Ivan Lovrenović: Esej udomljuje sva pisma

Razgovarao Željko Ivanković

Novi Izraz, Sarajevo 43-44, januar-juni 2009.

Nisi miljenik književnih nagrada i društvenih priznanja za ono što radiš, za svoje pisanje, urednikovanje… Sad si dobio prestižnu nagradu za studijski esej koja nosi ime uglednoga Midhata Begića. Nagradu su dodijelili PEN centar BiH i Novi Izraz. Rekao bih i da je žiri bio respektabilan, pa i takmaci za tu bijenalnu nagradu… Što za tebe znači ta nagrada?

- Do književnosti i svijeta književne javnosti putovao sam sporo, zaobilazno, s puno oklijevanja, iako sam pisao od osamnaeste, i sve to, srećom, uništio. A i inače pišem teško, sporo, malo. Prvu knjigu objavio sam kad su mi bile pune trideset i dvije. Nešto proze i zapisa objavio sam, doduše, i prije toga, u banjalučkom časopisu Putevi koji je likovno i grafički uređivao Alojz Ćurić, te u Licima, Životu, zagrebačkom Forumu, to je bilo sve. U književnu javnost, mogu to tako reći, unišao sam skoro protiv svoje volje. Ne znam kad bih se uopće na to sam odlučio, da me nisu tjerala tri čovjeka: pisci Anđelko Vuletić i Alija Isaković, i izdavač Ico Mutevelić. Sada znam, kad je kasno, da je ono prethodno doba nevinosti i anonimnosti bilo bolje, i da ga nije ni trebalo napuštati. Međutim, izbora zapravo i nije bilo – ulazak u svijet književne javnosti meni je bio oblik zaštite od mučnih proganjanja koja sam bio navukao na glavu, dugo ne znajući da su determinirana prije rođenja, da su dio onoga što Cioran, rugajući se s pravom, vidi kao balkansku (ja sužavam: bosansku) podložnost sudbini. Kod takvih zakašnjelih uljeza nagrade su manje-više isključene, i to je sasvim u (društvenom) redu, iako nagrade svoj pravi stimulativni smisao i puni emocionalni odjek imaju u piščevoj mladosti.

Sve to i spominjem samo zato da bih mogao iskreno reći: nagradu “Midhat Begić” za esej doživljavam kao lijepu satisfakciju iz mnogo razloga. Najprije, tu je sam karakter nagrade, ime koje nosi, Midhat Begić – autor koji je kao nitko u književnoj povijesti Bosne i Hercegovine tako sav izjednačen s pojmom i čarolijom eseja, esejističkoga duktusa. Zatim, striktno “esnafska”, profesionalna adresa s koje nagrada dolazi: Novi Izraz i PEN centar, te ocjenjivački žiri u kojemu su osobe s potpunim ličnim i intelektualnim integritetom i književnim autoritetom! U tom smislu, ne znam da mi se ikad dogodilo nešto bolje.  Napokon – Ivo Andrić kao tema nagrađenoga eseja! Andrićem  se bavim otkako sam “progledao”, a ni ovaj esej zapravo nije još završen, u planu su još dva tematska poglavlja kojima će biti zaokružen. Mogao bih nabrajati još, ali i ovo je dovoljno da se vidi sva intimna ispunjenost privilegijem da ponesem prvoga “Midhata Begića”.

Volim što si spomenuo urednički rad. Osim nekoliko početnih godina koje sam proveo  radeći kao gimnazijski profesor, cijeli svoj vijek bavim se na ovaj ili onaj način urednikovanjem. Nažalost, veličina, važnost, ljepota toga posla danas kod nas nije vidljiva. U skladu sa strašnom kulturnom involucijom kroz koju Bosna i Hercegovina prolazi, sasvim paradoksalno, od stjecanja državne samostalnosti 1992, taj posao posve je obezvrijeđen, baš kao i izdavačka djelatnost.

