Ivan Lovrenović

Ne možeš dozvati njegovo lice. Nikako ga ne možeš dozvati A toliko drugih, koja ti nisu važna Koja si mnogo kraće viđao Začas ti iskrsnu pred očima kao živa Sa svim detaljima Sa svojom mimikom čak. I s glasom je isto: tolike nevažne U unutarnjem sluhu jasno začuješ Kad god ti se prohtije, kao Da samo pritisneš dugme. A njegov prizvati ne možeš nikako. U vrijednoj knjizi D. Tadića o livanjskim Kaićima donosi se njegova slika, ali ona ti ne pomaže: retuširana fotografija na kojoj je ozbiljan i čvrst lik mladoga svršenika sarajevske isusovačke bogoslovije u sutani, s bijelim kolarom pod grlom, snimljena u Banjoj Luci 1908, siva i plošna, u tvome vizualnom pamćenju ne kreše nikakvu iskru. Pitaš se Da nema kakve Zakonitosti u svemu tome. Može li biti da tvoje pamćenje i Mimo tebe zna što radi: Brišući konkretni lik Ono u čistu uspomenu Prevodi ovu osobu U mit Gdje njezino je pravo mjesto.   1. Kada Niko Kaić 1937. godine dolazi na župu Varcar-Vakuf nakon Stipe Lovrenovića, amidže, koji – vidjesmo - umrije brzom blaženom smrću „od srčane kljenuti“, pedeset i dvije su mu godine, zrelo muževno doba. Za njim je tridesetogodišnje iskustvo po malim bosanskim mjestima, cijeli jedan mali život: kapelanstvo u fratarskim župama Ivanjskoj i Sanskome Mostu, župnikovanje u Glamoču, Lištanima, Bosanskome Grahovu. (O Lištanima, selu pod obroncima Dinare u Livanjskom polju, govorio je s radosnom sjetom, onim osebujnim livanjskim govorom: „u Lištanim...“). No tek s Varcarom srodit će se potpuno, u njemu će se ispuniti i dovršiti njegov život: njegovo svećeničko i njegovo ljudsko poslanje, svako sa svojim posebnim djelokrugom a spojeni u divnu cjelinu, te njegova nevina a moćna strast - pisanje ljetopisa. Njegovo historičko i spisateljsko zanimanje nije se ograničavalo samo na Varcar, o tomu govore dva rukopisa što su ostala za njim a čuvaju se u franjevačkom samostanu na Gorici više Livna - Kuga u livanjskom kraju 1814.-1818. i Kratke crtice o prošlosti i sadašnjosti Livna i okolice, ali varcarski ljetopis njegov je opus magnum: 355 stranica rukopisa u velikome folio-svesku, pomno i istrajno ispunjavan kroz dvadeset i jednu godinu od 1937. do 1958. Jest da je vođenje ovakvih knjiga propisana obaveza svakoga župnika, što Kaić i navodi na početnim stranicama, pozivajući se na Synodus dioecesana banialucensis ab anno 1924, str. 168: „Svaka župa mora imati svoju knjigu, u koju se zapišu svi važniji događaji ove župe. Svaki kroničar stavi na početak svoga bilježenja svoje ime i prezime, te službu i drugo potrebno, da se znade, tko je to pisao. Iza toga mogu se navesti stare kronike, ako ih ima i druge starine, koje su spomena vrijedne. U spomenicu pišu se događaji, koji osvjetljuju stanje župe i daju sliku o prilikama. Takovi su: razne administrativne naredbe, školske uredbe, dobrotvorne ustanove, nove, novosagrađene ili popravljene zgrade, fundacije. Ovamo idu i važne promjene granica, smrti odličnika, veće svečanosti, izvanredne prirodne pojave, slučajevi izvanredne skupoće i t.d. Sve se ovo piše jednostavno kronologičkim redom.“ Tako propisi. Ali, varcarskoga ljetopisa - bogatog izvora za uvid u lokalne životne, narodne, političke prilike i događaje od 1937. do 1958, sa zanimljivim kulturnim, demografskim i povijesnim ekskursima u bližu i dalju prošlost – takvoga, dakle, ljetopisa ne bi bilo, ili bi bio tek nevoljko i siromašno piskaranje, da se u osobi Nike Kaića nisu skladno susreli i jedno drugim plodno proželi prilježnost službenim dužnostima i posve individualna, ničim propisana autorska strast i dar, jedan od najrjeđih: oko sposobno za neskučeno promatranje života, um otvoren razumijevanju ljudskih prilika i sudbina izvan suđenja i presuđivanja. Na prvoj stranici kaligrafski ispisano crvenim, svečanim mastilom stoji:

