Ivan Lovrenović

Ovo su ulomci iz knjige O prirodi stvari  (250 strana) koja je podijeljena u tri knjige – Primjena Scile (Modus vivendi), Debris Haribde (Modus procedendi) i Protupoučci. Prije konačne odluke o naslovima prva knjiga je bila naslovljena kao Vježbe iz depresije, a druga kao Opsjene dijalektike (u psihološkom i filozofsko-retoričkom smislu određeniji naslovi), a mogle su se najjednostavnije zvati Monolozi (Solilokviji) i Dijalozi. Naslov treće knjige je u svim varijantama bio i ostao Protupoučci.

 

Prva knjiga

Primjena Scile

Modus vivendi

„Od sebe tako bježi svako
Al od sebe pobjeći ne može
Nevoljko vezan za se.“
Lukrecije

(Mali zbornik nedorečene kobi i rastresenih duševnih odgovora na zov apsoluta. Dramatis personae neljudskih, ljudskih i nadljudskih raspoloženja. Nacrt izvjesne fenomenologije neodređenosti, ili sažeta etiologija omama. Knjiga fatalističkih impresija, varijacija i ponavljanja, kako to, već, biva u vječnom vraćanju istoga. Odslik, možda, neke male vjerojatnosti u srcu same kontradikcije. ,,U suštini, ova vječnost ljudskog bića među zvijezdama melankolična je“, Auguste Blanqui. Ili, kako bi rekao Nietzsche, ,,…poseban soj ljudi koji za se priskrbljuje najveću korist onda kada sam sebe do najveće mjere onemogućava u djelovanju“).

Oporbenik u pričuvi

Samoživ, ali prijetvorno društven, samotnjak, no nevoljko nazočan, ljutit kao vrag, ipak himbeno osmjehnut i blag. Eto moga proturječja.

Mrzak mi je svaki dan, mrska i prirodna pojava, postojanost svijeta, ljudi i običaja, društvena prinuda, nasrtaj na temeljno pravo izostanka iz vlastitog srca. Jedva se suzdržavam, a budući nemam drugog izbora, glumim čovjeka kojemu je kašika pala u med i, tako, kušam razblažiti gorčinu što se u meni nakupila.

Od toga, pak, nemamo ništa ni ja, ni oni kojima se predočavam. Razmjena banalnih epifanija. Praviš se da si, i ti, jedan od njih, a kiselina ti želudac razara.

Koliko sam puta poželio otkriti svoje pravo lice i postati javni strah i trepet, nepoželjna riječ istine, fraza što razara sva ta mutna podrazumijevanja, mlakost naših života.

Čini mi se, posjedujem unutarnju napetost dostatnu da planem na sve, ali nikako da planem. Poetičke skrupule me koče. Ne bih, ni pod koju cijenu, htio ispasti običnim gunđalom, pukim pronositeljem glasine, već protivnikom za kojeg se kaže: Njega se, ti, čuvaj!

Znam, trebao bih se, bez ikakva obzira, pustiti niz struju pamfletskog instinkta, zainatiti se do kraja, pa što ispadne! Ali, kako stišati strah od mogućnog fijaska? Razotkriješ se kao zmija, a otrov bez stanovitog učinka.

Moja krzmajuća karma uvijek me spriječi da kažem svoje odlučno Da, svoje odlučno Ne i ne.

Cijena normalnosti

Kao da se neki stranac dokopao mog duševnog života, čovjek kojeg potpuno ne poznajem.

U intuicioniranju svijeta, na relaciji predmet-osjetilo-pojam, predmet sam uvijek osjećao kao elementarnu podvalu i, kad ga već nisam mogao fizikalno negirati, nisam mu dopuštao ni olako učvršćenje u pojam. Držao sam ga u lirskom kovitlacu. Klonio sam se definicija; svaku smatrao izdajom nekog nedorečenog savršenstva, bezrazložnom hitnjom govornika. U stalnoj prepirci sa olakim znanjima osvježavah nemir svoga srca.

Od nekog vremena, poetika moga doživljaja svijeta kao da je presahla. Odjednom se neko u meni pomirio sa res cogitans i res extensa, a ja sasvim bezvoljno promatram. Predmet na svom mjestu, osjetila se više ni ne trude, na slijepo ga prepoznaju i prenose umu koji sve to lakonički odobrava.