Kada, međutim, u modernoj kulturnoj i književnoj historiji, našoj i svjetskoj, proučavaš važna razdoblja i prekretne trenutke, vidiš da se u njima gotovo u istom rangu važnosti s piscima, stvaraocima, pojavljuju urednici, odnosno edicije i časopisi koje su uređivali. Ivan Frano Jukić uveo nas je s Bosanskim prijateljem u modernost, a neobični, blagorodni anticipator Mehmed Šaćir Kurtćehajić kao urednik i komentator u prvim našim novinama otvarao horizonte Evrope i prije nego što je ona prešla naš kućni prag. Kranjčevićeva Nada, neodvojiva od njegove ličnosti, pjesničke i intelektualne, za bosanskohercegovačku književnu kulturu nije manje važna od njegova velikog pjesništva. Krleža sa svojim međuratnim časopisima predstavlja cijelo zasebno poglavlje južnoslavenske književne historije. Pokrećući i uređujući Izraz, davši mu svoj neponovljivo individualni stvaralački pečat, Begić nas je jednačio s književnom Evropom i svijetom još uvijek u dobu “željezne zavjese”. Jedan Miša Stambolić s Nolitovim edicijama Sazvežđa i Književnost i civilizacija kulturna je pojava neprocjenjive i neprolazne vrijednosti, kao i Ivan Čolović sa svojim XX vekom. U to kulturno sazviježđe idu Slavko Goldstein i pokojni Albert Goldstein, dva sasvim različita prezimenjaka a jednako posvećena urednika i izdavača, bez čijih knjiga bismo bili mnogo siromašniji. Za mnogo intelektualne satisfakcije i lijepih znanja dužan sam izdanjima Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića. Kako ne spomenuti sarajevsku filozofsku biblioteku Logos i, recimo, urednički doprinos u njoj profesora Abdulaha Šarčevića, ili Odjek Čede Kisića, itd, itsl. Uređujući knjige i časopise, koncipirajući edicije, čovjek se kreće – na javi i u snu, neprekidno – virtualnim arhipelagom ideja, slika, otkrića, iznenađenja, kojemu nema kraja, i koji ti ne da da odahneš, ali ni da se zamoriš. Istovremeno, boravak u tom virtualnom svijetu daje ti sigurnost u razlikovanju vrijednog od bezvrijednog, kao i u prepoznavanju vrsnosti i tamo gdje nije najavljena ni očekivana.

To su onakvi trenuci uzbuđenja o kakvima je pisao legendarni urednik moskovskoga časopisa Novyj mir Aleksandr T. Tvardovski kada mu je u ruke došao rukopis kratkoga romana Jedan dan u životu Ivana Denisoviča nepoznatoga autora po imenu Aleksandr Solženjicin. Ponio sam rukopis kući, piše Tvardovski, pa ga prije spavanja otvorio da rutinski bacim pogled na nekoliko prvih i zadnjih stranica. Dogodio se šok: morao sam ustati, oprati ruke, obući čistu košulju i odijelo, sjesti i ostati za stolom dok rukopis – očigledno remek-djelo – nisam u kasne sate dočitao do kraja. Sasvim slučajno, i u mojemu uredničkom iskustvu jedna od najsnažnijih uspomena, nažalost neuspješna, vezana je za Solženjicina, o čemu sam ljetos, povodom smrti velikoga pisca, objavio članak Kako u Sarajevu nije objavljen Arhipelag Gulag.

Paradoksalno, i pored današnje kulturne i izdavačke depresije, moram reći da sam jedno od najljepših uredničkih iskustava ipak doživio u ovom vremenu. Senad Pećanin, izdavač i urednik magazina Dani, u kojemu surađujem od osnutka 1992, dao mi je otvorene ruke da koncipiram i uredim jednu književnu biblioteku u kojoj smo 2005. i 2006. za nešto više od godine dana objavili čak šezdeset knjiga – domaćih i stranih, klasičnih i suvremenih autora. Bez lažne skromnosti, mislim da se malo što u izdavaštvu u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini s time može mjeriti. U okviru te edicije objavili smo prave bisere, od kojih su neki odavno bili potpuno nedostupni, kao, na primjer, velika zbirka proza Isaka Babelja, roman Ismaila Kadarea General mrtve armije, sabrane pjesme Konstantina Kavafija u maestralnom prijevodu Slobodana Blagojevića, zbirku pripovjedaka Rashomon Riunosukea Akutagawe, integralno izdanje putopisa Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji itd. Nadasve, tu se pojavilo nešto što bi u svakoj drugoj sredini bilo primljeno kao apsolutna književna senzacija – knjiga pripovjedaka Witolda Gombrowicza Bakakaj u sjajnom prijevodu Tanje Miletić-Oručević. Bilo je to prvi put da se ta knjiga u cjelini pojavljuje na bilo kojemu od naših jezika. Rezultat? Naša kulturna javnost nije ju primijetila uopće! Kasnije sam vidio da je knjigu u istom prijevodu objavio Seid Serdarević, vlasnik i urednik vrlo profilirane i ambiciozne hrvatske izdavačke kuće Fraktura, a recepcija u hrvatskoj književnoj kritici bila je adekvatna Gombrowiczevoj planetarnoj veličini. U prvi mah bilo mi je malo krivo što to izdanje nije pratila baš nikakva natuknica o sarajevskom prvotisku, a onda sam rezignirao: zašto bi je bilo, kada pojavu te knjige i takvoga  pisca ovdje nije zapazio nitko. Kao, uostalom, ni pojavu cijele Biblioteke Dani. Osim zahvalnih a anonimnih ljubitelja knjige i čitanja, koji su nas zasipali svojim pismima i porukama. Napokon, zbog takvih ovaj posao i ima smisla raditi, pa je sve ipak došlo na svoje.