                                   SPOMENICA                              (Liber memorabilium)                                           župe                          Mrkonjića grada, a nekada                                     Varcar Vakufa.                         Počeo pisati ovu Spomenicu                         Nikola Kaić, rođen u Livnu                         8./XII. 1885., koji je došao u                     župu ovu iz župe bos.-grahovske                                     19./IV. 1937

Završna stranica iz lipnja 1958, kojom se Kaić oprašta od Varcara, od ljetopisa, od svojega aktivnog svećeničkog života (za cigle dvije godine umrijet će u Livnu) ogledni je primjer klasičnoga kroničarskog stila i metode: sve što je važno da se zabilježi tu se kaže suho, kratko i tačno, a lični osjećaj, autorsko ja, potisnuto je skoro u nepostojanje, u hladno spasonosno treće lice: 5./VI. Tijelovo; procesija sa 4 oltara obavljena je oko crkve. Sušno ljeto, 11./VI. bilo je dobre kiše. Nekidan umro je od raka Sulejman effendija Žerić, hodža, penzioner, rođen je 1885. Na sv. Antu bilo je kišno vrijeme. Na 27./VI. prošao je u autobusu kroz grad pravoslavni vladika (episkop) banjalučki, te će 28./VI. blagosloviti pravoslavnu crkvu u Jezeru. Župnik je molio mirovinu, te ga je Biskupski Ordinarijat riješio župničke službe i u mirovinu poslao 27./VI. Upravu župe povjerio je Ordinarijat vlč. g. Branku Župančiću, koji je došao 28./VI. Valja obratiti pažnju na razdoblje ljetopisa. Nije to bilo koje i bilo kakvo, već sudbonosno vrijeme: godine Svjetskoga rata, nesreće i zločina, za njima godine siromaštva i straha, revolucionarnoga terora i vreloga zanosa stvaranja novoga svijeta, izgona starih vjera i uvođenja nove vjere, jedne za sve, oduševljeno i nimalo nježno, potom godine početnog smirivanja, umekšavanja bridova u društvu. Za priproste duhom to je vrijeme preživljavanja, za promućurne – vrijeme-zgoda za snalaženje. Nijedno od toga za Kaića, on je drukčije biće, obdareno (ili ako vam je draže – obremenjeno) dubokim, neprevarljivim osjećajem vlastite sjedinjenosti s narodom (u starinskom značenju svih ljudi svojega svijeta), sa zemljom, sa smislom činjenja dobra. Moralo je i u njega biti i straha i sumnja i dvojba, morao je i on prolaziti kroz kušnje, možda i posrnuća, ali bit će ipak da to nemilosrdno i žestoko vrijeme valja gledati kao njegov kairos: baš takvo, a ne neko mlitavo i prazno vrijeme u Kaiću je probudilo i razvilo sve njegovo najbolje; baš takav, Kaić je u njemu prepoznao svoje vrijeme.   