Ivan Lovrenović

Razgovarala Katarina Luketić

O geografiji i emigraciji, Andriću i suvremenim bosanskim pripovjedačima, feminizmu i emancipaciji, pamćenju i prijenosu trauma u književnosti, poticajnoj postjugoslavenskoj znanosti u nastajanju i drugim kurentnim temama razgovarali smo s uglednim slavistom s njemačkom adresom te jednim od najmjerodavnijih tumača ovdašnje suvremene književnosti

 Na polju internacionalne slavistike itekako cijenjen, na domaćim znanstvenim nasadima manje prisutan, a izvan njih, u hrvatskom vaninstitucionalnom književnom mainstreamu prilično nepoznat, Davor Beganović spada među nekoliko znanstvenika čiji tekstovi i pristup književnosti imaju za suvremenu postjugoslavensku ili južnoslavensku znanost o književnosti znatan modernizacijski potencijal. Njegova knjiga o Danilu Kišu Pamćenje traume: Apokaliptička proza Danila Kiša (2007.) lišena je mitologizacija koje često prate toga pisca te posvećena onom supstancijalnom u Kiševoj poetici: načinu na koji se trauma na estetski vrijedan način transponira u književnom tekstu. Njegove analize bosanskohercegovačke književnosti u knjigama Poetika melankolije (2009.) i osobito u posljednjoj Pripovijedanje bez kraja (2022.) – u kojoj originalno tumači „hrvatsku pripovjedačku Bosnu“ u dugom trajanju od Andrića do Lovrenovića, Jergovića, Mlakića i Lujanovića – vrlo su važne za razumijevanje ovdašnjih interkulturnih veza, književnih heterogenosti i mikropoetika. Uz to, Beganović se bavi i drugim temama, među ostalima, crnogorskom književnošću, egzilom, emigracijom i periferijom te suvremenom ukrajinskom i bjeloruskom književnošću o kojima je u protekle dvije godine objavio preko pedeset tekstova u rubrici Ajfelov most na autorskoj stranici Miljenka Jergovića.

Kad svemu dodamo dugogodišnje iskustvo predavanja na inozemnim slavistikama, svojevrsni znanstveni nomadizam, te teoretski kapital njegovih tekstova jasno je da tema koje vrijedi bistriti s ovim slavistom ima doista mnogo. Geografija i emigracije, Andrić i mikrokozmi bosanskih pripovjedača, feminizam i emancipacija, pamćenje trauma i njihova književna prerada, nova postjugoslavenska znanstvena scena i horizonti nadolazećih generacija – neke su od tih tema koje je otvorio ovaj razgovor. A njega smo, s obzirom da Beganović živi i radi u Njemačkoj, vodili putem maila. Ipak, ta fizička distanca nije uopće naštetila sadržajnosti razgovora, jer gotovo svaki Beganovićev odgovor koji je sletio u moj inbox čini se poput zasebnoga preludija na neku od uistinu bitnih tema književnog prezenta.

Biti uvijek između

Luketić: Započnimo „pitanjem optike“, perspektive iz koje promatrate književnost, a na koju svakako utječe geografija, Vaše privatne migracije i dugo iskustvo življenja u više kultura. Predavali ste i surađivali na raznim inozemnim slavistikama: u Beču, Berlinu, Konstanzu, Tübingenu, a danas ste zaposleni u Münsteru na projektu o odnosu prava i literature u južnoslavenskim književnostima. Na koji način su Vaša seljenja, znanstveni nomadizam i distanca s koje promatrate postjugoslavenski / južnoslavenski književni prostor utjecali na teme koje birate i pristupe u interpretiranju književnosti? Iako nas sve određuje prostor, čini mi se, onaj tko ima iskustvo migracija i saidovskog nepripadanja, „geografiju“ ipak osjeća na poseban način.

Beganović: Moja osobna sudbina niti je posebno zanimljiva ni neuobičajena. Studirao sam komparativnu književnost, na magistarskom studiju u Zagrebu položio sve ispite i pod mentorstvom Miroslava Bekera privodio kraju magistarsku radnju čija je tema bio gotski roman. Od svega toga ostalo je jedno poglavlje, objavljeno u zborniku Romantizam, ispisano potpuno drukčijim metodološkim aparatom od onoga, naratološkog, na kojemu se zasnivala prvobitna ideja. Izbjeglištvo, nemogućnost rada u struci, svakojaki poslovi, konačno boravišna dozvola i mogućnost ostajanja u Njemačkoj i kao jedan od prvih koraka pokušaj (uspješan) dolaska na Sveučilište Konstanz gdje moja ideja o disertaciji s temom „gotski roman“ nije naišla na osobito oduševljenje. I prekrasni iskaz moje buduće mentorice Renate Lachmann: „Kao komparatist u Njemačkoj nemate šanse. Ni kao slavista. Ali to bar vrijedi pokušati.“ Takvo ohrabrenje je možda potaklo moj inat i evo me tu gdje jesam. Dogovorili smo se da pišem o Kišu što će nakraju postati moja disertacija.

Polagano uključenje u nastavni program primoralo me da ostavim komparatističku aroganciju i posvetim se južnoj slavistici. Time se južnoslavenski prostor nametnuo kao središnje mjesto istraživanja. Unutar njega egzil kao važna, autobiografski obojena, tema, Saidov esej Reflections on Exile uvijek mi je predstavljao tekst na koji se vrijedilo vraćati. Ne treba zaboraviti da se moja produkcija realizira na tri jezika, tako da mogu pretpostaviti da su ona engleska i pogotovo njemačka manje poznate na našim prostorima. Moj habilitacijski spis Zwischen Karneval und Existentialismus. Literatur und Kultur im Jugoslawien der sechziger Jahre objavljen je tek u izvacima, do publikacije u obliku knjige proći će još malo vremena… Kolika će biti rezonanca u zemljama bivše Jugoslavije, teško mi je procijeniti, ali pretpostavljam mala. U jednu riječ: geografija je za mene lutanje između prostora i nepripadanje nijednome – uvijek između.

