Ivan Lovrenović: Kordić po drugi put među Hrvatima

4. 6. 2014.

Dario Kordić se vraća kući nakon što je odrobijao dvije trećine kazne kojom je osuđen od Međunarodnoga suda za ratne zločine na 25 godina. U presudi se kaže da on „ne treba biti osuđen kao tvorac kampanje progona ili njen najvažniji pokretač. Ipak, on se sa žarom uključio u tu kampanju i bio je od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.“

Dario Kordić sve to odbacuje – on se „borio isključivo za dobrobit svoga naroda“. A u zatvoru u  Frohnleitenu (Austrija) čovjek se duhovno preobrazio, „prijateljevao s Gospodinom Isusom Kristom“, kaže. I još kaže: „Mogu svjedočiti da je Bog uvijek bio sa mnom i sa svima nama, a da su to bili posebni milosni trenuci kada dođoh u uzništvo, kad dođoh a neznah zašto dođoh. A poslije polako spoznavah da je bio Božji plan da dođem u uze. I to je doista jedan Božji plan.“

Svi koji su Kordića posjećivali u zatvoru ushićeno govore o njegovoj katarzi i silnoj duhovnoj snazi koju je stekao, a u tomu prednjače svećenici različitih crkvenih činova, sve do kardinalskoga. I za sve njih jednako je beznačajna jedna pojedinost u toj „katarzi“: čovjek se nigdje, nikako, ni jednom riječju ne osvrće na žrtve svoje borbe „za svoj narod ljubljeni hrvatski i za svoju domovinu“. (A među njima, znamo, bilo je i mnogo civila – staraca, žena, djece...)

O Kordiću i povodom njega pisao sam u više navrata od onoga listopadskoga dana 1997. godine, kada je njega i društvo Tuđman predao Haagu, do 2013. godine. Evo svih tih tekstova na jednom mjestu, kao uzaludni memento, jer, eno, Darija Kordića se dočekuje kao nacionalnoga junaka i (još) nekanoniziranoga katoličkog sveca.

Naši ljudi u Haagu (10. 10. 1997)
Zločin u nacionalnom ključu (31.10.1997)
Kordić kao sudbina (15. 2. 1999)
Svetac u prašini (26. 4. 1999)
Mrtvi i živi (3. 3. 2000)
Država od zločina (3. 3. 2001)
Gospod Bog i žrtveni jarac (27. 12. 2003)
Isus u Ahmićima (8. 12. 2013)

Naši ljudi u Haagu 10. 10. 1997. Hrvatska vlast i predsjednik Tuđ­man pokazali su u ponedjeljak svu podložnost svoje politike i svojih tzv. načela otrcanoj devizi: da je sve na prodaju ako se u izgled stavi prava cijena. Isti dan predsjednik je poslao u Haag Bosance - Kordića i deve­toricu, a ministar Škegro radosno javio hrvatskomu općinstvu s konferencije iz Londona da će Međunarodni monetarni fond deblokirati kredit za Hrvatsku. To je najpreciznija slika situacije u koju se ta politika sama dovela, ali i dubinski nalaz o njezinoj naravi. U drugoj slici važnoj za ekspoziciju žalosne ove hrvatske teme vidimo na HTV­-u ministra vojnoga Šuška, kako u mikro­fon nekoga nevidljivoga i anonimnog novinara, sablasno oronuo i bez glasa, izražava nadu “da će vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini i svi Hrvati u Bosni i Hercegovini preuzeti na sebe odgovornost da tim ljudima osiguraju solidnu obranu, brigu o njihovim obiteljima i najbolje moguće odvjetnike...” Kao da je i sam svjestan providnosti svoje tvrdnje, Šušak je mlako i neuvjereno kazao još i to kako su “Amerikanci dali izvjesne garancije ko­je do sad nismo imali” u vezi sa rokovima i uvjetima suđenja. Sutradan stigao je kate­goričan demanti svih priča o “izvjesnim garancijama”, prvo od glasnogovornika Haškoga suda Christiana Chartiera, a on­da i od najmjerodavnije osobe - same tužiteljice Louise Arbour. Franjo Tuđ­man se u ta fatalna dva dana nije pojavlji­vao nigdje. Čak ni u inače neizbježnim protokolarnim vijestima. Nigdje - osim u dvjema izjavama na splitskom aerodromu. Ali, čijim! Jedna je Kordićeva, druga Ro­berta Gelbarda. I jedna i druga govore is­to, prva iz rakursa prašine, druga iz pozi­cije ovlaštenika najmoćnije svjet­ske sile, a svaka na svoj način mjerodavno: sve je u čitavoj ovoj stvari od početka bilo i ostalo u ru­kama jednoga čo­vjeka - Franje Tuđmana. Diplomatski iz­razivši zadovoljst­vo zbog događaja, Gelbard je izričito rekao kako je ova predaja ispunjenje obećanja što mu ga je Tuđman dao prigodom njihova razgovora u Splitu (u okviru sastanka s Izetbegovićem). Kratki, pak, tekst što ga je Dario Kordić izgovorio pred polijetanje, zapevši na vrlo indikativnom mjestu i morajući pogledati u papir-podsjetnik, pun je jakih, nimalo slučajnih političkih poruka. Takva je već i činjenica da baš on govori u ime ci­jele skupine. Ne može, dalje, ne pasti u oči formulacija iz te, očevidno dobro pri­premljene izjave, da su se oni odlučili “predati hrvatskim vlastima kao držav­ljani Republike Hrvatske i građani Fede­racije Bosne i Hercegovine”. Mjesto na ko­jemu je Kordić vidno izgubio koncen­traciju, morajući se poslužiti pogledom na šalabahter u ruci, jest ono na kojemu se govori o predaji “u općem nacionalnom in­teresu i interesu Republike Hrvatske”. Sasvim drukčiju intonaciju, nekako čvrstu i riješenu, njegov glas imao je dok je izgo­varao kako su se on i drugovi predali uvjereni da će se Franjo Tuđman i hrvats­ka Vlada zauzeti za povoljne uvjete suđen­ja. Po svemu sudeći, najprije će biti da je ova izjava rezultat mučnih pregovora između Kordića i hrvatske strane (Šušak?, M. Tuđman?, Pašalić?, tko još?) u kojima je svatko imao i razloga za strah, i načina da zaprijeti. Iako prividno zvuči kao afir­macija hrvatske vlasti, hrvatskih interesa, hrvatske države, Tuđmana samoga, ta “afirmacija” isto tako može imati niz vrlo neugodnih implikacija za tu vlast, a neku vrstu obrambene pozicije za optuženike. Na primjer: oni sebe primarno definiraju kao državljane Republike Hrvatske, što je i pravna kategorija, a tek sekundarno i pravno neobavezujuće kao “građane” Federacije Bosne i Hercegovine. U istom ključu može se tumačiti i poruka: predaje­mo se u nacionalnom i u interesu Repub­like Hrvatske. A tek izričito pozivanje na Tuđmana i hrvatsku Vladu, kao garante dobrih uvjeta suđenja? Ne zvuči li to kao očajnikovo ovjeravanje neke teške pogodbe i osiguravanja vlastite pozicije u njoj na jedini mogući način koji mu je možda posljednji put na raspolaganju ­pred javnošću! Jedno je sigurno: ovakvom formulacijom cijele izjave, a najprije samim omogućavanjem da bude preko najjačega zamislivog medija predočena praktično cjelokupnoj domaćoj i svjetskoj javnosti, Kordić je izborio sebi i drugovima priliku da upre prstom na pravu adresu i idejno-organizacijski izvor svega onoga za što ih se tereti kao izvršitelje. Znaju li oni ili ne znaju kako zbog toga njihova koža vjerojatno neće biti nimalo skuplja, jer tržnica na kojoj su se našli cjenkati radi po običajima sasvim nedostupnim njihovoj maloj i ubogoj busovačko-viteškoj fantaziji - to je sasvim drugo pitanje. Sve što su oni, uostalom, mogli učiniti u svoju korist, a i u općenacionalnom interesu, propustili su učiniti davno, još '92, '93, okrenuvši se protiv svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, i svojih najbližih kompatriota, Bošnjaka, a prianjajući uz tu politiku koja ih je sada spremila iza tvrdih scheveningenskih zidi­na. Kordićeva, pak, ritualna izjava da mu je “savjest čista pred Bogom i njegovim hrvatskim narodom” svojom implicitnom blasfemičnošću zapravo ne svjedoči ni o čemu drugomu nego o neiskorjenjivim re­cidivima kompartijske svijesti. Uostalom, ako je već riječ o pitanjima savjesti i naro­da, nije li u ovom konkretnom slučaju preče pitati se o čistoći savjesti pred onim drugim narodom? O ratnim djelima Kordića i devetorice Vitežana zna se sve i ne zna se ništa. To je paradoks hrvatske javnosti, proizveden partijskom propagan­dom i medijima kao njezinom sluškinjom. Najgore, pak, što je proizvela, jest tupo i bešćutno, potpuno amoralno alibiranje zločina patnjom, pljačke i razbojništva stradanjem naroda... Priča o Vitezu naj­strašnija je ilustracija te gotovo ne­shvatljive pojave. Hoće li se ikad pojaviti netko tko će imati moralne snage i stvaralačkog dara da tu priču ispriča u njezi­noj punini? Da se vidi kako i zašto je jedan dotle apsolutno mirni, od davnina civi­lizirani grad i kraj pao u krv, da se vidi kakva je bila strašna patnja i stradanje ljudi “s ove i s one strane” (a granica između tih strana u Vitezu i oko njega bukvalno vijuga između kuća, između ljudi, te se nikad tačno ne zna gdje je), tko su bili bojovnici i branitelji, žrtve i stradalni­ci, a tko razbojnici i ukoljice, profiteri i gu­likože. I, komu pripisati krvave Ahmiće ili Stupni Dol? Narodu i obrani njegovih općih interesa, kako to implicite stoji u svim hadezeovskim tumačenjima i za­luđivanjima, ili - konkretnim ubojicama? Stvarni narodni interes jest samo jedan - ­skinuti tu kugu s vrata. Sve ostalo može biti nečiji interes, i te kako krvavo ozbiljan i unosan, ali taj se interes tiče njihovih de­viznih računa, njihovih političkih karijera i vlastodržačkih opsesija, a narodu se samo obija o glavu. I advokat Nobilo ovih dana u štampi priznaje kako je “očigledno da se u Ah­mićima dogodilo veliko nasilje i veliko stradanje civila”. Međutim, “on je profe­sionalno zadovoljan jer nitko nije teretio generala Blaškića”, njegova štićenika. Po­maknite samo malo Nobilov