Josip Šentija, O Bosanskim Hrvatima Ivana Lovrenovića

Osjećam se počašćenim što sam pozvan ovdje iskazati što mislim o Bosanskim Hrvatima   Ivana Lovrenovića.Štoviše, počašćen sam i povlašten, zbog dva razloga: prvi je vezan uz samoga autora, koji me zadužio svojim tekstovima o Bosni, bošnjaštvu i hrvatstvu Bosne (i, dakako, Hercegovine!). Naime, redoviti sara čitatelj priloga što ih Lovrenović objavljuje u novinama i časopisima o ovim temama. Ovo je, dakle, prava prilika da mu javno zahvalim na štivu koje mi nudi redovito, svakoga tjedna. Drugi je razlog zahvalnosti vezan uz temu ove knjige i uz knjigu samu. Stjecajem više faktora Bosna i bošnjačko hrvatstvo predmet je s kojim me veže daleka zavičajna nit, koju sam baštinio od predaka, još od vremena kada je Bosna za njih bila mitska zemlja o kojoj su predaju prenosili na potomke; od vremena kada je funkcionirala kao najplodnija hrvatska maternica koja je svoj porod slala u sve hr­vatske krajeve i na sve strane svijeta. U medjuvremenu, memorija je predaka oslabila, a Bosna je kao hrvatska maternica doživjela strašsnu i, bojim se, zajedno s Ivanom Lovrenovićem, možda nepovratnu histerektomiju. Osim ovog, da kažem, genetičkoga momenta, Bosna i bošnjačko hrvatstvo predmet je koji me se danas životno tiče kao građanina Republike Hrvatske. O njima često razmišljam, na pameti su mi i kad ne bih htio. Prate me kao neka prisilna misao.U posljednjih petnaestak godina postali su uznemirujućim elementom naše političke svijesti, naših zdvajanja, intimnih i vanjskih gloženja, do te mjere da na kušnju stavijaju i ljepše strane života - prijateljstva i solidarnosti. Kataklizma koja se dogodila u Bosni i Hercegovini u posljednjem desetljeću prošlog vijeka svakoga je od nas učinila - i mimo naših volja – dionikom dramatične be-ha zbilje i svih njezinih popratnih posljedica. Sve što se dogodilo, ne tiče se samo bosanskih Hrvata, nego Hrvata uopće. Sve što se dogodilo u Bosni i Hercegovini neotklonjiv je dio opće hrvatske priče. Svi smo mi, i u Bosni i izvan nje, zahvaćeni be-ha kompleksom kao nekom vrstom socijalne i političke dubinske neuroze. Nitko toj kondiciji ne može umaći. Jer Bosna i Hercegovina je u svjetskom poretku locus minoris resistentiae. Taj europski i izvaneuropski kamen kušnje najviše tare Hrvate u Bosni i sve one kojima je na srcu njihova sudbina. I, evo knjige koja o tome nešto govori, nešto zaista zanimljivo i temeljito.Govori tako da svakome tko je mirno i sabrano čita može pomoći da neke stvari u vezi s individualnom i kolektivnom neurozom sredi i posloži. Sam je autor u svojoj postili naveo da nam je u ruke već prije dvije godine pružio „osnovne obrise“ ove knjige, objavivši ih u splitskom „Feral Tribuneu“. Ali ona serija iz „Ferala“ bila je samo torzo ovoga što sada imamo u rukama, i što bih rado nazvao pravom književnom i publicističkom simfonijom. Sada je autor onome torzu dodao nekoliko novih, uistinu dramatskih stavaka pa smo tako dobili zaokruženu, lijepo komponiranu cjelinu. Uzbudjiva je kao najuzbudljiviji roman. Važno je vrijeme objavljivanja ove knjige - to bih htio posebno naglasiti. Knjiga Bosanski Hrvati dolazi u trenutku kada njezin pluralni junak živi u nesmirenome post festumu, u etapi svoga života kada prebire i prevrće po svemu što se s njim dogodilo u posljednjih deset godina 20. stoljeća; kada