Dijeljenje jednog jezika - vitalan element književnosti

Luketić: Dominantan znanstveni pogled na književnost u Hrvatskoj uglavnom je etnocentričan. Nekoliko desetljeća etnizacije književnog polja učinili su svoje, a slično je i u drugim zemljama bivše Jugoslavije. Ipak, zadnjih godina objavljeno je nekoliko knjiga i tekstova u kojima se iscrtavaju drukčije transnacionalne mape i uvažavaju interkulturne postjugoslavenske veze. Koliko je etnizacija kontaminirala ovdašnju znanost i povijest književnosti? Kako „s druge obale“ djeluje ovdašnja nacionalistička parcelacija književnog polja? Koliko smo daleko od transnacionalnih i interkulturnih čitanja, od deprovincijalizacije književnosti?

Beganović: Dominantan znanstveni pogled nikad nije presudan. Uvijek će se pronaći znanstvenici i znanstvenice koje će mu se oduprijeti, ponekad i po cijenu marginalizacije. Opirem mu se, uostalom, i sam, ali sam pri tom izložen daleko manjem pritisku od onih kolegica i kolega koji djeluju na sveučilištima na prostoru bivše Jugoslavije. Dopustit ćete mi da navedem nekoliko primjera. Kolegice Zrinka Božić i Ivana Perica, jedna u Zagrebu druga u Berlinu, sa svojom šarolikom ekipom uspjele su na natječaju Europske Unije dobiti sredstva, koja nisu mala, za projekt o političkom romanu. Ne zanima ih samo hrvatska književnost, već, dapače, i cijeli nekada zajednički kulturni prostor – pa i šire. Prvi su rezultati vidljivi u uspješnoj organizaciji konferencija, a uskoro valja očekivati i zbornike tekstova. Potom će, siguran sam, slijediti i monografije. Tomislav je Brlek napisao izvrsnu knjigu Tvrdi tekst u kojoj nema ni trunke etnocentrizma koji spominjete na početku svoga pitanja. Tatjana Jukić u svojim knjigama i člancima vješto, s komparatističke pozicije, uspoređuje jugoslavenske s europskima, ponajprije anglosaksonskim, književnostima. Ne treba zaboraviti ni Vašu studiju Balkan – od geografije do fantazije. Makar nastala u izvansveučilišnim okvirima, ona nam nudi lijep uvid u dostignuća kulturologije. U Beogradu Tihomir Brajović predano radi na konstruiranju južnoslavenske komparatistike, dok se Predrag Brebanović u svojim bavljenjima avangardom pokazuje neizostavnim interpretom Miroslava Krleže i njegove pozicije unutar toga pokreta. Njegovi najnoviji eseji revaloriziraju mjesto i ulogu Svetozara Petrovića u jugoslavenskoj znanosti o književnosti. Za mene su važni jer evociraju uspomene na studentsko doba u kojemu sam imao čast učiti od tog sjajnog znanstvenika i pedagoga. Enver Kazaz u Sarajevu izučava isprepletenost jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnosti i kultura… Sve su to dragi ljudi s kojima rado surađujem i izmjenjujem iskustva. Znači: radi se, stvara se. Kako stoje stvari s najmlađom generacijom? Ne znam. Ali vjerujem da će njezini pripadnici i pripadnice znati procijeniti u kolikoj je mjeri dijeljenje jednog zajedničkog jezika vitalan moment u njegovanju različitih ali srodnih literatura. Usko shvaćene nacionalne filologije bile su i ostale mrijestilišta jednosmjernih i jednostranih čitanja. Ta me čitanja, iskreno, vrlo malo zanimaju.

Luketić: Koji su Vam autori/ce, djela, poetike najzanimljiviji u današnjoj postjugoslavenskoj/im književnosti/ima? Koja djela na BHS-jeziku najbolje komuniciraju s iskustvima Vaših studenata?

Beganović: Nakon prestanka pisanja književne kritike lokalnu produkciju pratim sporadično, slušajući preporuke prijatelja i prijateljica, čitajući, nažalost sve rjeđu, kritiku na portalima, prekopavajući samostalno po knjižarama. Pri tome ostajem blizak, evo oksimorona, suvremenom kanonu. U izboru onoga što mogu ponuditi studenticama i studentima sam ograničen i prijevodima na njemački ili engleski. Studentice i studenti dobivaju porcije onoga što je vrijedno i dostupno. Dubravka Ugrešić i David Albahari, autorica i autor čiji smo bolni gubitak bili prinuđeni oćutjeti prošle godine. Nezaobilazan je Miljenko Jergović. Predstavljajući suvremenu hrvatsku prozu radio sam na ranom Zoranu Feriću, Romanu Simiću i Ivici Đikiću. Na prilično oduševljenje naišla je Olja Savićević Ivančević, dok sam meni dragu knjigu Kosa posvuda Tee Tulić obrađivao samo s naprednim studentima i studenticama, zbog nedostatka prijevoda. Još kompliciranija je priča s briljantnim Kristianom Novakom čiji prekrasni roman Črna mati zemla nipošto nisam smio preskočiti. Ne pitajte me kako sam uvjerio studenticu hrvatskog porijekla, čak i djelomičnu kajkavku, da drži referat o njemu. Jedna master-radnja koja nikada, nažalost, nije dovršena bavila se romanom Ciganin, ali najljepši. U srpskoj je književnosti, naravno, u seminarima bio dominantan Danilo Kiš, pokušavajući studenticama i studentima približiti fantastiku obrađivao sam Basarinu Famu o biciklistima i Strah i njegov sluga Mirjane Novaković.