iskaz, dobit ćete veoma tipičan i raširen stav: grozno je to što se dogodilo, ali se svi drže kao da se dogodilo samo od sebe. Po idiomatici koju naš jezik tako dobro poznaje: ubilo ih. A potresni iskazi o kojima Nobilo go­vori, kao i hladan jezik optužnice protiv “viteške skupine”, navode točno i strašno: “... HVO je prvo granatirao Ahmiće iz­daleka, a zatim su grupe vojnika išle od kuće do kuće i napadale civile i njihovu imovinu koristeći zapaljive svijetleće metke i eksploziv. Nekoliko kuća uništeno je tako što su izvana ili iznutra polivene zapaljivom tekućinom i zapaljene. Svaka muslimanska kuća u Ahmićima je zapalje­na, a u mnoge je nenaoružane Muslimane civile namjerno i sistematski pucano. Ubi­jen je najmanje 41 civil, i mnogo ih je više ranjeno.” “... Najmanje 103 Muslimana civila ubi­jena su u Ahmićima ili okolo Ahmića. Od 103 ubijene osobe, 33 su bile žene i djeca. ­Uništeno je svih 176 muslimanskih kuća u, Ahmićima kao i džamija.” “... Kada je (ime stoji u originalu op­tužnice) ušao u Ahmića kuću, polio je za­paljivu tekućinu po namještaju da bi za­palio kuću. Tada je paljba usmjerena pre­ma dvoje djece, Elvisu i Sejadu Ahmiću. Kada je Sakib Ahmić pobjegao iz kuće, ranjena Zehrudina bila je još živa, ali je na kraju nastradala u požaru.” “... Jusuf Ibraković pokušao je pobjeći. Uhvaćen je i pretučen od strane (ime stoji u originalu optužnice) i ostalih vojnika HVO-a. Optuženi (ime stoji u originalu op­tužnice) i još jedan vojnik HVO-a zatim su pucali i ubili Jusufa Ibrakovića dok je ležao na zemlji u nesvijesti.” I tako, redom, u 45 nabrojanih i opi­sanih primjera. Dario Kordić prido­dan je “Viteškoj skupini”, ali njegov rang je mnogo viši i drukčiji. Doduše, njegovo stavljanje uz bok Radovanu Karadžiću, kao rezultat mehaničke potrebe međunar­odnih faktora da proces shematiziraju i tako podvrgnu funkcionalnoj kontroli, pogrešno je i puno licemjerja. Ni po opsegu učinjenoga zla, a bogme ni po količini priskrbljenoga bogatstva (što su jedini čvrsti kriteriji kada se utvrđuje “ugled” ove gospode) on paljanskomu maj­storu zločina ne može ni blizu. No, on je sada već sigurno i sam shvatio u čemu je stvar: ista ona politika, koja je od njega svojevremeno napravila takvoga silnika te mu se činilo da mu je more do koljena, proizvela je, svojim praktičnim ponašan­jem u Bosni, shemu unutar koje je para­lela Karadžić - Kordić (osobito otkad je Mate Boban umro) u kontekstu haških zahtjeva postala potpuno normalna. Ali postoji i nešto mnogo ozbiljnije: u zločinu, ako je već počinjen, količina je najmanje važan kriterij krivice, važan je čin sam. Kordić, na svoju sa­dašnju žalost, od počet­ka svoje hadezeovske karijere nije pokazivao ni najmanje sluha za ove političke zamke i moralne aporije, koje su sada najedanput, gle čuda, postale njegova jedina stvarnost. Još dok je bio tek mali samozvani šerif u Buso­vači (idiličnom gradiću i minijaturnoj općini na­domak Kiseljaku i Sara­jevu, s gotovo podjed­nakim brojem Hrvata i Bošnjaka, te neznatnim udjelom Srba), godilo mu je da sije strah svojom uniformiranom i naoružanom pojavom, svojim malim “tje­lesnim zdrugom”, svojom nacionalšovinističkom retorikom. On će sam najbolje znati, a u miru schevenin­genskih zidina imati i vre­mena da se prisjeti, koliko je istine u zlokobnim glasovima koji su se puno prije izbijanja rata između HVO-a i Armije BiH uporno pronosili, kako je izravno odgovoran za egzemplarno ubojstvo uglednoga buso­vačkog Bošnjaka, takoreći na kućnom pragu i iz čista mira, čime je imalo započeti ostvarenje plana kroatizacije Busovače, kao prvenstvenog partijsko-na­cionalnog zadatka. Od tih kasnih dana 1992. pa do prošlo­ga ponedjeljka na splitskom aerodromu zatvorio se krug jedne sergioleoneovski groteskne biografije: čovjek je stigao biti vojno-politički capo di tutti capi te nes­retne i krvave lašvanske doline, odnosno srednje Bosne, u vrijeme najstrašnijih zločina i borbi, pa je, sve u istoj marionet­skoj igri upravljanoj iz podsljemenskog za­grebačkog dvora, zauzeo čelno partijsko mjesto nakon što je Tuđman morao ot­pustiti Bobana (po načelu: i poslije Bobana Boban), i tih smo ga mjeseci mogli često viđati na HTV-u u drukčijemu, civilno-partijskom pako­vanju, usklađenom sa sjajnim parketima i dubokim tepisima Pan­tovčaka. Zatim je i njega, zapravo mnogo prije Ha­aga, počela stizati haška sudbina: pod teretom optužnice za ratne zločine i zahtjeva za izručenjem, a kao krupan talon u Tuđ­manovu kockanju s me­đunarodnom zajednicom, morao je potonuti u polu­postojanje. Znalo se za njegovu trešnjevačku za­grebačku adresu, ali se nikad nije tačno znalo gdje je. Svi su, i ministri i savjetnici i pred­sjednici i novinari i svećenici, a što je oso­bito važno, i tzv. opozicionari jednako kao i hadezeovci, bili složni u muljanju i lagan­ju: te ovdje je, te ondje je, te ne znamo gdje je, dostupan je, nije dostupan, čas je državljanin Bosne i Hercegovine, čas je hrvatski vitez i branitelj, izručit ćemo ga, nećemo ga izručiti... Jednom riječju, pretvorili su čovjeka u krpu, a jedino svojstvo koje su mu još ostavili, jest ono s ko­jim je otputovao u Haag - kao posljednji ulog u riskantnoj hazardnoj igri, u kojoj je cijela zemlja bila dovedena do samoga ru­ba mračne jame, čiju dubinu nitko tačno ne zna, ali iz koje je već bazdio jezivo leden vonj. Ko­rdić i Vitežani su, dakle, konačno u Haagu. Jednako kao što je hrvatska vlast još samo prije koji dan na usta svoga predsjednika Vlade tobože indignirano grmjela kako “neće svoje ljude predavati ni za kakve kredite”, tako ih je sad ipak predala, a kreditu se nestrpljivo nada. Spektakularni odlazak desetorice u Haag medijski je iskorišten između ostaloga da se pokuša prikriti još jedan vrlo neugodan ustupak koji je istovremeno morao biti napravljen­ - smijenjeni su sa svojih upravnih i parti­jskih funkcija najtvrđi mostarski i herce­govački hadezeovci Mijo Brajković, Pero Marković i Mile Puljić. Nije teško predvid­jeti kako ćemo u tjednima koji predstoje prisustvovati zaglušnoj, neprestanoj gala­mi o silnoj međunarodnoj kooperativnosti hrvatske vlasti, o tomu kako je sve, ama baš sve svoje obaveze iz Dejtonskoga i Er­dutskoga sporazuma u potpunosti izvršila, itd., itd. Naravno da je sve to daleko od istine, i da se stara kockarska igra nastavlja. Primjera za to ima mnogo, ali u kontekstu haške teme jedno je pitanje osobito ilus­trativno. Iscrpljuju li se doista izručenjem Kordića i drugova sve obaveze hrvatske vlasti u vezi s ratnim zločinima u Bosni i Hercegovini? Što je s Ivicom Rajićem, alias Viktorom Andrićem, koji je formalno optužen i do sada se stalno spominjao u pake­tu s Kordićem, a izravno je odgovoran za strahotu u Stupnomu Dolu, za tragediju vareških Hrvata, kao i za krvave događaje u Kiseljaku i okolici koji su više oblik razbojništva nego ratnoga zločina? Da se i ne govori o njegovim mračnim vezama sa srpskom vojskom koje su ga bile dovele dotle da javno, u televizijski mikrofon Smiljka Šagolja, stojeći uz svoju haubicu, prijeti da će pomoći Mladiću u ravnanju (njihov zajednički JNA-ovski žargon) Sara­jeva. Posebno je pak pitanje - što je s naj­mračnijim dosjeom, onim hercegovačkim? Čime se od “nacionalnih vrijednosti” trgo­valo s međunarodnom zajednicom, pa da se on još uvijek drži zatvorenim? Ako javnost i može sebi priuštiti neznanje, vlast vrlo dobro zna da će taj dosje sasvim sigurno biti otvoren, ali kada to moćnim partnerima u neravnopravnoj poker-parti­ji zatreba. Logori, etnički progoni, mučenja, ubojstva, granatiranja i rušenja naselja i gradova, humanitarni i drugi krupni kriminal, zločini protiv kulturnoga nasli­jeđa i svakovrsni sakrilegiji počinjeni u Mostaru, Ljubuškome, Počitelju, Čapljini, Stocu, po Hercegovini, imat će jednoga dana sasvim sigurno svoje formalnopravno inkriminirane počinitelje, a možda ih već imaju na tzv. tajnim optužnicama. Što onda može značiti nastojanje vlasti da svoje obaveze podmiri dosadašnjim izručenjima isključivo optuženika iz Bosne? Nije valjda Mate Boban odnio sa sobom sva zla, te od cijele hercegovačke povijesti beščašća ostadoše među nama samo anđeli debelih deviznih računa i jakih političkih pozicija? U nedjelju kada je HTV prvi put javio o predaji Kordića i devetorice, u istoj emisiji vijesti javio je i o uvođenju vojnoga biskupa Jezerinca u dužnost. Tom prilikom preuzvišeni je uskliknuo pohvalu krunici na vratu hrvatskoga vojnika, ustvrdivši da je ona izrasla iz njegove vjere. Dario Kordić na splitskom aerodromu pred polazak u Haag pojavio se u civilu, pogružen, ali teško je bilo ne sjetiti se one druge njegove, macho-slike, koja je 1993. i 1994. u HTV-ovim emisijama bila svakodnevna: agresivna šovinistička antimuslimanska retorika, alpha maskirna uniforma, ray ban naočale, pištoljčina o pojasu, i obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio - o tomu će se mjerodavne stvari moći čuti u dugim haškim mjesecima što predstoje...   