to velika čast, premda sumnjam da sam ove časti dostojna. Jer smatram sebe slomljenom autoricom, nekadašnjom autoricom, autoricom koja je izgubila povjerenje u literaturu i – još gore – povjerenje u jezik.

Već godinu dana koju se doživljava kao tri vječnosti vodi Rusija brutalni napadački rat protiv moje zemlje. U ovome svijetu bjesne i drugi ratovi, koji isto tako bole i čine čovjeka nijemim, kao što je to činio i svaki drugi rat u prošlosti. Čini mi se kao da traje vječni rat koji boli i čini nijemim i ne prestaje bez obzira kako i koliko mi to željeli. I glavni instrument svih autorica i autora, jezik, koji rađa najljepše pjesme, može služiti i da se njime izdaju komande za ispaljivanje raketa koje ubijaju civile ili za desant oklopnih borbenih vozila. Stoga jezik nije nikada nedužan, mora se, kako je nedavno formulirao jedan moj poznanik pisac iz Konga, sâm biti čist, ako se želi raditi s prljavim jezikom. Ja to, dame i gospodo, nisam, ja nisam čista, jer me spopao strah naočigled jezika koji je u stanju uvjeriti milijune najvećim dijelom miroljubivih građana da su u pravu ubijati druge.

Imam razumijevanja za to kako, izvana gledano, mora apsurdno izgledati moj strah. Može li se pekar bojati brašna? Ili zidar cigle i cementa? U godini 2023. jedna autorica boji se jezika. I stalno se pitam, nije li premalo biti autorica. Može li se literatura sakriti u mnogoznačnosti metafora pred stotinama tisuća žrtava, razrušenih gradova i rastrganih obitelji. Stalno se postavljalo pitanje, da li je naočigled grozote u svijetu još moguća lijepa književnost, je li ona primjerena, opravdana – ili na koncu konca barbarska. Ovo pitanje postavlja se sada i meni sasvim osobno. Ali prije svega pitam se: Ne uzima li se ovdje književnost odveć važnom? Nije li mnogo važnije pitanje, kako onemogućiti da se užas dogodi, nego pitanje, mogu li se nakon užasa još pisati pjesme? Zašto ne tražiti dugme koje bi bilo u stanju isključiti stroj koji u nama i između nas producira nasilje? Možda nam ne bi uopće trebale više pjesme kad bismo našli put da stvorimo svijet bez nasilja.

Ne shvatite mene i moje ogorčenje krivo. Sve u svome životu zahvaljujem literaturi koju sebi zamišljam kao cvat na grani jednog drveta. U jednu ruku on omogućuje razmnožavanje ideja, pa ipak on je prvi koji kod nevremena opada. I u Donbasu je ovoga proljeća cvjetalo drveće. I u napuštenim selima, ispred bombama razrušenih kuća, nad još neotkrivenim masovnim grobnicama. Drvo cvjeta i u trenutku kada vojnik na njegovu korijenju siluje neku djevojku. Drvo koje cvjeta bespomoćno je i nemoćno nasuprot nasilju koje ljudi čine jedni drugima. Poput literature i drvo ostaje nijemi svjedok čija je zadaća stvoriti zrak da možemo disati, da možemo gorjeti kako bismo osjetili toplinu, da postanemo papir kako bismo dalje i iznova pisali lijepe laži koje zovemo nada. Tko smo mi bez naših knjiga, pitam se. A istovremeno, poput pekara koji u svome kruhu otkrije plijesan, prestrašena otkrivam kako i jezik literature može biti pljesniv. Kako je često jezik nasilje opisao kao ljubav, ubojstvo uljepšao kao spasenje, arogantnost prikazao kao dostojanstvo. Kako je često taj isti jezik ubojice, istrebljivače i zlikovce svih mogućih sorti veličao i podcjenjivao. Kako je često literatura bila nesposobna da stvari imenuje onakvima kakve one jesu. I kako često nije dala da žrtve dođu do riječi.