2. Jest don Niko Kaić i katolik, i Hrvat, i svećenik – sve to na način temeljan, u sebi neprotuslovan, baš kao što u svemu tome u njega nema protuslovlja s antejski prirođenim osjećanjem Bosne kao zemlje iz koje se je izašlo i u koju je vratiti se. Ali, ali - ništa od navedenoga nije u stanju njega zavesti i zanijeti pa da potrebe i okolnosti života ljudi, naroda natkrili i postane važnije od njih. U tome je i korijen njegova razumijevanja historije, vlasti, vjere: vrijedno je u historiji ono, po čemu narod opstaje; dobra je vlast ona, koja narodu koristi; vjera jest ultimativna, s njome nema pogađanja (nota bene, Kaić je tvrdi starinski, predkoncilski katolik i svećenik), ali nije vjera ono što tebi brani da u inovjercu vidiš prvo čovjeka, živu dušu, pa tek onda inovjerca. Tanka bi to vjera bila! Ni ne znajući za njih a kao da ih je napisao sam, živio je i radio u krvavim godinama rata kao po uputama i upozorenjima što ih je u zlo i mračno hrvatsko ljeto 1941. franjevcima poslalo njihovo starješinstvo iz Rima (a predaja kaže da ih je inicirao i dobrim dijelom napisao tadašnji član generalne uprave franjevačkoga reda, hercegovački fratar Dominik Mandić, potonji emigrant i znameniti povjesničar): zabranjuje se učlanjenje u Ustaški pokret; nalaže se da se uzimaju u zaštitu progonjeni Židovi i Srbi i sprečavaju pljačke i osveta; da se nipošto ne pribavlja i ne prihvaća korist od imovine i dobara otetih Srbima i Židovima; te naročito da se nitko, „zanesen narodnom suverenošću, ne ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu“... Nije malo hrvatskih katoličkih svećenika bosanskih i hercegovačkih, biskupskih i redovničkih jednako, koji se nisu uzmogli ili se nisu ni htjeli odhrvati slatkoj zanesenosti narodnom suverenošću – neki tiho i nevino, samo za se, mnogi glasno i djelatno. A propagandno i pjesnički najglasnije njihova prva glava, nadbiskup vrhbosanski Šarić, imenom Ivan i zvučnim samoizabranim primenkom – Evanđelista; svih godina rata i užasa, kada je već znana svakomu tko hoće znati krvava i zla priroda narodne suverenosti u izvedbi Nezavisne Poglavnikove, taj ni drama ne popušta u izljevima vruće ljubavi Njemu,  „Vođi zlatnom“, „s neba blagu“, svezujući uvijek Njegovu Osobu i Poslanstvo s najsvetijim pojmovima vjere: Bog, Uskrs, Uskrsna zora, kralj David – pa se čovjek, makar i davno napustio to stado, načuditi ne može nad tolikom i tako neobuzdanom svetogrdnošću. Četrdesetpete i nakon nje mnoge od zanesenih (što vine, što nevine; vaga na kojoj se to vagalo bila je pogruba) snašla je zla sudbina: jedni u izbjeglištvo, jedni u grob, jedni na robiju. Nadbiskup-pjesnik, koji je prijevarno pjevao: „Vazda spremni radit i umrijet za Dom“, utekao je sigurno i ne časeći, kao i Vođa mu obožavani (te umro u Madridu 1960, kao i vođa mu obožavani godinu ranije), a varcarski kroničar, koji nema od čega da bježi, niti mu je bijeg na pameti, hladno i suho bilježi u travnju 1945: Njemačka vojska, hrvatske ustaše napustili su gotovo cijelu Bosnu i Hercegovinu, te su partizani unišli u Sarajevo, Banju Luku, Mostar itd. U šumama i selima ima četnika (Srba) i ustaša (Hrvata). Nadbiskup Dr. Šarić pobjegao je iz Sarajeva. Partizani dižu u vojsku muškarce. Stvorila se nova federativna demokratska Jugoslavija. Poglavar: Josip Broz-Tito, Hrvat – komunista. U zlim vremenima glas o dobru čuje se brže i dalje nego inače, valjda zato što je neočekivan, odskače od pravila. Tako je išao i glas o Kaićevu držanju: usmeno, u narodu, od usta do usta, dok u lažljivoj knjizi Magnum crimen njegova imena nema, jer se uza nj ni izmisliti nije moglo nikakvo zlo. Na drugome mjestu napisao si za njega, pa ćeš ovdje ponoviti, jer je umjesno: „Nije išao ni uz jednu vlast, nije nikamo bježao, ni jedan ljudski život nije upropastio, a spasio je svaki koji je mogao.