Zločin u nacionalnom ključu 31.10.1997. Osjećate li, što se više odmičemo od rata, kako sve nejasnija postaje razlika između agresora i napadnutoga, između krvnika i žrtve? Najbolnije to osjećaju oštećeni i ožalošćeni - oni bi da još potraje ublažavajuća iluzija da u svojemu jadu nisu sami, da je njihova žrtva i patnja dio kolektivnoga, narodnoga pathosa. No, vrijeme kolektiva prestalo je, i oni otkrivaju gorke oštre granice svoje nesreće: te granice okružuju ih tačno na onom prostoru koji ih od kolektiva odvaja kao pojedince i njihovu sudbinu kao pojedinačnu, privatnu sudbinu koja se zapravo nikoga pretjerano ne tiče. Po strašnom paradoksu, isto vrijedi i za zločin i zločince. Do jučer slavljeni kao nacionalni junaci, zavaravani da se njima neće trgovati, da iza njih stoji čitav narod, sada ipak moraju put toga sve stvarnijega i sve opasnijega Haaga. Otpisani i prekriženi, ne više uljuljani u sigurnost kolek­tivističkoga pripadanja svojoj partiji, svo­joj vjeri-crkvi, svojoj vojsci, svojoj slavnoj povijesti, svojemu vođi, najedanput su sami kako možda nikad nisu bili, samo sa svojim osobnim imenom, sa svojim osobnim činima koje poznaju bolje nego itko. Političke vrhuške nekadašnjih “triju zaraćenih strana” ubijaju se tražeći i zahtijevajući nacionalnu ravnopravnost u privođenju optuženika u Haag. Njima čak nije najvažnije poreći zločine svojih, koliko im je važno da i oni drugi dođu pred Sud. Kao da će time biti umanjena njihova krivnja i odgovornost, kao da to može izbrisati jednostavnu činjenicu – da je zločin učinjen. Takvim ponašanjem oni samo potvrđuju svu ideološku i vlastodržačku deformiranost nazora: oni, naime, i na zločin gledaju isključivo kao na nacionalnu i političku činjenicu, pogodnu za manipuliranje i korištenje, a ne kao primarno ljudsku, što uvijek i samo znači pojedinačnu činjenicu. A kada njihov zahtjev bude ostvaren, kada se u haškim ćelijama i sudnicama doista nađu svi po ključu - što će se sasvim izvjesno dogoditi - moći će se, tek tada vid­jeti pravi rezultat njihove političke nakaznosti. . Tada će se, naime, najedanput snagom gole očiglednosti nametnuti spoznaja da su u našem ratu zločine činili svi nad svi­ma, da u pogledu nacionalne distribuira­nosti zločinstava nema nevinih. Pošto zločin u moralnom pa čak ni u pravnom smislu ne biva manjim ili oprostivijim ovis­no od toga je li ga manje u kvantiteti, ili od toga što je, možda, posljedica goreg uzro­ka - bit će to velik korak naprijed u za­magljivanju i konačno potpunom brisanju stvarnih, čvrsto i objektivno utvrdivih okolnosti početaka i uzroka rata, njegovih kreatora, njihovih nasljedovatelja i općih žrtava. Nakon što je Slobodan Milošević 1991. godine već imao za sobom hekatombu Vukovara i nakon što su u proljeće i rano ljeto 1992. Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Ratko Mladić potopili u krv Bosnu i Hercegovinu, a sve to posredstvom novinara postalo dostupno cijelomu svije­tu, srpski su mediji razvili specifičnu tehniku. Nisu se previše bavili negiranjem svih tih zločina, nego su se bacili na svakod­nevno, sistematsko medijsko fabriciranje "novoga genocida nad srpskim narodom od ustaša i balija". Izgledalo je to gotovo kao da precizno slijede nevjerojatni na­putak kojim je nekadašnji pjesnik Brana Crnčević uoči rata hrabrio i oslobađao kolebljive, obilazeći Baranju: “Srbin ne može da bude zločinac, jer on i kad zlo čini, stoji između anđela i Boga, a ne kao drugi između anđela i đavola...” Dosta dugo činilo se da je sama ogrom­nost i sveopća očitost zločina silne vojske i njezinih razuzdanih folklornih inačica, ko­ju je Beograd pustio na Hrvatsku pa na Bosnu, unaprijed utvrdila moralne odnose u tom ratu, i kako je nemoguće da žrtve, dižući se na obranu, prihvate isti način, jer bi to naprosto bilo moralno i politički samoubojstvo. Međutim, olako se zaboravljalo da na­cionalna emfaza naprosto svugdje funkcionira na isti način, a da je od ljudi čak i nelogično očekivati da ne budu jednaki, i da je jedini faktor koji tu može unijeti reda - snažna pravna država i razvije­na demokracija. Koje nigdje nije bilo onda, kao ni sada. Pa tako, dok su gospićke i pakračkopoljanske noći proždirale ljude bez suda i zakona, zato što su Srbi, vrhovni hrvatski sudac izriče čuvenu mak­simu, sasvim crnčevićevsku, po kojoj “Hrvat ne može biti zločinac, jer on vodi obrambeni rat”. U Bosni bilo je još gore. Poneseni “državotvornom idejom” s Pantovčaka i slabo pismenom mistikom “najistočnije granice katoličanstva” (“granica svjetova je na ćoši moga samostana”, kaže mostarski gvardijan), bobanovci su brzo i lako našli modus vivendi s karadžićevci­ma, a voljko prihvatili ideju svoga političkoga boga-oca - da im je misija stati u kraj islamu. Iz toga se rodio i Prozor ujesen 1992. i Ahmići, Stupni Do, Mostar, Stolac, Dretelj, Gabela, Helidrom 1993 - beskrajna količina patnje i zatora namijenjena sus­jedima Bošnjacima. Za Ahmiće i Lašvan­sku dolinu u Haagu sjede već Blaškić, Kor­dić i njegova grupa. Sjedit će sasvim si­gurno još ponetko, kad se otvori hercego­vački dosje, kudikamo gori od lašvansko­ga. Kao i srpski, i hrvatski političari i nji­hovi mediji “svoju” dimenziju ratnih zločina ne pokušavaju relativizirati nikako drukčije nego - tvrdeći da su zločine činili i Bošnjaci, te da i netko od njih mora u Haag. Naravno da su činili - posljednji, do­duše, u tom jezivom redu, a prethodno postavši najvećim žrtvama. Ali, tko još za to mari? Odavno su već u Haagu Delalić, Landžo i Mucić zbog logora za Srbe u Čelebiću kod Konjica 1992. Sad se u sara­jevskoj štampi dramatično otvara pitanje pokolja u hrvatskim selima oko Neretve i u Rami (Grabovica, Uzdol, Doljani) u ljeto 1993. S jedne strane o tim događajima svje­doči u novoobjavljenoj memoarskoj knjizi bivši zapovjednik bosanske armije Sefer Halilović, a s druge bivši zapovjednik brigade Ramiz Delalić i neki njegovi su­borci. Spominju se mnoge važne vojne ličnosti: Vehbija Karić, Zulfikar Ališpago, Safet Ćibo, Rifat Bilajac, Zićro Suljević... Ne treba sumnjati: Haag će jednoga dana imati upotpunjenu “reprezentaciju”. Ona će, u svojoj krvavoj karikaturalnosti, točno odražavati onaj način na koji su postjugoslavenski rat vodili i dizajnirali njegovi veliki i mali režiseri i akteri: zločin će imati etničku shemu i jedino što će se pouzdano vidjeti i znati, bit će to da su svetri “strane” imale i zločince i žrtve.   Kordić kao sudbina 15. 2. 1999. Rasprava o suradnji s Haškim sudom, koja je nedavno otvorena u hrvatskomu Saboru, potvrdila je alarmantnije nego ikad dosad dvije stvari: da je Bosna mračno mjesto hrvatske državne politike, mlinski kamen o njezinu vratu, i da hrvatska politička i intelektualna javnost nema zreloga odgovora na nj. Godinama su usamljeni trezveni glasovi predviđali i upozoravali da će ta provalija dramatično zinuti onda kada se u haškoj sudnici počnu otvarati “jake” optužnice. Sada se to dogodilo, s optužnicom za Naletilića i Martinovića, čije je implikacije veoma uzrujano pred Saborom tumačio Vladimir Šeks, te s najavljenim početkom suđenja Dariju Kordiću 12. travnja, čemu je najvišu važnost pridao Mate Granić. Zabrinutost i zahtjevi što su ih, smrtno ozbiljni, obrazlagali dvojica najjačih Tuđmanovih adlatusa, daju se svesti na slijedeće: u ovim optužnicama leži strašna opasnost da se dokaže aktivna umiješanost hrvatske državne politike, hrvatske vojske, hrvatskoga predsjednika u rat u Bosni i u podjelu te zemlje, zato treba pod svaku cijenu isključiti mogućnost da Haški sud sudi institucijama, nego samo i isključivo pojedincima (podrazumijeva se: samo onima kalibra kordićâ i naletilićâ, nipošto “naviše” i nipošto ikomu izvan Bosne i Hercegovine, ne dajmo mi naše generale Haagu!); suđenje Kordiću bit će neopisivo opasno (na to je između redaka upozorio Granić); zbog svega toga, trenutno nema važnijega hrvatskoga pitanja nego da stav Hrvatske o inoviranomu obliku suradnje s Haškim sudom bude – konsenzualni stav hrvatskoga Sabora. I Šeks i Granić dobro znaju o čemu govore! Naletilić i njegova “Kažnjenička bojna” nezamislivi su izvan konteksta su-djelovanja s HVO-om i HV-om koji precizira optužnica, prvenstveno u Mostaru i oko njega – to znaju i mala djeca. Odatle Šeksovo uporno, opetovano, grčevito zalaganje i prividno cjepidlačarsko formaliziranje: pustiti na miru institucije, suditi pojedinca, jer Haški sud po vlastitomu Statutu ima pravo suditi striktno samo pojedinca! Za Naletilića, ionako, koga briga! Mračni tip s reputacijom bjelosvjetskoga kockara, kriminalca, vezama s crvenim teroristima sam se hvalio, kategorija Ljube Zemunca i Željka Ražnatovića, Udbin agent u operaciji “Marlboro” s potpisom saveznoga sekretara Petra Gračanina pred sam rat! Još ćemo pobrati poene kooperativnosti s Haagom, a elegantno se riješiti jedne hercegovačke more! Prava pokora je Kordić! Samo bi Boban predstavljao veću opasnost. Čovjek je “u projektu” od samoga početka; veoma dokazivo sjedinjuje u sebi i političku, partijsku, i vojnu dimenziju (čega je, recimo, Blaškić lišen, on je samo vojnik), i jedna i druga  vezuju ga na Zagreb u nebrojenim egzaktno utvrdivim slučajevima