No dosta nabrajanja. Ono što me zabrinjava, a i čini tužnim, jest sve manji broj onih koji-e se odlučuju na studij književnosti. Veće nacionalne filologije (njemačka, engleska, francuska) na kojima se obrazuju nastavnice i nastavnici za rad na srednjim školama, još uvijek se nekako drže, ali i one bilježe bitno smanjenje polaznica i polaznika, pogotovo ako ne studiraju, što je njemački specifikum, pripremajući se za nastavničku službu. Takozvani mali predmeti suočavaju se s pritiscima proizašlim iz sve bezobzirnije sveučilišne koncentracije na tržišnu ekonomiju. Rezultati su te surove borbe zatvaranja odsjeka, zaustavljanje nivoa studija na bacheloru, bigotno integriranje master-studija slavistike ili judaistike, na primjer, u nedomišljenju i kadrovski nedovoljno opremljenu komparatistiku, ukidanja radnih mjesta, na svim nivoima – od lektorskih do profesorskih. Možete rečeno shvatiti kao kukanje ostarjelog čovjeka koji se okreće prema prošlosti i u nju projicira nikad postojeća zlatna vremena. No bojim se da književnost postupno nestaje, vrlo polako ali sigurno, iz naših života. A to se najbolje može osjetiti na fakultetu.

Agonija jedne mikrokulture

Luketić: U vašoj posljednjoj objavljenoj knjizi Pripovijedanje bez kraja postavljate tezu o „hrvatskoj pripovjedačkoj Bosni“ koja danas uspostavlja poetički kontinuitet s Andrićem, franjevačkim kronikama i dr. Izdvajate tako jedan specifičan mikroidentitetski, ali i etnički sloj unutar amalgama bosanske književnosti pa interpretirate pripovjedačke modele koji ga opet vežu uz širu bosanskohercegovačku, transnacionalnu tradiciju. Koji su temelji na kojima počiva suvremena hrvatska pripovjedačka Bosna? Kako se tradicija transformirala u tim tekstovima? Konačno, što znači „pripovijedanje bez kraja“ i kakav je njegov efekt u čitateljskoj recepciji?

Beganović: Melankolično-pesimistična knjiga Ivana Lovrenovića Bosanski Hrvati nosi prekrasan podnaslov: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.

Boljeg svjedoka od njega na tu temu nema. Kad postavlja takvu dijagnozu, valja mu vjerovati. Egzistencija bosanskih Hrvata je temeljito ugrožena. Kao netko tko tu situaciju promatra dvostruko sa strane – kao prvo nisam bosanski Hrvat, kao drugo živim i djelujem daleko od žarišta zbivanja – imam privilegiranu poziciju promatrača. To što on vidi nije svijetlo. Pođimo od franjevaca. Njihova je uloga kao kulturalnih i intelektualnih predvodnika sve manja. Oni koji se usuđuju suprotstaviti rigidnom dogmatizmu katoličke crkve u Bosni nametnutom iz Vatikana (a u povijesti je bosanskih franjevaca taj otpor, diskretan ali snažan, uvijek bio centralan) u suvremenoj su Bosni Srebrenoj uglavnom marginalizirani (fra Ivan Šarčević) ili potpuno odgurnuti u stranu (divni fra Drago Bojić). Nezamislivo je, ili mi se bar tako čini, da moralna i intelektualna vertikala poput pokojnog fra Petra Anđelovića zauzme čelno mjesto u Provinciji.

Drugi stup bosanskoga hrvatstva tvorio je njegov sekularni sloj. Uglavnom koncentriran u glavnome gradu, u skladu s centralističkim uređenjem Bosne i Hercegovine unutar federalne Jugoslavije, njegov je zadatak bio proširenje perspektive prema suvremenim, duboko virulentnim, temama koje su sezale od politike preko povijesti do književnosti, likovne umjetnosti i filozofije. Vitomir je Lukić spisatelj kasnog modernizma, a njegovi romani Album i Hodnici svijetlog praha te zbirke pripovijedaka (Zaustavljeni kalendar, Životinje, ljudi) svjedočanstva su gotovo nevjerojatne aktualnosti tog djela unutar korpusa bosanskohercegovačke i jugoslavenskih književnosti. Na sličnom se, hermetičkom putu, nalazi i mladi Ivan Lovrenović čiji prvi roman Hodočašća Ivana Frane Jukića i zbirku lirskih zapisa Obašašća i basanja također karakterizira unutarnji dijalog s avangardom. (Na rubu zapisano: upravo stoga Lukić i mladi Lovrenović nisu našli mjesta u mojoj knjizi.) Filozofija Ivana Fohta ili briljantna medijevistika Ante Babića govore o snazi intelektualne misli u sekularnoj Bosni i Hercegovini. Rat je temeljito uništio jedno od glavnih uporišta te sekularnosti – multikulturalnost. Rigidna etnička parcelizacija slijedila je brutalno etničko čišćenje. O tome su, opet, najuvjerljivije pisali Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović u zajedničkoj knjizi Bosna i Hercegovina. Budućnost nezavršenog rata. Valja opet pogledati podnaslov. Retorička je njegova moć sakrivena u oksimoronskoj konstrukciji, u sintagmi koja se otima semantičkom discipliniranju i racionalizaciji. Upravo u toj konstelaciji krije se njezina razorna preporuka. Nema budućnosti dok se rat ne završi. Konzekvenca: samo novi rat može donijeti kraj nedovršenome. Užasno, zar ne?

Pa otkud onda energija za novo stvaralaštvo? Sama pitanja. Dakle, model kojega sam opisao može se smatrati dijelom književne povijesti. Nebojša Lujanović, kao posljednji meni poznati njegov ispisivač samo ga je, u Orguljama iz Waldsassena, ponovio, a da u njega nije upisao ništa inovativno. Njegovi su kasniji romani odmak od „pripovijedanja bez kraja“.