Ne mogu planuti protiv razvoja događaja, jer me moja, inače, svadljiva narav u tome, više, ne podržava. Nestvarnost se polako rasplinjuje pred mojim očima i zadobija oblik utvrđenih činjenica. Lirski ton moje duše spao je na puke verifikacije datog i mogućeg. Izgubih onako živopisnog sebe zarad općih mjesta takozvane saznajne moći.

Antologijski promašaj

Snažan dojam izvjesnosti, koja mi ostaje nejasna, drži me u obećavajućoj groznici, a odbija se formalno izraziti. U bolnom nesrazmjeru moje žive prisutnosti i nejasnosti koja joj se opire, cijeli dan se ćutah kao nenapisana pjesma.

Agonija jedne neodređenosti

Nikada zadovoljan objašnjenjem, uvijek iščekujući više od toga, nadam se otkrovenju znanja, čas ekstatičan, poput orfeičara, čas iscijeđen kao sušičavac. Pristanem li za kakvom spoznajom, vatreno je zagovaram, no se ubrzo svaka pokaže nedoraslom širini moga zahvata, te nemam kamo do opet u početni položaj, gdje ne stižem kao dobrovoljnik, već poražen i pogružen, praznih šaka, odsutnog pogleda.

I nižu se dani u kojima se ništa ne događa, očiglednost na svakom koraku, sirovost suhog fakta. Kako mi beznađe ne prija, činim sve ne bih li se nagnao na nova vatrena ubjeđenja u mogućnosti znanja, sve dok ne osjetim da bih, baš, sada mogao prodrijeti u ono nerazumljivo i, kako se uvijek ponadam, napokon svome osjećanju beskonačnosti dati neki smisao. Potom, bogatiji za jedno razočarenje tonem u depresivno ravnodušje, depresivno stoga što mi narav nije ravnodušna, a kako se drukčije ponašati nakon propasti entuzijazma? Tek ekstremna zanesenost za spoznajom neobjašnjivog trgnut će me, na čas, s kojim neću znati izići na kraj.

Prevazilazi me dinamika vlastitog doživljaja svijeta.

Ravnoteža jedne neusaglašenosti

Morekaz, pravac, razvijorena jedra! Jedra ću podići istoga časa, ali gdje je morekaz, kojim pravcem da pohitam? Razmišljajući o prirodi svog slijedećeg koraka, odzivam se vrtlozima umom neograničene misli, razbistrujem, filozofskom riječju, sjene svojih osjećanja, iz kojih se vraćam razdrtih jedara i bez ikakva učinka. Tada, i da mi dadneš pravac, ja ne bih znao što s njime započeti. A, kad mi se želja za plovom probudi svi su pravci mogućni, što će reći, opet ne znam kojim da se razvijorim, no dva put ne reci!

Nemogućnost ispunjenja izvor je mojih poticaja. Sam se sebi činim zaludan i neiscrpan.

Na vršcima živaca

Strepnja, zebnja, strah i zaplašenost tako temeljito vladaju mojim danima, da me je nemoguće zateći opuštena, otuđena od tereta vlastitog bivanja.

Strepim od samoga sebe, zebem od usuda, a strah i zaplašenost dolaze od ljudi.

Danonoćno dežuram u tegobnom i prisnom navještaju, iživljavam se na sebi, drhtureći kao šiba poslije dobro odmjerene kazne.

Nedorastao horizontu
postavljenoga pitanja

Postoji li išta bolje od onoga što jeste? Ono je nužno najbolje, i kako god okreneš, tako ispadne. Nemamo ga sa čime usporediti! Pa se, izvoli, ljutiti na nepobitnosti, napravi budalu od sebe.

Onespokojen ovom dogmom, brzo se hvatam druge: da sve što jeste, ipak, prelazi u neko nije, pa kakvo god da je. I što, sad, da kažem?

Jer ako je tako, onda je ovo ništa najbolje, jedina zbilja koju ne može izbjeći ni igla, ni lokomotiva, a mi nagomilali dobra. Ispada da je ono što nije jače od svih naših demantija.

Ne mogu pomiriti ove dvije misli i kao čovjek se prihvatiti kakva posla.

Dok drugi gledaju od danas do sutra, snalazeći se u svojim limitiranim kretnjama, mene opsjeda cjelokupnost vremena, za koju nemam ni spreme, ni znanja, te tapkam u mjestu svog jalovog nemira.