direktno. K tomu, potpuno je fanatiziran a intelektualno limitiran, te će se i na suđenju vjerojatno ponašati odano i vjerno Vođi, Središtu i Stranci, što je najgora moguća varijanta! A optužnica će inzistirati upravo na tomu da su djela, za koje se Kordić tereti, počinjena u cilju ostvarenja HDZ-ovoga programa stvaranja Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao “nedjeljivoga dijela” Tuđmanovoga hrvatstva i Tuđmanove Hrvatske in spe. Nije nepoznato, ali se zbog nečega veoma rijetko spominje, da je Franjo Tuđman već u lipnju 1991., dakle, prije rata, čak i onoga u Sloveniji, a nakon svojih “bosanskih” razgovora s Miloševićem u Karađorđevu i Tikvešu, imao konspirativne sastanke u Zagrebu s dvjema grupama antibosanskih hadezeovaca. Na zaključke s tih sastanaka pozvat će se Mate Boban i Dario Kordić, kada u studenomu te godine budu proglašavali Hrvatsku zajednicu općina Herceg-Bosnu: “Hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvaćena opredjeljenja i zaključke usvojene na dogovorima s predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu...  da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države... Da bi ovaj povijesni cilj bio uskoro i naša stvarnost, ove dvije regionalne zajednice (tzv. Hercegovačka i Travnička regionalna zajednica – op. I.L.) traže da se pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u BiH, provođenje referenduma za priključivanje Republici Hrvatskoj kao prve faze na putu konačnog rješenja pitanja i stvaranja suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim – sada mogućim – granicama)... Ovaj narod neće prihvatiti ni pod kakvim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske.” Tako im je “predsjednik, dr. Franjo Tuđman” diktirao u pero već lipnja 1991., i po tom diktatu, sretni što ga mogu bespogovorno slijediti, oni su – slijepi i opijeni – uletjeli u njegovu mrežu, poveli svoj narod u sukob sa svima oko sebe, te u planirani egzodus, za ostvarenje vjekovnoga sna. Sve što se u Bosni odigralo drukčije, a što bi sada moglo povratiti mogućnost života za Hrvate, odigralo se mimo njih i protiv njih. Po svoj prilici, hrvatska će vlast prevrnuti nebo i zemlju samo da Kordića i Naletilića, i sve druge slične njima, učini bezopasnim za sebe, a s njima neka je Haag i vrag. I, možda, don Anto Baković. Konačno, njih i treba prepustiti njihovoj haškoj sudbini, tu nema ništa sporno. Njihova djela nije učinio nitko nego oni, nitko ih nije mogao na ta djela natjerati, odlučili su sami. Po bosanskim kućama i prozorima, od Viteza do Mostara, stoje zalijepljene selotejpom loše fotokopije Blaškića, Kordića, nađe se i Tuta, pa čak i nezgrapni Štela, a bogme u zadnje vrijeme dobijaju uzvišeno društvo – blaženoga Alojzija. Ne treba simboliku, koja se uspostavlja lijepljenjem tih priprostih ikona, olako omalovažiti i zanemariti. Tek – oni koji ju njeguju, nisu svjesni njezina puno jačeg obratnoga, neželjenog značenja. To jest, ne znaju da su u nju ulovljeni sami, kao u klopku. Možda je najteži oblik te ulovljenosti jeziva činjenica – da su u nju uvučena djeca, koju se masovno prisiljava pisati pisma haškim osumnjičenicima, a da nitko ne ustaje u zaštitu njihove nevinosti i slobode, ni roditelji, ni pedagozi ni ikoji intelektualni i duhovni autoriteti. Dario Kordić jest figura visokosimboličnoga značenja. Frustrirani busovački novinar upotrijebljen za tuđi, njemu nedokučiv interes, obezosobljen, moralno otupljen anestetikom Svehrvatstva (“naši ne mogu biti zločinci” – tako glasi slatki slogan HDZ-a), preko noći proizveden u lokalnoga gospodara života i smrti, nahuškan na Muslimane kao da je cijeli svoj prethodni život bio lud i neuračunljiv, a sada “progledao”, naveden da konkretnost vlastite egzistencije zamijeni za tuđu fantazmu, a kada se fantazma pokaže promašenom i zločinačkom, tada dragovoljno za nju ponese stigmu zločina – nije li to u neku ruku opća slika životnoga bespuća i moralne deklasiranosti u koju je Franjo Tuđman  strovalio Hrvate u Bosni i Hercegovini kao ljude, kao obitelji, ali baš i kao narod! Dotle, “naš predsjednik” treba da ostane nedodirljiv i nedodirnut. Iza njega stat će njegova Partija, njegova Crkva, ali, po svemu sudeći, i cijela njegova Demokratska Oporba. Kao da sva hrvatska politička alternativa pred namrgođenim pogledima Franje Tuđmana i njegovih alter ega stoji paralizirana od straha kao “kunić pred kobrom” (Krleža), nemajući zeru smjelosti da se izgovori prava riječ i prava adresa. Konac kraju, ne radi se više ni o tim prezrenim Bosancima, ili barem ne samo o njima. Nije riječ ni samo o načelnom pitanju etičkoga stava. Riječ je o itekako važnom političkom pitanju, ako se politika shvaća ozbiljno, pa ako je tako, nedostatak ove smjelosti, nedostatak je, naprosto, snage i vitaliteta, koji signalizira ozbiljne strukturalne poremećaje. P.S. Vrućega osamnaestoga lipnja 1991. još nije bilo rata, čak ni onoga u Sloveniji, od trinaest dana. Bilo je žestoke krize, koja je drmala zemljom, onom ondašnjom, bilo je općega osjećaja strepnje, i bili su već, samo što to nismo znali, intimni  razgovori u Karađorđevu i u Tikvešu. Datum sam upamtio: izdavali smo tada u Sarajevu, na potpuno prijateljskoj i dobrovoljačkoj osnovi, mjesečnik Obzor, fantazirajući da bi trebalo i da bi bilo moguće artikulirati bosansko-hrvatski diksurs, koji ne bi bio u konfliktu s vlastitom stvarnošću. Toga dana imali smo javno predstavljanje magazina u Zagrebu. Dugo u noć nakon toga, ostalo je u razgovoru poveliko društvo. Tko s kime, ne sjećam se više, ja sam se bio usredotočio na Borisa Marunu. Valjda zato što je bio povratnički egzotičan i gotovo uvredljivo proturječan: inteligentan k’o đavo, a vruć tuđmanovac! Svega smo žestokoga, sve kroz neki simpatijski fluid, jedan drugomu rekli te noći. Služeći se blajburškom metaforom, tada još po inerciji konspirativnom i patetičnom, a govoreći iz perspektive Bosne, popeo sam mu se na glavu dokazujući da je Tuđmanova polito-logika “ako Srbija uzme svoj dio, i mi ćemo svoj” sigurna propast Bosne a za tamošnje Hrvate katastrofa kobnija od Bleiburga. O nepravdi i zlu prema Muslimanima, da i ne govorimo! Ostali smo prijatelji, ali razumjeli se nismo. Nisam tada mogao imati pojma da se tih istih dana u Zagrebu zgotovljavala današnja Kordićeva sudbina, i sudbina, usprkos svemu, moje i njegove zemlje.   Svetac u prašini 26. 4. 1999. U domoljubnom tretmanu Tihofila Blaškića, protiv kojega se vodi proces u Haagu, dolazi, izgleda, do paradoksalnoga obrata. Dok je bio ozbiljan kandidat za dokazanoga ratnog zločinca, mnogi su bili njime vrlo zadovoljni, pravili su od njega sveca i ikonu idealnoga hrvatskoga pravednika. Spadao je, bez rezerve, u kategoriju bezgrešnih: “Hrvat ne može biti zločinac” – sasvim srpski apodiktično i iracionalno tvrdili su za stanare schevenigenske tvrđave nebrojeni saborski zastupnici, svećenici, generali, pisci, intelektualci, novinari... “Pravi” Hrvati, svi mogući đapići, bakovići, šoljići, i drugi, vraćali su se iz posjeta Haagu sa zagrcnutim izvještajima o “produhovljenosti naših vitezova” (uče strane jezike, ne odvajaju se od krunice), o njihovoj apsolutnoj nevinosti, te predlagali i zahtijevali organiziranje svenarodne pomoći. Izvodile su se sve vrste najbezočnijih manipulacija najnevinijim i najunesrećenijima: udovicama, majkama, invalidima; djecu u školama gonili su da kolektivno organizirano pišu pisma ljubavi i podrške u Haag. Kada je jedan od njih osuđen, vrištali su danima o nepravdi nanesenoj tom gospodinu, koji, zaboga nije ništa uradio, samo je kao zapovjednik postrojbe gledao kako njegovi “vitezovi” siluju ženu, muslimanku, a on to nije spriječio, nego je onako baš s merakom uživao u prizoru. Pamtim u vezi s tim osobitu morbidnost: za hrvatsku televiziju iz Haaga o tomu izvještava, skandalizirajući se nad užasno nepravednom osudom, nitko drugi nego, sva našminkana i skupo sređena, jedna od motrišnih dama! Do jučer, na svim staklima diljem Bosne i Hercegovine, gdjegod HDZ ima mrvu vlasti, mogli ste vidjeti zalijepljene njihove slike. Tuta, Štela i neki drugi mogli su i varirati, ali Blaškić i Kordić su bili obavezni. Aranžmani su doduše bili bijedni: loše, blijede fotokopije u običnom A-4 formatu, neuredno polijepljene selotejpom, ali tko mari... Kad je papa napokon proglasio Stepinca blaženikom, neumorni ex-pop Anto Baković ga je korigirao: neka je to uradio, ali trebao je u isti mah beatificirati i Blaškića! Za života, pa što! Odnedavno, međutim, otkako Blaškić sa sve većom uvjerljivošću brani svoju individualnu kožu, i otkako njegova rekonstrukcija događaja u obliku tvrdih fakata, imena, veza pokazuje da je zločin u Ahmićima imao itekako konkretne počinioce, a cijeli rat u srednjoj Bosni jasne hercegovačko-zagrebačke linije zapovijedanja i interesa, jednom riječju otkako njegove osobne stvari, čini se, na sudu stoje sve bolje, domoljubna javnost se prema njemu naglo hladi. Ali, ne samo da se javnost hladi, nego Blaškićeva koža postaje nesigurna, jer su za nju sve više zainteresirani dojučerašnji kameradi, kako neposredni izvođači krvavih ahmićkih radova što su trenutno zavučeni u neke mišje rupe, tako i naredbodavci, koji, kao HDZ-ovi kadrovi, obavljaju razne časne dužnosti u Federaciji BiH. Tako da, kažu posljednje vijesti, nesretnoga Tihofila iza tvrdih zidova Scheveningena moraju čuvati nizozemski specijalci! No, zna li i sam Blaškić u čijemu blagom, prijateljski nasmiješenom liku jednoga, bilo kojega dana na njegova vrata može stati izvršitelj tajne presude? Što se pak javnosti tiče, njezino ponašanje može se predvidjeti sa stopostotnom sigurnošću: emancipirajući se kao individua u očajničkoj bitki za osobni integritet, obraz i, konačno, sudbinu, Blaškić će biti izvrgnut njezinom patriotskom gnjevu i preziru. To se već uveliko nazire.  