Miro Petrović, SPOMENAR

Jednom, negdje, napisao sam: Pjesnik bez ambicije da bude pjesnik – to je Miro Petrović. Ideal mu: da se štogod sámo napiše. Zato Petrović nema mnogo pjesama. Ali, džaba mu sve to neželjenje – ono što jest napisao i objavio, sve je prava, dobra poezija. Zajedno s njegovom znamenitom Školom primijenjene poezije, koja iz nehtijenja kao svoje izabrane poetike proizvodi sjajne momente.

Ovih dana Petroviću je objavljena nova knjiga pjesama - Spomenar (Planjax, Tešanj). Lijep je to datum za književnost. Naslovnica knjige opremljena je reprodukcijom ulja Marina Topića Kornjača babe Penavuše na Neretvi, a pogovor (Kao da ih je uklesao u stećak)  napisao je Petar Gudelj. Tu on piše i ovo: „Svaki put kad se zgroziš nad ovim svijetom, kad posumnjaš u sve i pomisliš da ti utjehe više nema, sjetiš se da duboko dolje u jugu, u Sredozemlju, ima Mostar, kroza nj teku smaragdna Neretva i staklena Radobolja, obasjavaju ga Velež snijegom, platane s Balinovca srebrom, Miro Petrović, dobri čovjek-pjesnik, vas obasjan snijegom i obliven srebrom, prolazi između platana, s Balinovca na Musalu pa u Kujundžiluk, putom kojim si puno puta prošao: u kujundžija srebriti i zlatiti stihove, sa Starog mosta pjesmom pozdravljati i blagosiljati grad. Sjetiš se i utješiš se. Još ima nade za ovaj svijet.“

U kratkom autorovom životopisu na kraju knjige stoji:
Miro Petrović, rođen 5. siječnja 1954. u Klobuku kraj Ljubuškog.
Završio Pedagošku akademiju i kratko radio u školama u Fojnici (1978.), Sarajevu (1988./89.) i Vitini (1994. – 1996.). Bio ravnatelj Narodnog sveučilišta i Gradske knjižnice u Fojnici (1990. – 1992.) te voditelj Marketinga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mo­staru (1996. – 2000.). Najveći dio radnog vijeka pro­veo je u statusu samostalnog umjetnika.
S Krešimirom Šegom pokrenuo je i kao izvršni urednik uređivao dječje časopise Cvitak i Školarac. Bio je glavni i odgovorni urednik Motrišta, časopisa Matice hrvatske u Mostaru.
Objavio je pet pjesničkih knjiga. Po njegovu sce­nariju snimljen je film Kako je Ilija Ladin predavao njemački. Uvršten u čitanke te u desetak antologija, među kojima je i antologija Stijepe Mijovića Kočana: Pro­brana baština – 100 godina – 100 pjesama – 100 pjesnika hrvatskog pjesništva XX. stoljeća, Zagreb, 2001.
Danas je predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća časopisa Cvitak, koordinator-urednik u časopisu Motrišta i savjetnik za književne, kazališne i filmske pro­grame Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske Mostar.

 

 

Miro Petrović: MOJE JE PJESNIŠTVO ŠVEDSKI STOL

 

Moje je pjesništvo
Švedski stol.
Ako ti se nešto dopada –
Uzmeš!
Ako ti se nešto ne dopada –
Ne uzmeš!

 

KAD BIH DOBIO NA LUTRIJI

Kad bih dobio na lutriji
Jedan bih dio uložio
U sabrana djela
Ilije Ladina

Pa bih od prodaje
I profita
Kupio
Deset ili svih dvadeset tona
Ribljih konzervi

I sve bih poslao Gore
Iliji Ladinu

Neka jede, neka se hrani –
Idućih dvije tisuće i petnaest godina

I gajbu piva,
Molit ću lijepo,
Poslao bih mu, od sebe,
Da zalije,
U dane blagdanske!

 

JERGOVIĆEVA SARAJEVSKA BUBA

Eno je:
S onim čuvenim spačekom Ilije Ladina
Pije rum-kolu
Na Bistriku,

U kafiću jednom oronulom,
Što se zatvorio, a ilegalno radi…

To je ona:

Volkswagenova buba,
Miljenka Jergovića,
Koja onda ostala je u Sarajevu,
Kad Jergović je u Zagreb otišao.

To je ona, 100 posto.

 

BITI PETAR GUDELJ

Dobro je, o, kako često pomislim,
Što nisam Petar Gudelj.

Tko bi imao toliko talenta
Za takvo dično vučje samotnjaštvo?

Kud god se okrenem, ja
Dugujem nešto nekomu.

Znaš li komu, Petar Gudelj,
I treba li, što platiti?

Nikomu – ništa, rodijače moj,
Kroz sav život i pjesništvo cijelo.

 

CIPELE ZA DOKTORA BOBU MASLOVA

Kad jednom sam bio
Malo se zanio i više popio
I od svega bila bruka mi i muka
Odmah se ukazao
Doktor Bobo Maslov
Brinući o mom
Zdravstvenom stanju.

Zdravstveno stanje
Liječio mi burom
Liječio mi vatrom
I mostarskom žegom
Liječio mi vodom
Iz rijeke Neretve.

Sedam dana bolovao,
Osmog dana ozdravio
I onako zdrav i čio
Otišao sa ženom svojom
U trgovinu svega i svačega
Kupiti dar
Za doktora Bobu Maslova.

I kupili cipele broj 56.
Lijepe, najljepše i kao skrojene
Za onolikog čovjeka – doktora Bobu Maslova.

2.

Kraja nije bilo našem
Iznenađenju
Kada smo saznali
Da doktor Bobo Maslov
Nosi cipele broj 42.

A onoliki čovjek!
I ima kondorova krila!

 

LEPTIRICA

                        (Angeli)

Vidim kristal
i zvijezdu što treperi

dúgu vidim
u blagosti sna

pastiricu slušam
dok od pjesme sja

kano duša je
vječita i beskrajna

tek donese nam dva svemira
krešimira i zvonimira

i u desnoj šenicu bilicu
i u lijevoj punu šaku vode

ter potom u vrt
među trešnje ode.