“ Stigao je taj glas i do Kaićeve bivše župe, Lištana, u kojima već u ožujku 1945. ureduje partizanska vlast, Narodnooslobodilački odbor. Trenutak je to kada skori veliki pobjednici još nisu osiono uvjereni u svoju svevlast, još im je stalo do osvajanja narodne podrške. Tako drugovi iz NOO Lištani 7. ožujka 1945. šalju pismo don Niki Kaiću u Varcar moleći ga da se premjesti kod njih (a pismo bez ikakvih intervencija donosi D. Tadić u spomenutoj knjizi): „Zdravo don nikola evo ufatili malo vrimena da ti se javimo da smo živi i zdravi kao vama želim lipo zdravlje od boga i srca moga dragi don nikola u vezi našeg naroda iponjegovoj želji mi kao članovi ove opštine i rukovodioci svog naroda u današnjom obliku novog uređenja zemlje u vezi miprid narodom i ispridsvog naroda ukoliko i vi znadete ta želja od naroda za vama u vezi nemamo ni župnikapavas molimo dabi vi nama došli u našu župu pošto nemamo ni župnika a mi znamo da ste vi don niko ostali čisti i pošteni miđu sveme narodu a naš župnik nije hteo stati na braniku svog naroda nego je narodu govorijo daporadi kako netreba i onse neće više vratiti niti ga narod oče za župnika on nama netreba ukoliko vidimo dajese ogrišijo o svoj naroda nama kažu drugovi koji su dolazili iz vašoga mesta i nama govore da ste vi uvek bili kod svog naroda i daste bili zaštitnik svog naroda bez nacije i vjere a u vezi ranijeg ukoliko vi znadete daje naš narod bijo za vas od uvik pa i danas za vama teži i nemože damu iziđe iz glave vaše savjetovanje očekivamo u nadi dačese naša molba gore navedeni naslov udovoljiti i dačetenam izići u susret našu molbu udovoljiti uz drugarski pozdrav. Ovu molbu pridlaže gore navedeno rukovodstvo u vezi naroda.“   3. Kakvo je sjeme Kaić posijao svojim životnim stilom i stavom, na posredan ali rječit način govori sličica iz ljetopisa, kao i sam način na koji je napisana. Godina je 1949, vrijeme kada su pobjednici već odavno preuzeli svu vlast i provode je nemilosrdno, naročito prema „neprijateljima naroda i države“ a takve se najlakše otkriva u bogomoljama i oko njih: Pred ponoć zapalile se daske, što je crkva bila prigrađena iza bombardovanja 1944, opazila je vatru Kata Dujmušić, upozorila župnika, koji je zazvonio, te se je narod sabrao (katolici, muslimani, pravoslavci) i ugasio vatru. Netko kaže da su se daske zapalile od električne struje, ali opće je mnijenje da je vatru zapalio protivnik. Sve je u ovim dvjema škrtim rečenicama krcato dinamikom, zvukovima, značenjima: čuješ praskanje smrčevih dasaka u plamenu, čuješ paniku ponoćne zvonjave i strku svih tih „katolika, muslimana i pravoslavaca“, toga Kaićeva naroda koji se sabrao da gasi, a tu je i zagonetni, šifrirani protivnik, zloslutna sjena bez lica u pozadini ove noćne scene kao iz slikarskih vizija Hieronymusa Boscha. Ovdje se važnim dodatkom uključuje i sjećanje onoga koji bilježi: tada mu je šest godina, nekih večeri na prelo kod djeda i bake dođe i Kaić. (On i baka su se rođakali i uvijek spominjali svoje Livno.) Svaki put bi se našao netko tko bi navaljivao na nj da napokon otkrije koga je vidio te noći da potpaljuje crkvu. Odgovarao je uvijek isto: jesam, vidio sam i prepoznao obojicu, to sam rekao i na ispitivanju u Udbi, ali njihova imena nisam odao, to će sa mnom u grob. Tako je i bilo – Kaić je šutio, narodna vlast nije se slomila tražeći, i nitko nikada nije saznao imena protivnika. Što je ljetopisca moglo navesti na takav izbor riječi, za