Zato je obrat s Blaškićem tipičan. On, naime, zorno pokazuje u kakve se nerazmrsive moralne, političke, povijesne kučine upliće ona javnost, onaj kolektivni mentalitet, kojemu kronično nedostaje hrabrosti i bistrine za suočenje s vlastitom lošom stvarnošću. To je onaj fatalni razlog, zbog kojega se u hrvatskoj staroj kao i u najnovijoj povijesti već do dosade ponavlja isti motiv, ista nesposobnost rasuđivanja i razlučivanja: nacionalni lupeži, defraudanti i profiteri, često i ordinarni zlikovci i moralne nakaze, postaju ikone narodne ljubavi, pamćenja i zavjeta, a istinski narodni interes biva im bačen pod noge. Kako se ta gadna prijevara ponovila u haškom slučaju, moglo se vidjeti u trenutku kada je hrvatski državni vrh saznao da Haag sprema optužnice i na generale hrvatske vojske (“i na nas sve” – bjesnio je Tuđman, saopćavajući to javnosti!). Tada je pod hitno sazvan Državni sabor, da raspravlja o odnosu Hrvatske i Haaga, a jednodušan zaključak i mnijenje bilo je: ne damo mi svoje ljude! Bosanci, naravno, nisu bili “svoji” ljudi. Iza njih nije stao Sabor, nego ih je taj isti državni vrh pod hitno ekspedirao u Haag, da mu budu smokvin list za njegovu nakaznu i neuspješnu politiku u Bosni. Oni njemu i jesu dobri samo za zločin i za kaznu! Tragična ironija njihovoga položaja jest u tomu što to samo oni ne znaju i ne vide. Tako, Tuđmanova slika visjet će na zidovima usorskih, žepačkih, kiseljačkih, viteških, novotravničkih, jajačkih, busovačkih, prozorskih, uskopaljskih kuća naporedo sa Srcem Isusovim i Djevicom Marijom, kao prkosni dokaz njihova najtvrđega hrvatstva, i onda kada svakomu drugome bude jasno da su ih upravo taj čovjek i središnjica svehrvatske politike zloupotrijebili, izdali i uništili, i moralno i politički. Sjedio sam nedavno četiri-pet sati prinudno s najvišim policijskim faktorima jedne hercegovačke županije, u sred Širokoga Brijega, grada koji nije u Hrvatskoj, ali mu to ne smeta da za sebe misli kako je duhovni a sve više i stvarni centar svekolikoga hrvatstva. Nevini pokušaj da napravimo desetominutni televizijski putopis, završio je prije nego što je i započeo, tako što smo pred repetiranim pištoljima dotjerani na noćni “razgovor”. Ne kanim ovdje opisivati detalje mučnoga i sramotnoga tog događaja; spominjem ga samo zbog galerije portreta, koja krasi zidove kantonalnoga policijskog ureda. Jedan do drugoga tu su Tuđman, Boban i Šušak, a sa suprotnoga zida gleda ih budno – Ante Pavelić. Ne znam da sam igdje kao pod tim “ikonostasom” tako tvarno doživio svu zagubljenost u vremenu, u vrijednostima, u kliničkoj nesposobnosti za autorefleksiju. Ako postoji kolektivni autizam – to je to. Spasonosno suočenje s prošlošću ovdje je odgođeno – zauvijek. Isto onako, kako je na prividno drukčijemu, višem “intelektualnom” nivou, prošlost zamrznuta u načinu na koji Živko Kustić, jutarnji propovjednik, nedavno reagira na lapsus, što se omaknuo jednomu od svjedoka na suđenju Šakiću, kad je zloglasnoga Miroslava-Tomislava Filipovića-Majstorovića nazvao Nikolom. Gospodin jutarnji indignirano nabraja fakta, kako bi objasnio da je zločinca “Crkva kaznila i odvojila od sebe. Što je više mogla učiniti?” Kad bi u propovjednika bila makar zera volje za stvarnim suočavanjem s prošlošću, mogao bi pred svojim čitateljima, za njihovu dušu, osim činovnički točnih fakata, postaviti pitanje i na jedan od ovakvih načina: jest, Crkva ga je kaznila i odvojila od sebe, ali kakvo pitanje otvara to što je takav ipak došao i uopće mogao doći iz Crkve? Tihomira-Tihofila Blaškića čeka dvostruka presuda. Jednu će mu izreći haški suci, i sve je više indicija da bi ta za njega mogla biti prilično povoljna. Drugu će mu odrezati onaj kolektivni duh, koji mu je do jučer crtao oreol svetosti oko glave, a sad ga već vidi kao izdajnika i kurvinoga sina. U ovomu, lijepom našem svijetu to je, izgleda, jedini način da budeš izbavljen.   Mrtvi i živi 3. 3. 2000. O žrtvama rata (ubijenima i poginulima) u Bosni i Hercegovini ni petu godina nakon potpisivanja mira nitko ne zna tačne podatke. I o njima i o njihovim egzekutorima još uvijek vlada politički govor - govor u kojemu su oni i jedni i drugi na prvom mjestu pripadnici pojedinih etnija. Univerzala moralno-psihološka dimenzija (patnja, žrtva, strah, zločin...), koja je u isti mah i konkretno ljudska, i u kojoj se ni u u zlu ni u dobru niti može niti smije praviti etnička i politička razlika - nama je još nedostupna. Dokle god je tako, ne može biti govora ni o početku ikakve društvene amelioracije ovoga antropološki zagađenoga prostora. Pada mi na pamet ona i morbidna i sažaljiva priča, koju su godinama nakon 1945. kao jezivu tajnu čuvali a onda ipak objelodanili (jer sve se ipak nekako, nekad, mora objelodaniti!) slovenski seljaci i domaćini iz okolice Celja i Maribora. Pijani od pobjede, nekoga divljega nadčovještva i “revolucionarne slobode”, jugoslavenski partizani su na njihovim imanjima u nekoliko dana pobili na tisuće šarenoga, što vojnoga što civilnoga endehaškoga roblja (a bilo je tu i Hrvata i Muslimana i Slovenaca, i raznih drugih “naroda i narodnosti”), što im ga je engleska vojska izručila nakon predaje. Sve to silno ljudsko meso, prezreno i obesvećeno, u brzini i nehaju zakopano je plitko na golemomu prostoru livada-košanica, koje su prije toga bile prvoklasnom pčelinjom pašom. Godinama poslije događaja, glasila je priča slovenskih seljaka, ni jedna se pčela nije pojavila nadaleko ukrug, a iz zemlje je izbijao nesnosan, tih a otužan vonj... I primjer tadašnje Jugoslavije, i primjer današnje Bosne i Hercegovine - iako na dijametralno suprotan način - podjednako ukazuju na nezaobilaznu i važnu ulogu države u apsolviranju ovoga problema, najtežega od svih nakon ratova koji imaju manje ili veće primjese građanskoga rata. Karakter goleme, sudbonosne pogreške, koju je u tom pogledu napravila Titova Jugoslavija, lapidarno je ali vjerojatno najpreciznije izrazio Miroslav Krleža u naoko usputnoj opasci u jednomu od svojih dnevničkih zapisa, u kojemu razmišlja o sudbinama ljudi nakon 1945. “U građanskom ratu ni grobovi nisu ravnopravni”, kaže on u toj bilješci. Kakva će kazna u petak u Haagu stići Tihomila Blaškića, “hrvatskoga generala”, za čijega je vojnoga zapovijedanja u Lašvanskoj dolini 1993. počinjen masakr u Ahmićima, u času dok nastaje ovaj tekst ne može se znati. Bez obzira na to, u pogledu otkrivanja konkretnih fakata kao i važnih političkih i zapovjednih linija, koje su od Lašve vodile dalje do tadašnjih visokih struktura “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” i Republike Hrvatske, mnogo će zanimljivije biti suđenje Dariju Kordiću, koje tek treba da se “zagrije”. Također, odavno je jasno, i u posljednje vrijeme od relevantnih osoba višekratno javno potvrđeno, da glavni izvođači ahmićkoga zlodjela nisu oni koji su nedavno poosuđivani u sklopu tzv. “viteške skupine”, nego još uvijek slobodni građani Republike Hrvatske, izvjesna gospoda Ljubičić, Slišković i drugi, koje su Tuđmanovi i Šuškovi sisovci i hisovci sklonili u duboku sjenu u isto ono vrijeme kada su Kupreškiće i drugove pompozno slali u Haag. Na zbivanja te krvave godine u Vitezu i okolici snažno nas je podsjetila BBC-jeva dvodijelna tv-drama Ratnici (Warriors) autora Petera Jenningsa i režisera Kosinskoga, prikazana na BHT-u protekle dvije nedjelje. I nju je, kao i sve drugo u našemu do posljednje ganglije etnički oboljelom javnom prostoru, moguće pročitati i “nacionalno”, pa će takvo čitanje sasvim sigurno vidjeti samo to da su u drami “Hrvati i Srbi prikazani kao nasilnici a Muslimani kao žrtve”. Golema vrijednost i svježina BBC-jevoga filma, međutim, i jest baš u izboru perspektive, koji takvo čitanje čini deplasiranim. Šokantni i frustrirajući događaji prikazani su iz ugla i iz očiju mladih britanskih vojnika, i tu nijednoga trenutka ne biva bitna i determinirajuća etnička pripadnost ovih ili onih, već antropološka jeza koju izaziva sama mogućnost da se među ljudima takve stvari događaju. Ništa bolje ne ilustrira tu dimenziju šoka, kao prisjećanje jednoga od aktera, kada govori o razmjeni mrtvih tijela između “dviju strana”. Nad pet svojih mrtvih podignuli su, kaže on, patetični lelek do neba, a sami su na kamionu