Pripovijedanje bez kraja

To bi bio odgovor na onaj dio vašeg pitanja koji se tiče perspektive. O samome modelu kojega sam razvio, uglavnom naratološkom metodologijom, mogu reći sljedeće, sažimajući uvod u knjigu. Polazim od dvostruke determiniranosti – regionalne i nacionalne – pripovjedne književnosti bosanskih Hrvata. Na njezinome izvorištu otkrivam franjevačke kronike. U njima se pripovijeda linearno, ali s uvijek već otvorenim krajem. U prirodi se žanra kronike nalazi činjenica da ona, bar ne prirodnim putom, ne može završiti. Izbjegavanja je kraja svjestan već rani Andrić, a njegovo apliciranje kroničarskoga pripovjednog modela svoj vrhunac pronalazi u zreloj Prokletoj avliji. Tamo se beskonačnost suplementira cirkularnošću. Cirkularnost, kao vječito vraćanje istoga, može se smatrati i simbolom neprekidnosti egzistencije, vječitoga života. Hoćemo li tu koncepciju protumačiti pesimistično, kao Andrić u Avliji, ostaje dijelom našeg interpretacijskog habitusa. Moj mi veli da je Andrić u pravu. Generacije koje mu slijede ostaju u okviru istoga naratološkoga modela kojega dopunjuju u procesu osuvremenjivanja. Lovrenović i Jergović uvode u svoju prozu (slijedit će ih u tome i Mlakić i Lujanović) fragmentarnost, a njihov je interes za povijest također usklađen postmodernom dobu. Osobito je to vidljivo kod Jergovića koji povijest promatra kao prizorište poigravanja s činjeničnošću i dokumentarizmom. Prostori za inovaciju postoje, ta se pripovjedna forma pokazuje otporna okoštavanju. Hoće li je slijediti još netko u mlađim i dolazećim generacijama ostaje otvoreno. Meni bi bilo drago kada bi tomu bilo tako. Bio bi to znak da kultura bosanskih Hrvata, u Bosni, ima potencijal preživljavanja.

Planet Andrić

Luketić: Andrića imenujete u knjizi „začetnikom hrvatske pripovjedačke Bosne“, pa pomno interpretirate neke njegove tekstove, pripovijedanje i gradnju književnih svjetova, pri čemu se ne dotičete nadriinterpretacija i politizacija njegova djela. Prije toga napisali ste kritiku knjige Bitka za prošlost Zorana Milutinovića u kojoj on oštro secira bošnjačke demonizacije Andrića. U toj kritici (naslova „Kako ratmišljati o Andriću“ pišete: “Polemička knjiga, ma koliko inteligentno sačinjena bila, neće moći razuvjeriti sljedbenike bošnjačko-muslimanske recepcije našeg jedinog nobelovca a onima drugima sve je jasno i bez nje. Pa čemu onda trud?” Važna je to primjedba za sve koji se bave demontažama nacionalističkih konstrukata. Ako dobro razumijem, pledirate na nastanak novih, modernijih i slobodnijih čitanja Andrića, što je ujedno jedini pogodan oblik borbe protiv rigidnih, neznalačkih i mrzilačkih interpretacija?

Ja zapravo nikada nisam shvatio što smeta bošnjačkim znanstvenicima kod Andrića. To što su oni ispisali o njemu i njegovoj književnosti graniči, povremeno, sa stupidnošću. Zašto je Zoran Milutinović potrošio toliko dragocjenog vremena, koje je svakako mogao bolje iskoristiti pišući i istražujući o Andriću samome (kao što je, uostalom, i činio ranije) ostaje pitanje na koje se odgovor još uvijek čeka. Meni ga se ne da tražiti. Analogija: Trumpove pristalice će, bez obzira na to koliko ga se ogoljavalo kao bestidnoga lašca i osobu sklonu kriminalitetu, svoj glas uvijek dati njemu. Ne moramo ići do Amerike. Dosta nam je i ono s čim su odrastale generacije u Jugoslaviji: Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži!

Hoću reći: za nacionalno orijentirane Bošnjake Andrić će zauvijek ostati bošnjakomrzac koliko god energije vi investirali da ih uvjerite u suprotno. Drugima je jasno da takav pristup književnosti ne donosi ništa jer je znanstveno nelegitiman, a etički neprihvatljiv. Samim tim protiv njega ne vrijedi polemizirati. Problem s Milutinovićevom knjigom je drugi: u onome dijelu u kojemu se ne bavi Andrićevom recepcijom kod Bošnjaka ona postaje jednostrano zauzimanje „srpske strane“. O tome sam kritički pisao, kratko polemizirao sa Zoranom, takvu je poziciju uvjerljivo demontirao Damir Šabotić, a Zoranovu tvrdnju da ne postoji „srpska kritika Andrića“ vješto je osporio Nenad Veličković.