Između dvije vatre

Kada me potrese očevidna nepravda, misaonom stegom lišavam fenomen koji me potresao svakog višeg smisla. Sjetim se Pironova nauka i tješim se mišlju da će nas vrijeme, jednom, sve skupa odstraniti iz argumenta. I, kakvu pravdoljubivu gestu tu izvesti?

Ali, kod urođena nezadovoljstva ne pomaže ni ova terapeutika. Umjesto da mirno kontempliram, ja se, još više, iznerviram. Ne mogu odgovoriti na pitanje kojim se kanim spasiti. Udaram glavom o zid poimanja. Htijenje mi ovdje ne pomaže.

Lomim se, da li da nastavim s navodno nadmoćnim stavom, ili da se neizostavno sukobim s ljudima?

Izvorno ponavljanje

Svakodnevno ponavljati božje postupke pri stvaranju svijeta, ushićen od jutra do mraka, nikad umoran od stalnoga započinjanja kojem, već, znaš kraj.

Do raja i natrag

Razjašnjavah povode svojih nelagoda i pri istim povodima jednako se nelagodno osjećah.

Gonetah prapovod svojih nelagoda i stigoh do izvornog grijeha.

Napetost u kojoj se stekoh, domašaj i raspon traženog straha i drhtanja, potpuno me onemoćala, te se bezglavce vratih svojim uhodanim nelagodama i uzaludnim pokušajima njihova otklanjanja. 

Greška u hardwareu

Omogući mi da ništa ne radim, da se po cijeli dan izležavam, usud moje misli neće me na cjedilu ostaviti. Slike pomrlih ljudi me progone. Razbaštinjen svake nade, zurim u zvijezde repatice. Ne patim od sustavnih znanja. Sve što znam trenutnog je karaktera. A, i to je dovoljno da se, do zla boga, nasekiram. Potišten sam i obeshrabren. Svaki moj korak nizbrdica čeka, svako moje obasjanje tmina neka guta. Ubi me nestalnost svega! Ubi me osobnost koja mi je pripala! 

U sjeni

Ne usuđujem se izići iz tame u kojoj tavorim, a strast za svjetlima pozornice nesmanjena. Sve me vuče da istrčim na proscenij, ne da glumim, već da kažem što o svemu mislim, ali kad, pretrnuvši, ugledam neprijatelje s kojima ću se morati ponijeti, noć i dan provoditi u napetosti takvih okolnosti i vezati se za njih, strast za ispoljavanjem smjesta mi splasne i nevoljko zašutim.

Otresita kob

Neko se, iz jake sujete, kloni da bude zapažen, da ostavi dojam, da postane predmetom nečije kritičke misli. A, neko bez zadrške stupa na scenu, gdje mu je i mjesto, i nameće se, ako je nužno, i izazivajući.

Onaj se plaši odgovornosti svoga očitovanja pred drugima, koleba se i drhti od misli da će se nekim neopreznim zanosom osramotiti pred pokoljenjem.

Ja, pak, ulazim na velika vrata. I kada stvar nisam raščistio do kraja i došao do cjelovitog rješenja svjetskog pitanja, udaram po zabludama pokoljenja, s takvim autoritetom izravnog uvida da me je nemoguće opovrći, pa bio u pravu, ili ne, a uvijek sam u pravu, jer imam osobni ton – otud tolika mržnja.

Onaj to ne bi podnio. Bježi od surove istine da ga samo mržnja pokoljenja može spasiti u budućim sjećanjima i da sadašnjeg čovjeka nikada ne treba uzimati u obzir, kao presuditelja.

Motto: Ne biti nikada ono što se od tebe neosnovano očekuje! Nedozvoliti da te prihvatljive dedukcije skrenu s puta tvoje drzovite indukcije!

Pod egidom neostvarenosti

Od kada sebe pamtim u nekom sam latentnom stanju, i nikako da se obznanim, da zauzmem stav, uplovim u maticu, ogrnem se kakvim oblikom i prenem se u onom ostvarivom.

Vidljivi oblik u debelom je zakašnjenju za mojim osjećanjem bezdna. Svaka mi se očevidnost, na koncu, ukazuje kao neosnovana.

A kada me ostaci zdravog razuma pokušaju nagovoriti da stanem uz bilo što, makar i promašio, snažne natuknice o onom netvarnom, bez sile, proporcije, mase, želje i nadanja, bezakonitom i nepristajućem, sputavaju moj neminovni iskorak u otuđenja tvarnoga svijeta.

