Ivan Lovrenović: Hrvaćani i Slovenjani

8. 8. 2015. Osporavanje nacionalnih identiteta, imena i njihovih izvedenica kod drugih, onih s kojima se živi u najbližem dodiru, zajednička je crta svima našim tribalnim nacionalizmima. Historija te pogane potrebe duga je a u ekstremnim konzekvencijama, bogme, i krvava. Svoja najnakaznija lica pokazala nam je koliko jučer, ali primjeri govore da je i danas jednako živa, samo što se u provedbi ne služi oružjem i brahijalnom silom nego identitetnom politikom i njezinim formama „bijeloga“ nasilja. Barem zasad. Za žestoko i dugotrajno sporenje u Republici Srpskoj oko naziva jezika – bosanski ili bošnjački - netko neupućen pomislio bi da je riječ o skolastički bespredmetnom cjepidlačenju. Stvarnost je, međutim, itekako ozbiljna. Politički – zato što u pozadini toga spora tutnji nacionalno-identitetna borba najteže kategorije, životno – zato što on proizvodi teške posljedice, prije svega kod djece kojima je ometeno školovanje, a o psihološko-formativnim momentima da se i ne govori. Rječit primjer je ono što se već drugu godinu vuče u Vrbanjcima, naselju kotorvaroške općine (gle, to je isto ono mjesto o kojemu je u ovoj rubrici bilo riječi prije nekog vremena, kada je Nerku Hanifića napala i žigosala s četiri C grupa maskiranih pripadnika lokalne verzije Ku Klux Klana). Spor je započeo kada su roditelji (mahom povratnici) bošnjačke djece upisane u mjesnu školu „Sveti Sava“ tražili da njihova djeca dobiju u nastavi tzv. nacionalnu grupu predmeta, s predmetom bosanski jezik. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske to uporno odbija: ne može bosanski, može samo bošnjački. Stari je to spor – od samoga početka nove Bosne i Hercegovine hrvatska i srpska etnonacionalna politika negiraju pravo Bošnjacima da svoj jezik imenuju bosanskim, jer time, kaže se, žele prigrabiti ekskluzivno pravo na Bosnu (i Hercegovinu). Pri tome valja podsjetiti na jedan podatak, i postaviti jedno pitanje. Podatak je da su na popisu stanovništva obavljenom 1991. (još u Jugoslaviji) tadašnji Muslimani u Bosni u ogromnoj većini kao svoj jezik zaokružili bosanski. Pitanje, pak, glasi ovako: kad  bi želja za Bosnom i Hercegovinom u hrvatskih a naročito u srpskih političara bila uistinu tako vruća, ne bi li imali milijun drugih, boljih načina da je iskazuju i ostvaruju! Naziv jezika? Politički pismeni i dobronamjerni znaju: to je elementarno pravo svake ljudske zajednice, svakoga naroda, i mnogo je manje lingvističko, a mnogo više pitanje ljudskih i političkih prava. A argument da se naziv bosanski (jezik) na srpski i hrvatski ima prevoditi kao bošnjački, upravo s lingvističkoga stajališta je smiješan jer je – i to dobro znamo – prevođenje u prostoru lingvistički gledano jednoga jezika besmislena i nepotrebna rabota. Manija naših tribalista da drugima propisuju ime i identitet ne zaustavlja se na jeziku, ona ide i na samo ime naroda. Svi naši narodi imaju u daljoj i bližoj prošlosti ružna iskustva te vrste, a Bošnjaci možda najviše. Utoliko je mučnije kada danas slični primjeri dolaze i iz bošnjačkih krugova - političkih, kulturnih, medijskih. Jedan od takvih je stara pjesma o tomu kako u Bosni i Hercegovini ne može biti Hrvata i Srba, oni su samo i jedino – katolici i pravoslavci! Baš kao da se historija političkih i civilizacijskih procesa ovdje zaustavila s krajem 18. stoljeća, u predreformnom teokratskom Osmanskome Carstvu. Da se radi samo o dokonim naklapanjima među oskudno obrazovanima, ni to ne bi bilo bezazleno, ali bi pripadalo niskom folkloru. Nije, međutim, rijetkost da na to shvaćanje naiđete i među pripadnicima političke i akademske elite, pa to govori o vertikalnoj društvenoj i propagandno-edukativnoj prožetosti ovim elementom nacionalizma. Među pregaocima te silne strasti da se historija unatrag popravlja prema sadašnjim političkim željama i potrebama javila se i ideja da su narodna imena stanovnika susjednih država – pogrešna. Nisu oni Hrvati, Srbi, Slovenci, oni se imaju zvati – Hrvaćani, Srbijanci i Slovenjani. I da je čaršijski vic, upropastila bi ga politička nepismenost i stilska nezgrapnost. Ali, nije vic, nego mrtvoozbiljna terminologija u članku o aktualnom sporu između Hrvatske i Slovenije, u novom sarajevskom tjedniku s velikim nacionalnim i političkim ambicijama. Tjednik je Stav, franšiza turske medijske kompanije Simurg, a autor izvjesni F. Nanić (inače i autor teze s budalastom rasističkom notom da je otac Ive Andrića „bosanski beg koji je silovao majku mu, sluškinju u svojoj kući“). No, nije ovaj umnik sam patentirao otkriće o „ispravnim“ imenima stanovnika Hrvatske, Srbije, Slovenije, on samo spremno preuzima ono što je prethodno utvrdio i „propisao“ predsjednik Bošnjačke zajednice kulture Preporod, čovjek s univerzitetskim akademskim statusom. U prvim poratnim godinama, negdje ujesen 1998, pratio sam smijuriju kada je četiri tisuće zagrebačkih Hrvata s prezimenom Bošnjak podnijelo tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu protiv odluke Bošnjačkoga sabora da ime Muslimani promijeni u Bošnjaci, jer im je ova odluka „eklatantan primjer kršenja ljudskih prava i zlouporabe našega prezimena za dnevnopolitičke potrebe jednoga naroda koji se zove Muslimani“. Pisao sam tada kako ovi tužitelji očito nemaju pojma o genezi vlastitoga prezimena: njihovi su preci u tko zna kojim po redu migracijskim valovima dolazili iz Bosne, pa su ih tako domaći i nazivali – Bošnjaci, što im je potom postalo obiteljsko prezime. Jednako kao što su muslimani, koji su nakon Bečkoga rata i povlačenja Osmanlija iz hrvatskih krajeva (Like, Dalmacije, Slavonije) bježali i nalazili novo utočište u Bosni, nazivani – Hrvatima, pa im to ostalo prezime do danas. Pogledajte u telefonski imenik Sarajeva, ima ih na desetine. Bošnjaci – Zagrepčani, Hrvati, katolici! Hrvati – Sarajlije, Bošnjaci, muslimani! Nasuprot smrknutim nacionalističkim ispravljačima historije, život umije biti duhovit.