Ivan Lovrenović

U izdanju Frakturine nakladničke kuće Bodoni (Zagreb) objavljen je roman U sjeni fantoma. Prvu verziju romana objavio je Gojko Tešić u izdanju beogradskoga Službenog glasnika 2022. godine. Izdanje Bodonija, koje je uredila Sanja Jovičić, autor je znatno proširio i djelomično kompozicijski preradio.

Pogovor knjizi napisao je Drago Bojić.

Drago Bojić

O ČEŽNJI, BOLI I NEPRIPADANJU

Ivan Jablanović, rođen 1914., svršeni filozof, uzoran činovnik, pažljiv muž i nježan otac dvaju sinova, čovjek “karaktera čvrstog, vesele prirode, okretan i bistar, tačan i disciplinovan”, kako ga je opisao nadređeni oficir nakon vojne vježbe 1938. godine, odazivao se na mobilizacije, i u Kraljevini Jugoslaviji i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Društven čovjek, primjeran građanin, obrazovan i načitan, pouzdan i staložen, nakon što tri godine nije oblačio vojničku uniformu, odazvat će se u prvim danima svibnja 1945. na poziv endehazijskih vlasti na povlačenje hrvatske vojske i civila prema austrijskoj granici, uvjeren da će se brzo vratiti svojoj mladoj supruzi i dvojici malih sinova. No, bit će to njegova posljednja mobilizacija s koje se neće vratiti niti će njegova obitelj ikada saznati kako je i gdje završio svoj život. Nestao je, ali će nastaviti živjeti u čežnjama i nadama najbližih. Pretvorit će se u fantoma u čijoj će sjeni odrastati, živjeti i ostarjeti njegov sin Josip Jablanović, “baštinik kućnih papira i vlasnik uspomena”, razapet između čežnje za ocem i nemogućnosti da razumije motive i razloge očeve pogubne odluke. “Vlasnik uspomena” Josip Jablanović zbog očeva će grijeha cijeli život biti obilježen, ali ga se neće odreći niti će ga ikad zanijekati. A sve i kad bi htio, to ne bi bilo moguće, jer fantomi žive onoliko dugo koliko živi sjećanje na njih.

Tako bi se ukratko mogao prepričati novi roman Ivana Lovrenovića U sjeni fantoma. Ali bilo bi to prilično šturo i time bismo okrnjili bogatstvo romana i široki dijapazon tema koje zahvaća. Roman U sjeni fantoma zahvaća puno šire i puno dublje, i otvara mnoga pitanja. Sve su to odreda teška pitanja na koja nije moguće dati jednostavne i jednoznačne odgovore: pitanja odgovornosti i krivnje, sjećanja i zlopamćenja, opraštanja i osvete, tabua i šutnje, ljubavi i mržnje, zla i dobra, nade i očaja. Da bismo bar donekle razumjeli slojevitosti i mnogoznačnosti ovog romana, živote i sudbine njegovih aktera, potrebno ga je sagledati iz više perspektiva.

Njemački književnik Klaus Mann (1906. – 1949.) u autobiografiji Prekretnica, pisanoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, pod datumom 21. travnja 1942. godine, nakon što su saveznici bombardirali Tokio i Lübeck, pri čemu su nastradala nevina djeca i civili, razrušene mnoge crkve, hramovi, bolnice, kazališta..., ispisuje sljedeće riječi: “Ali kakva korist od pobjede nad nacističkim režimom ako se pobjednici zaraze nacističkim duhom? U borbi protiv krajnje brutalnosti, brutalna su sredstva i primjerena ili čak neophodna. Međutim, takvima se sredstvima treba koristiti i akceptirati ih s grižnjom savjesti. Neprijateljeva beskrupuloznost ne smije i nas učiniti beskrupuloznima. Opasnost zaraze! Budimo na oprezu!” Klaus je odobravao sve “što Hitlera oslabljuje i pridonosi njegovom porazu”, uključujući i bombardiranja gradova, ali je smatrao da se saveznici ne bi smjeli zaraziti “nacističkim duhom” i postati brutalni kao i nacisti, jer bi se time izbrisala razlika između njih.