Godine 2018. i sama sam sudjelovala u natječaju za književnu nagradu "Ingeborg Bachmann". Svoj nastup htjela sam posvetiti rumunjsko-švicarskoj autorici Aglaji Veteranyi, ali sam na koncu odustala od toga zbog bojazni da me se ne bi razumjelo. Veteranyi je 1999. sudjelovala na istom natječaju i pri tome doživjela fijasko, bila gotovo ismijana. Rado bih joj kazala kako mi je to žao, ali nje nema više među živima. U svome divnom jezivom tekstu o cirkusu koji je kasnije objavljen kao knjiga pod naslovom Warum das Kind in der Polenta kocht (Zašto dijete kuha palentu) ona je svoj put od nasilja i zloporabe kao i svoju duhovnu ranjivost pretočila u jednu surealnu bajku. Jer iz bitke protiv onih koji nas žele uništiti, proždrijeti, porobiti, kontrolirati i poniziti, vraćamo se uvijek donekle slomljeni. Neki se od toga oporave, neki ne, neki poput Aglaje Veteranyi pričaju bajke i stradaju. Na pitanje u naslovu svoje knjige Veteranyi je ponudila jedan mogući odgovor: Dijete kuha palentu, jer je Bog vrlo gladan. U godini 2023. ovaj mi odgovor nije više dovoljan. Kćerkici moje prijateljice, čiji je muž pao u Bahmutu, ne mogu reći: "Neki gladni bog je uzeo tvoga tatu." Jedan takav odgovor ona ne bi ni prihvatila. Od godinu i pol imam sumnju da odrasli bajke ne pišu i pričaju za djecu, nego za sebe same, jer stoje bespomoćni i uništeni usred realnosti i ne znaju više kuda. I ja danas stojim pred vama bespomoćna, ja, kojoj su oteti jezik i budućnost i nešto slomljena. Jedino što znam, jest: ja ne želim biti više hrana bilo kojim bogovima – ili demonima ili običnim sociopatima koji su bez trunke empatije. Ne želim ih hraniti niti ih se bojati. Moja je želja da oni budu gubitnici, sve te sorte ubojica, istrebljivača i lupeža i da konačno dođe dan, kada ... Ah, Ingeborg, ti znaš što ja mislim.

Da je Ingeborg samo znala kako je dirljivo za jednu Slavenku godine 2023. bilo, kada je u jednome njezinih zadnjih intervjua čitala, da se i ona priznavala Slavenkom. "Pripadam tamo", kazala je, "pripadam tim ljudima". Slaveni su "emotivniji", kazala je, ali što ne znači da bi bili manje u stanju misliti racionalno. Jer to pripada zajedno i mora ići zajedno: najveća racionalnost i sposobnost biti emotivan. Jer tko ima samo mozak a nema srca, nitko je i ništa.

U ovom velikom slavenskom srcu – točnije rečeno: u ovom mome ukrajinskom srcu – leži nažalost i mnogo straha. To je u prirodi jednog od pamtivijeka potlačenog i koloniziranog europskog naroda, čiji je jezik sve do nedavno bio zabranjen. To je u prirodi jedne žene koja je odrasla u skroz naskroz patrijarhalnim okolnostima. To je u prirodi političke zajednice koja je primorana doživjeti jedan agresivni rat i boriti se i umrijeti za svoju egzistenciju. Tri puta biti žrtvom mislim da je za jedan život previše.

Ali premalo za roman.

Roman, o kojem je riječ, ostao je u veljači prošle godine zauvijek nedovršen. On je trebao biti završetak moje književne zaokupljenosti temom holokausta u Ukrajini ili, točnije rečeno: moje okupiranosti temom podrijetla, nasilja i žalosnom cirkulacijom jednoga i drugoga. S četrdeset godina, dva puta rastavljena, više puta preseljavala, često bježala, mislila sam tada da sam najgore ostavila iza sebe. Izborila sebi uski prostor slobode – možda jedan ili dva kvadratna metra. Ponosna da je otac zadnji muškarac u životu koji me je tukao, sjedila sam tri godine u arhivima u Beču i u Ukrajini, namjeravala poći u Ludwigsburg gdje se nalazi Centralno mjesto za istraživanje nacionalsocijalističkih zločina kao i u Varšavu u Muzej poljskih Židova. Pokušaj da se još više oslobodiš tako da se oslobodiš povijesti, a to će reći da neispričano, stravično u toj povijesti pretočiš konačno u riječi, isplatio se. Pa ipak od početka u ovome mome romanu bila je sadržana nemogućnost da može biti završen.

Dopustite mi da još ponešto kažem o tome romanu.