U zamci neosviještenoga plača

Ah, bešćutnim okom boga promatrati stradanja smrtnika! Nema sažaljenja, nema suza tamo gdje je pogled nepristran, bezličan, nadnaravan!

Osuđen na misterij tijela, prepuštam se svojim pristranostima. Svaki pogled na pojavni oblik izaziva suzu u oku, i ganutost, žal i sućut drže me danonoćno u korotnom stanju.

S knedlom u grlu, motrim mijene svijeta i odzivam se crnim glasovima. Sluga sam pokoran svakovrsnim uzdasima. Ne znam se, avaj, vinuti iznad svojih očekivanja koja, kao što vidimo, nisu ni najmanje prijatna.

Za i protiv svega

Pristajem uz sve i svašta, dok ga tako nesputan ne zaspem svojim neraspoloženjima, neslaganjima, korekcijama, a sve zbog neoprezne sklonosti da se rasplinjavam.

No, katkad, obrušavajući se na ono što me, čini se, privlačilo, uspijevam izoštriti pogled, i u negativnom uvidu nazrijeti što je to moglo biti.

Tad i neraspoloženje mine. Nakostriješen kao kobac uživam u otrovnom odgonetanju zbilje, u sjaju mračnih dijagnoza.

Uopštena antipatija

Ima ljudi koji u nama izazivaju takvo neraspoloženje da, mada je neko već davno umro, ponekad, kad ga se sjetimo, zažalimo što ga nismo za vremena, bar, jednom ošamarili.

Ali, ako ti neraspoloženje izaziva sama pojava čovjeka, takva će ti se želja s pravom učiniti apsurdnom, jer teško je, onda, izdvojiti nekoga da bi se, baš, njega ošamarilo.

Bilo bi to posve krnje zadovoljstvo.

Pod vlašću suprotnih moći

Povodim se za starim običajima i uhodanim navikama, ali me i čar novoga nagna na pristanak. Živim u oblacima svojih renesansa i na tvrdom tlu kontrareformacijskog uzmicanja natrag.

Makar se i kosile s mojim povremenim liberalnim pokušajima da im umaknem, navikama se tvrdokorno vraćam. No, ne mogu dugo izdržati ni takav uhodan i nezagonetan.

Stajaća figura nije me nikada začudila, a napet i ustreptao ne znam kako bih bez čuđenja, pa letim za osobnim dojmovima. Obećanje drugog početka, čar nečuvene riječi, pokatkad, unesu u mene nemir ustanika. Sve bih korjenito promijenio istoga časa, od ciklusa godišnjih doba do tona duševnog raspoloženja. Osjećanje beskrajne moći. Beskonačna sloboda prekratkog časa.

Kad dojam prohuji, stare navike već vladaju mnome, a polet naknadnog opravdavanja izgubio je svoj žar.

I onda sam kivan, a kada se nemam na kome istresti, povlačim se u vlastita razočarenja. Groznica reakcionarne misli me izjeda, ali samo do novog revolucionarnog prevrata u mojim duševnim raspoloženjima, kojem se ishod zna. Nedostaje mi dijalektičkog smisla za jednu odrešitu sintezu vlastite dvosmislenosti.

Samo je prolaznost lirična

Jer, kada bih znao da nikada neću prestati postojati, u što bih, tada, udjenuo poeziju svoga nepristajanja?

Pod utiskom

Nemam snage stvoriti nešto novo, ali moje snalaženje u onom, već, stvorenom toliko je autoritativno da potpadam pod dojam kako sam sve to sam izmislio.

Nesit svoje običnosti

I kad god segnem za osobnim ugođajem, izgubim se u kampanjama opštosti. Pleonazam mi je ime, tautologija prezime, živa parafraza prosječnosti.

O meni se može misliti, tek, kao o numeričkom znaku. Osjećam što mi podmeće predrasuda moga doba, nemam drugo ja, do banalnost duha vremena. Prihvatam sebe u potpunom odsuću svijesti o smislu takvoga položaja, i ne znam se posramiti neposjedovanja vlastite sudbine, jedne beznadežne nedistinktivnosti.

Pripitomljavanje lucidnosti

Dva dana neprekidnog uvida u neutemeljenost svih naših tvorevina i pretvaraš se u santu leda ili, već nakon prvoga, posegneš za drastičnijim sredstvima.

