Ivan Lovrenović

Ne jednom sam se pitao, zbog čega se u zemljama koje su obilježene katoličanstvom i koje vrlo često provode diskriminirajuće politike prema strancima, manjinama, drugačijim rodnim i inim identitetima, lik i djelo Ivana Pavla II. stoji na posebnom pijedestalu? Njegovu sliku, misao, poruke, može se pronaći na transparentima, prosvjedima, tekstovima koji snažno brane (katoličku) i nacionalnu kulturu od raznih prijetnji koje dolaze onime što se naziva „relativizacijom vrednota“, ili pak opasnostima od migranata, „rodne ideologije“, itd.

Iznenađenje je tim veće, budući da je taj papa vrlo često osuđivao nacionalizam, u Hrvatskoj i BiH je govorio o bratstvu naroda, imao snažne poruke pomirenja… No, ne samo u „njegovoj“ Poljskoj, već ako pomnije promotrite i Internet portale, tekstove koji se zaista mogu obilježiti  populističkima ili suverenističkima ili onima koji snažno zagovaraju kršćansku kulturu i koriste je za distanciranje od drugih, pokojni je papa taj koji drži posebno mjesto u javnome prostoru, ali i srcima njihovih protagonista.

U  posljednje vrijeme, od pojave onoga što se naziva desnim populističkim pokretima, veliki broj znanstvenih radova, prikaza i novinskih članaka u kojima se piše o opasnostima suvremenih  populističkih procesa, žali se da ti pokreti i njihovi vođe zloupotrebljavaju religiju. U tom smislu, možemo primjerice čitati da populisti „kidnapiraju“ (kršćansku) vjeru, „izobličuju“ je, „nepravedno prisvajaju“ te da je, u konačnici, populizam „suprotan vjeri i nauku te je neprijateljski raspoložen prema životu zajednice“, kako se to navodi u Uvodniku časopisa Concilium iz 2021, posvećenog populizmu i religiji. Nekome tko nije toliko upućen u nijanse vjere i nauka, kao ni u povijest različitih teoloških tradicija, kršćanstvo se može pričinjati kao nevina mlada koju zavodi manipulatorski i umješan mladoženja, obučen u elegantno odijelo i obećava joj blistavu budućnost. On joj prilazi, oduzima joj ono što ima i  pretvara je u ono što ona nije.

Je li ova slika nevinosti Crkve i umješnosti populizma istinita? Je li kršćanstvo tek odlična platforma za populiste, ali platforma koja po sebi ne želi biti zahvaćena u populističke zahtjeve za snažnim nacionalnim identitetom čija linija razdvajanja ide kroz etničku i kulturalnu pripadnost te identiteta koji se brane vrednotama za koje se tvrde da su kršćanske? Ili pak u kršćanstvu postoji nešto njemu svojstveno što potiče populiste da ga preuzmu i iskoriste ga za svoje populističke programe?

Ova pitanja tek treba istražiti, budući da većina tekstova o odnosu između populizma i religije raspravljaju o populističkom kidnapiranju religije, tvrdeći da populizam kvari istinsku narav kršćanstva time što inzistira na čvrstim granicama između „nas“ i „njih“ te na granicama između kultura, etničke pripadnosti itd. Korijeni i resursi iz kojeg populisti uzimaju materijal za svoj program uvelike ovisi o njihovom društvenom kontekstu te je, kako je to jedan od najboljih proučavatelja populizma, Jan-Werner Muller, populizam vrlo teško definirati (Što je populizam?, 15). Razlog zbog kojega populisti šire strah od drugoga ovisi o ekonomski, vjerski, kulturalno ili etnički „drugima“, a ti „drugi“ se razlikuju od konteksta do konteksta. Budući da je vrlo teško odrediti ili izreći jedan populistički obrazac, u ovome tekstu ćemo, vrlo ukratko, opisati moguće resurse za populističke programe u našem dijelu Europe, a oni nam dolaze iz samog središta Crkve. Konkretnije, ovi resursi dolaze iz njezina – utjecajnog, ali ne i službenog – učenja: iz učenja Ivana Pavla II. o kulturnom identitetu, patriotizmu, poimanju naroda i domovine.