razgrće po razvalinama svoje nesreće i pokušava srediti ostatke i krhotine svoga prethodnoga života. Gledajući unatrag, danas je lako vidjeti da Hrvati Bosne i Hercegovine nisu dobili ono što su očekivali uoči prevratnih događaja 1990-ih godina. Još gore: ne samo da nisu dobili što su očekivali, nego su izgubili veći dio glavnice koju su imali prije promjena. Po svim mjerilima i uvidima, ovo je, dakle, tragično stanje hrvatske povijesne oseke u Bosni. Stanje u kojemu - poslije ratova - ni svi mrtvi nisu još ukopani niti su svi živi prebrojeni. Knjiga Ivana Lovrenpvića jedan je od do sada najuspješnijih književnih pokušaja da se u ovom bolnom post festumu progovori o uzrocima i posljedicama hrvatske i opće narodne drame u Bosni i Hercegovini. Knjiga je primarno prikaz hrvatskog bošnjačkog, ili bosanskog identiteta kroz povijest. Za Lovrenovića, Hrvati Bosne temeljno su, po svojim narodnosnim i tradicijskim obilježjima, Bošnjaci, ili Bosanci, to jest sinovi Bosne, na isti onaj način na koji su Židovi (Hebreji, Judejci) u biblijskoj tradiciji „sinovi Izraela“; djeca zemlje koju im je Bog dao u posjed i na upravu. Ta nominalna i genetska veza hrvatskog svijeta sa zemljom Bosnom u novije, zapravo u najnovije vrijeme, izgubila se: hrvatsko bošnjaštvo ili bosanstvo nestalo je, a zamijenilo ga je svehrvatstvo, ili ekskluzivno hrvatstvo, tzv. čisto hrvatstvo. Time kao da je presječena živodajna arterija u hrvatskoj politogenezi, koja je nekada davno hrvatstvo poistovjećivala s bošnjaštvom/bosanstvom, u gotovo neraskidivu čvoru. Jer bilo je vrijeme kada ikavski krstjani ili kršćani nisu ni znali da su Hrvati. Bosna i Bošnjaci bili su prvotno ime i zemlje i naroda. Ivan Lovrenović lijepo nam, pedantno i artistički snažno, priča o toj genezi, pokušavajući smjer današnje hrvatske politike osvijestiti i obrnuti prema izvornoj kolijevci hrvatstva. Da ovu genezu politika uzme k znanju, da je uvaži kao moralno inspirativan, a geopolitički nezaobilazan element svakog planiranja hrvatske budućnosti. U današnjim opasnim rasprama oko Bosne, bosanskih i hercegovačkih Hrvata, napokon, oko Bosne i Hercegovine - ovaj se drevni nominalni spoj izgubio, a za neke je kontendente u općoj  hrvatskoj političkoj areni postao čak i teretan, ili je pak izvor od kojega se bježi, kao da bi Bosna za Hrvate bila faraonska zemlja, a ne zavičaj i domovina. Zasluga je Ivana Lovrenovića što nas je upozorio bogatim fragmentima i uvjerljivom cjelinom, da elementi bošnjačkoga hrvatstva, duboko ukorijenjeni u franjevačkoj tradiciji, nemaju samo formalnu etnografsku, sociolingvističku i moralnu vrijednost, nego da su jedina prava uporišta za svakoga onoga kojemu su u novim igrama oko Bosne i Hercegovine i oko (preostalih) Hrvata u njoj na srcu njihovi interesi i njihova budućnost. Još ću jedanput podsjetiti na primjer Izraela: kao što je nezamislivo da se židovska država, utemeljena 1948, nazove ikako drugačije osim prema biblijskoj tradiciji, dakle, Izrael, zemlja Izraelova, tako nije moguće od Bosne odstraniti bošnjačko hrvatstvo, niti je iz hrvatstva moguće isključiti Bosnu i bošnjaštvo, ili bosanstvo, u svim njihovim jezičnim izvodima i oblicima. Bosna, bošnjaštvo, bosanstvo - nerazlučivi su i neizbrisivi sastojci hrvatskog političkog i kulturnog bića, usprkos svim hrvatskim novovjekim naivnim i sramotnim