Često si i sam bio u žirijima, često su te napadali zbog tvojih (sic!) procjena nagrađivanih ili nenagrađivanih djela i pisaca…  Koliko je prirodno da se žiri procjenjuje prema nagrađenom ili nenagrađenom djelu ili autoru, koliko da se preocjenjuje njegov nacionalni ili ideološki identitet, naspram onog estetskog o kojemu u nas gotovo nitko i nikad ne govori? Je li to normalno, ili je i to samo proizvod naše ukupne stvarnosti: mnogostruke podijeljenosti društva, ideološke intoksikacije cjelokupnog javnog diskursa, opće destrukcije svih vrijednosti, „viška kompetencija“ kod onih koji sude o svemu i svačemu…

- Rad u žirijima produžetak je onoga što radimo kad pišemo, čitamo, uređujemo knjige, razgovaramo o književnosti, oduševljavajući se ili sporeći se, nekad i sami sa sobom… Dakle, u žiriranje se unosi sav čovjek, sa svojim čitateljskim iskustvima i estetičkim shvaćanjima, barem ja to tako prakticiram. S jednom razlikom, što se u radu svakoga žirija ukršta nekoliko takvih individualnih perspektiva, pa je veća mogućnost da se postigne sigurniji stupanj objektivnosti. Žiriranje nije posao u kojemu nekoliko smrknutih, nepogrešivih književnih bogova donose apsolutni sud o nekom djelu, koji ima da ostane za sva vremena, nego je žiriranje, poput svake književne prosudbe, podložno kritičkoj procjeni drugih, s drukčijim čitateljskim iskustvima i estetičkim nazorima, kao i “procjeni” vremena. I nemam ništa protiv toga da se u takvu javnu diskusiju ide sa žestokim osporavanjima i s isključivim postavkama; to može biti dobro i korisno, jer se tako ukrštaju, bruse i kristaliziraju različiti vrednosni sudovi i pogledi, i smanjuje mogućnost da se lažne vrijednosti “prodaju” pod prave.

Malo od toga, međutim, ima u reakcijama koje spominješ – one su doista mahom daleko od književno relevantne argumentacije, a duboko u ideološkom mulju u koji je i inače uvaljana naša svakodnevnica. To, zapravo, nije ništa novo, samo što je mulj jučer bio klasno-revolucionarni, a danas je vjersko-nacionalni. Pritisak spomenutih ideoloških tendencija ide na to da se prostor zdravoga književnog natjecateljstva, ionako drastično smanjen i usitnjen nakon propasti Jugoslavije (za kojom nemam potrebu žaliti ideološki, ali imam kulturno), još više usitni i da se književnost potpuno podvrgne vjersko-nacionalnoj fragmentiranosti Bosne i Hercegovine. Na potpuno plakativan način to je došlo do izražaja u nedavnom napadu uglednoga sarajevskog književnika koji je optužio žiri književne nagrade da roman, koji on favorizira, nije nagrađen zbog nacionalne (bošnjačke), vjerske (muslimanske) i političko-partijske (SDA) pripadnosti autora.