Doista plediram na čitanje Andrića koje će njegovu prozu smjestiti u više kulturalnih prostora, bez pokušaja fiksiranja, u ono što će, nakraju, postkolonijalna teorija označiti kao „hyphenated identities“. Primjeri su takvoga čitanja brojni, meni je vjerojatno najdraži tekst koji ide u tome smjeru onaj kojega je napisala Renate Lachmann pod naslovom „Mnemonički moment u romanu Na Drini ćuprija Ive Andrića“, a objavljen je u knjizi Metamorfoza činjenica i tajno znanje“ (2007, izvorno 2001.) Odveć je on velik i važan spisatelj da bi ga se moglo disciplinirati unutar jedne ograde. Njegova se veličina sastoji u tome što bježi od takvih ograničavanja. A ono što smeta kod srpske recepcije jest upravo odbijanje prihvaćanja njegove višestruke pripadnosti. On je rekao da je Srbin, prema tome njegovo se mjesto unutar nacionalno shvaćenog korpusa srpske književnosti ne smije dovesti u pitanje. Stoga je i biografija koju je sačinio Michael Martens, Im Brand der Welten (srpski prijevod U požaru svetova, U požaru svjetova, bosanski, Vatra u vatri, hrvatski) vehementno i neuvjerljivo osporavana od srpske znanosti o književnosti (Zoran Milutinović, Gorana Raičević) dok je u drugim postjugoslavenskim, ali i na njemačkom govornom području, zemljama primljena, gotovo, s oduševljenjem. Ostaje činjenica: Ivo je Andrić bosanski katolik, ergo Hrvat, koji je bio pristalica ideje jugoslavenstva. Nju je realiziranu vidio u Srbiji, zato ga se može smatrati i srpskim piscem. No ta je nacionalna klasifikacija, u krajnjoj liniji irelevantna za ozbiljnu znanost o književnosti. Slično vrijedi, uostalom, i za Mešu Selimovića.

Mjesto na kojemu se može zaustaviti ne postoji

Luketić: Pisci o kojima pišete u spomenutoj knjizi u nekoj su vrsti konflikta s političkim, kulturnim i akademskim mainstreamom u svojim sredinama. Neki od njih, poput Lovrenovića ili Mlakića fizički žive u jednoj sredini (Sarajevo, Uskoplje), ali se glavnina njihove recepcije i literarnog habitusa odvijaju drugdje (npr. zagrebački izdavači od početka 1990-ih objavljuju njihove knjige). Oni imaju i status svojevrsnih „otpadnika“, kako tvrdi u knjizi Prostor za otpadnike Nebojša Lujanović. Ipak, nepripadanje uključuje jednu ambivalentnost: privatno su te situacije vrlo teške, ali književno često poticajne. Julija Kristeva, izbjegla iz Bugarske u Francusku, više je puta pisala o „dobrodošloj težini“ egzila i isključenosti. Kako vidite tu dvostrukost, ili pak ironiju, da dobra literatura često nastaje pod pritiskom surove svakodnevice u kojoj autor živi?

Beganović: Na to je pitanje teško dati jednoznačan odgovor. S druge strane previše je tu i intimnog znanja koje bih želio zadržati za sebe, da ne bih povrijedio autore koje spominjete, a i neke druge koji bi se mogli svrstati u istu kategoriju. Pa da malo okolišam. Razlog tomu je svakako i moja pozicija na margini, rijetki posjeti Bosni i komunikacija s prijateljima koja mi ne omogućava neku osobito široku optiku. Pišući o otpadnicima Lujanović ima u vidu i autore poput Andrića koje ne vidi u tolikoj mjeri kao renegate koliko kao nositelje specifične bosanske melankolije o kojoj sam i sam pisao. Što se Lovrenovića tiče, njegov se radijus objavljivanja ne ograničava na Zagreb. Knjige koje objavljuje kod Frakture često su publicirane u suizdavaštvu sa zagrebačko-sarajevskom kućom Synopsis. Pronaći ćemo ga na Cetinju, u Rijeci, u Beogradu, kojekuda. Mlakić se doista od samoga početka etablirao kao zagrebački autor s mjestom prebivanja izvan Zagreba, svjesno birajući izolaciju koja je dublja i drukčija od Lovrenovićeve. No fizički otklon od Zagreba ni za jednog ni za drugog nije nužno štetan. Naprotiv, čini mi se da im boravak drugdje daje poziciju s koje preciznije izoštravaju točku gledišta. Ono što me puno više brine, što pokušavam, nažalost neuspješno, promijeniti jest njihovo odsustvo na njemačkom literarnom tržištu. Izdavaštvo je u mojoj zemlji iz meni neshvatljivih razloga ravnodušno prema njima. Radi li se doista o nečemu lokalnom u njihovoj književnosti? Nečemu što nije prihvatljivo za sliku svijeta koja se zrcali u globalnome, shvaćenom prije svega tematski? Ne znam. No uvjeren sam da bi Lovrenovićeva i Mlakićeva prisutnost na zapadnom tržištu knjiga pomogla izoštravanju sada, nažalost, odveć jednosmjerne optike.

Na koji se način prema pripovjedačkoj Bosni odnose Mehmedinović, Selvedin Avdić ili Saša Stanišić, pisci koji dijele sličnu mikrokulturu kao i pisci kojima ste se bavili u knjizi?

Niste spomenuli vjerojatno najvažnijeg, Aleksandra Hemona. Semezdin Mehmedinović ipak nije pripovjedač, čak i kad piše prozne minijature on ostaje pjesnik. Selvedin Avdić predstavlja, unutar bosansko-hercegovačke književnosti, nešto što bih nazvao pisanje kratkih formi. Sedam strahova je bio roman s potencijalom, osobito što se u njemu nalaze elementi fantastike, inače iznimno rijetki u bh-književnosti. Avdić je mogao napisati dulji, pripovjedno bolje razvedeni roman, ali nije. Kao da se zaustavio na pola puta. No njegov kasniji razvoj, i sada govorim kao kritičar, nije opravdao očekivanja, a onda je, ako me dotok informacija ne vara, i utihnuo.

