Ivan Lovrenović

Među ostacima kućne biblioteke koji su, zahvaljujući bizarnim okolnostima i dobrim ljudima, preživjeli grbavičku katastrofu 1992-96, ostala su čitava i tri toma Solženjicinova  Arhipelaga Gulag, te najstrašnije i najvažnije knjige XX stoljeća (izdavač: Rad, Beograd, 1988, prevodilac: Vidak Rajković, urednik: Jovica Aćin). Na titularnoj stranici, desno ispod naslova, crnom tintom i lijepom, ispisanom ćirilicom, stoji posveta, jedna od najdražih koju imam sačuvanu: Ivanu Lovrenoviću za sve što je učinio za Arhipelag na srpskohrvatskom – Vidak Rajković. 

Kada se nekoga maglenog dana podjesen 1986. na vratima moje kancelarije u Veselinu Masleši pojavio čovjek s malim crnim kuferom, u prvom trenu sam se uplašio da nije kakav trgovački putnik, galanterist, koji će sad početi svoju dosadnu ariju... Ne bih se iznenadio: u moju sobu moglo se pravo s hodnika, mimo službenih sekretarica i bez ikakve najave, takoreći – s ulice. Uljudno i tiho zamolio je mojih deset minuta zbog nečega „što će me sigurno zanimati“, te se predstavio: Vidak Rajković, stručni saradnik u Centralnoj narodnoj biblioteci na Cetinju. Koncizno i sabrano iznio mi je razlog svojega dolaska: nakon godinā strpljivoga rada dovršio je prijevod Arhipelaga Gulag, s ruskoga jezika a konzultirajući francusko izdanje. Više puta je kontrolirao cijeli tekst, otklonio sve greške, i sad je sve spremno za štampu. Nikomu do ovoga časa rukopis nije pokazivao, niti itko zna za njegov rad, „tako je bilo neophodno, vi sigurno razumijete zbog kakvih već opasnosti“. U Sarajevo je doputovao samo zbog ovoga, u Maslešu je došao ravno iz hotela, a poslije podne će natrag na Cetinje, na posao.

Sve je bilo čudno, pobuđivalo sumnju i nevjericu. Znao sam sve što se moglo znati o neuspjelim pokušajima da se Arhipelag Gulag objavi u Jugoslaviji, legendarni Omer Lakomica iz riječkoga Keršovanija bio je nekoliko godina ranije u tome spriječen s najvišega mjesta (navodno je sam Brežnjev zaprijetio da će taj čin grdno pokvariti odnose Moskve i Beograda), a ovaj čovjek što sada sjedi preda mnom kao da je pao niotkud. Niti sam za njegovo ime ikada čuo, ni među prevodiocima ni među autorima, niti mi je jasno kako se, sa svojega dalekog Cetinja, odlučio baš za ovu kuću i baš za moja vrata... Kad sam ga upitao za ovo zadnje, rekao mi je spremno i uz jedva vidljiv samouvjereni smiješak: pratim ja i vaš autorski rad i rad ove kuće, a nekako mi je najdraže da ovo izađe u Sarajevu... I dalje sumnjičav, da bih se osigurao, govorim mu kako sam za Arhipelag svakako zainteresiran, tko ne bi bio, ali da ću mu moći nešto određenije reći tek kad mi pošalje rukopis i kada ga pročitam. (Već sam se bio nagledao svakakvih megalomanskih a polupismenih sočinjenija, pa tu odbojnost nikako nisam mogao otjerati ni u ovom trenutku, iako sam osjećao kako me, i protiv moje volje, tajanstveni Cetinjanin sve više otapa nekom osebujnom kombinacijom zatajnosti i čvrstoće, skromnosti i samosvjesnosti). I tada je uslijedio šok. Ovlaš pokazavši rukom na kufer pokraj sebe, Rajković kaže: rukopis je ovdje, naravno da ga morate najprije pročitati, zato sam ga i donio. „Kompletan?“, pitam. „Cio“, odgovara on, i pruža mi kufer. „Unutra vam je moja adresa, ima i telefon, ali to mi je na poslu, a tamo ne bih baš volio da me zovete, to samo za prijeku potrebu“, dodaje. 

