Ivan Lovrenović

Napomena poslije 27 godina. Prvobitno, ovaj tekst objavljen je u reviji Odjek 1986. godine, kao osvrt na knjige Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan I-IV. Ponovo je objavljen, pod naznakom umjesto editorijala, u knjigama Krleža post mortem I-II koje je Enes Čengić objavio 1990. kao nastavak svojih razgovora s Krležom. U ovome izdanju (S Krležom iz dana u dan I i II, skraćeno izdanje priredila Silvana Čengić-Voljevica, Zagreb 2013) pojavljuje se nepromijenjen, osim sitnih redaktorskih intervencija. Da bi se opisalo sve što se od te Devetstodevedesete dogodilo i promijenilo s nama, oko nas i u nama (naročito u nama!), pa i u recepciji Čengićeva Krleže, kao i Krleže samoga, traži se drugi i drukčiji tekst.

Sklapajući svoj višetomni dnevnik o Krleži, Enes Čengić se sigurno nije zamarao dilemama o literarnom učinku i statusu svojega rezultata. Osnovna intencija bila je svjedočenje, a metoda elementarno jednostavna – dnevničko-kronološki niz. Ali tekst se oteo i namjeri i metodi, samome sebi zapravo, i postao nešto drugo.

U ove se knjige ulazi s nizom sumnjičavih preduvjerenja, koja su učvrstili skoro svi dosadašnji pokušaji ove vrste. No, tokom čitanja skepsu polako rastvara neodoljivost Krležine riječi, a pažnju održava obilje stalno jednako intrigirajućega novog materijala. I kada zaklopite zadnju stranicu, shvatite igru: pod nevinim prividom Čengićeva dnevnika, upravo ste pročitali posljednji Krležin roman. Opasan kao sve najopasnije Krležine stvari, dobar kao najbolje, a – posve drukčiji po književnoj strukturi.

Ako je tačna višekratno uočavana Krležina težnja, od samih njegovih književnih početaka, da literaturu negira pišući je, da se oslobodi od njezinih formalnih i tehničkih kanona i modela, onda je ova knjiga zakonit rezultat te težnje. Status romaneskne građevine ona stječe nenamjerno, i tek kao cje­lina. (Doslovno po devizi Raymonda Roussela, koju je Marko Ristić običavao stavljati na čelo svojih knjiga: „Budući da je ova knjiga jedan roman, treba je početi na prvoj a završiti na posljednjoj strani.“) I to: zahvaljujući drugoj ruci! Sve paradoks do paradoksa: nenamjerno, a radi se o piscu koji je naš najintegralniji književni profesional; tek kao cjelina, a riječ je o Krleži koji je umjetnost proze njegovao savršeno, do najsitnijega detalja; druga ruka, a u pitanju je Krleža, najoholiji književni individualist našeg jezika! Taj globalni paradoks može se tretirati kao posljednja Krležina ironična i autoironična „pobjeda“ nad literaturom, kojoj je – kao usudu i profesiji – cijela života služio, i protiv koje se – kao norme – cijelim djelom borio.

Fizički opisati Čengićevu publikaciju vrlo je jednostavno. Nakon auto­rova proslova, u kojemu se iznosi razvoj odnosa s Krležom i način nastanka knjige, slijedi dnevnički izložen izbor vjerno zabilježenih Krležinih govore­nja u različitim prilikama, od prvih kontakata 1958, do zadnjega viđenja dan uoči smrti 28. XII 1981. godine. Ipak, postoje obrisi strukturalnih planova na kojima se ova publikacija potencijalno doista konstituira kao roman.

Krležina govorenja teku bez ikakva unaprijed utvrđena pla­na, najmanje onog romansijerskoga. To je masa iskaza, asocijacija, digresija, anegdotsko-novelističkih skica, kroki-portreta, aktualnih reakcija, i sve se to veže jedno na drugo mehanikom trenutnih, nepredvidljivih, reklo bi se slučajnih poticaja. No, pogled unatrag, nakon zaklapanja zadnje stranice, otkriva postojanje izrazite koherencije. Ona se ostvaruje upravo spontanitetom jedne posebne tehnike – stalnim izmjenjivanjem konstantnoga i vari­jabilnoga materijala. Snažna prisutnost opsesivnih Krležinih lajtmotiva izvodi tu nepreglednu masu iz amorfnosti i pukoga lineariteta, i osovljuje je u razgovijetnu romanesknu arhitektoniku, gdje najedanput sve – i osnovni gabariti i detalji – stječe smisao punoće i funkcionalnost suodnosa. Posebnu, pak, dinamičku vrijednost toj strukturi osigurava Krležin način variranja lajtmotiva. Kad bi se radilo samo o prostom navraćanju na uvijek iste teme, bili bi neizbježni statičnost i linearitet  (vulgarno rečeno: dosada i zamor). No, Krležu goni demon otvorenosti i preispitivanja. Zato on ne mijenja motive, nego uglove. Tako njegov način operiranja lajtmotivima, stalnim mjestima, nikad ne ide po logici kružnice, nego po logici spiralnog kretanja. To čitavoj ovoj građevini daje efekt dinamičkog vertikaliteta i dramsku tenziju.

