Ivan Lovrenović

                                           Ivanu Milenkoviću

Žaba! I tako je mala, žabica u stvari, to pomislih,
pa sam knjigu ostavio, i zamijenih naočale kako
siguran bih bio, ali ono što se po asfaltu obrtalo
ne bijaše više žaba, već list jedan, listić takoreći,
jer jesen je, ona skida lišće iz krošanja duž ulice

Žuto je inače, ali nejasne su boje – zatamnjen je
svijet, pa oblici narastaju ili se smanjuju, ovisno
od ugla iz kojega na njih pada, ili, pak, ne pada
električno svjetlo: možda to i nije titrava žarulja
već se mjesec kočoperi kroz ponoćnim vjetrom,
ili kakvom iz korijenja tajnom, ustrašeno granje

I tek časak jedan sve je potrajalo, ili mi se samo
pričinilo, a trag ovog događaja sjenka je u meni,
i sve tu se, može biti, začelo i zbilo; to bi golem
dokaz predstavljalo da baš ja sam sve što uopće
postoji, to jest da sve čega ima tu je samo stoga
što sam ovdje ja, pa je mojom, dakle, uslovljena
i Božija egzistencija, a budući da on nije smrtan,
onda ni ja nikad neću smjeti da poželim umrijeti

Kada bi se i presjekla ta vrpca pupčana, svakako
će preživjeti ono što je eternalno, jer bez toga ne
bi moglo ni božanstva biti, a tad nije ni najmanje
važno bijaše li žaba sred ulice ili list se prevrtao:
i izvor svjetlosti, i optika kojom univerzum i bez
naočala motrim zauvijek će biti prisutni u svijetu
samo iza spuštenijeh trepavica snenog demijurga