Ivan Lovrenović

Poslije smrti Ilija Ladin živi među nama na dva načina. Jedno, kao pjesnik - začudan, jedinstven, sa svojim sve čvršćim i jasnijim mjestom u onome što je u bosanskoj i hrvatskoj poeziji najtrajnije, najživlje. Na drugi način, mimo književnih valorizacija i književnih krugova, Ilija Ladin živi u sjećanjima nekadašnjih svojih učenika iz malenih bosanskih mjesta po kojima je predavao, uz latinski i francuski po potrebi i njemački, koji nije znao nego ga je učio zajedno sa đacima. (O tome su Segor Hadžagić i Miro Petrović snimili odličan kratki igrani film Kako je Ilija Ladin predavao njemački.) 

Ilija Lončar, koji živi između Rotterdama i rodnoga Ponijeva (Novoga Šehera), kao dječarac viđao je Iliju Nastavnika, dok se ovaj u slobodno vrijeme šetao kroz novošeherska sela. Njegovo sjećanje na Ladina, proslijedio mi je Jozo Džambo, Ladinov đak iz onoga vakta. Kao i fotografije, koje su, opet, priča i sjećanje svoje vrste. Nije ti teško zamisliti da su to kadrovi iz nekog Ilijinog improviziranog igrokaza s damom. (I. Lovrenović)

Ilija Lončar

ILIJA NASTAVNIK

Po imenu bijaše on za sve nas Ilija Nastavnik. Čak se nije znalo niti kako mu je prezime. Bilo je kao da ga nije rado izgovarao. Poslije se pročulo da ga je mijenjao u Ladin. Ilija Ladin.

Njegove šetnje kroz selo bile su za mnoge u selu radostan doživljaj. Lijepo odjeven, kravata uz dugmad na bijeloj košulji i obavezan parfem koji je ostavljao svoj mirisni trag. Na kosi je djelovalo orahovo ulje, pa bi djevojke i žene u selu govorile „kako mu je kosa pridatna“. Tako bi u svom prolasku glavnim putom kroz selo Ilija Nastavnik rado svratio u naše dvorište do bunara, zahvatio vode, prao bi ruke i pio hladnu vodu praveći stanke, jer je voda bila dobro hladna od koje su mu trnuli zubi.

Ako sam se našao u blizini odmah bih priskočio polijevati mu iz staklene krigle iz koje se voda uglavnom pila. Gledao je da pranje ruku potraje, a on se ugodno rashlađivao od ljetne žege. Godilo mu je! 

Ukoliko bi slučajno naišla koja od mojih strina ili tetka Ana, koju je osobno poznavao, on bi ih poškropio vodom cerekajući se:

– Mlada, bojiš li se ti hladne vode?

– Ma, ne bojim se, mis'sovo! Kako ću se vode bojat? Ne bojim se ni tebe. Nisi bradonja iz šume! – govorila bi ona jedna uvijek vedra i često vickasta strina.

Ilija Nastavnik zanijemi, kao da izgubi misao. Nedugo zatim podiže pogled visoko iznad vršice jablana u blizini, podboči se lijevom rukom, te izusti tihim glasom:

– Najpametnije je Iliji smijati se! – govoreći poluglasno, obraćajući se, ne meni koji stojim ispred njega sa nepunom kriglom u ruci, već nekome tamo, pogleda još uvijek uperenog na vrh visokog jablana... Zatim bi se premjestio na drugu nogu i nastavio vrlo značajno:

– Ako nisi u stanju najprostiji dijalog izvesti bez ijedne riječi pri kojoj žensko zapinje, onda nisi dobro ocijenjen. Drugim riječima nisi kod nje prošao, poslije se tu ništa više ne može popraviti. Mene, Nastavnika Iliju takve prilike često prate. Nije, nije dobro Ilija...!

Zbog ovakvih nevoljnih prilika tijekom dana nabavio bi Ilija Nastavnik neveliku bocu rakije, ponio je do starog Ilije Šarca kod kojeg je stanovao, natočio sebi i njemu po jednu čašu, započinjući razgovor. Već pri drugoj čašici bi Ilija Šarac dohvatio šargiju pa su tako posjedili uz pjesmu i priču dok nije došlo vrijeme spavati. Ujutro bi se Iliji Nastavniku životna radost pojavila, ponijela bi ga tako da bi dohvatio olovku i svoj osobni dnevnik dodajući još koji stih neimenovane pjesme.

Jedne prilike je banuo Ilija Nastavnik na njivu među kopače kukuruza. Kopalo se ručno, a kopači sve radosna mladost. Zabavljalo ga je kada ga cure počeše zvati da i on uzme motiku pa da pomogne. S odmjerene udaljenosti bi on uvijek nešto dvosmisleno njima poručio. Govorio bi on njima da to one mogu i bez njega okopati, pa dodao još kakvu dvosmislicu, šeretski se smijući. A one bi birale iz te rečenice ono što njima odgovara:

– Nemoj ti nama te svoje zanovijetli priče...!

Pazeći da u svojim elegantnim ljetnim šlapama ne stane na prljavu grudvu zemlje, korača po zelenoj travi vrlo oprezno približavajući se curama, te ih ispravlja:

– Hoćete reći zagonetli!

– Nismo mi išle u školu k'o ti! Ne znamo mi kako se to kaže.

A domaćica Ana, cura iz Ilijine generacije, nikako da istrpi ljubomoru i opravda razgovor mladih cura sa „njenim prijateljom“, već ih tjera raditi.

– Nema dnevnicu zaraditi pričom i cikotanjem. Lako je Iliji Nastavniku! On se u životu nije vruć vode napio!

– „Polako, Anooo!“ – govorio bi Ilija Nastavnik i počeo skidati košulju pa potkošulju. Sve lijepo rasporedi i povješa po granama iscvalog gloga. Šlape i čarape je tušnuo dublje u živicu da se ne peku na suncu.

Zamolio je domaćicu da mu ustupi motiku. Motiku uze u ruke i krenu prema curama s njima kopati.

Ali, cure ne istrpješe. Posmatrajući njegove zasukane hlače do koljena, tanke ruke i noge, k tomu neosunčane i blijede, nikako ne mogoše zamisliti da on može kopati motikom, pa čak i kada bi znao kako to treba.

– Ostavi se ti, bolan, motike, posjeći ćeš nam grah i bundeve pa od tebe više štete nego koristi! - započeše cure ne mogavši sakriti svoju iskrenost. Idi ti sjedi u hladu pa ćemo zajedno užinati. Hvala tebi! Zaradio si užinu samo kad si rekao da hoćeš pomoći...

Tako bi Ilija Nastavnik, uvijek zadovoljan, održavao željeni doticaj i potrebnu živu vezu sa sredinom u kojoj je živio i radio kao ponosan prosvjetni radnik.

Pomagala mu je izvrsna osobina da je bio odličan i mudar sugovornik sa mlađim i starijim, pun humora i metaforičkih figura, poetska duša, slobadarskog stila i načina...

Takvog sam ga u onom vremenu doživljavao, te mojim sjećanjima danas udahnuo dušu i priveo ovom vremenu.

Nizozemska, studeni 2024.

Kad se šešir skine, onda se pita: što dama pije? (Svojeručni zapis Ilije Ladina na poleđini fotografije.)