njegovu uvijek suzdržanu stilistiku neobičan, prenaglašen: protivnik? I ima li u tom izrazu kakva skrivenog značenja, sugestije? Don Niko Kaić bio je među rijetkim svećenicima koji su imali odobrenje crkvenih vlasti da obavljaju obred egzorcizma, pučki rečeno: da izgone đavle. Takvo „posebno i izričito“ dopuštenje može dobiti samo svećenik „pobožan, razborit i neporočna života“, „zreo i častan čovjek“, „ne pouzdavajući se u krepost svoju, nego u božansku, bez ikakve pohlepe za zemaljskom plaćom, od ljubavi, postojano i smjerno“ – kako se navodi u Rimskom obredniku, izdanom „po tipskom izdanju rimskom“ u Zagrebu 1929, a to je onaj stari, što je u mnogim hrvatskim izdanjima slijedio Bartula Kašića prijevod iz 1640. Najčešće je Kaić to radio u Podmilačju niže Jajca, gdje se oduvijek o blagdanu sv. Ivana Krstitelja i ljetnom solsticiju okuplja silan narod, katolički ali i drugih vjera, s vrućim nadanjem u izlječenje od raznih bolesti, a naročito od opsjednutosti zlim, nečistim. Kaić se na to pripremao čineći strogu pokoru i po mjesec dana, a onda bi se zaputio starim putovima u Podmilačje, pješke, bos, sve Boga moleć, skrušena srca i sabrane pameti. Jaka nota svjetovnosti koju ima ljetopis nalagala je piscu da u nj ne unosi ništa o vlastitim duhovnim pothvatima u Podmilačju, nikakav podatak, ni naznaku. Tek na jednom jedinome mjestu, u godini 1949, stoji kratka bilješka, a i ona više skriva nego što govori: „Na sv. Ivana 24./VI. došlo je mnogo naroda vozom, kolima, pješice u Podmilačje; radi kiše i pučka je sv. misa držana u crkvi, a ne na groblju više crkve. Dovedeno je više bolesnika u crkvu. I inovjeraca je došlo u crkvu.“ No, zato se o tim čudnovatim događajima širila bogata predaja među ljudima. U njoj je sigurno bilo pretjerivanja i nadograđivanja, ali i to je unutarnji, neodvojivi dio doživljaja, njegove izvornosti i zaprepašćujuće snage. Tu spadaju priče o krhkoj djevojci koja najedanput bivoljim glasom riče najstrašnije psovke i pogrde na Isusa, crkvu, svećenika, nudi egzorcistu bestidne ponude odmah tu, pred oltarom, uz skaredne pokrete, potom kazivanja kako nečisti iz opsjednutoga pokušava da se nagodi: „evo, izaći ću, ali ako me pustiš da uniđem u ovu ovdje udovicu“, a bilo ih je koji su se kleli da su svojim očima gledali kako su sva stakla na prozorima velike nove crkve sv. Ive, sagrađene 1910. godine, popucala i na tle se stropoštala, kada je đavo bio natjeran da izađe iz jednoga bjesomučnika. U tančine je Kaić poznavao, drukčije bit ne može, Rimski obrednik, a osobito dobro Naslov XI., Glavu I., Zaklinjanje opsjednutih od zla duha, gdje se u majstorski ritmiziranoj smjeni žestokih zaziva, zapovijedi, molitava, litanija, dijelova evanđelja opisuje agon između opunomoćenika Kristova i đavla: „Zapovijedam ti, bio ti koji mu drago, nečisti duše, i svim drugovima tvojim, koji opsjedaju ovoga službenika Božjega ... reci mi svoje ime, dan i čas svoga izlaska s kakvimgod znakom...“ „Zaklinjem te, nečisti duše, svaka protivnikova navalo, svaka utvaro, svaka četo, u ime Gospodina našega Isusa Krista iskorijeni se i odstupi od ovoga stvorenja Božjega. Onaj ti zapovijeda, koji ti je naredio da s nebeskih visina potoneš u bezdan...“ „Zaklinjem te, stara zmijo, sucem živih i mrtvih, sazdateljem tvojim, sazdateljem svijeta, onim, koji ima vlast, da te pošalje u pakao: odstupi žurno sa strahom i s vojskom jarosti svoje od ovoga sluge Božjega...