Saša Stanišić i Aleksandar Hemon moja su stalna fascinacija. Kod obojice se može promatrati fenomen multilingvalnosti koji je sve češće (bar u Njemačkoj) interesno područje kako lingvistike, tako i znanosti o književnosti. Njihov je pristup Bosni generacijski uvjetovan. Hemon je napušta neposredno prije izbijanja rata u trenutku u kojemu je već započeo – na bosanskom – spisateljsku i novinarsku karijeru. Stanišić Bosnu napušta kao četrnaestogodišnjak, upravo u onoj dobi u kojoj materinji jezik još uvijek nije u potpunosti formiran, a u tuđi se stiže treptaj oka prekasno. Kako njih dvojica izbjegavaju zamku nesavršenog poznavanja tuđeg jezika, prevladavaju prepreke koje pred njih stavljaju gramatika, prije svega sintaksa, i nova kulturna sredina? Jedino rješenje pronalaze u višejezičnosti, s njezinom dijalogičnošću suprotstavljenoj konvencionalnoj monologičnoj strukturi jezika. Oni rade na principu kojega je etablirao rani Salman Rushdie: riječi iz materinjeg jezika inkorporiraju se u tekst koji se ispisuje na tuđem/usvojenom, ali ne samo riječi – segmenti iz kulturalnog polja u kojemu se odrastalo i sazrijevalo dekontekstualiziraju se i implementiraju u novo. Tako vicevi ili popularne pjesme, koje recipijentima u sredini u koju se emigriralo ne znače ništa, postaju odlučujući moment očuđavanja. Hemonovi su romani gotovo uvijek priča o bijegu, zamišljena kao bosanska. Novi, Svijet i sve ono što drži, proširuje tu priču na azijski svijet do kojega se stiže i kroz koji se prolazi, bježeći od pošasti Prvog svjetskog rata, u stalnoj potrazi za nekom čudnom istinom, za mjestom za koje se može reći: stigao sam. Tek da bi se iznova pokazalo: mjesto na kojemu se može zaustaviti ne postoji. Dakle, pripovijedanje bez kraja. Novi Stanišićev roman, valjda ću uspjeti prevesti naslov, zove se Ako udovica želi da joj se netko obrati, kantu za zalijevanje na grob postavlja sa siskom (otvorom, žlijebom) okrenutim prema naprijed dražesna je priča o mladome egzilantu koji sazrijeva u pripovjedača. Na mjestima se taj roman doima kao istinska stilska vježba koju je ponekad teško pratiti – upravo zato što se radnja opire narativnom discipliniranju. Čest Stanišićev poetički postupak.

Vidljivost ženskih diskursa i oslobođenje od patrijarhata

Lukeić: Gdje su spisateljice u „pripovjedačkoj Bosni“? Naime, Lovrenović, Mlakić, Jergović i Lujanović čine jedan poetički krug za koji su karakteristične određene teme i tendencije: obitelj, pozicija oca, velika povijest koja se prelama u maloj, osobnoj povijesti, melankolija itd. Autorice poput Magdalene Blažević ili Lane Bastašić nemaju puno dodirnih točaka s tim krugom; njihove su teme, perspektive, duktusi bitno drukčiji, a cikličko pripovijedanje nije dominantno. Reći ću i to, s obzirom na Vaš akribičan interpretacijski pristup, šteta da se niste bavili književnošću koju danas pišu neke od tih spisateljica.

Beganović: Mene je, u ispisivanju Pripovijedanja bez kraja, zanimao jedan model: pripovijedanje koje ne želi i ne može završiti. Model se realizira u dva pripovjedačka modusa – kroničarskom i cikličkom. Otkrio sam ga kod pripovjedača koji se mogu svrstati u skupinu bosanskih Hrvata. E sad, što tu nema žena doista nije moja krivnja. A ženskom sam se prozom bavio. O Lani Bastašić sam pisao kao kritičar Oslobođenja, Lamiju Begagić pratio i u znanstvenim i u kritičarskim tekstovima, pisao o Fadili Nuri Haver itd. Nijedna od tih spisateljica ne piše prozu prema onom modelu kojeg sam naratološki opisao. Što ne znači da ne piše u nekom drugom kojega znanosti o književnosti valja otkriti i definirati. O Magdaleni Blažević doista nisam pisao. No ona se pojavila nakon što sam se prestao baviti književnom kritikom, a njezini tekstovi leže izvan onog znanstvenog područja na koje sam trenutačno fokusiran – odnos prava i pravednosti u južnoslavenskim književnostima. Možda ću, kada završim taj projekt (za koji sam, uostalom, i plaćen), pisati i o Magdaleni Blažević, Dori Šustić, Julijani Adamović, Luizi Bouharaoua… Tko zna? Prostora za pristup koji će poštovati zasade književne teorije ima.

Luketić: Pozicije pisaca i spisateljica bitno su različite u svim postjugoslavenskim književnostima. Možemo raspravljati o stupnjevima emancipiranosti, vidljivosti i kritičkog uvažavanja u srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj, crnogorskoj sredini, ali činjenica je da posvuda u književnom životu i književnom stvaralaštvu prevladava patrijarhalni ili makar patronizirajući odnos prema književnosti koju pišu žene. Dubravka Ugrešić je na svoj istovremeno duhovit i razoran način često kritički upozoravala na isključivanje žena iz književnog polja i činjenicu da je ovdje književnost često poput muškog kluba. Meni se čini da su današnji studenti i generacije do 30-ak godina znatno svjesniji te strukturne neravnopravnosti i borbeniji u traženju prava na vlastiti glas. Vidite li Vi te promjene? Ako da, jesu li one utjecale i na Vaša čitanja? Jeste li kao profesor, slavist, kritičar i Vi – danas više nego jučer – osjetljivi na teme ravnopravnosti?