Klaus je ove riječi zapisao tri godine prije završetka Drugog svjetskog rata, sluteći što bi se moglo dogoditi na njegovu kraju. Njegov strah pokazao se utemeljenim jer su pobjednici upravo u završnom činu rata diljem svijeta počinili stravične zločine i u osvetničkom bijesu pobili milijune ljudi i razrušili stotine gradova. Izuzmemo li apokaliptične prizore japanskih gradova Hirošime i Nagasakija, na koje su američke vojne snage bacile atomsku bombu, najgore su prošli gradovi i njihovi stanovnici, najvećim dijelom civili, žene i djeca, u Njemačkoj. Neki su gradovi bili sravnjeni sa zemljom.

O onome što se događalo posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata i na njegovu samom kraju, pobjednička je strana uglavnom šutjela, uvjerena da “cilj opravdava sredstva”, da je u borbi protiv nacista i fašista dopušteno koristiti sva sredstva te da pritom nije sporno ni ubijanje ratnih zarobljenika, civila i nevinih ljudi. Pobjednici u ratu svoje su zločine pravdali nužnošću potpunog zatiranja ideologija koje su dovele do rata. Šutnja o zločinima pobjednika nije bila slučaj samo u totalitarnim i diktatorskim režimima koji su i nakon rata nastavili progoniti ratne neprijatelje i ideološke neistomišljenike, njihovu djecu i članove obitelji, ona je jednako bila prisutna i u demokratskim društvima.

U potresnom i uznemirujućem eseju “Zračni rat i književnost”, objavljenom prvi put 1999. u izdavačkoj kući Fischer Taschenbuch Verlag (Frankfurt na Majni), njemački pisac Winfried Georg Sebald (1944. – 2001.) kritički se osvrće na šutnju o razaranjima njemačkih gradova koncem Drugog svjetskog rata. O zastrašujućim bombardiranjima gradova i stradanjima civila, žena, djece, maloljetnika, starih ljudi, šutjeli su u Njemačkoj svi – političari, povjesničari, inteligencija, uključujući i književnike. Odnos Nijemaca prema vlastitim stradanjima ovako opisuje Sebald: “Istinsko stanje materijalnog i moralnog uništenja u kojemu se nalazila cijela zemlja nije se, prema prešutno donesenom i od svih strana prihvaćenome sporazumu, smjelo opisati. Najmračniji aspekti završnog čina razaranja koje je doživjela velika većina njemačkog stanovništva tako su ostali sramotna obiteljska tajna, opterećena nekom vrstom tabua, koju se nije moglo priznati ni samome sebi.”

Slično je bilo i sa stradanjima ljudi, najvećim dijelom Hrvata, ali i muslimana (današnjih Bošnjaka), Slovenaca, Crnogoraca, Srba, koje su koncem rata, u svibnju 1945. godine, britanski oficiri izručili Jugoslavenskoj narodnoj armiji kod austrijskog gradića Bleiburga. U marševima smrti, od austrijsko-slovenske granice sve do istočnih i južnih granica Jugoslavije, brutalno su pobijeni, bez suđenja i utvrđivanja pojedinačne krivnje i odgovornosti, deseci tisuća ustaša, domobrana, belogardejaca, srpskih i crnogorskih četnika, nedićevaca, ali i civila – djece, maloljetnika, žena. O tome se za vrijeme komunističke Jugoslavije nije smjelo govoriti. Svi oni koji su izravno ili neizravno pogođeni tragedijom i traumom Bleiburga bili su u javnosti stigmatizirani kao neprijatelji vlasti, konstantno praćeni i špijunirani.