odreknućima. Nelogično je i samoubilački u Bosni biti Hrvat, a iz svoga identiteta brisati bošnjački kulturno-povijesni supstrat i upravno-geografske odrednice. Zato veliki grijeh protiv sebe, protiv svoje prirode, projtiv svojih sadašnjih i budućih interesa počinja svaki onaj bosanski Hrvat koji se odriče bošnjaštva u njegovu dvostrukome značenju: kao elementa kulturnog i povijesnog identiteta i kao građanske, civilne pripadnosti političkoj zajednici, tj. državi Bosni i Hercegovini. Na sve ovo upozorava nas Ivan Lovrenović svojom knjigom. Ovaj njegov sadržajno bogat, a načinom lijep prikaz izvora i uporišta hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini iznimno je vrijedan osobito danas, kada je hrvatska baština u Bosni i Hercegovini na dvostrukom udaru: na udaru magnetskih silnica Hrvatske kao Hrvatske, koja neodoljivo privlači hrvatstvo Bosne i Hercegovine, a u okviru koje su se pojavile i one famozne silnice - silnice tzv. hrvatske središnjice u ime i za račun koje su izvedene - i spontano i planski - velike nevaljalštine na korpusu be-ha hrvatstva. Drugi udar protiv hrvatske baštine i identiteta u BiH dolazi od razantnoga djelovanja novog, neodoljivog međunarodnog, uglavnom američkog stila koji je nazvan globalizacijom. Nitko razuman neće se opirati blagotvornom utjecaju izvanjskog svijeta, prihvatu i primjeni tekovina svjetske tehnologije i kulturnog razvitka. Ali svatko će razuman čuvati sebe i svoju glavnicu kao jamstvo svoga opstanka. U identitetu hrvatstva Bosne i Herdegovine, oblikovanome kroz stoljeća vjerom, marom i genijem bosanskih sljedbenika i braće svetoga Siromaška iz Asiza, upijene su različite tradicije, među njima i orijentalna, turska i tursko-arapska. Lovrenović u knjizi pokazuje kako je taj običajni, lingvistički i kulturni amalgam poseban i kako je u hrvatskim i u europskim razmjerima uistinu jedinstven. Sramotno je sramiti ga se, pogubno je odbacivati ga. To je također poruka ove knjige. Ivan Lovrenović o svim elementima baštine vodi računa. Sve su spone s prošlošću žive, on ih otkriva, upozorava na njihovu vitalnost i organičnost. Sam pak piše modernim, upravo uzornim hrvatskim jezikom u kojemu je mnoštvo tvorbi i oblika koji su se razvijali i ukorjenjivali u hrvatski jezik stotinama godina. U njega su bošnjački turcizmi odavno funkcionalni kroatizmi prema kojima će se samo kruto i skučeno hrvatsko uho začepiti. Danas se, kako možemo svakoga dana zapaziti, oko Bosne i Hercegovine zbivaju podmukle igre različitih lobija, lobista i lobizama. S obzirom na te okolnosti, Lovrenovićevo nastojanje oko revitalizacije bosanskog i bošnjačkog elementa u hrvatskome identitetu treba primiti kao ozbiljno upozorenje. Kako pokazuju njegove ekspertize i dokumenti koje je objavio na kraju knjige, hrvatstvo Bosne, a preko njega i cijelo hrvatstvo, recipiralo je tijekom povijesti elemente orijentalizacije. Isto onako kao što danas recipira elemente amerikanizacije. Bilo bi brutalno i necivilizirano novim recepcijama nasilno potirati tragove minulih epoha i kultura, autohtonih i stranih. Uostalom, tako bi nešto bilo protivno i najboljoj hrvatskoj tradiciji. Očuvanje tradicije, briga za nju, njezina prilagodba danas nerazmjerno nadmoćnijoj i prodornijoj vesternizaciji i globalizaciji - briga je za vlastiti opstanak i za vlastitu budućnost. U taj