Ovdje je možda mjesto da se prisjetimo lucidne Kaštelanove elipse: „Krleža stoji iza svake svoje riječi.“ Zato se Krleža ne može apsolvirati – ni inače, ni u ovoj knjizi – na nivou bilo kojega svoga pojedinačnog iskaza. Ako se hoće shvatiti rad toga duha i razumjeti meritum njegove istine, mora se znati sve što je Krleža o nečemu rekao. I ne samo to, nego imati sluh za tonalitet, boju, logiku ritma Krležine rečenice. Upravo je to uzrokom apriorne promašenosti svake moguće Krležijane - presistematizacije Krležinih pogleda leksikografskom metodom. Dirljivo je, na stranicama Čengićeva dnev­nika, kako je Krleža nezadovoljan Malinarovom Krležijanom, videći grešku u izboru! „Greška“ je očito u samoj premisi takvoga zahvata, a Krleža je za njega bio vrlo zainteresiran! No, i to valjda treba gledati kao element organskoga sklopa nesvodljive Krležine pojave. Ako bi uopće bila svrsishodna ikakva presistematizacija, to bi mogla biti jedino tematska izdvajanja, ali obavljena tako da ostane sačuvana spiralnost i kompleksnost Krležina mišljenja.

Ima najmanje još jedan plan u kojemu je Čengićev dnevnik moguće čitati kao roman. On je, kao što će se vidjeti, samo za potrebe analize odvojiv od prvog; u stvarnosti teksta oba plana su njegova jedinstvena dimenzija. Kao u najbo­ljoj tradiciji modernoga romana, ovdje se u visokom stupnju ostvaruje komplicirani identitet: lik-pripovjedač-autor. Miroslav Krleža, naravno. I kada bi se u nekoj drukčijoj editorskoj koncepciji knjiga pojavila, logič­no bi se mogla zvati i: Roman Krleža. Takav naslov objedinjavao bi i figura­tivno i stvarno: karakter knjige, njezin glavni lik, autorsku signaturu. Isto­vremeno, to ne poništava udio autorstva Enesa Čengića. Dapače, to je onaj element koji bitno pomaže da se u ostvarenju glavnoga lika s unutrašnjom, autobiografskom plodno ukrsti vanjska, promatračka perspektiva. Bez tog dijela autorstva bila bi nemoguća ona lapidarna a snažna završna sekvenca koja, integrirajući život i smrt, prirodno privodi Roman Krleža njegovom finalu.

Status Krleže-lika konstituira se, dakle, na dva načina: kao lik-pripovjedač, subjektivno, u autobiografskoj dimenziji koja je dominantna, i kao lik-objekt, iz diskretne i nenaglašene ali funkcionalne perspektive kroničara-svjedoka. Fascinantno pripovijedanje i već opisana tehnika lajtmotiva čine taj dominantni sloj par excellence romanesknim štivom. Ako ga je moguće, i potrebno, smještati po srodnosti uz neki vid književnoga Krležina opusa, to bi s jedne strane mogle biti Zastave, a s druge, naravno, Dnevnik. Iako i Čengić, za Markom Ristićem, u predgovoru ponavlja zapažanje da Krleža „govori kao što piše“, njegova knjiga zapravo obara taj stereotip. Prirodno je da su tom zapažanju podlegli Krležini slušaoci i subesjednici, jer je magnetizam njegove usmene i pisane fraze jednak. No sada, kada po prvi put imamo tako sustavno i obilato fiksiranu njegovu govornu riječ, vide se veoma zanimljive razlike, o kojima bi se studija mogla pisati.