isporučili preko devedeset protivničkih tijela, “kao smeće”, bez truna suosjećanja. To - ritualno iskazivanje i osjećanje pijeteta za “svoje” i krajnji prijezir za “tuđe” žrtve, to je uistinu potpuno zajednička karakteristika svih naših entičko-nacionalnih politika i političara, u dobroj mjeri prenesena u prosječni pučki mentalitet, i ona veoma precizno, upravo nemilosrdno razotkriva ozbiljnu moralnu i opasnu socijalnu malformaciju. Uopćeno, ona se može izraziti ovako: ako ne pripadaš mojemu narodu, nisi ni čovjek. Na pravno-političkom pak planu, koji se tiče ponašanja države i državnih organa, tu istu izopačenost možemo otkriti u činjenici na koju smo naviknuli kao na vlastiti kaput, a koja je zapravo skandalozna, i na koju čovjek ne bi smio prestajati upirati prstom. Riječ je jednostavno o tomu da su u ratu kao žrtve zločina glavu izgubili mnogi Bosanci (precizno: državljani Bosne i Hercegovine), u raznovrsnim međuetničkim (pa i unutaretničkim) kombinacijama, i da bi svi oni - i kao ljudi-pojedinci, i kao državljani Bosne i Hercegovine - morali imati principijelno i praktično jednak tretman kod državnih vlasti. Kao i njihovi egzekutori. Činjenica je, pak, da država Bosna i Hercegovina, oličena u svojim najvišim državnicima, članovima Predsjedništva, trenutno: Aliji Izetbegoviću, Anti Jelaviću i Živku Radišiću, sve do sad nije ni pomislila službeno pokrenuti proces protiv svih onih koji su počinili zločine nad njezinim građanima. Ta činjenica kao etničke licemjere i sebične nacionaliste jednako prokazuje i sve one, koji se ubiše kukajući kako je “njihovih” najviše u Haagu, i kako je to nepravda i zavjera “svijeta” protiv njihova naroda, kao i one koji dobijaju napade ideološke alergije na sam spomen građanskoga rata. Pa, ništa bolje  nego različito “klasiranje” nevinih žrtava zločina ne indicira postojanje elemenata građanskoga rata u našemu pandemoniju 1992 - 95.   Država od zločina 3. 3. 2001. Sudac Richard May, predsjednik Pretresnoga vijeća III Haškoga tribunala, iznio je u obrazloženju presude koju je izrekao Dariju Kordiću i Mariju Čerkezu nekoliko formulacija, po kojima se vidi da je detaljno unišao u okolnosti, pozadinu i politički kontekst vremena i  događaja što su predstavljali okvir optužnice. Povijesno-politička težina tih formulacija najvjerojatnije je na svoj način relativizirala osobnu ulogu dvojice optuženika u krvavim lašvanskim zbivanjima, pa im donijela i relativno blage kazne, ali bi važnost tih uvida s vremenom mogla donijeti mogućnost objektivnijega i potpunijega postavljanja cjelokupnoga mozaika lašvanskoga “rata u ratu”. Bez te objektivnosti i potpunosti, u ovom prelijepom a tragičnom srcu Bosne nikada neće biti pravoga mira ni “prave vjere”, kako se ovih dana izrazi jedan od preživjelih Ahmićana. U obrazloženju se, tako, izvanredno precizno uočava distinkcija: Kordić je bio daleko od toga da bude “glavni arhitekt” politike koja je za sobom ostavila tolike zločine, ali joj se kao “regionalni vođa” predao s velikim “entuzijazmom”. U tu karakterizaciju kao da je na kondenziran način stala cijela jedna žalosna karijera, kakvima se u različitim varijacijama genijalno bavio Ivo Andrić u svojim prozama o malim i nerealiziranim provincijskim ljudima s nezdravim ambicijama, koji se u mutnim vremenima odjednom, “ali to odjednom: kao mlijeko kad se provari “, prometnu u bojdžije i silnike. U presudi se potom govori o “širemu planu” u sklopu kojega je djelovao i Kordić, te se iznosi kratka i točna povijesna rekapitulacija. Sudac May iznosi: “Sve je počelo formiranjem HDZBiH 1990. godine, koji je krajem 1991. godine uspostavio odvojenu hrvatsku zajednicu unutar Bosne i Hercegovine, “Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu”, koja se trebala pripojiti Republici Hrvatskoj. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je potom formirala Hrvatsko vijeće obrane, izvršnu i obrambenu snagu HZHB. Lokalni općinski HVO-i su, potom, uspostavljeni kao izvršna i vojna vlast u općinama.” Doista, potrebno je samo na trenutak zatvoriti oči pa se prisjetiti zastrašujućega Kordićeva “entuzijazma”, kada se pred televizijskim kamerama paunski šepurio u tadašnjem modnom hitu – novcatoj maskirnoj uniformi, pod tamnim naočalama, s revolverčinom o pojasu, i s nekoliko slično dizajniranih pobočnika oko sebe, rigajući najžešću šovinističku i velikodržavnu hrvatsku retoriku, od koje se Hrvat s ukusom i obrazom morao stidjeti a Bošnjak-musliman od straha lediti. Da ovoga anonimnog provincijskog novinarčića nije mogla krasiti osobita “arhitektonska” sposobnost ni uloga, to smo znali i onda. Arhitekti su sjedili na Markovu trgu i na Pantovčaku, i nikakve sumnje nema da je to jasno i haškim sucima. Zato ne znam je li smješnije ili nepodnošljivije slušati kako se danas oko umiješanosti Hrvatske u rat u Bosni ponovo prenemažu hrvatski novinari, svećenici, političari. O postojanju “širega plana”, u okviru kojega je Franjo Tuđman na Bosnu i Hercegovinu gledao kao na mogućnost da se “popune” i “poprave” granice Hrvatske, ima danas tušta i tma svjedočanstava, što papirnih, što krvavih. Ali nikad nije naodmet podsjetiti na zaključke sa sastanka što ga je Tuđman održao u Zagrebu 13. i 14. lipnja 1991. s “aktivom” HDZ-a Bosne i Hercegovine, dakle, u vrijeme postojeće Jugoslavije, kada još nije počeo ni onaj operetni rat u Sloveniji. Tada su bosanskohercegovački hadezeovci dobili direktive o “proglašenju hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini”, o “stvaranju suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”, te se uzajamno zakleli da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”... Uz Matu Bobana i druge secesionističke prvoborce, na tom skupu bio je i Dario Kordić, a po svim njegovim potonjim istupima vidjelo se da je tih nekoliko Tuđmanovih ubogih državotvornih floskula doživio kao nacionalni katekizam, od kojega nije odstupio nikada. Ni danas, kada je sve to već gubitnička prošlost, osjenjena strašnom sjenom zločina, ljudi ne znaju izaći iz te mentalne zamke, nego se u nju sve više zaglavljuju. Tako, Kordićev otac u Busovači na vijest o presudi govori o svojemu sinu kao heroju i mučeniku, i za to navodi krunski dokaz: “on se borio za hrvatsku državu”. Slika iz Busovače u prošlu srijedu, s mitinga podrške Kordiću i Čerkezu, govori sve o beznadnom ćorsokaku u koji je bosanske Hrvate “borba za hrvatsku državu” dovela. U prvom planu, pred kamerama, nevoljnoga Kordićeva oca zgrabio je Ante Jelavić držeći u rukama fotokopiju Kordićeva portreta. Poziraju tako njih dvojica, a otac i ne sluti da je još jednom ružno upotrijebljen skupa sa cijelom svojom privatnom žalošću. Ne pamti se od 1992/93. da je u Busovači ili bilo gdje u Bosni netko tako huškački i mrziteljski govorio o Bošnjacima-muslimanima kao Jelavić čas prije nego što će se slikati sa starim Kordićem. U posve nebuloznom nastavku govora podsjetio je Busovljake na navodnu Izetbegovićevu ideju da država (koja država?) može biti islamska onda kada ima preko 75 procenata muslimana, i u histeričnom falsetu podviknuo: “evo, Izetbegoviću, ja ti ovime predajem Federaciju, u njoj sada ima toliko muslimana, i ona je od danas bošnjački nacionalni entitet ali bez Hrvata!” Svega se čovjek u tzv. hrvatskoj politici u Bosni mogao nagledati proteklih deset godina, ali ovo što Jelavić danas radi prelazi već u sasvim patološko područje. Sutra, kada Jelavić i drugovi, kako je najavljeno u Busovači, na zasjedanju tzv. Hrvatskog narodnog sabora 3. ožujka proglase neku vrst nebuloznoga “otcijepljenja” od Federacije, s jednim jedinim dokučivim ciljem – da se u dvama zapadnohercegovačkim kantonima, u kojima imaju apsolutnu vlast, pod plaštom “nacionalnog interesa” zaštite od zakona, kakve će sreće i koristi od takve “borbe za jednakopravnost Hrvata” imati tisuće Busovljaka, Kiseljačana, Vitežana, Varešaka, Zeničana, Tuzlaka, Sarajlija i svih drugih Hrvata u Federaciji, koju Jelavić poklanja Izetbegoviću! Busovljanski prizor slika je staroga hadezeovskoga kontinuiteta u zločinu i ludilu: čovjek im jasno i glasno govori da ih zapravo ostavlja, prodaje, prepušta, a oni mu, puni entuzijazma, plješću i odobravaju! Međutim, to što se danas ukazuje kao Jelavićeva politička (da li samo?) poremećenost, zapravo je krajnja a logična posljedica one i onakve “borbe za hrvatsku državu”, na kakvu je Tuđmanu prisegnuo Dario Kordić, i koja ga je odvela u Haag, stotinušesnaest ahmićkih muškaraca, žena i djece u mučeničku smrt, a Kordićeve mještane i zemljake u politički bezizlaz.   Gospod Bog i žrtveni jarac 27. 12. 