Beganović: Naravno da sam osjetljiv na teme ravnopravnosti. Centralno mjesto u mojim poetološkim istraživanjima zauzima Dubravka Ugrešić za koju bez dvojbe mogu ustvrditi da predstavlja apsolutni vrhunac jugoslavenskih i postjugoslavenskih književnosti. Tomislav će me Brlek čak (doduše neuspješno) pokušati uvjeriti da je ono što je ona napisala prije rata vrjednije od cijele njezine poratne produkcije. Učeći od nje, čitajući je, ali i slušajući, u osobnim susretima, mogao sam spoznati koliko je važna dekonstrukcija uloge patrijarhata, u kolikoj je vezi on povezan sa svim mukama koje su nas zadesile u devedesetima, pogotovo s pošašću nacionalizma. I njezina posljednja knjiga, Brnjica za vještice rađena u obliku intervjua svojevrsni je konačni obračun sa teškim zaostacima društva koje je valjalo, a nije, prevladati.

Moje feminističko razdoblje već je jako staro, a korijene mu valja tražiti upravo u gore spomenutom bavljenju gotskim romanom, žanrom koji su dobrim dijelom stvarale žene za žene. (I parodirale žene: Northanger Abbey Jane Austen.) Upravo je ta činjenica intrigirala cijeli niz feminističkih znanstvenica čiju sam produkciju intenzivno pratio (makar je i kod mojih analiza gotskog romana prevladavala, iznova, naratološka perspektiva). Znači, i prije dolaska na Zapad moja je orijentacija bila senzibilizirana u vezi s ženskom ravnopravnošću, a na Zapadu se još više profilirala. Stoga se uvijek držim pravila po kojemu je nužno održavati balans, kako u istraživanju tako i u nastavi. Problem nastaje kada se valja baviti kanonom. Žene u njemu nisu reprezentirane jer im, jednostavno, društvena situacija nije dopuštala da se bave nečim tako dokonim a ipak važnim kao što je književnost. I veće kulture od južnoslavenskih imaju problema kada treba pronaći spisateljice u 19., a o ranijim da se i ne govori, stoljeću. Danas je situacija bitno drukčija. Oslobođenje ženskog diskursa od patrijarhata, „dopuštenje“ da se piše i proza, a ne samo navodno feminina lirika, potom, osobito značajno, zauzimanje profesorskih pozicija u humanističkim znanostima od strane žena, uvođenje obaveznih kvota vode ka obratu koji je prije šezdeset godina bio jedva zamisliv.

Osobito mi je drago kada taj fenomen mogu pratiti u ukrajinskoj i bjeloruskoj književnosti kojima se bavim na marginama, ali strasno. Upravo je zapanjujuća snaga kojom se autorice u njima etabliraju kao nositeljice cjelokupne kulture. Lektire Tanje Maljarčuk, Sofije Andruhovič, Oksane Lucišine, Volje Hapejeve ili Valžine Mort, da navedem samo neke, za mene su otkriće čudesne vibrirajuće snage koja pomaže u borbi protiv surove agresije, protiv prodora neobuzdanog barbarstva koje – i to ne treba zaboraviti – nosi snažan pečat mačoizma, vulgarne virilnosti. Otvoreno ga podržavaju političke strukture kako bi stvorile situaciju u kojoj će žena moći zauzeti pozicije unutar društva koje im pripadaju. Glasovi ruskih žena koje se suprotstavljaju svojemu režimu mogu se, nažalost, čuti gotovo isključivo iz inozemstva.

Pamćenje trauma

Luketić: Prva Vaša knjiga koju sam čitala bilo je Pamćenje traume, studija posvećena „apokaliptičkoj prozi“ Danila Kiša. U njoj tumačite odnose između povijesnog i fikcijskog pripovijedanja, dokumenta i književnosti, traume i njezine književne prerade, a za što je Kiš odličan predložak. Pod taj naslov „pamćenje traume“ mogli bi se podvući i drugi vaši tekstovi i književne preokupacije. Naravno, pamćenje je važno, pamćenje održava kulturu, iz pamćenja trauma nastaje nekad sjajna literatura. Ali, i sama se pitam nekada, može li pamćenje traume poticati transgeneracijsko prenošenje iste traume? Drukčije rečeno, opterećuju li možda sve te nama razumljive priče o ratu, stradanju, nestancima, egzilima… neke mlađe generacije? Ako se želi razumjeti književnost tih generacija, treba li drukčije naštimati frekvencije i rastati se od vlastitih kritičarskih očekivanja?

Beganović: Transgeneracijsko je prenošenje traume iznimno važno. Njegovo mjesto unutar kulture društva mora se povezati sa stalnom prijetnjom zaborava. Naravno, zaborav po sebi nije ništa loše. Bez njega bismo bili s jedne strane preopterećeni obiljem senzacija koje ne bismo mogli filtrirati, a s druge neugodnim uspomenama kojih nam se valja riješiti kako bismo mogli normalno funkcionirati. No, kao što su to na polju znanosti o kulturi pokazala istraživanja Marianne Hirsch (čiji je termin postmemorija odigrao krucijalnu ulogu u izučavanjima pamćenja i sjećanja), osobito unutar obitelji preživjelih Holokausta razvija se prekaran odnos djece prema uspomenama roditelja. Hirsch u svoja istraživanja integrira tako različite žanrove kakvi su obiteljske fotografije, albumi, prepiske, dnevnici, paraliterarni tekstovi u kojima se oslikavaju skokovi između generacija, sukobi ali i pomirenja.

Naravno, moja je socijalizacija u Konstanzu presudno utjecala na oblast znanosti o književnosti kojom sam se bavio. Uz već više puta spominjanu naratologiju intenzivno sam izučavao kulturalno pamćenje – što je u sredini u kojoj su dominirale ličnosti poput Renate Lachmann ili Aleide Assmann bilo gotovo nemoguće izbjeći. Imati privilegiju učiti od njih a kasnije surađivati s njima, to je nešto što bih poželio svakome tko se bavi znanošću o književnosti. Kasnija emancipacija rezultat je sazrijevanja kojega ne bi bilo došlo da nisam bio dio te vibrirajuće sredine.