“ „Iziđi zavodniče, pun svake himbe i varke, neprijatelju kreposti, progonitelju bezazlenih. Daj mjesto, okrutniče, daj mjesto, bezbožniče, daj mjesto Kristu...“ „Zaklinjem te pakosni zmaju u ime neoskvrnjenoga Jaganjca, koji je išao po ljutici i poskoku, koji je zgazio lava i zmaja, odstupi od ovoga čovjeka, strepi i bježi na zaziv imena onoga Gospodina, od kojega dršće pakao, kojemu su podložne nebeske sile, vlasti i gospodstva...“ Osim dobre upućenosti u stroga i precizna pravila obreda, njegovu tehniku i njegov pojmovnik, Kaić je sigurno duboko proživljeno poznavao i biblijske korijene egzorcizma, među kojima prvenstvo, valjda, pripada slici  iz Markova evanđelja, potresnoj i jezivoj, kada Isus u „kraju gerazenskom“ na obali mora iz opsjednutoga izagna legiju nečistih duhova te im dopusti da uniđu u krdo svinja što je „paslo pod brdom“, a to „krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru“. (Mk 5,1-20) A među mnogim imenima kojima Sveto pismo naziva đavla i zloduhe,  stoji i naziv „protivnik“, najslikovitije upotrijebljen u Prvoj Petrovoj poslanici: „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.“ (1 Pt 5,8) S ovim razjašnjenjima možemo se vratiti noćnoj slici iz godine 1949, kada gori varcarska crkva. Na koga to pisac smjera kada kaže da je po općem mnijenju „vatru zapalio protivnik“? I: čiji protivnik? Ona dvojica, čija imena je odnio sa sobom u grob? Teško. Prije će biti da su oni samo ruka protivnikova, a taj je velik i moćan i vlastan, i protivan Crkvi, kako općoj tako i mjesnoj, varcarskoj Kaićevoj – tako su se nekako, posve logično, u ljetopiščevoj glavi mogle povezati slike i pojmovi iz demonologije biblijske i demonologije njegove svakidašnjice. To bi nam, onda, možda razjasnilo i dvostruki smisao držanja župnika-ljetopisca. Kako je, naime, izgledalo njegovo ispitivanje u Udbi? Je li se od ispitivanoga tražilo da kaže imena potpaljivača, pa da ih stigne zaslužena kazna, ili se, obratno, od njega pod stanovitim pritiskom tražilo da o njima šuti, jer su ispitivačima ionako vrlo dobro poznata a nikako ne bi valjalo da se otkriju? Je li, dakle, župnikovo držanje u ovoj stvari bilo samozatajno po vlastitoj odluci, ili zbog prijetnje i straha? Ili će biti da je posrijedi oboje, a naznakom protivnik ljetopisac smislio da svojemu budućem nepoznatom čitaocu ostavi znak i trag.   4. Varcarski katolici svojim su župnicima nalazili mnoge mane, a neke su baš i otjerali, šaljući pritužbe biskupu u Banju Luku i zahtijevajući drugoga. O toj su svojoj osobini sami pričali u mješavini nekakvoga ponosa i blage samopokude. Ni Kaić nije bio pošteđen, uza sve poštivanje koje mu nisu odricali. Kao dugogodišnji predsjednik crkvenoga odbora, djed se često vraćao s njihovih sastanaka nezadovoljan koječim iz župnikova držanja. Kada se 1952. crkva temeljito obnavljala od ratnih oštećenja i zapuštenosti, kupili su se od župljana prilozi, u novcu i u trudodanu, a župnik je vodio evidenciju i svaki put poslije nedjeljne mise čitao imena donatora i priložene iznose. Djed to nije uspijevao promijeniti a strašno ga je jedilo, pa je i ostavku davao. I u kuću je donosio svoju ljutnju. Smetao mu je i Kaićev stil u svjetovnom životu: njegovo neformalno i neposredno zapodijevanje razgovora s ljudima na ulici, s težacima kad siđu na pazarni dan, o cijenama, o urodu, o stanju blaga. Zamjerao mu je i kada u poslijepodnevima prolazi našom ulicom prema groblju, gdje će, u reverendi zavraćenoj do pojasa, popravljati posrnulu ogradu čekićem, kliještima i ekserima koje je u staroj zobnici ponio od kuće. „Nije to njegovo da radi i da se tako nosi, ima ko će to, on mora bit gospodin, ne smi se mišat s običnim svitom!