2003. Daleko od povijesnoga patosa Plutarhovih likova, haški proces Tihomiru Blaškiću ipak u nekim elementima neodoljivo priziva spisateljsku metodu antičkoga majstora – paralelno opisivanje života suvremenika. Doista, na obnovljenoj sudskoj raspravi o slučaju Blaškić definitivno se sklopila slika fatalne povezanosti dviju ratnih biografija, Blaškićeve i one Darija Kordića, odnosno okolnosti da je Blaškićev slučaj nemoguće razumjeti odvojen od Kordićeve uloge i djelovanja u cijelom kontekstu kojemu pripadaju događaji zbog kojih je Blaškić u ožujku 2000. dobio 45 godina zatvora. Rođeni pred kraj iste, 1960. godine, Tihomir (po nekim izvorima: Tihofil) Blaškić i Dario Kordić pripadali su tipičnoj generaciji. To je prva generacija koja će potpuno odrastati u blagodatima druge, meke epohe Titovoga samoupravljanja, epohe poslije Rankovića, sa svjetski prohodnim i uglednim pasošem, s efikasno provedenom pedagogijom zaborava vlastite mračne prošlosti, te s odlično uspostavljenom veselom kohabitacijom između režima i narastajuće pop-rock-kulture, u kojoj kohabitaciji oba takmaca pristaju na značajne “ustupke” u uzajamnim odnosima – režim na omekšanje svoje ideološke rigidnosti, yu-varijanta rocka na omekšanje izvorne subverzivnosti. Tome svijetu potpuno pripadaju i činjenice iz formativnih razdoblja života naših “junaka”. Kordić se poslije srednje škole upisuje na sarajevski Fakultet političkih nauka, a zatim radi kao provincijski novinar u Busovači. (I to je fenomen usko vezan uz drugu fazu samoupravljanja: nicanje sijaset listova i radio-stanica po manjim mjestima i poduzećima, što je do tada bilo  striktno rezervirano samo za velike gradove i državno-partijske medijske sisteme.) Blaškić, rođen u Brestovskome, pitomom i drevnom selu na putu iz Kiseljaka u Busovaču, završava Vojnu akademiju 1983. u Beogradu, a raspad Jugoslavije i rat dočekuje već u činu kapetana prve klase JNA. U zbivanjima 1991. godine isprva reagiraju posve oprečno: Kordić se uspaljeno odziva na “povijesni” zov Franje Tuđmana, Blaškić skida uniformu i s obitelji odlazi u Austriju, izabravši život apatrida i anonimnoga građanina, daleko od krvave arene u njegovoj zemlji. U nju će se ipak vratiti 1992, po pozivu sugrađana iz Kiseljaka, da, kako kaže, svoje profesionalno vojničko znanje stavi u službu obrane vlastitih roditelja, srednje Bosne i hrvatske zajednice, optirajući za vojno zajedništvo s Bošnjacima i Armijom BiH protiv agresora. U međuvremenu, njegov vršnjak Dario Kordić već je odavno učvrstio svoju osobnu moć u srednjoj Bosni, čvrsto spletenu od partijsko-političke, vojne i pljačkaške komponente, što će u pučkom žargonu biti sublimirano u jednostavno ime kojim su ga neformalno, ali očevidno adekvatno oslovljavali: “bog”. Ništa od toga anonimni novinarčić iz Busovače ne bi mogao postići da se na vrijeme nije priključio na glavnu liniju, koja je preko angažmana u HDZBiH vodila prema vrhu: na Zagreb, do Tuđmana. Uvijek treba podsjetiti: desetak dana prije odluke Hrvatskoga sabora o suverenosti i neovisnosti (25. lipnja 1991), cijeli mjesec dana prije “rata” u Sloveniji, u Zagrebu je 13. i 14. lipnja kod Franje Tuđmana održan ilegalni sastanak s frakcijskom grupom bosanskohercegovačkoga HDZ-a, na kojemu su donesena “Opredjeljenja i zaključci”. Kordić je jedan od potpisnika, a glavni su zahtjevi “proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini”, te “stvaranje suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”, uz apodiktično izražen stav da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo  rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”. Kordić će biti sudionik i supredsjedavajući i onoga famoznog sastanka pet mjeseci kasnije, 12. studenoga 1991. u Grudama, na kojemu su 22 hadezeovca pod vodstvom dopredsjednika stranke Mate Bobana, pozivajući se na “dokument” sa spomenutoga lipanjskog sastanka kod Tuđmana, odlučili da se “pristupi formuliranju i objavljivanju pravnih i političkih akata (proglašenje Hrvatske banovine u Bosni i Hercegovini, provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj) kao prve faze na putu konačnog rješenja hrvatskog pitanja i stvaranja Suverene Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim (sada mogućim) granicama”. Predstavivši se od početka kao najžešći i najodaniji tuđmanovac u srednjoj Bosni, crpeći svu svoju fizičku (novac, vojna oprema, oružje, tehnika) i “metafizičku” moć izravno od “predsjednika svih Hrvata”, Kordić je u hijerarhiji HDZ-a i nešto kasnije osnovanoga HVO-a (kao civilne i vojne strukture) doista postao lokalnim “bogom” u regiji. Tako se i ponašao. Pojavljivao se u javnosti i na televiziji okružen rasnim psima i svojim kratko ošišanim, odlično odjevenim i naoružanim pretorijancima, i sam uniformiran, s automatskim oružjem u rukama, rejbankama na očima i obaveznom ogromnom krunicom na prsima. No, taj stil nije se završavao samo na paradiranju. Njegovi govori bili su prijeteći, primitivno i eksplozivno nacionalistički, nabijeni surovom mržnjom prema Muslimanima. Životopisi dvaju vršnjaka počet će se dramatično dodirivati s eskalacijom rata u Lašvi i srednjoj Bosni između HVO-a i Armije BiH, između Hrvata i Bošnjaka. Kordić drži u rukama svu kombiniranu političko-vojnu moć, i sve službene i neslužbene linije s Grudama i Zagrebom. Pod njegovom su praktičnom komandom sastavi za specijalne namjene i Vojne policije (kojom u “Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni” kao ministar MUP-a zapovijeda Valentin Ćorić). Blaškić je, pak, formalni zapovjednik Operativne zone Srednja Bosna, i kao takav zadužen za ratovanje po pravilima ratnoga prava i relevantnim međunarodnim konvencijama. Kako se moglo vidjeti iz detalja tokom haškoga procesa, on se maksimalno trudi da tako i bude. Mogućnosti su mu, međutim, ograničene a stvarne kompetencije katkad svedene na karikaturu. Po svoj prilici, tako je došlo i do najkravijega slučaja – ahmićkoga pokolja Bošnjaka, zbog kojega je Blaškića haško tužiteljstvo najviše i teretilo. Blaškić, zapovijedajući iz opkoljenoga Viteza, kojemu prijeti potpuna blokada od strane Armije BiH (o čemu je na obnovljenom pretresu nedavno vrlo konkretno svjedočio major Philip Watkins, tadašnji promatrač EZ), jest izdao vojnički motiviranu naredbu da se zauzme brdo iznad Ahmića, kao točka važna za nadziranje komunikacija. No, Kordić i njegova grupa (Ignac Koštroman, Anto Slišković, Paško Ljubičić, Vlado Ćosić...) na tzv. smrtonosnom sastanku izjutra 16. travnja odlučuju drukčije: zauzeti Ahmiće, i pobiti sve muškarce sposobne za vojsku. To je utvrđeno i u izviješću Hrvatske izvještajne službe, koje je njezin šef Miroslav Tuđman uputio svojemu ocu, a onda su ga obojica kurvinski zatajili, sve dok nije “provaljeno” po dolasku nove vlasti u Hrvatskoj 2000. godine. Politika Franje Tuđmana, kojoj su i Kordić i Blaškić služili makar na posve različit način i s različitim motivacijama i ambicijama, obojicu je na kraju odvela pred međunarodni sud i pribavila im status ratnih zločinaca. Kordić je dobio 25 godina, Blaškić 45, dosad najveću kaznu haškoga suda. Kad se sve uzme u obzir – te su kazne u potpuno obrnutoj srazmjeri spram njihovoga djelovanja. Protiv Tihomira Blaškića kao da se sve bilo urotilo, i to se sada na sudu jasno vidi: špijunska služba i dvor Franje Tuđmana, bošnjačka komponenta u vlasti Bosne i Hercegovine (jer je Blaškićeva obrana tek preko službi Tribunala dobila dokaze iz arhiva Armije BiH u korist svoga klijenta), a i samo Tužilaštvo haškoga suda, jer obrani nije predalo materijale koji olakšavaju optuženikov položaj, a moralo je. Ne ulazeći u pravni meritum Blaškićeve tzv. objektivne odgovornosti, stječe se dojam kao da je on, baš takav kakav je, i s takvom paradoksalnom ulogom kakvu je kao apolitičan polustvarni-polufiktivni zapovjednik operativne zone imao – bio za sve “strane” odličan izbor žrtvenoga janjeta. A Kordićev i Blaškićev životopis sada se izravno ukrštaju i sukobljuju u svojoj zajedničkoj, najvažnijoj točki: pokolj u Ahmićima, 16. travnja 1993. Činjenica da je postojao smrtonosni sastanak s odlukom o pokolju, te da su poznati direktni terenski radnici (kojekakvi ljubičići, sliškoviću, ćosići, koji su, baš kao i vareško-kiseljački krvnik Rajić-Andrić, dugo skrivani u režiji Tuđmanova režima) – ta činjenica ne može ekskulpirati Blaškića od svih elemenata odgovornosti, ali ju znatno umanjuje, a prebacuje na Kordića, na njegove kompanjone, te očevidno pokazuje i put nekih jakih adresa od Hercegovine do Zagreba, pa i do samih Predsjedničkih dvora. Baš kao što će proces koji se u Haagu vodi protiv Envera Hadžihasanovića, komandanta 3. korpusa Armije BiH, i brigadira Amira Kubure, zapovjednika Sedme muslimanske brdske brigade, pokazati činjenice i izvršitelje ratnih zločina počinjenih nad Hrvatima na istom prostoru, a možda i bolje osvijetliti uzročno-posljedični lanac, “spiralu zla”, koja se proteže od pokolja u zeničkom selu Dusina krajem siječnja do ahmićkoga pokolja u travnju 1993. Napokon, bez obzira na to kako završi žalbeni postupak za Blaškića, njegov slučaj, povezan s Kordićevim, paradigmatski odslikava sav politički avanturizam i svu moralnu bijedu hrvatske bosanske politike Tuđmanova doba. Nudila je ciljeve čije ostvarenje nije bilo moguće (vidi somnanbulne eksklamacije sa sastanaka lipanj-studeni 1991!), uvela je ljude u srednjoj Bosni u građanski rat protiv vlastite zemlje, uvalila u zločin, zatim ih ostavila u položaju očajnika