Lovrenović i idealna estetika prijenosa

A sad na konkretni dio Vašeg pitanja. Trebaju li generacije koje su u svojoj povijesti doživjele traumatska iskustva ta iskustva prenositi, pripovijedanjem ili na kakav drugi način, na sljedeće generacije? Naravno da trebaju! Ne radi se tu samo o nužnoj psihološkoj preradi onoga što se zbilo ne samo pojedincima, već i kolektivima. Riječ je i o prosvjetiteljskom radu, upravo tom, onom što je Europu u 18. stoljeću učinilo onakvom kakva nam je danas, još uvijek, poznata: Aufklärung, Enlightenment, Siècle des Lumières. Literatura koja opisuje stravičnost Holokausta, Shoah, je ogromna. Intelektualna snaga investirana u znanstvena istraživanja je znatna, povijest, filozofija, znanost o književnosti, sve su te discipline, kako pojedinačno, tako i udruženim snagama (interdisciplinarno, ako hoćete) doprinijele predočavanju nepredočivoga. U isto vrijeme umjetnost, likovna i književnost, film i glazba, traže putove, još uvijek, kako bi se događaj osamdesetu obljetnicu čijega ćemo završetka obilježavati iduće godine približio svima nama koji ga nismo fizički mogli doživjeti, ali čiju nezamislivost svjedočimo kako u povijesnoj prisutnosti tako i u stalnoj opasnosti njegova ponavljanja. Ako Vam se to čini pretjeranim, prisjetite se pokolja od sedmoga listopada prošle godine. Dakle, generacije koje nisu doživjele apokalipsu Vukovara ili Srebrenice, protjerivanja i etničkog čišćenja, doista trebaju dobiti diferencirani uvid u traumatsku povijest zemalja bivše Jugoslavije. Ne da bi njegovale osvetničke narative, nego da bi stekle spoznaju o onome što, ma koliko indirektno, pogađa njih i njihovo osobno naslijeđe.

Briljantan je primjer književnog teksta koji se suočava s traumom uništenja recentni roman Rat u ovome razgovoru često spominjanog Miljenka Jergovića. Strategija kojom se on koristi u predočavanju nepredočivog (onoga što antička retorika označava kao ineffabile) jest neimenovanje, izbjegavanje konkretnoga, svjesni odmak od prepoznatljivosti koja se stječe ako nam se pružaju informacije, drukčije od literarnih, o onome što se zbiva. Žanr u kojemu se takva strategija može najpreciznije realizirati jest bajka. Otud i bajkolika struktura koja se prepoznaje u točno određenim segmentima najnovije Jergovićeve knjige. Sličan postupkom, no još – ako je to moguće – reduciraniji, slijedi bošnjačka spisateljica Nadija Rebronja u svojoj zbirci proznih minijatura 88. Prepoznati u njoj traumatsko iskustvo rata težak je, ali zahvalan posao. Bajka, ali i lirika (Rebronja je po vokaciji pjesnikinja), služe preplitanju motiva iza kojih se razaznaje slika razuzdanog nasilja. Ili Ivan Lovrenović koji već trideset godina varira istu priču tražeći odgovor na središnje pitanje: Zašto se otac odlučio ostaviti obitelj i slijediti zlikovački režim, s kojim se nije slagao i kojemu je tek nevoljko služio, na putu propasti motiviranom bijegom pred očekivanom osvetom pobjednika? Svoju osobnu traumu Lovrenović uvija u čudesni veo koji se sastoji od fiktivnih i stvarnih priča o bosanskim franjevcima, od ispisivanja kronike zavičaja, preko meditacija o lektirama i putovanjima pa sve do lista onih knjiga koje su tvorile zaostavštinu očeve biblioteke. Nestali u stoljeću i U sjeni fantoma romani su kojima se pokušava zatvoriti krug kojega je nemoguće zatvoriti. Ta je duboko intimna i melankolična proza svojom uzoritom reflektiranošću miljama udaljena od politikantskih lamentacija o „Križnom putu“ i tragičnoj sudbini hrvatskoga naroda. Dostojanstvo kojim se Ivan Lovrenović suzdržava inskribirati svoju osobnu tragediju u tragediju nacije, način na koji on odbija sudjelovati u sažalijevanju zločinačkoga režima koji je u propast odveo (i) nevine žrtve pri tom eficijentno spašavajući, nota bene uz velikodušnu pomoć Vatikana, svoje živote u Španijama i Južnim Amerikama, svjedoči o autorovoj nepokolebljivoj etičnosti u borbi s – „pamćenjem traume“.

Riječi Geoffreya Hartmana o nepredočivosti ultimativne traume iz The Longest Shadow i danas zadržavaju punu vrijednost: „U dalekoj ćemo se budućnosti sučeljavati s najuspješnijim preinačavanjima kao i s određenim tradicionalnim insceniranjima: postojat će svečanosti, molitve, pop-pjesme pa čak i stihovi bez jasnog ukazivanja na tragediju. Potrebni su nam oblici predočavanja koji se ne lome pod teretom realnosti, koji posreduju više od slika žrtava.“ Tu idealnu estetiku prepoznajem u tekstovima naših najvažnijih spisateljica i spisatelja. I mislim da ona, praćena optimalno razvijenom znanošću o književnosti i, općenito, kulturi može zaintrigirati i nove generacije u čiju sam radoznalost i sposobnost reflektiranja duboko uvjeren.

 https://kritika-hdp.hr, 27. rujna 2024.

Tekst je dio programa „Suvremeni književni kanon – kritički pogled“ i sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija temeljem natječaja Agencije za elektroničke medije.

Katarina Luketić je publicistica, književna kritičarka, urednica u medijima i izdavaštvu. Članica je uredništva portala Kritika-hdp.