Ne mogu se zadovoljiti opsjenama, kojih se drugi drže kao svrhe svoga postojanja, ali sam i dovoljno lukav da izlaz iz nesmiljenih uvida nađem u njegovanim melankolijama, odgoneći povremene napade očajanja lirskim sublimacijama. Nazadnjaku u sebi ne popuštam ni za pedalj. Ružna istina neka sebi nađe nekog podobnijeg za pronošenje glasina.

Odrađivanje iluzije

Glumim mislioca koji se vinuo izvan ovoga svemira, ali bijeda ljudskog htijenja da se održim među živima, u svemiru koji mi je dat, nagoni me na oponašanje svakodnevnih ljudskih postupaka. Raspet između dva mima sufliram svojim danima u protjecanju.

Na vjetrometini samoga sebe

Pun otrovnih sumnji i deliričnog bdijenja nad onim što ne uspijem zatrovati, rastužujem se i raspaljujem u istome trenu. Jadikovka i panegirik, La Forgue i Bakhilid u mojoj duševnoj inscenaciji variraju istu temu.

Perspektivistička potištenost

Paralizira me kretanje nebeskih tijela, ogromnost vremena presijeca mi dah, a svijest o nedosežnim prostranstvima dovodi beznačajnost mog koraka do paroksizma.

Žal za čvrsta ruka

Na svaki znak osobnog htijenja moje se, takozvano, društveno biće uspaniči. I javljaju mi se nostalgične misli o nekoj strahovladi. Ultimativna priroda tiranije boji moje snove, bespogovorne naredbe s nedodirive pozicije sile taknu me u srce i čini se kao da ću da zaplačem.

 

Druga knjiga

Debris Haribde

Modus procedendi

Milenarni drijemež

„Ako je cijela naša povijest dugi Božji san, kako je sinulo jednom mistiku, onda bi ona morala biti somnambulni proizvod Njegove podsvijesti, a mi, njeni sudionici, simbolička građa Tog sna i njegovo ispunjenje želje.

A, kada se Bog probudi, tumači li vlastite snove i upoznaje li sebe, ispravlja li greške i sazrijeva li u svom budnom času? Postaje li potpunijim bićem? Mistik o ovome šuti.“

„A, ti?“

„Možda bih se i sam priklonio toj viziji, kad bih se mogao osloboditi odioznosti prema prirodi želje Božjega sna. Koliko, samo, prolivene krvi! Koliko plača nevinih, koji ga ne budi! Kakav tvrd i neoslušan san!

Slijedeći mistikova nadahnuća, ipak ne bih smio ni pomisliti na Boga koji, kada se probudi, neće zapamtiti ništa od svojih sanja, kojem san, riječju, nije baš ni za šta.

A, mi mislili da smo ga religijama obavezali na nas.“

Crna rupa

,,U centru svake galaksije nalazi se crna rupa, o kojoj život galaksije ovisi. Svi sunčevi sistemi jedne galaksije okreću se pod njenim nadzorom. Sve galaksije nadzirane su od mega crne rupe u centru kozmosa. A svi kozmosi, zajedno sa svojim crnim rupama, opet, od neke nezamislive crne rupe.“

,,Što, onda, nadzire tu nezamislivu crnu rupu?“

,,Nešto još nezamislivije.“

,,Dvije nezamislivosti je malo previše.“

,,Sve je to dio jednoga smisla, za razumijevanje kojeg nismo opremljeni, te nam ne ostaje drugo do se izvinjavati nezamislivošću nečega što, u stvari, postoji kao zbilja, koje smo i sami dio, ali je i u najnadahnutijim krajnostima naših umišljaja ne dohvatamo. Kao da nam se crna rupa ruga: Zini da ti kažem!“

Statički snovi

,,Zgrozim li se na takozvani prirodni poredak stvari – u koji spada i moja beznačajnost, takoreći slučajnost mog prolaznog trenutka u beskorisnoj ogromnosti vremena – filozof će me upozoriti da se koristim lažnim uopćavanjem, jer ne postoji takvo središnje biće odgovornosti, apsolut kojem bih se mogao obratiti mojim negodovanjem. Štono riječ, očajavam na pogrešnoj pretpostavci.“