Uzbuđen i znatiželjan, ponio sam Rajkovićev kufer kući, ipak još uvijek ne vjerujući da iz tako anonimne i nereferentne radionice može izaći dobar i propisno zgotovljen tekst, pogotovo takva monstrum-proza kakav je Arhipelag. 

Dotada smo, naravno, bili pročitali sve Solženjicinovo što nam je bilo dostupno: staro, prvo izdanje Jednoga dana Ivana Denisoviča, Odjel za rak, U prvom krugu, Avgust 1914, a iz sjećanja ovih dana izvlačimo trenutak (posve izgubljen u vremenu, datumski neodredljiv) kada nam je neko od poznanika doturio prvu knjigu Arhipelaga na ruskom. Smjeli smo je zadržati samo 48 sati, i kroz to vrijeme Vera ga je brzinski iščitavala te meni, nevještu u ruskome, sistematski prepričavala glavne motive... Desetljećima kasnije, u eri interneta, uhvatim se kako na web-karti Gulaga slijedim topografiju užasa; sve je to „izašlo“ iz Solženjicina.

Da ne duljim: Rajkovićev prevodilački posao pokazao se sjajno obavljenim: u materijalno-faktografskom smislu veoma skrupulozan i točan, jezično tečan i priređivački bez propusta, sav izveden u voluminoznoj i sjetnoj kantileni moćne crnogorske ijekavice.

Pisao sam na Cetinje da sam, lično, oduševljen i zahvalan, a da mi sada predstoji neizvjestan posao da projekt bude prihvaćen. Prvo redakcija i uprava OUR-a, zatim tzv. „redakcijski odbor“ (prva stepenica idejne provjere), pa uprava kuće (zvalo se to SOUR – „složena organizacija udruženog rada“, kardeljevsko jalovo savršenstvo od komplicirane i trome piramidalne strukture), a na kraju – „izdavački savjet“, tijelo odgovorno „društvu“ (tj. Partiji) za idejnu ispravnost izdavačkoga programa u cjelini. 

U dogovoru s direktorom izdavačkoga OUR-a Rankom Mijatovićem, koji je, ne zamarajući se književnom i historijskom vrijednošću Arhipelaga, odlično osjetio mogućnost da to bude i veliki poslovni uspjeh, dao sam se na pribavljanje prava. Mnogo lakše i brže nego što sam očekivao, na moja pisma u Pariz, u agenciju YMCA-PRESS koja je zastupala Solženjicina (11, rue de la Montagne-Ste-Geneviève, sjećam se i sad), stigao je potvrdan i financijski vrlo povoljan odgovor. No, znajući da su mršavi izgledi na „prolaz“ u kući, a da se na Arhipelag, taj Inferno XX stoljeća, u nas opet ne moradne čekati godinama, sklopio sam prijateljski dogovor s Jovicom Aćinom, urednikom u beogradskoj izdavačkoj kući Rad, da se sav posao prenese njima ako kod nas propadne. O svemu sam obavijestio i Rajkovića i privolio ga na tu soluciju, iako mu nije bilo najdraže, između ostaloga i zato što mu je bilo stalo do izvornosti jezika, a logično je pretpostavljao da će beogradski izdavač vjerojatno tražiti ekaviziranje teksta. 