i sigurnih gubitnika. Promatrajući ratnu povijest srednje Bosne kroz događajnu pozadinu slučaja Kordić-Blaškić, onako kako je ona, naprimjer, opisana u izvanrednoj  dnevničkoj prozi Travnički ljetopis profesora Smiljana Pavlovića, pravoj “historiji odozdo”, moguće je otkriti, izvan ijedne od službenih propagandi – hrvatske HDZ-ove i bošnjačke SDA-ove - što se doista događalo u srednjoj Bosni. Tko su bili akteri, a tko žrtve, kako je rastao rat, kako se iseljavalo a kako useljavalo, kako su nacija i vjera prestajale imati kulturni i duhovni sadržaj a postajale oružje protiv drugih, kako je došlo do toga da, recimo, vitežanski Hrvati imaju procentualno najveći broj žrtava u cijelome ovom ratu, a nitko osim njih samih za te žrtve ne zna i ne mari. I kako je u svemu tome funkcionirala Tuđmanova “hrvatska ideja” položena, kao paklena mašina, u ruke likova poput Kordića. A kada je taj idiotski rat prekinut da ne bi bio izgubljen, a hrvatski narod srednje Bosne biblijski raspršen, i kada je međunarodna zajednica, znajući gdje je prava odgovornost i realna moć, priklještila Tuđmana i Hrvatsku, ona je - ah, brižna mati! - počela puniti haške ćelije Bosancima na tuceta! Kada Dario Kordić i pred sudom ustrajava u pozi domoljuba, i kada se njegova supruga Venera kandidira na Pašalićevoj listi za Hrvatski sabor, oni najbolje znaju zašto to rade: svaki drugi izbor ih i u njihovim i u očima svijeta brutalno suočava s vlastitom promašenošću. Tihomir Blaškić, pak, po svemu sudeći odavno je shvatio u kakvoj zastrašujućoj igri je bio figura. O tome uvjerljivo svjedoči raskajani ton i sadržaj njegova posljednjeg govora pred sudom. Kao i bezglasni plač njegove supruge, Ratke, na galeriji haške sudnice. Hrvatska (čitaj: HDZ-ova) politika u Bosni i Hercegovini, međutim, čvrsta je i nepromjenljiva kao stijena. Što njoj znače povijesne pouke i negativne narodne bilance! Predsjednik HDZ-a Bariša Čolak lijepo je demonstrirao tu posvemašnju tupost i odsutnost sluha za katastrofu kad je nedavno na otvaranju Tuđmanova spomenika u Širokom Brijegu uskliknuo: “Hrvati u Bosni i Hercegovini nastavit će poštivati lik i djelo Franje Tuđmana i slijediti njegove ideje”. Koji to Hrvati? Isti oni u čije ime se 1991. zaklinjalo da “ovaj narod neće prihvatiti ni pod kojim uvjetima bilo kakvo drugo  rješenje osim u granicama slobodne Hrvatske”?   Isus u Ahmićima 8. 12. 2013. Evo opet vijesti o jednom događaju, koji se kroz cijelu godinu ponavljao na raznim mjestima,  ali mi uvijek nekako promicao krajem oka: predstavlja se apologetska knjiga o Dariju Kordiću, ratnom zločincu osuđenom na dvadesetpet godina robije, ovaj put pred hrvatsko-katoličkom dijasporom u Frankfurtu i Stuttgartu. I ovom prilikom podsjeća se da je ovom "pravedniku" i "junaku hrvatskog Domovinskoga rata" već dvaput dolazio u posjetu nadbiskup sarajevski, kardinal  Vinko Puljić. Uz to ide i podatak iz 2009. godine, da se Kordiću u ćeliji "dvaput ukazao Isus a vjera mu je postala smisao života", što se – dodajem - moglo i očekivati jer nas je sarajevski Katolički tjednik još 2003. u tekstu svojega tadašnjeg kolumnista Zorana Vukmana obavijestio da je Kordić "pun Duha Svetoga". Kad nacionalni političari i njihovi medijski opslužitelji od ratnih zločinaca prave nacionalne junake, ta je negacionistička rabota do banalnosti jasna - ona predstavlja prvo slovo političkog katekizma šovinističkog poimanja politike kao dominacije (svoga) naroda i istovremenoga isključenja iz političkih prava svih drugih nacionalnih skupina (u nas redovito u kombinaciji s vjerskim). Jedna od najjačih poluga takve politike uvijek je mit o našoj nevinosti nasuprot zloći drugih. I jedno i drugo je urođeno, apsolutno i transhistorijski nepromjenljivo. U tom trogloditskom tipu morala žrtve drugih nisu vrijedne nikakve pažnje ni sućuti, njih je najlakše ne primjećivati, zapravo, njih nikada nije ni bilo, one su laž i propaganda, a ako ih je i bilo, njihovo pripisivanje nama djelo je nekoga perfidnog stranog faktora, moćnoga a trajno zavjerenoga protiv nas. Ovaj tip morala vidjeli smo mnogo puta u hrvatskoj javnosti na djelu u slučaju  pokolja muslimana u Ahmićima, za koji se vezuje Kordićeva optužnica i osuda: nisu to uradili "naši vitezovi", nego su nam to podvalili Britanci, stari dušmani, da bi demonizirali hrvatski narod. Ni u jednom od takvih očitovanja u hrvatskoj javnosti nikada se ne pojavljuje bilo kakva refleksija o žrtvama, o njihovim patnjama, o empatiji prema njima. Tako političari i (njihovi) mediji. Kako, međutim, razumjeti da tu istu posvemašnju isključenost etičkoga momenta, ili barem obične ljudske sposobnosti za suosjećanje s patnjom i žrtvom drugih, prakticiraju i svojim prakticiranjem populariziraju i legitimiraju svećenici i hijerarsi, ljudi koji zastupaju i ovlašteno tumače vjerski pogled na svijet, na čovjeka? Izabravši da bude manjinac, svjestan da biti manjinac u tim teškim a krucijalnim pitanjima predstavlja jedini mogući izbor za dobra čovjeka, i politički i kršćanski, pokojni fra Petar Anđelović je u jednoj davnoj polemici (s istim onim Vukmanom iz  Katoličkog tjednika) ispisao lucidni poziv na autorefleksiju: "Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića." Ako čovjeku, kao što se tvrdi za Kordića, iz nekog razloga vjera postane smisao života a katolik je, razumljiva je njegova potreba za ispovjednikom i ispovijedanjem. Sigurno je da mu tu duhovnu uslugu u zatvoru Karlau pokraj Graza nije teško dobiti. S druge strane, sama narav te usluge je takva, da joj kvaliteta ni na koji način ne ovisi o formalno-hijerarhijskim i funkcionerskim činovima i medijskoj poznatosti ispovjednika, nego o njegovim osobnim karizmatskim darovima, sposobnostima i vrlinama, pa valjda nije bilo neophodno da baš kardinal Puljić in persona radi toga poteže u Graz. I to – dvaput. Moguće je, opet, da Puljić Kordiću ne ide kao ispovjednik, duhovni utješitelj i okrepitelj, ali onda on u gradačkom zatvoru figurira kao neka vrsta neslužbenog političkog uglednika i nacionalnog predstavnika, pa događaj valja u skladu s tim i medijski eksploatirati. Što znači da je cijelu stvar jedino moguće tumačiti u političkom i moralnom ključu kako je gore opisan. Kao plemenski. To dalje (oh, što dalje, to gore!) znači da se ovdje radi o susretu izjednačenih po rangu i činu: moraš biti veliki ratni zločinac (pardon, "junak hrvatskog Domovinskoga rata"), da dobiješ najvišu crkvenu pažnju, kardinalsku.  Javnosti je, naime, nepoznato da kardinal Puljić ima običaj obilaziti i neke anonimne, medijski i nacionalno nezanimljive "obične" robijaše, čija pak potreba za duhovnom utjehom i okrepom ne može biti nimalo manja ni manje važna nego Kordićeva. Crkve, jednako katolička kao i pravoslavna, imaju poznato načelo: suditi zlu, ne čovjeku. Krasno načelo, njime se čovjeku ostavlja šansa da se popravi, da odbaci zlo, da počne iznova. Ali, načelo kao načelo – sve ovisi o načinu njegove "upotrebe". Način na koji ga u odnosu prema ratnom zločinu i zločincima prakticiraju vjerske osobe i institucije (sve tri koje su nacionalno-politički relevantne: katolička, pravoslavna, islamska) etički je potpuno invalidan i, zapravo, blasfemičan. Naše se zlo tu ne osuđuje jer se, naprosto, ne vidi, vidi se samo zlo naneseno nama od drugih (ono se obilato osuđuje), a čovjek se proglašava nevinim već zato što je – naš. Pišući o danu kad je Tuđman Kordića i drugove 1997. spakovao u Haag, prisjetio sam se macho-slike toga malog samozvanog šerifa u Busovači s početka rata, kojemu je jako godilo da sije strah svojom uniformiranom i naoružanom pojavom, svojim malim “tje­lesnim zdrugom”, svojim rasnim psima, te koji je nacionalšovinističkom retorikom u čas zamijenio iskustvo studenta sarajevskog fakul­teta političkih nauka, s kojega su potekli i četnički vojvode Šešelj i Poplašen, i falsifikator Miljuš, i niz drugih pitoresknih figura postjugoslavenske političke scene, srpskih, hrvatskih i bošnjačkih podjednako, a u njegov personal upisao se i današnji groteskni "hrvatski" podpredsjednik Republike Srpske Vlajki. Važan rekvizit Kordićeva militarnog imagea bila je obavezna krunica o vratu. Iz koje vjere mu je izrasla, i kako li su je, tu vjeru, morale doživljavati žrtve politike koju je zastupao i provodio? Nije nam dano da znamo kako izgledaju Isusova ukazanja u zatvorskoj ćeliji Darija Kordića. Kad uskoro vjerojatno bude pušten na slobodu (kao što bivaju pušteni manje više svi zločinci iz rata '91-95. nakon odsluženja većega dijela kazne), možda ćemo biti usrećeni kakvim memoarima s opisom toga mističnog iskustva. Isus kakvoga znamo iz evanđeljā – živa i radikalna negacija plemenskoga morala naših "junaka" i njihovih katoličkih duhovnika, okrenut ljudima kao takvima i njihovoj patnji -  zanimao bi se za djecu, žene, ljude koji ostadoše ležati na pravdi boga pobijeni po ahmićkim kućama i mahalama. Sa sigurnošću to možemo zamisliti. Ne vjerujem da je takvoga Isusa moguće očekivati u vizijama "junaka hrvatskoga Domovinskog rata".

Ivan Lovrenović