,,Što ako je filozof u pravu?“

,,Naravno da je u pravu, no ja ne negodujem protiv njegove dijagnoze, već protiv forme u kojoj se ta priroda kao vječna nedovršenost iskazuje. To što on naziva očajanjem, na samo očajanje ni najmanje ne djeluje. Čak znajući da ne postoji središnje biće odgovornosti, negodujem, ne u ime općih ideala i neuopćenih pojedinačnosti, već iz čistog saznanja da sam prolazan, da me je priroda, eto, u taj oblik uhvatila. Mislim da je to nedopustivo sniženje kriterija njena samoizražavanja. Sebe odrediti nečijom prolaznošću ?! I, konačno, velim, svoje stanje ne doživljavam ni najmanje kao očajanje već, ako baš hoćeš, kao organičko negodovanje protiv takozvanog zakona koji se uvijek potvrđuje nečijom smrću.“

,,Jesi li se zapitao o statusu svoga ja koje negoduje ? Ko žali i nad čim? Skup duševnih osobina, aproksimacija, a ne savršenstvo, tren u ogromnoj evolutivnoj shemi ?“

,,Ako je sve odjednom i zauvijek, a to je priroda onog što jeste, čemu te tobožnje evolucije, začetak, razvoj, kraj, ta iživljavanja u mediju materije. Kao da se to ne može zamisliti nad sobom bez pomoći prostora, vremena, bez prolaznosti i ogorčenih prolaznika.“

Dark matter

,,Pa, pošto ne možemo utvrditi fizička svojstva te, navodne, tamne materije koja, zajedno s tamnom energijom, o kojoj također nemamo pojma, cijeli kozmos drži na okupu, ni najmanje mi se ne čini prevaziđenom Empedoklova dijagnoza da je riječ o sili Ljubavi. Samo ljubav drži na okupu.“

,,A, što ako je, kako neki kažu, tamna materija sastavljena od neutrina i, još, nekih nepoznatih čestica?“

,,To su, mnim, neophodne pretpostavke pokušaja fizičkog objašnjenja fenomena koji održava cijeli fizički svijet u ravnoteži. No, isto bismo tako mogli pretpostaviti njegova nefizička svojstva, ili ga shvatiti kao izvjesnu prelaznu formu između fizičkog i nefizičkog. Ništa manje vjerodostojne pretpostavke promatranja neobjašnjivog fenomena, s tim da ove moje ne traže fizički dokaz o njemu, već se oslanjaju na autoritet njegove nedokazivosti.“

Menuet o apsolutu

,,Sam atom je mističan. O biljci da i ne govorimo. Otkud? Kako? Iz čega? Da je i iz ničega, misterij je tim veći. A nije. Iz nečeg je, neke žudnje za nečim. Pravac se ucrtao u metež, ili nepokret. Nepojamna neka žeđ gasila se oblicima Vremena, reprezentacijom svoje nužde. Kao najvišoj, misaonoj instanci te reprezentacije jasno mi je da se ni najdubljom mišlju ta žeđ ne da ugasiti.“

,,A zašto? Da izvor bića dovedeš do zasićenja ?“

,,Sve nije počelo iz bića ili nebića, jer to su, već, poredbene kategorije, opisi naših propozicija. Ali, otkud bismo mi mogli znati kako je sve počelo, i ima li uopće početak ? Možda je ono izvan mogućnosti svake vremenske kategorije kojom se, evo, paradoksno služi za krnje sagledavanje svoje bezvremenosti.“

,,A, što ako su i vrijeme i bezvremenost puke oporbene usporedbe, naš način domišljanja onog izvanmisaonog ?“

,,Upravo o tom govorim. Ima li ono što je Sve oblik ? Ako kažemo da je taj oblik vječna potencija svakog uobličenja, kako zamisliti oblik te apstrakcije ? Odgovor na ova pitanja pripada znanju koje se ne služi opisima (potvrdom, negacijom), koje je neporecivo u svom odbijanju da se otuđi u bilo kom objašnjenju. Sveukupnost nema formu, koju posjeduju svi predmeti u njoj (npr. kuća, vrt, planet…). I da znamo sve što nam je nepoznato o sadržaju sveukupnosti, ne bismo mogli specificirati njenu formu, kao što to možemo učiniti u slučaju kuće, vrta i planeta. Svi se oni oformljuju u sveukupnosti, a sveukupnost se nema gdje drugdje oformljivati do u njima ili, drukčije rečeno, u samoj sebi kroz sve svoje formalne pretenzije.“

,,Onda se, u formalnom pogledu, više nema što reći.“

,,Da si rekao da se i ima i nema što reći, i nastavio šutjeti nad koincidencijom protivnosti u svom iskazu možda bih i uvažio razloge tvoje šutnje.“