I dok su jugoslavenske vlasti tabuizirale stradanja ljudi na blajburškim marševima smrti, prikrivale, umanjivale i opravdavale zločine, hrvatska emigracija u slobodnim i demokratskim zemljama Zapada istodobno je gradila nacionalni mit o Križnom putu hrvatskog naroda na Bleiburgu, koji će devedesetih godina, nakon raspada Jugoslavije, prihvatiti svi – i vlast, i Crkva, i narod. To će onemogućiti kritičko sagledavanje onoga što se dogodilo za vrijeme Drugog svjetskog rata i na njegovu završetku. Otada će se o Bleiburgu, kad je riječ o službenoj hrvatskoj historiografiji, govoriti i pisati uglavnom u hagiografskom i autoviktimološkom ključu bez kritičke distance prema ustaškom režimu koji je počinio stravične zločine nad pripadnicima drugih naroda – Srbima, Židovima, Romima – ali i nad članovima vlastita naroda koji nisu podržavali taj režim. Takvoj nacionalnoj i političkoj atmosferi pogodovali su i ratovi na području Jugoslavije devedesetih godina koji su oživjeli stara neprijateljstva i potpirivali nove osvete.

Kad je riječ o Bleiburgu, ni Katolička crkva u hrvatskom narodu nije se ispravno postavila prema tom bolnom, traumatičnom i neuralgičnom dijelu povijesti. I Crkva se, uz rijetke izuzetke, priklonila nacionalnim i mitologiziranim interpretacijama blajburškog Križnog puta, i tako doprinijela tome da se o Bleiburgu govori isključivo iz perspektive “nevinog stradanja”, a rijetko o onome što je dovelo do Bleiburga. Tako je Bleiburg, simbol nacionalne, obiteljske i uopće ljudske patnje zloupotrijebljen za nacionalne, političke i crkvene interese.

Među rijetkima koji su o Bleiburgu devedesetih godina pisali s kritičkom distancom i prema ustaškom režimu i prema jugoslavenskom komunističkom jednoumlju bio je Ivan Lovrenović, i sam sudbinski upleten u tu veliku ljudsku, obiteljsku, nacionalnu i transgeneracijsku tragediju.

Već 1995. godine Lovrenović ukazuje na pogrešan odnos prema Bleiburgu u hrvatskoj političkoj i crkvenoj javnosti: “Bleiburg jest velika i važna hrvatska tema. Ali njezino političko ritualiziranje samo može dalje umrtvljivati ionako uspavane kritičke reflekse u tzv. kolektivnoj svijesti. Jeste li primijetili da ni u jednom od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje – pitanje uzroka! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime odveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj ‘cvijet i snaga naroda’, nađe u takvoj strašnoj situaciji – bukvalno u redu za klanje!” Lovrenović je u proteklih trideset godina objavio nekoliko temeljnih tekstova o temi Bleiburg, skupljenih u knjizi eseja Pripadati i ne pripadati (Ex libris, Rijeka, 2021.), ukazujući na pogrešne interpretacije velike hrvatske kolektivne traume za koju najveću odgovornost snose ustaške vlasti koje su vlastiti narod perfidno zavele i poslale u smrt.

Novi Lovrenovićev roman U sjeni fantoma – prethodno objavljen u Beogradu (Službeni glasnik, Beograd, 2022.), koji sad u drugom i proširenom izdanju objavljuje izdavačka kuća Fraktura iz Zaprešića – posvećen je upravo tragediji Bleiburga. Fantom Ivan Jablanović pripovjedačev je otac koji je nestao na blajburškim marševima smrti i za kojeg se nikad nije saznalo gdje je i kako završio život. S tom obiteljskom traumom “baštinik sjećanja” Josip Jablanović morao se susresti kao dijete i cijeli je život nositi u sebi i sa sobom. Odrastanje bez oca već je po sebi težak nedostatak, a svijest o tome da je otac bio na ustaškoj strani – da je nosio uniformu koja je bila “biljeg propasti, sramote i krivnje, pojedinačne i zajedničke”, ostavila je duboke tragove u duši dječaka i mladića koji će se svojom i obiteljskom traumom ozbiljnije početi baviti u odrasloj dobi i njoj posvetiti praktično cijeli život. Usporedno s odrastanjem, sve će više sumnjati u usmenu kućnu predaju i tragati za istinom u knjigama i u Historiji. Ali je ni tamo neće naći: “Istinu se ne može naći, pa ni doživjeti” jer se autorovo “već sve desilo, prije njega, upravljajući svime njegovim i poslije, za takozvanog njegova života”.