Koliko god prijedlog za čitanje Čengićeva dnevnika kao Krležina romana bio zasnovan na realnim mogućnostima, treba ipak reći da one ostaju u sferi virtualnoga, kao neka vrsta skrivene strukture. Primarni status knjige je, naravno, publicistički, a u tom pogledu presudno je autorstvo Enesa Čengića. Uza sam trud, višegodišnji, prvo oko samog nastajanja građe (u razgo­vorima s Krležom), a potom oko uobličenja cjelovitog teksta, najvažniji aspekt autorstva odnosi se na izbor i priređivanje građe koja je unišla u ediciju. S druge strane, Čengić je dugo bio i organizator Krležine svakodnevnice, i izravni njegov sugovornik. Dobar dio teksta su Krležine replike na Čengićev šlagvort, ili pak potječu iz razgovora s ljudima koje je Krleža susretao i primao Čengićevim posredstvom ili na njegovu inicijativu. Sve to također unosi pečat osobnih afiniteta i horizonata u knjigu, i na određen način ulazi u aspekt autorstva.

O onome što nije unišlo u Čengićev dnevnik u ovom izdanju ne može se nagađati; o tome koje bi pojedinačne teme možda bile otvorene da je na Čengićevu mjestu bila osoba drukčijih afiniteta i preokupacija, može se beskrajno (i nesigurno) kombinirati. Bez obzira na sve to, i u ovome što je ovdje objelodanjeno osjeća se i vidi živo, „trodimenzionalna“ prisutnost autentičnoga Krležina duha i njegove neponovljive riječi. A Krležine asocija­cije i, osobito, lajtmotivi tvrdoglavo i „nedisciplinirano“ se svaki čas otimaju bilo kakvoj uslovljenosti konkretnim šlagvortom, i kreću se logikom i neminov­nošću nekoga samo svojega unutrašnjeg naloga.

Tako ovi tomovi – i pored svih ali, ako i ili – uspijevaju donijeti pravog Krležu, s unutrašnjim, takoreći zakulisnim uvidom u rad karakteri­stične spiralne dijalektike njegova duha, koji ni nad jednu temu ne navlači nadgrobnu ploču definitivnog odgovora.

Ovaj dnevnik otkriva u kojoj neshvatljivoj mjeri je Krleža bio totalna ličnost, uronjena puninom svojega bića i života istovremeno i u najvlastitiju privatnost i u život epohe. Sve što Krleža govori postaje tako i autobiogra­fija, i biografija epohe. Makar samo jedna od mogućih, makar i apokrifna. Utoliko istinitija: nitko kao Krleža – to nepojamno čudo od identiteta osobe i epohe – ne posvjedočuje nam kako je u lažnom vremenu apokrifnost garancija istinitosti. Zaloga Krležine misli o svijetu je Krležin život. Zato Krležino (ogromno) znanje nije teorijski sistem, a funkcionira bolje od sistema. Zato Krleži nije potrebna nepogrešivost, da bi bio istinit; njegova istinitost je mjerodavnija od nepogrešivosti – ona je u autentičnosti stava. Zato Krležu vrijedi osluškivati; ne kao proroka i zakonodavca, već kao učitelja metode: istina nije u svijetu, nego u vlastitosti mojega odnosa spram svijeta. Kako do nje, do vlastitosti? Istina svijeta je u emancipaciji njegovih ljudi. Sve ostalo – i kad je znanje, i kad je pamet, i kad je tzv. pozitivna znanost, čak i kad je talent – samo je Katedra, Dresura, Crkva, Nalog, Diktatura tzv. kompaktne demokratske većine, a jedine konzekvence njezine logike su Novac i Kasarna. Čitava zgrada Krležine poetike i njegove biografije zato je sagrađena na ključnoj riječi njegova opusa: ne podrediti se.

Na podlozi te cjelovitosti i autentičnosti konačno se i jasno bespredmet­nim ukazuje ocjenjivati Krležu kroz ovu ili onu pojedinu njegovu pretpo­stavku, sud, tezu... Uzmimo samo onu temeljnu, koja isijava iz često opeto­vanog Krležina lamenta u Čengićevu dnevniku: „prorajtao sam svoj život“, hoće reći: ispisao sam brda hartije, a ništa se u ovom svijetu, u glavama ovoga svijeta nije promijenilo. O kakvoj to premisi govori? O vjerovanju u mogućnost arhimedovske tačke i poluge (znanja, pameti, svijesti) kojom se izravno – knjigama, tekstovima! – mijenja svijet. Iluzija – reći ćemo, lako i udobno, iz pametnog prikrajka.