Kako vidiš mjesto eseja u ukupnosti svoga djela? Je li on sad na neki način ovom nagradom izdvojen iz tvoga opusa? Kakav je odnos tvoga eseja prema tvojoj prozi ili društveno-političkom kroničarenju? Koliko je sve to komplementarno, koliko zapravo stvarna potreba tvoga bića za različitim oblicima intelektualnog i spisateljskog iskazivanja, angažmana?

- Pun sam divljenja prema piscima koji imaju razvijene sposobnosti fabuliranja, oživljavanja likova i stvaranja fikcije. Također, i prema “običnim” ljudima iz života, usmenim pripovjedačima, često mnogo sugestivnijim i vještijim od etabliranih pisaca. Lično, međutim, prema takvoj vrsti pisanja uvijek sam imao nekakav potmuli otpor, osjećaj blizu strahu da ulazim u prostor zabranjen, koji mi ne pripada. Skoro kao neka vrsta osobnoga, spontanog ikonoklazma, tabua prema “pravljenju kipova”… Na isti način, uz divljenje, imam jak zazor prema mašti i maštovitosti, i prema svakom obliku egzaltacije i pretjerane kreativnosti u jeziku, u iskazivanju stanja, osjećaja – dakle, prema svemu onome čemu se uobičajeno pridaje glavna uloga u nastajanju književnosti.

Odatle, valjda, sklonost k drukčijem načinu pisanja kao odnošenja prema svome svijetu, k načinu koji će biti tvrđi i izravniji, koji će uključivati refleksiju, pred kojim neće biti nikakvih žanrovskih ili tematskih zadanosti, a u kojemu će i moment odgovornosti kao i moment rizika biti vidljivi, sastavni dio takve vrste pisanja. Esej kao otvorena forma, kao pismo koje može da – barem u fragmentima i barem mozaično – udomljuje i integrira sva ostala pisma (prozu, uspomene, putopis, pa i aktualni novinski komentar, itd.) – to je, idealno govoreći, ono što najbolje odgovara mojemu subjektivnom poimanju pisanja kao nošenja sa sobom i sa svojim svijetom.

Izvan bilo kakve namjere za usporedbama, tek kao intimni čitateljski podsjetnik, prisjećam se u ovom trenutku nekih ranih zadovoljstava u čitanju, vezanih za esejističko pismo. Dok još nisam ništa znao o književnosti, a čitao sve što mi je padalo u ruke, nabasao sam u staroj našoj kući u Varcaru na nekoliko esejističkih knjiga iz žalosne predratne ostavštine, koje neću zaboraviti nikada, i koje nikada kasnije neću ponovo čitati s takvim uzbuđenjem, makar ono tada, u dječaštvu, bilo neznalačko i neartikulirano: Aldous Huxley, Maslina i drugi eseji, Johan Huizinga, U sjeni sutrašnjice, Stefan Zweig, Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog u Pohvali ludosti u prijevodu Ivana Esiha, Tin Ujević, Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa, Matoševi eseji u plavim Binozinim svescima… Kasnije, nailazili su mnogi esejistički tekstovi i knjige, među njima za mene u mnogočemu presudna Camusova zbirka Ljeto, ali prve lektire su vjerojatno bile nekakav temelj i humus. Zbog svega toga mi je pričinilo lijepo intimno zadovoljstvo kada je prije nekoliko godina profesor Miroslav Šicel u svoju dvosveščanu Antologiju hrvatskog književnog eseja XX. stoljeća uvrstio moj tekst Ilija Jakovljević u zemlji grobova.

Ti si autor danas vjerojatno opsegom (i ne samo opsegom, naravno!) najimpozantnijeg korpusa društveno angažiranih tekstova, proisteklog iz neke vrste društveno-političkog kroničarenja posljednja dva desetljeća… Otkud ta, takva i tolika angažiranost… Nije li te ona odvajala od drugog/ostalog tvog pisanja? Ili je i to danak vremenu u kojemu živimo, gdje intelektualac (nutarnjim imperativom!?) mora biti više angažiran i(li) gdje takva vrsta angažmana donosi i neku vrstu egzistencijalne sigurnosti? Kako vidiš taj i takav svoj angažman? Jesi li ga mogao (ne) birati?