Patvorena komparacija

„Što je vrednije, sunčeva svjetlost ili mudrac i pjesnik?“

„Istina je da bez sunčeve svjetlosti nema života, ali je i istina da bi bez mudraca i pjesnika ona bila nedotupavna.“

Nedomislivost

„Čime se ti baviš?“

„Htio bih ono nedohvatno dovesti do očitovanja, ali ne ide.“

„Što te priječi u tome?“

„To što ga jedino mogu izraziti onim dohvatnim, a to nije to.“

„Jesi li pokušao odustati od tog htijenja?“

„Misliš da mimo pojma hvata, dohvata i nedohvata, prihvatim kakvu varku svoga ozbiljenja?“

„A, zašto ne?“

„Zavaravanja mi ne idu od ruke, makar bila i nužna za uvećavanje prilika u navodnom poimanju onog nezavaranog. Slika, usporedba… čemu te poštapalice za nešto nama nevidljivo i neusporedivo? U najrazvijenijoj nekoj inteligentnoj formi života, negdje daleko od nas, možda neka svijest vidi što mi ne vidimo, bez poštapanja. Ali, ja koje se tebi ispovijeda pojma nema o čistoti koja se kloni nužne netočnosti objašnjenja.“

„Kruži onda oko proturječja svoga položaja. Prikradaj se, množi staze na odsutnom putu do plijena, kao da ga ima.“

„Kad mi se neodstupnost moga položaja ne bi stalno smijala iza leđa.“

„Tada ti se, znači, obraća. Uspostavio si odnos s prirodom svog položaja.“

„Nedohvatno se, znači, tako očituje?“

„Ne, nego tvoja potraga za njim.“

Izvori patnje

„Jedan se psiholog pita zašto čovjek u mijeni, obmani, protuslovlju nalazi razlog za patnju, a ne dapače za svoju sreću.“

„No, nije mijena, preobrazba, obmana, privid, protuslovlje ono što mene navodi na patnju, (mogu u njima prepoznati i srećnih momenata), već je to upravo i samo prolaznost oblika u kojem sam se zatekao. Ne prolaznost kao opći, filozofski problem, nego trajnost naših organa. Svakodnevno se runim sebi na oči, a od mene se traži da osjećaj vlastite trošnosti uzmem kao razlog za sreću. Pa, sve da je naš svijet i prividan, da je i sam subjekt tlapnja, hrskavica koja se suši u meniskusu, kamen u bubregu, čir na želudcu moraju imati točno određenog nositelja koji pati i unatoč prividu svijeta osjeća se neugodno stvarnim.“

„Čovjek koji traga za istinom, istinitim svijetom, svijetom kakav bi trebao biti, po psihologu, denuncira ovaj naš kao zabludu, i ne priznaje mu stvarnu egzistenciju. On omalovažava cjelokupno bivanje. To je, po njemu, neproduktivna patnička vrsta čovjeka, čija ‘volja za istinom’ izražava nemoć volje za stvaranjem.“

„Ali, što ćemo s onima koji ne traže ‘istinu’, ‘istiniti svijet’, niti sanjare o svijetu kakav bi trebao biti, a opet svo to cjelokupno bivanje, u svoj njegovoj mnoštvenosti, u ponavljanju, vječnom vraćanju istog, poredeći ga sa svojom mišlju o njemu, ne nalaze ničim nužnim, neophodnim, opravdanim.“

„Ako ti neko prigovori da ono što jest, što je stalno postajanje, ne potrebuje opravdanje?“

„Čemu je onda stvaralo svijest do da mu ova prinese dokaze o njegovoj opravdanosti ili, ipak, neopravdanosti? Gusjenice ne mnijevaju ovako, mada će postati leptiri.“

Hijerarhija patnje

Patnja izazvana čistom formom protjecanja vremena jedina je koja ga zadovoljava. Sve mu se ostale čine kao neko sitno svođenje računa.