Dobro, jest iluzija. Ali, prvo, ta iluzija nam je ostavila nesravnjiv književni opus, a drugo, što to naše pametno zanovijetanje može reći o autentičnosti, tragici i ljepoti te iluzije? Ne samo da ne može reći ništa, nego se i ono samo pretvara u iluziju pameti pred veličinom te iluzorne ljepote. Zato što se mjerodavnost i relevantnost Krležina stava ne ostvaruje u sferi pozitivno-znanstvene i autoritarno-normativne, nego umjetničko-literarne artikula­cije. Uvijek, pa naravno i onda kada u proces te artikulacije ulaze i tzv. ideje (osobito one s područja povijesno-političkog iskustva), što je kod Krleže vrlo često. Ali tada to više nije život ideja u pustom prostoru apstraktne shematike i programatike, nego u konkretno zahvaćenoj empiriji povijes­noga i biološkoga života. Odatle i ljudska i povijesna relevantnost te artikulacije.

Naši bivši, sadašnji, vjerojatno i budući nesporazumi s Krležom (u stvari jedan jedinstven nesporazum: s lica – dogmatska apologija, s naličja – sve vrste idejnoga osporavanja) potječu, čini se, svi s istoga izvora: iz duboko ukorijenjenoga, civilizacijski još neprevladanoga nepovjerenja u mogućnost i pravo individualno-umjetničkoga doživljaja i artikulacije povijesno-politič­kog iskustva, i odbijanja ljudske važnosti takvoga doživljaja i takve artikula­cije. Logika toga nepovjerenja i odbijanja skoro automatski sve ovakve iskaze, čitavu ovakvu poziciju, prevodi u sebi jedino primjerenu i razum­ljivu paradigmu ideološko-političke apstrakcije. O generalnom stavu tada odlučuje još samo ovakav ili onakav predznak, ova ili ona politička opcija, boja navijačkoga tabora. Sa stanovišta dogmatske apologije Krležini iskazi se proizvode u normativno-autoritarne teze za upotrebu, a sa stanovišta idejnih osporavatelja doživljavaju se jednako tako, samo s negativnim određenjem. Ali tada i jedni i drugi govore samo još o fantomu, o vlastitoj utvari. Krleže tu više nema, jer nema punine njegove literarnosti, njezine jedinstvene vibrantnosti. To je jedno. Drugo, isto tako važno: nema ni punine Krležinog doživljaja naše povijesnosti i punine njegove refleksije o tome.

Apokrifna, antiekspertska, rušilačka spram nacionalnih i drugih mitologema, Krležina povijesna refleksija oduvijek je nailazila na histerične reak­cije. One su bile, i ostale, siguran lakmus-papir za provjeru ispravnosti te refleksije. Takvu svoju poziciju najplastičnije je Krleža sam iskazao u Čengićevu dnevniku ovim malim anti-autoportretom:

„Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.“

O erazmovskoj Krležinoj poziciji između ovih antinomija oko njega i u njemu govori cijeli njegov književni opus. A Čengićev dnevnik u punoj plastici izvlači tu poziciju i na privatno-biografskom planu. I to više nije važno samo kao Krležina biografija, nego dobiva značaj višeg stupnja, kao dramatična dijagnoza naših ovovjekovnih raskola, koji sveudilj traju, čudovišno otporni na sve civilizacijske i društvene promjene.

Trebalo bi, primjera radi, iz ove tetralogije izdvojiti samo onaj „siže“ koji se tiče hrvatsko-srpskih odnosa! Filiplukasovski mentalitet ili mentalitet famoznoga „Levantinca“ (ovaj današnji, među nama, a isti manje-više kao onaj od prije pedeset, odnosno trideset godina) – jer nije kadar misliti cjelovito, i jer mu tijesni nacionalni stereotip ne da misliti ni autentično nacionalno, a kamoli o pojedinačnom čovjeku – prepoznat će u ovom sižeu, operirajući u pravilu samo s pojedinačnim iskazima, samo „nacionalnu izdaju“ sa strane hrvatske, i samo „srbofobiju“ sa strane srpske. Ni jedan ni drugi, jednaki u svojoj tjesnoći, neće moći prepoznati da se radi o trećemu: o silovitoj intelektualnoj i osobnoj drami, čiji protagonist mišlju, riječju i djelom žudi za razrešenjem i nadila­ženjem tih ukletih raskola, shvaćajući to nadilaženje kao conditio sine qua non našega života i naše kulture tako strasno i dosljedno kako ga shvaćao nije nitko u modernoj povijesti našega intelektualizma i naše književnosti.[*]

Organska komponenta toga stava i primjera je i Krležino kompleksno viđenje naše evropske kuturne i povijesne pozicije. I jedno i drugo imaju danas veću aktualnost nego ikada.

Ivan Lovrenović