Trenutak je bio paradoksalan: svima koji su gledali barem malo preko plota, bilo je jasno da je prošlo vrijeme kada su događaji, kakav je izdavanje Arhipelaga Gulag, bili subverzivni i mogli ugroziti sistem, nego da mu sada mogu biti još i od koristi kao odlična a „besplatna“ demokratska legitimacija. Istovremeno, međutim, pravovjernička ideološka inercija u Bosni i u Sarajevu je još uvijek bila od svega toga jača. Prvo je zaškripalo u samoj redakciji. Tu su, osim mene, odlučivali direktor Mijatović, profesor Abdulah Šarčević kao vanjski urednik renomirane  filozofske biblioteke Logos, urednici Mira Čengić, Milosav Popadić, Mile Pešorda i Izet Sarajlić. Atmosfera je bila nemila, razgovaralo se stegnuto, neiskreno, glasovi posljednje dvojice iz različitih razloga bili su negativni, ali stvar je nakon nekoliko dugih sastanaka ipak mogla biti proslijeđena dalje. A tu je i zapela. Između uprave firme, vodstva izdavačkoga savjeta i vrha Partije u takvim stvarima komunikacija bila je uvijek brza i efikasna. Saznao sam mnogo kasnije da je odluka donesena odmah, još dok smo se u redakciji trošili u beskrajnim i mučnim debatama. Tadašnji partijski šef Bosne i Hercegovine, danas potpuno zaboravljeni Milan Uzelac, prestravljen mogućnošću da se pojavi Arhipelag Gulag u Sarajevu, kruto je obavezao na njegovo zaustavljanje i upravu  kuće, što nije bilo teško, jer su u njoj sjedili klimavci i intelektualni pigmeji, i predsjednika izdavačkog savjeta, što jest bilo žalosno, jer je predsjednik bio nitko drugi do profesor Fuad Muhić, jedan od najlucidnijih bosanskih intelektualaca druge polovice XX stoljeća i čovjek koji je o staljinskome totalitarizmu znao sve što se moglo znati. 

Tako je Rajkovićev kufer, ipak, morao iz Sarajeva otputovati u Beograd. 

Odlično znajući što imaju u rukama, ljudi iz Rada su ozbiljno prionuli na posao i znalački pripremili Arhipelag za štampu, naravno u ekavskoj verziji. Prvo izdanje išlo je u cijelih 10.000 primjeraka! Na predstavljanju u Beogradu bilo je pretijesno za mnogobrojne novinare i sve zainteresirane. Tekst recenzije, koji sam na Aćinovo traženje napisao i na tom predstavljanju pročitao, nestao mi je netragom, kao i toliki drugi, predratni. Na predstavljanju bio je, naravno, i prevodilac. Načinio je gestu, koja je, makar pomalo nespretna i smiješna, bila iskrena i dirljiva, i zbog čega je se sjećam i danas: inzistirajući na svoj tihi način, tražio je da ne uzmem primjerak Arhipelaga od izdavača, nego da mi ga on uruči iz svoje „kvote“, uz posvetu. 

Tada sam se i s Vidakom Rajkovićem vidio posljednji put. I nikad više o njemu ništa čuo. Samo tomovi Arhipelaga koji su preda mnom, i rukopis prevodiočeve posvete, hoće da ovaj tajanstveni mirni čovjek nije bio utvara i da ni ovo sjećanje nije fantomsko. 

Post scriptum.  Gornji tekst objavio sam u povodu smrti Aleksandra Isajeviča Solženjicina. Poslije toga javili su mi se rođaci prevoditelja Vidaka Rajkovića, brat i sestra Zvonimir Rajković i Ljiljana Krunić Rajković, koji su tekst čitali na nekoj internetskoj stranici. U dirljivoj telefonskoj i e-mail komunikaciji saznajem da je njihov stric Vidak prije nekoliko godina preminuo, te da se “sada rodio jedan mali dečak koji nosi njegovo ime i nadamo se da će imati deo njegovog karaktera kao i mnogi od nas”. Iz stričeve zaostavštine spremaju za objavljivanje dvije knjige – jedna su “komentari na naslove svih svetskih novina a u vezi rata na našim prostorima”, a druga prevod na francuski dvjesto izabranih dječijih pjesama Duška Radovića, Dragana Lukića i drugih pjesnika. Zvonimir mi u telefonskom razgovoru kaže: sve ste opisali vjerno, i Vidaka i onaj događaj u Beogradu, vi se toga vjerojatno ne sjećate, ja sam bio onaj dječak uz Vidaka koji je s njim bio na predstavljanju, i sve sam dobro upamtio.