“ – ljutito bi mrsio i zadugo se ne bi smirivao. Tako su, kada je don Niko 1958. otišao u penziju, dočekali njegovu zamjenu s nekim nejasnim osjećajem zadovoljstva. I dobili su! Čovjek je bio potpuna suprotnost Kaiću – msgr. Branimir Župančić, za kojega u ljetopisu pod naznakom siječanj 1958. stoji kratka bilješka: „Pred kratko vrijeme došli su iz zatvora svećenici banjalučke biskupije: vlč. Petar Pajić i vlč. Branimir Župančić.“ Nesvršeni rimski doktor kanonskoga prava, dugogodišnji komunistički robijaš pred kojim je išao glas nesalomljivog katolika i Hrvata, odmah je zasjenio varcarski obični svit svojom glasnoćom, svojim oštrim i odrešitim nastupom, cijelim svojim držanjem koje su Varcarani tumačili kao poželjnu gosposnost. Već kao student, onaj koji bilježi upoznao se s njime, i kasnije zapisao: „Bio je čeljade razgovora i ljubitelj književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo smo se razišli, između ostaloga na Krleži i na Marinkovićevoj Gloriji. Za njega je sve to bila strašna blasfemija, i ništa drugo.“ Uz usrdan zagovor da još jedanput, čista srca, dobro promisliš i o Krleži i o Gloriji, vrlo predusretljivo i ljubazno dao ti je na čitanje i prepisivanje Kaićevu Spomenicu, te još i lični dar - jedan svezak Narodnih pjesama Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, prvo izdanje Zemaljske štamparije u Sarajevu 1888. (Dugo te je pratila ta draga knjiga, dok 1992. nije propala u Sarajevu na Grbavici u novom ratu.)   5. Posljednjih dvadeset i šest mjeseci života proveo je Kaić u svome Livnu. Prva mu je želja bila da se smjesti u rodnu kuću u Kaića sokaku. Uslijed nekih komplikacija to se nije ostvarilo, nego mu je dano da stanuje u župnom stanu. Tu je i umro, i sahranjen na fratarskom groblju samostana na Gorici. Zahvaljujući prijateljskoj pažnji livanjskoga polihistora, profesora Stipe Manđerala, onaj koji bilježi dobio je opis njegovoga zadnjeg časa, a opis je tako živ da ga je grehota prepričavati: „Na samrti poželi on da mu donesu vode iz Kaića bunara, one vode koju cijeloga života nije zaboravio, one koju je kao dječak pio i koja kao ni jedna druga gasi žeđ. Po tu vodu pošalju u Kaića sokak jednoga dječaka Tičinovića s Fere. Hitro on donese tu vodu, don Niko se napije  - i bî to njegov kraj.“   I bî to don Nikin kraj. A ti nikako ne možeš dozvati njegovo lice. Ni glas mu Ne možeš dozvati. Ni njegovoga Varcara više nema I njega ti je teško dozvati. Baš kao da se obistinio Kaićev lament u pismu Tomi Markoviću-Lisici, kustosu etnografske zbirke Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, kada mu 12. studenoga 1942. piše iz Varcara: „Zdravo sam i sretno došao u opustjeli Varcar, izgleda kao da je gotovo izumro; raselilo silno, osobito muslimani, naših (gotovo svi oko crkve) ima oko 30 kuća, u Majdanu i drugim selima oko 8 kuća (u njima malo osoba) i župi liskovačkoj oko 20 – 30 kuća, to su reliquiae reliquiarum katolika varcarskoga kotara.“ Danas, ni tih reliquiae reliquiarum više nema. Ništa ne možeš dozvati Niti vrijedi pokušavati. A osim Dozivanja – što ti je još ostalo.

Ivan Lovrenović