posao Hrvati pak ne mogu ući bez plodne, bliske i bratske suradnje s drugom, ili, ako hoćete, s prvom granom današnjega bošnjaštva - s Bošnjacima muslimanima. Dakako, još manje u taj posao i skrb za sebe i svoju budućnost mogu ući kroz sukobe s Bošnjacima muslimanima, s bosanskim ili bilo kojim Srbima. Rat je bio za sve strašna pouka. To držim jednom od bitnih političkih poruka ove knjige. Lovrenovićevo je stajalište eminentno etičko. Etičko u jednom osobitom smislu: živeći i djelujući u uvjetima teških i opasnih vanjskih i unutrašnjih nasilja, stratagema, cinizama, izazova i spletki, on postojano zastupa duh solidarnosti sviju ljudi, pripadnika sviju vjera i sviju etnija. Na korist i blagodat sviju i općeg dobra. On nikada ne zaboravlja da je sezona razornih sukoba u Bosni uvijek moguća dok kolektivne sebičnosti svih vrsta ne iščeznu kao elementi političkoga djelovanja u ovom međunarodno i povijesno kondicioniranome jedinstvenom kulturnom i političkog prostoru. Tamo gdje je akademska historiografija apstinirala, ili, u gorim slučajevima, tamo gdje je u službi ideologizacije kolektiviteta, tamo je Lovrenović zaronio srčano i smiono, imajući kao svoje oslonce i vodiče nadahnjujuće trojstvo: 1jubav, znanje i političko iskustvo. S tim da je - kao i u svakog pravog vjernika - i u njega na prvome mjestu ljubav, ljubav prema Bosni i Hercegovini i prema bosanskom hrvatstvu, prema bošnjaštvu u svim njegovim varijetetima. U ime te ljubavi on je spreman na sve rizike, na suočavanje pa i na sukobe, do mjere da bude stigmatiziran i odbačen od tzv. službenoga hrvatstva. Svjestan je svega oko sebe, toliko da se izrijekom smješta u kategoriju književno-kritičarskoga undergrounda. Jer je u temeljnim pitanjima narodne sudbine bosanskohercegovačkoga hrvatstva protivan stajalištima službenoga hrvatskog establishmenta s južne i sjeverne strane Vrana.

Lovrenovićeva je temeljna poruka - moram reći: nažalost! - pesimistična. Bosna je - kaže on izričito - pred političkim nestankom. Istina, to je stajalište zastupao - sa svojim sumišljenicima, skupinom hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva, početkom 1992: „'Bog je visoko, Washington je daleko, a Kadijević je blizu“ - poručivao je on hrvatskom vodstvu u Zagrebu uoči početka rata u Bosni i Hercegovini.

  Ni danas, deset godina poslije, nije daleko od toga zaključka, jer u završnim akordima ove svoje bosansko-hrvatske simfonije on kaže: „Ono što se dogadjalo u paklenom medjuvremenu od 1990. i što se zapravo još uvijek događa,  samo u uvjetima oktroiranoga dejtonskog mira, progresivno je propadanje“ (potcrtao I. L.). Da se proces „progresivnoga propadanja“ ne bi obistinio i da Hrvati Bosne i Hercegovine konačno siđu s puta „sigurna nestanka“, samo je jedan uvjet: da se oslobode „stare nacionalno-crkvene for­mule i fantoma svehrvatstva“ i da prihvate „emancipiranu laičku građansku kulturu“, koja bi bila „oslonjena na individualitet i osobnu slobodu, a ne na neku od varijanata kolektivističkih ideologija (klasnu, religijsku ili nacionalnu, svejedno)“. Nije moguće ne suglasiti se s ovim temeljnim stajalištem Ivana Lovrenovića kad je riječ o Hrvatima Bosne i Hercegovine, ali i o Hrvatima uopće Ostaje nam ipak nada  da će ostatci ostataka nekada snažnog be-ha hrvatstva s vremenom doživjeti svoj epohalni obrat i novu revitalizaciju.