Najprije naslov: Snijeg u mojoj glavi. Zašto snijeg?

Prvo: volim snijeg. Jedva da sam ikada sretnija nego kada pada snijeg. Drugo: snijeg omamljujući pokriva bol i ublažuje šumove. Predstavite si prošlost u kojoj ništa ne boli i nitko iz očaja ne jadikuje. Kada bi postojala takva prošlost, u njoj bi sasvim sigurno bez prestanka padao snijeg. Treće: Bila sam kao opsjednuta idejom, da snijegom mogu ugasiti zgarište nakon vatre koja je na židovski blagdan Pesah 1942. podmetnut u jednom neuglednom zapadnoukrajinskom mjestu.

O ovome požaru saznala sam slučajno. Prema vijesti jednih židovskih novina pojavio se 1947. na logorskom sudu u Föhrenwaldu[1] neki čovjek bez državljanstva imenom Wojt Chuna. U to vrijeme imao je 44 godine, bio je udovac, seljak i – kako se kasnije ispostavilo – jedini preživjeli Židov iz mjesta iz kojeg potječe moja obitelj. Iz susjednih gradova i sela ima u arhivima dovoljno izvještaja očevidaca, memoara preživjelih i čak malih dnevnika. Ali čim se radilo o mjestu, za koje sam tvrdila da ga poznajem kao svoje vlastito tijelo, nedostajala je bilo kakva predaja. Kao dijete tu sam čuvala krave mojih djeda i bake, svuda sam trčala bez nadzora, poznavala svaku ruševinu, svakom blebetalu bila sam sugovornik, pa ipak o jednome štetlu, koji se ovdje nalazio prije ne tako dugog vremena, ni riječi nisam čula. Ljudi žele vjerovati da se genocid morao dogoditi uvijek na nekom drugome mjestu, a ne u tvome vrtu, ne među tvojim susjedima. Naslijeđena kuća, već zapuštena i ruševna, nije moguće da je pripadala nekoj židovskoj obitelji. I ni približno ne dođeš do odgovora na pitanje, je li netko od njih preživio genocid koji je nemoguće da se dogodio ovdje.

Kada sam po prvi put za vrijeme večere sa svojom obitelji načela temu holokausta, otac je pocrvenio i kazao da on tragediju drugih naroda prepušta njima, da on ima sâm dovoljno razloga žaliti za svojima. Njegova majka preživjela je holodomor (kako strašno slično zvuče ove riječi: holokaust – holodomor!), onu od staljinističkog režima umjetno proizvedenu glad – njezina je obitelj umrla od gladi. Moj otac nije antisemit, premda u trenutku kada mi je povikao: "Hoćeš li da plačem? To neću!", pomislila sam da je jedan od takvih. Njega se nije ticao ni Babyn Jar[2] ni logor za istrebljenje Bełżec[3], gdje se vagoni za prijevoz stoke, napunjeni njegovim suseljanima, nisu zadržali više od 15 minuta. Sovjetska svakodnevica, koja je socijalizirala moga oca, bila je skroz naskroz antisemitska, moj otac sam nije poznavao ni jednog jedinog Židova, i nikad mu nitko nije kazao da njegovi antisemitski vicevi nisu bili smiješni. Samo ja. I što smo se češće prepirali, to sam ja upornije tražila tragove i dokaze da njemu ispričam njegovu povijest. Stoga je zadrhtala moja ruka kada sam u bečkom Dokumentacijskom arhivu[4] iz hrpe papira s izvještajima o saslušanju izvadila iskaze Wojta Chunasa. Moj jedini svjedok, moj susjed, moj sudac.