- Na djelu je paradoks koji ni sam ne mogu do kraja razumjeti, niti se previše trudim da ga razumijem. Sastoji se u tomu da sam u suštini skeptik, čeljade koje ne vjeruje u mogućnost planske promjene društva i svijeta, pogotovo ne nabolje, i  pogotovo ne u etičkom pogledu. Istovremeno, ne prihvaćajući šutnju kao stav koji bi  morao iz takvoga osjećaja konzekventno izaći, prakticiram taj oblik komunikacije sa svojim vremenom, koji si nazvao društveno angažiranim tekstovima, i to ne posljednja dva desetljeća, nego oduvijek; s nekadašnjim našim svijetom, koji je potonuo, zašao za historijski horizont, potonula mi je masa takvih tekstova na stranicama zagrebačkoga Danasa i Vjesnika, sarajevskoga OdjekaNedjelje,Naših danaOslobođenja i drugih listova i časopisa. Radi se, dakle, o nekoj odgovornosti bez nade, doista paradoksalnoj. Možda: potreba za dostojanstvom? Nekakva riješenost da se svoj svijet prihvati bez roptanja, i bez nade da to  prihvaćanje nosi smisao i zadovoljštinu. Volio bih da ju mogu nazvati hrabrošću. I tu je Camus od najveće pomoći. Valjda nitko nikada nije čovjekov život pod praznim nebom i čovjekovu zaludnost, o kojoj se piše još od biblijskoga Propovjednika, a i prije njega, tako preokrenuo u dostojanstvo i ozbiljnu, stišanu vedrinu kao Camus kada svoj glasoviti esej o Sizifu završava tvrdnjom: “Sizifa valja zamisliti sretnim.” Ispred dviju svojih knjiga kronika (a i taj način imenovanja ove vrste tekstova potječe od Camusa) stavio sam, kao šifru za raspoznavanje, citat iz Camusova esejaHelenino progonstvo: “U nekim trenucima: kakvo iskušenje da se okrenemo od ovoga sumornog i suhoparnog svijeta! Ali ovo je naše vrijeme, i mi ne možemo živjeti tako da mrzimo sami sebe.”

Ti si osim pisac u užem smislu, moglo bi se reći, i polihistor, kulturolog… U središtu se tvojih zanimanja osobito ističu Bosna, Bosna franciscana i bosansko hrvatstvo u njihovim totalnostima, dakle fenomeni bosanstva, bosanskog franjevaštva i bosanskoga načina življenja hrvatstva… Ne čini li ti se da su i ti fenomeni na čudan način zadnjih desetljeća promijenili i ime i sadržinu zarad nekih novih/starih (ideoloških) paradigmi? Može li se o tome još ikako suditi trijezne glave, bez odveć pregrijanih (ideoloških) emocija? Odnosno, misliš li da tvoje bosanstvo i tvoj način mišljenja bosanskoga hrvatstva (iz tvojih knjiga!) još uopće imaju nekakvu šansu? Ako „da“ gdje je vidiš?

- Promijenilo se sve: ono što se od 1990. do danas dogodilo i događa s našim etnonacionalnim identitetima (jer, o tomu je riječ), živi je dokaz teorijskih teza o fluidnosti i o (političkom) konstruiranju kao ključnim mehanizmima u nastajanju tih identiteta. Način na koji ljudi u današnjoj Bosni i Hercegovini jesu Bošnjaci (Muslimani), Srbi, Hrvati, ima vrlo malo zajedničkoga s načinom na koji su to bili prije 1990. U intervjuu zagrebačkom Danasu daleke 1989. godine, na pitanje o vlastitome tumačenju nacionalnoga identiteta, odgovorio sam ovako sažetom “formulom”: “Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat.” Lično, tako mislim i osjećam se i danas. Nemoj mi uzeti za zlo, za nekakvu pretencioznost, ali ja ne znam bolju riječ kojom bih objasnio svoj odnos s Bosnom od onoga mjesta u knjizi Ljube Jandrića kada mu se Ivo Andrić ispovijeda: „Sve moje je iz Bosne“. Ali sa stanovišta službenih tumačenja identiteta, sa svih triju strana, danas je to čisto naciohuljenje: danas se mora i može biti samo Bošnjak, samo Srbin, samo Hrvat. Supstanca onoga što se nekad moglo nazvati bosanstvom kao alteritetnim identitetom danas je ispražnjena od svoga nekadašnjeg sociokulturnog sadržaja, a politički je nepoželjno jer se sa svih triju strana osjeća kao opasnost, kao prljanje čistoga i svetoga jednostrukog identiteta i kao smetnja u postizanju nacionalnih ciljeva.