Fantom u život Josipa Jablanovića ulazi na misteriozan način preko majčinih i obiteljskih razgovora dok je ovaj bio dijete i kad nije mogao shvatiti ni značenje riječi koje su se potajno i potiho izgovarale u kući – “Slovenija”, “povlačenje”, “Austrija”, “Maribor” itd., ni satiruće posljedice koje je fantomova sudbina imala za njegovu obitelj. Riječ Bleiburg pojavit će se tek poslije, u odrasloj dobi kao “knjiško-publicistički unos i politički tabu”.

Fantomov sin Josip Jablanović, po prirodi povučen i tih dječak, koji je rastao “uz jako didovo kolino”, već će u prvim razredima osnovne škole osjetiti da je označen i da se ne može uklopiti u dominantno raspoloženje društva koje je preko obrazovnog sustava proklamiralo ideje “novoga svijeta i novoga čovjeka” i u tom duhu indoktriniralo djecu i mlade. Osjećaj nepripadanja pratit će ga i poslije, u gimnazijskim i studentskim danima, zapravo cijeli život. “Baštinik sjećanja” povlačit će se u sebe, izbjegavati suvišne kontakte, i živjeti svoj život u sjeni fantoma.

Josip Jablanović odrastao je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji u kojoj se nije prigonilo u molitvi i pobožnosti, jer je rad bio na prvom mjestu, ali su se obdržavali crkveni propisi i vjerski običaji. U crkvu se išlo redovito, primali su se sakramenti, a Josip Jablanović u dječjoj je dobi bio i ministrant. Odlazak u Zagreb promijenit će Jablanovićev odnos prema vjeri i Crkvi. Već nakon prvog razreda gimnazije počinje doživljavati da mu “Crkva postaje zamorna” i da tu dolazi “samo po dužnosti i rutini”. Shvaća da je “sposobnost vjerovanja najprije stvar dara”, i da ga on naprosto nema. Vjeru će zamijeniti “vedra skepsa”, ali će “ostati sklonost i potreba za duhovnim i zakleta vjernost svijetu iz kojega je niknuo, i sretna i fatalna”.

Još je nešto snažno obilježilo život Josipa Jablanovića. To su tri grada – V., Zagreb i Jajce – njegova intimna geografija i topografija u koju stane sve ono najvažnije što se dogodilo u njegovu životu. Na prvom mjestu V., u kojem je proveo djetinjstvo i u koji se vratio nakon završenog studija u Zagrebu, zavjetovan svome bosanskom zavičaju. Drugi je grad Zagreb, koji ga je intelektualno formirao. Treći je Jajce kao važan topos u obiteljskoj povijesti. Oko ta tri grada spleten je sav njegov fatum i fatum njegove obitelji, sva njegova najintenzivnija intima.

Pitanja i sumnje koje su razdirale Josipa Jablanovića nisu bile njegova jedina muka. Pratit će ga i nevolje s vlastima i tajnom policijom. S tim će se prvi put susresti već u studentskim danima, a poslije će, već u zreloj dobi i punom životnom stvarateljskom zamahu, zaglaviti i u zatvoru, zbog toga što je “ustaški sin”. Takva gorka iskustva dodatno su pojačavala osjećaj nepripadanja, ali istodobno i podsjećala Josipa Jablanovića da će trajno živjeti u sjeni fantoma.

Kako se od onoga što nas se životno tiče, što nas svakodnevno prati, boli, uznemiruje, ne može pobjeći, i Josip Jablanović morao se uhvatiti u koštac s temeljnim događajima fantomova života. Trebalo je puno napora i truda da se probudi pamćenje, da se provjere sjećanja, da se slijede svi tragovi koji bi mogli pomoći u sklapanju mozaika jedne tragične ljudske sudbine koja je uza se vezala i svoje najbliže. Zbog toga će “baštinik sjećanja” pri pisanju romana koristiti sve što mu je dostupno – vlastita pamćenja, usmenu kućnu predaju, ljetopis župe, druge izvore i dokumente, i pritom ostati tvrdo nepovjerljiv i kritičan i prema velikim (službenim, režimskim) i prema malim (osobnim, obiteljskim) historijama.