Najprije je u središtu mjesta bio osnovan geto, glasilo je u njegovom iskazu. Onda je iz okružnog grada Kolomeje došla sigurnosna policija, bilo je to u travnju 1942. godine, opkolila geto, prolila gorivo i zapalila. Svi koji su se pokušali spasiti od vatre bili su na mjestu ubijeni ili rastrgani od crnih ovčarskih pasa. Vatra je gorjela osam sati. Sljedećeg dana morao je Wojt Chunas skupljati leševe, bilo ih je preko 1.000. Zamišljam sebi ovaj posao. Zamišljam ovu vatru. Pitam se, kako je onima preživjelima uspjelo ne sačuvati sjećanje na takvu vatru? Kako je samo bilo moguće zaboraviti takvu vatru? Čitala sam iskaz Wojta Chunasa još jednom i još jednom iznova, naučila ga napamet, sada sam znala gdje je bila njegova kuća, i gdje je bila vatra, a onda sam nazvala oca i kazala da sada sve znam, da je bila vatra, velika vatra, da se odasvud mogla vidjeti i da je gorjela osam sati, je li to malo ili mnogo? Kazala sam da posjedujem imena ukrajinskih pomagača, možda će otac poznavati neke od njih, da imam imena sigurnosnih policajaca koji su zapalili vatru, "zamisli", kazala sam ocu, "svi oni su bili iz Beča, iz grada u kojem sada stanujem, tražila sam i našla njihove adrese, sada tamo žive neki drugi ljudi. Našla sam njihove grobove koji će iduće godine biti sravnjeni sa zemljom, jer nitko više ne plaća pravo korištenja grobnica." Jedan od počinitelja zločina je priznao: Tamo je toliko njih pobijeno da onih nekoliko koje je on likvidirao nije igralo nikakvu ulogu. "Tamo" znači "kod nas", objasnila samo ocu. Tamo, kod nas. Samo je mali broj počinitelja zločina bio kažnjen (za koju su kaznu oni kasnije tražili državnu odštetu). "Mesari, bravari i pekari smatrali su se u Ukrajini kao gospodari, došli su k nama i zapalili vatru koja je gorjela osam sati, je li to mnogo ili malo, oče", kazala sam, na što je otac odvratio da sam pobenavila i da ga pustim na miru, jer da na granici Ukrajine stoji 150.000 ruskih vojnika.

Tako se sukobljavaju: literatura i realnost. I svaki puta pobjeđuje realnost, a literatura gubi, jer ona nudi spas pojedincima, a nikada svima zajedno. Ona je lijepa, ali bespomoćna poput šume s cvjetajućim drvećem. Što je ona možda u stanju: dati glas žrtvama u tamnim dolinama, slušati kada vrište i kada šute, jačati ih da ubojice, istrebljivači, zločinci i lupeži, svi oni koji su uvjereni da imaju više prava i da su bolji od ostalih konačno ne mognu zadobiti prevlast. Da, kako Ingeborg kaže, dođe dan kada će ljudske ruke "biti nadarene za ljubav i [...] za dobro" – dan koji će ljudima navijestiti "da će biti oslobođeni prljavštine i svake tegobe, da će se dići u zrak, ići pod vodu [...] da će biti slobodni, da će svi ljudi biti slobodni, oslobođeni i od slobode koju su takvom smatrali."

S njemačkoga preveo Jozo Džambo

[1]      Logor Föhrenwald osnovan je za vrijeme nacionalsocijalizma kao "uzor naselje" za radnike u obližnjim tvornicama naoružanja. Nakon rata služio je kao logor za Židove koji su preživjeli holokaust, za tzv. Displaced Persons. Nakon što su 1957. posljednji židovski stanovnici napustili logor, služio je za smještaj njemačkih bjegunaca i prognanika iz država istočne Europe. God. 1958. naselje je preimenovano u Wadram i danas je dio grada Wolfratshausena u Gornjoj Bavarskoj. (Primj. prev.)

[2]      Babyn Jar, lokacija na području ukrajinskoga grada Kijeva gdje su 29. i 30. rujna 1941. u roku od 48 sati njemačke SS postrojbe likvidirale više od 33.000 židovskih muškaraca, žena i djece, što je bio najveći masakr počinjen nad Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata. (Prim. prev.)

[3]      Bełżec, nacistički logor za istrebljenje u današnjem poljskom vojvodstvu Lublin u kojem je između ožujka i prosinca 1942. likvidirano 434.508 ljudi. (Prim. prev.)

[4]      Dokumentationsarchiv des österreichischen Widerstandes (DÖW) (Dokumentacijski arhiv austrijskog otpora protiv nacionalsocijalizma), osnovan 1963. od stane nekadašnjih boraca protiv nacionalsocijalizma, progonjenih od istoga režima i angažiranih znanstvenika. Sadrži opsežni arhiv, brojne specijalne zbirke i bogati fotoarhiv za povijest nacionalsocijalizma. (Prim. prev.)