U srpskom i hrvatskom slučaju to je do evidentnosti jasno. Prividno obrnuto od Hrvata i Srba, Bošnjaci afirmiraju bosanstvo i Bosnu i Hercegovinu kao jedan od svojih političkih ciljeva. Ali u tom shvaćanju bošnjaštvo, bosanstvo i Bosna i Hercegovina zapravo su pojmovi koji se međusobno poklapaju, identificiraju, dok se hrvatstvo Hrvata i srpstvo Srba vidi kao smetnja da oni prihvate Bosnu i Hercegovinu i ona njih. Nije rijedak stav, nažalost provučen i kroz brojne kvaziznanstvene radove iz kojih je prešao u obrazovnu praksu, u cijelu jednu ideološko-propagandnu pedagogiju, da su srpstvo i hrvatstvo “uvezeni” identiteti, i da bi ih Srbi i Hrvati najprije trebali odbaciti, da bi se mogli integrirati, da bi mogli zaslužiti da budu pripušteni u bosanstvo i u Bosnu i Hercegovinu. Takvo političko shvaćanje, dakle, dokida i onemogućuje bosanstvo kao istinski alteritet, a Bosnu i Hercegovinu kao istinski pluralnu (“multietničku”) političko-državnu formu praktično na jednak način kao što ih dokidaju i ekskluzivno hrvatstvo i srpstvo. To je krucijalna istina o našim novim etnonacionalnim identitetima i njihovim političkim karakterima i stremljenjima. No, pogrešno je stavljati poantu na to što su novi, poanta je u tomu što su itekako stvarni, i što proizvode itekako stvarne političke efekte. Bilo kakva sutrašnja, nova Bosna i Hercegovina neće biti moguća ako ne nađe političko rješenje koje će pomiriti i uskladiti ta tri ljuta nova identiteta. Ako u tomu uspije, ako se prije toga ne raspadne, takva nova Bosna i Hercegovina će imati nekakvu šansu da nakon neizvjesno dugoga procesa stvarne demokratizacije i europeizacije jednoga dana osvane kao pristojno mjesto za život.

Znamo da su Andrić i Krleža dva pisca kojima si se desetljećima (da ne kažemo cijeli život) bavio, znamo i za tvoju naročitu „vezanost“ za Andrića. Pa, evo, i tvoj je nagrađeni esej, esej o Andriću, čak o onome što se može nazvati „kompleks Andrić“. Što se to s nama dešava da su u zadnja dva desetljeća dva ponajveća pisca našeg/ih jezika bili toliko i na takav način osporavani, difamirani, ideološki upotrebljavani?

- Osim kao pisci velikih opusa, te kao kulturne ikone u etabliranom društveno-političkom poretku, Krleža i Andrić su u poslijeratnoj jugoslavenskoj političkoj subkulturi, recimo kasnih pedesetih i šezdesetih, kada sam išao u gimnaziju i studirao, funkcionirali i kao dva suprotstavljena simbola, oko kojih se tražilo opredjeljivanje, skoro kao za kakav politički program: za koga si, za Krležu ili za Andrića! A opredjeljujući se za jednoga ili za drugoga, opredjeljivao si se, dakle, i politički: u subkulturi, po njezinim amuzičnim i pojednostavljujućim uzusima, Krleža je značio otpor “Beogradu” i centralizmu, srpskoj hegemoniji, Andrić je simbolizirao politički i građanski konformizam i vjersko-nacionalno konvertitstvo. Tako, kad se gledalo iz hrvatske perspektive.

Iz srpske isto to, samo u zrcalno obrnutoj slici: Krleža predstavlja zapravo prikriveni hrvatski nacionalizam i separatizam, Andrić, kao bosansko-katolički, hrvatski renegat a veliki “srpski” pisac, simbolizira integrativnu snagu i premoć srpstva. Na to su se naslanjale i druge prateće stereotipne oznake: Krleža je “težak”, elitistički pisac, Andrić je jednostavan, narodski… Pa makar bili iz temelja netačni (ima li, recimo, išta „narodskije“ od Hrvatskoga boga Marsa, a elitističnije od Jelene, žene koje nema!), ti su se stereotipi održali do danas.