Iako je u romanu ponajprije riječ o pripovjedačevu pokušaju da istraži, spozna i razumije motive života i djelovanja fantoma, “baštinik sjećanja” piše i o tragičnim životima drugih ljudi koji su u mračnim i opasnim vremenima morali donositi teške odluke koje su sudbinski utjecale na njihov život i život njihovih bližnjih. Te odluke, svrstavanje na jednu ili drugu stranu u ratu koji je u malim i mješovitim sredinama često poprimao oblike nacionalnih i vjerskih razračunavanja, unosile su razdore i među najbliže, pucali su obiteljski i prijateljski odnosi, neki i nepovratno. Sve to pripovjedač opisuje sa suptilnom empatijom za male i obične ljude koje su povijest i vrtlog rata stavili pred odluke koje su nadilazile njihovu mogućnost sagledavanja i shvaćanja onoga što ih je neočekivano snašlo.

Pripovjedač nimalo ne umanjuje zablude vlastita obiteljskog, zavičajnog, narodnog kolektiviteta. Josip Jablanović moralnu letvicu najviše podiže upravo ondje gdje je riječ o njegovima, odlučno i nepopustljivo. Rijetki su doista ljudi, uključujući i pisce, koji su tako kritični prema “našem zlu” i tako empatični prema “tuđoj patnji”. O tome u zborniku radova Djelo, objavljenom u Tešnju 2019. godine, a posvećenom 75. godišnjici Lovrenovićeva rođenja, bosanski franjevac i teolog fra Ivan Šarčević u tekstu “Naše zlo i tuđe žrtve. Lovrenovićeva katabaza u etičkom suočavanju s prošlošću” kaže sljedeće: “Lovrenović silazi nad pakao ljudskog zla preko našeg/svoga zločina. Sa svom oštrinom postavlja pitanje vlastite/naše krivnje i odgovornosti, posebice za Bleiburg, za bolno mjesto koje se želi kanonizirati kao neosporno mjesto hrvatske kolektivne nevine žrtve.”

Autor romana U sjeni fantoma ne svrstava se ni uz kakve ideologije, ni uz kakvu “bolju i goru stranu historije”, i uspijeva se sačuvati od “vrhovnog grijeha – od suđenja i presuđivanja”, jer to nije i ne može biti zadaća literature. Lovrenović jasno osuđuje ustašku ideologiju, ali je kritičan i prema onoj pobjedničkoj koja nije dopuštala nikakvu kritiku jer se ponašala, da se poslužimo riječima književnika Mirka Kovača (1938. – 2013.) iz njegova romana Vrata od utrobe, prema sljedećem obrascu – “što mi moramo biti dobri, ako je naša ideja pozitivna”.

Lovrenović je, kako primjećuje beogradska književna kritičarka i esejistica Ljiljana Šop pišući o njegovu romanu Nestali u stoljeću (Synopsis i Fraktura, 2013.) u eseju “Veliki europski roman sa epicentrom u Bosni”, objavljenom u zborniku radova Djelo, “istovremeno i borac protiv selektivnog pamćenja, i pouzdan u odabiru pamćenja onoga što je bitno za istinu, a ne korisno suprotstavljenim stranama, a takvog svedoka samo može poželeti vlasnik budućnosti koji ne bi da potroši život na aveti i laži prošlosti”. Ove su riječi primjenjive i na Lovrenovićev roman U sjeni fantoma, u kojem autor nijednog trenutka ne skreće s puta traganja za istinom, ni onda kad je ta istina opora i nepodnošljiva.