Olfaktorna melankolija

„U nepresušnim časovima gonetanja izvora vlastite preosjećajnosti, pročitah kod jednog analitičkog filozofa da se dojam naših čula, na primjer miris i okus, pojavljuje na čas i brzo iščezava. Sad je tu, sad ga nema. I, kaže da nakon nestanka tog dojma ostaju samo ‘blijedi odslici’, uskladišteni u magacin sjećanja (on koristi pretenciozniju riječ, dvorana). Za nas koji pamtimo sve što je na nas ikada ostavilo dojam, koji volimo da pamtimo, kojima pamćenje zamjenjuje takozvanu svakodnevicu, za nas koji uživamo ili patimo sa svoga sjećanja, ništa ne nestaje u trenu. Miris jedne oskoruše od prije 30 godina još osvježava prostor sjećanja, čiji ‘blijedi odslik’ izaziva ne samo živ osjećaj dojma u nosnicama, već i sve ono što je taj dojam tada izazivao u mojoj duši, koju sam, uprkos svim skepsama i odmacima modernizma od tog bolećivog pojma, do danas očuvao u vrlo poletnom stanju.“

„I nakon 30 godina, kažeš?“

„Ako ne vjeruješ meni, sjeti se Sogjala Rinpošea, koji je u svojoj sedmoj godini imao prvo iskustvo glede smrti. Dobri monah Samten razbolio se i „manastir je bio ispunjen intenzivnom sviješću o smrti.“ I, kaže da je „miris smrti, kao oblak, visio nad svima, i kada god pomislim na ta vremena opet osjetim taj miris.“

 

Treća knjiga

Protupoučci

Čas i beskonačno

Čas u kojem si iskusio beskonačnost ne možeš zadržati u bezličnom hodu vremena, jer si ga iskusio u ličnom, bezvremenom trenutku.

Simptomi istine

Onaj koji kaže da istina ne postoji, da su sve Velike Istine zapravo samo naše Najupečatljivije Zablude, ne uočava da su one zablude upravo, dakle, prema nekoj istini. To što ne možemo znati kakvoj, vjerovatno ima i svojih prednosti.

Zablude poželjnosti

Svaka posljedica je tačna slika svog uzroka, ma koliko se mi snebivali oko toga.

Grč i elegancija

Kunem i proklinjem, napetih žila na vratu, crven u licu, s munjom u oku… a mačka ravnodušno protapa svojim putem.

Karika u lancu

Nisam, tek, bilježnik čuvstvenih atrakcija i refrakcija i cerebralnih uzleta i distorzija, nego i njihov raspirivač i prigušivač.

Neimenovano

Robot s vjerskim osjećanjem. Nujna giljotina. Pristupačni nedogled. Čelična popustljivost. Organička izvještačenost. Zagrljaj dogme i inovacije, biča i tolerancije.

Sud o ograničenoj mogućnosti suda

Čovjek o sebi ne može donijeti nezainteresiran sud.

Nerješiv paradoks

Postoje istine koje su izvan dometa svih naših nepobitnih saznanja, a ipak postoje samo za nas.

Mala dispečerska omnipotencija

Naš kozmički dom mala je svjetlost u nepojamnom prostoru. Samo se mojim bijesovima povremeno pričinjava da pojačavaju ili smanjuju njenu voltažu.

Evokacija

Evokacija je najmoćnije oružje sjete. Čak i da, umjesto prohujale mladosti i suza u očima, prizoveš srdžbu Ahilovu, opet si pod sjetnom zvijezdom rođen.

Nezavarana zebnja

Ono što u nama izaziva najveću zebnju nije izvorni grijeh, već vrijeme čija je izvornost oslobođena ljudskog poimanja, te prema tome i svakog moraliziranja. Kod ovakve zebnje ne pomaže ni ispovijed, ni pokajanje, ni otkup takozvanog grijeha.

Zvijer i transcendentalitet

Čovjekova priroda nije prirodna na isti način kao priroda životinja. Životinja nikada nije u raskoraku sa svojim intelektualnim insuficijencijama, dočim se čovjek može otuđiti od tog žalosnog stanja i, čak, postati Kant.

Conatus recedendia centro

Svjetlost koja se udaljuje od središta da bi reflektirala nad užarenim mrakom iz kojega se izbavila. Ne sjedi skrštenih ruku, već otkriva svijet oblika.

Vještina samoprovociranja

Pronaći unutarnji glas svih dispozicija očajanja. Pustiti vlastiti očaj da progovori očitovanjima koja ti sebi nikada ne bi dozvolio, ali se uvijek nađe pogodna stilska figura, koja te zaštiti od diskreditiranja.

O posjedima

Sve teče, prolazi, urušava se i nestaje. I, kako svoje posjedništvo ne osjećati kao izrugivanje ovom vječnom zakonu prirode?

Jedinstvena suprotnost

Razočarenje najdublje shvata smisao očaranosti. Svaka očaranost je apogej potonjeg razočarenja.