Od samoga početka ova mi je podjela bila nejasna, nisam je osjećao u sebi. Književnosti je u njoj bilo najmanje. Razliku sam, naravno, vidio i znao – dva pisca kao nebo i zemlja! – ali mi ona uopće nije smetala da ih obojicu istovremeno doživljavam i “konzumiram” kao vlastitu nasušnu potrebu. Nije mi čak trebalo ni da to sam sebi razjašnjavam, tek kasnije došao sam, čini mi se, do razložnoga tumačenja. Krleža je veliki osloboditelj, emancipator, on otvara horizonte, ruši idole, uklanja strah od autoriteta. Andrić je istraživač i tumač: njemu je dano da može sići u skrivene prostore i u podzemlje našega svijeta, istraživati i tumačiti nam ga iznutra, taj naš svijet “mrke lepote”, u kojemu se “dram radosti dušom plaća”. Imati na usluzi, bez posrednika, oba ta, takva pisca – kakva blagodat!

Kad se, pak, u Andrićevu djelu nalazi tobožnja specifična mržnja spram islama i muslimana, čak i spram Bosne, što nije nova stvar ali je danas obnovljena u pojačanim ideološkim intonacijama, time se zapravo samo demonstrira nespremnost ozbiljnoga i otvorenog suočavanja s vlastitim svijetom. Andrića i njegove „zasluge“ tu ima najmanje. Ali ono čega ima, od čega je ovaj pisac sazdan sav, to je činjenica da je Andrić pisac koji je bespovratno opsjednut i posvećen istraživanju „misterija zla“ i ljudske nesreće. Čovjeku je neugodno, a književno posve besprizorno i nedopustivo, dokazivati kako je u Andrićevu djelu obuzetost takvim istraživanjem univerzalno, transetnički i transkonfesionalno „raspoređena“. Čita li itko od ove vrste kritičara išta osim famoznoga fragmenta o nabijanju na kolac u Na Drini ćupriji iMustafe Madžara? Recimo, Čudo u Olovu, nedovršenu sagu o Pamukovićima,  Anikina vremenaBife Titanik, Ispovijed, itd, itd, itd…

Znamo da je tvoja biblioteka Iz Bosne Srebrene u svom prvom kolu sjajno kulturološki recipirana. Što za tebe znači taj projekt? Otkud on? Što je sada s tom bibliotekom? Ima u najavi, rekli bismo, vrijedna i kapitalna djela. Neke čak posve nepoznate, tj. nove knjige u novim kolima… Koliko misliš da ona u svom integralnom (planiranom!) obliku može promijeniti opću sliku ili barem naš pogled na ono što jest kompozitna bh. književnost ili njezin prilog jednako tako kompozitnoj hrvatskoj književnosti?

- Ni sam ne znam kada sam počeo razmišljati o jednoj takvoj kolekciji. Kada sam 1981. pripremao u Svjetlosti malu hrestomatiju književnosti bosanskih franjevaca, te nešto kasnije kada sam uređivao kapitalnu knjigu pokojnoga Ante Kovačića Biobibliografija franjevaca Bosne Srebrene, konture takvoga projekta već sam imao gotove u glavnim crtama. U nevjerojatnim okolnostima rata i opsade u Sarajevu 1992. i 1993, u sretnome poznanstvu s Ivicom Pandžićem, pala je riječ: ako preživimo, pravit ćemo takvu ediciju kad rat prođe, kud puklo da puklo! Pandžić je poslije rata pokrenuo malu izdavačku firmu Synopsis, Sarajevo-Zagreb, i, eto, riječ je održana, barem za sad: izašlo je prvo kolo od pet knjiga, drugo s istim brojem svezaka je u pripremi, a planirano je ukupno dvadeset knjiga. Posao ide sporo, ali brže niti bi mogao ići niti bi valjalo da ide. Odakle zamisao?