Kao što sam napisao, odnos između kršćanskih teoloških resursa i uspona populizma nije još dovoljno istražen, zbog čega bi poneki čitatelj mogao biti iznenađen što u kontekstu populističkih programa spominjem upravo Ivana Pavla II. To iznenađenje bi moglo biti još i veće ako uzmemo u obzir da je pokojni papa izričito odbacivao nacionalizam te isključivanje na temelju bilo koje vrste pripadnosti. Sve ovo on je snažno osudio i napao, ponajviše u svojoj posthumno objavljenoj knjizi Sjećanje i identitet. Zbog ovakvoga njegova stava spram nacionalizma, mogli bismo se (opravdano) upitati: „Što to papa ima s usponom populizma?“

Postoje, naime, razne vrste populizama, od onog lijevog, čiji su primjeri politički pokreti i stranke Syriza u Grčkoj i Podemos u Španjolskoj, do njegovih desnih izričaja poput Prawo i Sprawiedliwość (Pravo i pravda) u Poljskoj, FIDESZ u Mađarskoj, AfD i PEGIDA u Njemačkoj, a populizam je i značajka dobroga dijela hrvatskoga civilnoga društva, koji se pojavio posljednjih godina a zalaže se za jasna razgraničenja na temelju rodnoga identiteta, etničkoga identiteta, stava spram migranata, itd.

Budući da se u ovom tekstu kratko bavimo našim kontekstom, usredotočit ćemo se na desne populizme čiji se identitet snažno oslanja na etničku, kulturnu i vjersku pripadnost. Jedan od vodećih hrvatskih teoretičara populizma, riječki filozof Nenad Miščević je u svom tekstu Populizam i nacionalizam iz 2019. godine pisao da međusobna igra između ovih raznih identiteta i pripadnosti ovisi o neposrednom društvenom kontekstu koji, povratno, ovisi o ulozi etničkoga i nacionalnog pripadanja određene države. Tako, primjerice, prema Miščeviću, ako u državi u kojoj se nacionalistička tradicija odbacila zbog njezinih loših povijesnih posljedica, tu neće nastajati populizmi koji su nacionalistički, već će se okrenuti kulturi, vjerskim identitetima ili primjerice suprotnostima između kršćanstva i islama. Takva je, primjerice, situacija u Njemačkoj danas s njezinim populističkim pokretima. No, s druge strane, ako država sadrži otvorenu i neskrivenu nacionalističku tradiciju – što se odnosi na naša područja – njezini populizmi će biti nacionalistički, oslanjat će se na etničke elemente te kulturalne, ali i vjerske običaje koji proizlaze iz etničke pripadnosti.

Desni populizmi ne promiču samo otvoreni nacionalizam. Oni se oslanjaju i na patriotske osjećaje i retoriku. Teologija Ivana Pavla II. snažno je utjecala na teologe u zemljama koje su se borile za nacionalnu neovisnost upravo u ovome smislu razumijevanja patriotizma koji se oslanja na zajedničku nacionalnu kulturu i jezik. Već 1981. godine, u svojoj enciklici Laborem exercens, pokojni papa jasno kaže: „Čovjek svoj najdublji identitet pronalazi u pripadnosti narodu.“ Pojam „naroda“ je najvažniji pojam kojim definira „najdublji čovjekov identitet“, budući da mu on drugamo daje i teološko utemeljenje.

Za Ivana Pavla II., naš narod, nacija, kultura te obitelj, kao primarna skupina u kojoj razvijamo naše identitete, ishode iz naravi Utjelovljenja. Utjelovljenje, po papi, nije utjelovljenje u, kako će on napisati, apstraktnu ljudsku narav, već u konkretnoga čovjeka. Kada govori o utjelovljenju, on još kaže da se ovdje ne bavimo apstraktnim čovjekom već pravim, stvarnim, konkretnim povijesnim čovjekom. Po njemu, konkretnost i povijesnost ljudskoga bića određeni su zajedničkom kulturom, zajedničkom poviješću, zajedničkim jezikom u kojemu se osoba razvija i prima svoj identitet. Na temelju toga, papa razvija teologiju nacije i kulture koja je posve na liniji romantičarske vizije Volksgeista (duha naroda) koji je karakterističan za svaki pojedini narod i domovinu. A na tome duhu temelji se i izgradnja nacionalne države. Kada govori o domovini, on kaže da postoji duboka veza između duhovnog i materijalnog aspekta, između kulture i teritorija. Teritorij koji je silom otet jednoj naciji u određenom smislu postaje zaklinjanje, štoviše, krik upućen „duhu“ same nacije.