Dijelovi romana koji su potpisniku ovih redaka najviše prirasli srcu posvećeni su majci. “Baštinika uspomena” svaki bi put “obuzimala ljutnja” kad bi slušao majčinu priču o povlačenju, i u tim se trenucima “sva nježnost i razumijevanje okretalo prema majci i njezinoj sudbini”. Jer “baštiniku sjećanja” bilo je posve jasno da “nisu junaci ovi bijedni gubitnici, koji su to bili od samoga početka kad su se svrstali uz mračnoga vođu i njegov režim s onu stranu dobra i razuma”. Ovako o bolima i mukama majki piše “baštinik uspomena”: “Ako ima junaka u žalosnoj ovoj hrvatskoj priči, to su ove majke što su ostavljene bez igdje ičega, same sa svojim bolom, da pronalaze način da žive, poslije svega, u tvrdoj stvarnosti nesklonoga svijeta i dižu svoju siročad kako najbolje znaju i umiju, ne nadajući se nikada više ni jednome jedinom danu sreće i zadovoljstva.”

Sarajevski profesor književnosti Enver Kazaz Lovrenovićevo književno stvaralaštvo označava kao “poetiku boli” i pritom naglašava upravo “žensku stranu historije” koja je prepuna boli. Citirat ćemo ovdje nekoliko rečenica iz Kazazova teksta “Ivan Lovrenović – pisac estetskih uzleta i hroničar društvenog poraza” iz već spomenutog zbornika radova Djelo: “Lovrenović zvaničnoj historiografskoj istini o ratu suprotstavlja žensku, majčinsku stranu historije bola. Iz nje, te ženske i majčinske perspektive, uz bol izbijaju patnja i nikad uslišena, zaludna nada, a to stvara novi etički reflektor koji do srži osvjetljava aetičnost povijesnog terora i društvenog identiteta utemeljenog na historiografskom znanju.”

Lovrenović i u ovom romanu demonstrira veliko literarno majstorstvo, u jezičnom, semantičkom, stilskom, strukturalnom smislu. Kombiniranje različitih žanrova, jezičnih izraza, vremenskih razdoblja daje romanu unutarnju dinamiku u koju se potpuno uklapaju i suhi faktografski dijelovi romana. Pomno biranje riječi, suptilno građenje i povezivanje rečenica, kojima se ne može ništa ni oduzeti ni dodati, pripada samom vrhu literarnog umijeća. A što tek reći za pripovjedačeve metafore i slike koje čitatelja ponekad ugriju i raznježe, ponekad zaprepaste i slede, ponekad rastuže i razgnjeve, ponekad razvedre i razgale, ali svaki put omađijaju i fasciniraju misaonom dubinom, stvaralačkom svježinom i jezičnom ljepotom.

Lovrenovićev roman U sjeni fantoma dragocjeno je književno djelo, impresivan primjer spisateljskog umijeća i intelektualne etičnosti. Može ga se čitati kao autorovu ispovijest u kojoj opisuje svijet intimnih uspomena i trauma, kao memoar posvećen obiteljskoj tragediji, kao povijesni roman koji zaokružuje vremensko razdoblje čitavog jednog stoljeća, stoljeća obilježenog sukobima ideologija i ratovima u kojima su živote izgubili milijuni ljudi.

Na koncu, ali ne manje važno, ovaj roman može se razumjeti i kao hommage svim ljudima koje je žrvanj historije samljeo, učinio ih nestalima i nevidljivima, ali još više članovima njihovih obitelji koji su se morali suočiti s dvostrukom boli: na jednoj strani s neizmjernom čežnjom zbog nestanka dragih ljudi, a na drugoj s društvenom stigmatizacijom i marginalizacijom.

Lovrenović je vrhunski majstor pera kad je riječ o književnim, ali i esejističkim, publicističkim i putopisnim tekstovima. Roman U sjeni fantoma pravi je intelektualni užitak i spada u grupu najvećih književnih ostvarenja na južnoslavenskom jezičnom području. Takvi romani ne mogu ni nastati odjedanput, nego nastaju desetljećima, i kako i sam autor zaključuje, ostaju nedovršeni.