Bosna Srebrena nije samo povijesno ime franjevačke prisutnosti na tlu Bosne i Hercegovine, ona je i ime za cijeli jedan literarno-jezični proces koji zovemo franjevačka književnost. Književnohistorijski ona pripada dvama kontekstima: hrvatskoj književnosti i književnosti Bosne i Hercegovine, obama kao njihov integralni dio, ali na različit način. U povijesti hrvatske književnosti  i povijesti hrvatskoga književnog jezika bosanska franjevačka književna i jezična praksa igrala je u XVII i XVIII stoljeću vitalnu ulogu, povezujući i integrirajući svu štokavsku hrvatsku književnu i jezičnu „geografiju“ od Dubrovnika i Dalmacije, preko Bosne i Hercegovine, do Slavonije, stvarajući tako osnovu za izrastanje modernoga hrvatskoga jezičnog standarda. Književnosti i kulturi Bosne i Hercegovine franjevačko spisateljstvo, pak, pripada kao svojemu primarnom sociokulturnom i povijesnom ambijentu – iz njega proizašlo, njemu namijenjeno. Pripada mu na kompozitan način, onako kako je i on sam kompozitan – kao njegova katoličko-hrvatska kulturna i književna komponenta, ali organski urasla u povijesnu cjelovitost toga ambijenta. Preko franjevačkoga literariteta Bosna i Hercegovina je u svojoj kulturnoj povijesti uvijek zadržavala, kolikogod tanku, vezu s evropskim kulturnim identitetom. Stoga je bilo logično da su upravo franjevački pisci i intelektualci (Ivan Frano Jukić, Grgo Martić i drugi) prvi u Bosni i Hercegovini otvarali horizonte evropskoga političkog, znanstvenog i kulturnog moderniteta, nastojeći pri tome prevladati duboku etnokonfesionalnu podijeljenost bosanskoga društva. Gotovo puna četiri stoljeća – od prvih dviju knjiga fra Matije Divkovića napisanih u Sarajevu a tiskanih u Mlecima 1611. (Nauk karstianski za narod slovinski i Sto čudesa oliti zlamenijablažene i slavne Bogorodice divice Marije) do danas – teče neprekinuta spisateljska djelatnost među bosanskim franjevcima. A prva tri stoljeća, do pojave građanskih, svjetovnih pisaca u Bosni i Hercegovini, drugih radnika osim franjevaca na polju kulture teksta među bosanskohercegovačkim katolicima-Hrvatima i nema.

Zato nije pretjerano reći da je cijela civilizacijska i povijesna memorija ovoga etničkog i kulturološkog mikrokozmosa, bosanskih katolika-Hrvata, pohranjena u toj tristoljetnoj, raznovrsnoj franjevačkoj knjizi. Samo ponešto iz nje nam je dostupno: obrađeni su i objavljeni pojedini izrazitiji pisci ili važniji tekstovi. No, i ta su postojeća izdanja već rijetka, a pokušaja, da se ova baština predstavi u sistematičnom i zaokruženom izdavačkom obliku, nikada nije ni bilo.

U biblioteci Iz Bosne Srebrenezastupljeni su svi relevantni oblici i žanrovi, i svi važni autori. Izdanja nisu opterećena strogim znanstveno-kritičkim aparatom, ali se dosljedno njeguje neophodni minimum znanstvenoga priređivanja (stručne i pouzdane transkripcije i transliteracije, prijevodi s latinskoga, talijanskoga i drugih jezika, rječnik, potrebne biobibliografske, povijesno-kontekstualne, literarno-teološke informacije i komentari o autorima i tekstovima), uza što obilatiju zastupljenost faksimila izvornih tekstova. Drugo kolo Iz Bosne Srebrene donijet će novi izbor iz djela Ivana Frane Jukića, koji će biti opremljen trima inovativnim čitanjima u autorskim prilozima Zdenka Lešića, Uge Vlaisavljevića i Envera Kazaza. Stjepan Pavić istražio je, preveo i priredio pjesništvo četvorice latinističkih pjesnika, a izdanje će ići dvojezično. Pavao Knezović priredio je obiman izbor iz djela fra Stjepana Margitića Markovca, jednoga od najvažnijih autora iz „Divkovićeva kruga“. Marko Karamatić istražio je i priredio veliki svezak franjevačkih biografija. Ti si bio zadužen za također obimnu knjigu franjevačke epistolografije. Kako se vidi, sve su to potpuno novi uvidi u dijelove franjevačke knjige, koji za bosanskohercegovačku i hrvatsku povijest i kulturu imaju neprocjenjivu dokumentarno-povijesnu, književnu i jezičnu važnost.