Pokojni papa, govoreći iz svoga poljskog iskustva koje je obilježeno prvenstveno programom izgradnje nacionalne države, u prvi plan stavlja pojam patriotizma koji izravno povezuje s duhovnim naslijeđem koje prevladava u oblikovanju određene nacije. On čak patriotizam, što je vrlo neobično i, rekao bih, opasno, povezuje sa samim Isusom za kojega kaže da „njegova  poruka sadrži najdublje elemente teološke vizije domovine i kulture“ (Sjećanje i identitet). S druge strane, u svom nedvosmislenom odbacivanju nacionalizma, Ivan Pavao II. razumije nacionalizam isključivo kao imperijalistički, šovinistički i isključujući projekt. U tom smislu ne možemo ga nazvati nacionalističkim ili pak populističkim papom.

No, kao  što smo vidjeli,  on je vrlo visoko vrednovao pojam domovine, kao i ideju nacije koja je vrlo usko povezana s teritorijem na kojemu nastaje država. On je čak sve te elemente povezao s događajem Utjelovljenja, pružajući teološko utemeljenje ljudskog identiteta na nečemu što je vlasništvo jedne skupine ljudi u našem multikulturalnom svijetu.

Njegovi pojmovi, razrade, teološko utemeljenje nacije i domovine, kulture… pronašli su vrlo plodno tlo u istočnoeuropskim zemljama koje nose snažan katolički pečat, ali se odlikuju i nacionalističkom politikom. Njegova teologija postala je, mogli bismo reći, uzorom na ovome osjetljivom području, a njegovo teološko utemeljenje nacije, naroda i domovine pružilo je municiju mnogim nacionalističkim i populističkim pokretima koji se oslanjaju na pojam „naroda“. No, oni taj narod upravo razumiju kao skupinu ljudi s posebnim značajkama, svojim duhom, koji nosi zasebne vrijednosti, zasebnu vjeru… te sve što ne pripada u takve kategorije, isključuje se iz pojma naroda.

Prije nekoliko godina, Darko Hudelist, hrvatski novinar, napisao je obimnu knjigu o odnosu Katoličke crkve u Hrvatskoj i SFRJ u vremenu u kojemu je došlo do nacionalnoga buđenja u Hrvatskoj (1975-1984). Na stranu Hudelistove nakane da bude znanstven, a nikako da prebaci preko publicističkih (i nacionalističkih) impresija, ta nam je knjiga zapravo zlatni rudnik za proučavanje stavova, motiva, podražaja i teza hrvatskih teologa u vremenu u kojemu dolazi do sve snažnijih zahtjeva, u Crkvi, za izlaskom Hrvatske iz Jugoslavije. Zlatni je to rudnik proučavanja stavova hrvatskih teologa prema nacionalnom pitanju koje je postalo, izgleda, prevladavajuće pitanje Crkve. Primjerice, on će zapisati, upravo na tragu spomenutih papinih izjava, kao i razgovora i  proučavanja brojnih hrvatskih teologa toga razdoblja, riječi svećenika Živka Kustića, koji je bio jedan od najutjecajnijih programskih voditelja nacionalnoga buđenja u Crkvi: „Smatram da kršćanin ne može biti kozmopolit jer je kršćanstvo po samoj svojoj definiciji utjelovljensko, dok kozmopolit nije utjelovljenski, on je samo ideja… Kad sam ja kršten, Isus je u meni postao Hrvatom!“ (Rim, a ne Beograd, 233).

U tom razdoblju dolazi do izgradnje ili pak učvršćenja raznih mitova o kontinuitetu hrvatskoga naroda, o njegovoj bitnoj različitosti od drugih južnoslavenskih naroda i sve se to zaogrće religijskom retorikom. Taj narod, kakav se definirao tih godina, postao je narodom kako ga u neznatnim razlikama imamo i danas – taj narod nije vrijednosno, etnički ili pak politički pluralan, već je jasno moralno i vjerski definiran, te proistječe iz zajedničkog biološkog porijekla. Drugim riječima, pripadnost narodu je nešto što se prenosi biologijom, genima, čime se ideologija nacije pretvara u biološku zadanost.

Uloga Ivana Pavla II. u tom procesu bila je u tome što je toj novoj ideologiji nacije, koja se pomaljala svugdje po Istočnoj Europi, dao religijski i teološki plašt, upravo jasnim i nedvosmislenim govorom da nacija, kao povijesna tvorevina, zapravo pripada najdubljem čovjekovom identitetu.

Lako, prelako se tu upada u jasno definiranje narodā, više ne kao državljanā ili građanā, nego kao onih koji dijele zajedničko biološko porijeklo, u koje je upisana vjera, kultura… što predstavlja snažno pogonsko gorivo za populističke pokrete. No, što je s onima koji ne dijele takvo porijeklo i te vrijednosti?

www.polis.ba