Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (IX)

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

 

BANJA LUKA, JUKIĆ

Prosinac 1991.

Banja Luka, 120. godišnjica Jukićevih Želja i molbi. Grad smrtovnica: sva banjalučka stabla izlijepljena fotokopiranim smrtovnicama: „izgubio život u borbi protiv fašizma, za slobodu svih naših naroda”. Grad prljavštine, polupraznih polica u dućanima, uniformi na svakom koraku. Prljavi, zapušteni, neuredni SMB rezervisti, mladi vojničići izgubljenih pogleda, revolverima opasani uredni vojnici u nekoliko vrsta posebnih odora, raznorazni milicijski uniformirani askeri zametnuti automatima. Teški helikopteri transporteri cijelo jutro tutnje iz pravca „preko Save”. Razgovori u autobusu, na ulici: o klanju, o ustašama, o mobilizaciji. „Preko Save bi ja tebe, pa da vidiš...” Na kioscima nema zagrebačke ni druge „zapadne” štampe. Hotel „Bosna” – vojni bivak. Na doručku: sve moguće uniforme, svi uzrasti. I – žene. Mnogo žena u uniformama, uz svoje mužjake. Masa oglasa na stablima, rukom pisanih: Šibenik – Banja Luka, zamjena stana.

 

BAŠ KAO SNI KOJE USNIJEMO

Rujan 2012.

Baš kao sni koje usnijemo, i koji ostanu stvarni samo tu, u snu, u trenutku snivanja, i možda u sjećanju, ali samo u njemu, i kad njega nestane, nestane i njih, tako je i s našim životima. Kako uopće pojmiti to - da ih je bilo, i da ih nema, kao da ih nije bilo. Čovjeka to muči, u njemu se neka volja, neka snaga tomu opire, a ništa učiniti ne može. Ni razumjeti. Ne može se ni pomiriti s time - istinski, mirno, vedro, u svojoj dubini. Što može? Prepustiti se snima. I glazbi. U glazbi plakati bezrazložno i toplo.

 

BERLINSKI VJETAR ŠTO HVATA ŠIROKO

28. ožujka - 2. travnja 2000.

Berlin. U Pankowu, Majakowskiring, Rudolf-Ditzen-Weg, Pension „Allegro“. Nastupamo („Balkan-Brücken“) u Literatur-Werkstatu. Duboki Istok. „Dedinje“ DDR-a. Ovdje živio Grothevol, ondje Pieck, tamo Ulbricht, a ima i pjesnika (Becker) i pisaca (Hans Falada). Fantastični kontrasti Istoka u Berlinu. I osjećaj koji uz njih ide, a koji, evo, godinama u meni ne blijedi, a trebalo bi silnoga napora i koncentracije da ga opišem vjerno. Neke mračne i sjetne a duboke i strašno moje, familijarne dragosti je u njemu. Hodočašća: kafa u Streseman Caféu na Anhalter Bahnhofu, kafa u Adler Caféu. Zid u Niederkirchnerstr.; Zid, a iza njega – „Topografija terora“. Sankt Mariakirche na Alexander Platzu. Totentanz. Duge vožnje tramvajem po Istoku, autobusom po Zapadu.

Zadnji dani ožujka i prvi dani travnja u Berlinu: i kiša je padala, i vjetar je razmahivao, onaj ozbiljni studeni berlinski vjetar što hvata široko i ne šali se, nebo je bilo depresivno nisko, i tek posljednje jutro, kad smo se već neopozivo vozili put aerodroma, sinulo je sunce i pokazalo nam se nebo boje iz udžbenika: berliner blau! Svejedno. Ima mnogo ljepših mjesta na svijetu u kojima sam bio, udobnijih za život također, ima ih pitomijih, savladljivijih i podatnijih, koja ti se ulagivački prilagođavaju, pa ti izgleda kao da samo na te čekaju, ali pred Berlinom sve to pada.

Eh, Berlin! Priznam, da mi je taj grad jedino strano mjesto na svijetu u kojemu se ne bih osjećao iskorijenjenim, barem ne tragično i melankolično do samoubojstva. Možda ću jednom i uspjeti razabrati i fiksirati svu uzbudljivu vibrantnost, kojom nas je - sve moje i mene, dok smo u njemu neuspješno pokušavali skloniti glavu za mučnih mjeseci ’94. i ’95. - ovo ogromno čudo od grada zauvijek zatravilo i virtualno vezalo uza se. Za sad to i ne pokušavam, dovoljna je trajnost doživljaja.

Posebna je pak priča taj Istočni Berlin, kojega, kao, više nema, a tako je stvaran u svojoj ogromnoj razlici. Cijeli trodnevni književno-filmski happening (Balkan Brűcken: Sarajevo), zbog kojega nas je sakupilo, odigrava se u Pankowu, duboko u bivšem Istočnom Berlinu. Adresa domaćina: LiteraturWERKstatt Berlin (gradska tvornica književnosti, tako nekako) na Majakowskiringu, odmah do ulica Tschaikowski i Boris Pasternak.

Mjesto vrijedno opisa! Pankow je po ovoj kiši i studeni orvelijanski sivo ogromno naselje, još uvijek ozbiljnije nedotaknuto “Kohlovim milijardama”, investiranim u redizajn bivše Istočne Njemačke, o kojima se ispredaju basnoslovne priče. U pojedinim sekvencama, što ti promiču pred očima dok se voziš beskrajnom tramvajskom linijom od Tschaikowskistrasse do Hackescher Markta blizu legendarnoga Alexander-platza, Pankow je tako frapantno nalik Sarajevu iz ranoga proljeća 1996, kada si s jezom ulazio u još neintegriranu Grbavicu. Da stvar opet - čini ti se: gotovo zakonomjerno! - bude berlinska, bilo je to u onoj fantastičnoj režiji doktora Sebastijana, mladoga istočnoberlinskoga liječnika s imageom hard-rokera, koji zaslužuje, zapravo zahtijeva, jednu drugu, sasvim posebnu priču.

Usred Pankowa, zatvoren za gradski promet i sneruke svakodnevnom prolazniku - Majakowskiring, oaza idiličnih vila, bašči, nogostupa od kaldrme. Prvo proljetno žuto cvijeće već procvalo, u potpunom disakordu s hladnoćom koja nas je zatekla, a još više nas iznenađuje silan i masovan ptičji pjev, usred noći kao i usred dana, o ranom jutru da i ne govorim!

Tu je naš LiteraturWERKstatt, a dva zavijutka dalje i naš konak, u malom pansionu, kojim završava Rudolf-Ditzen-Weg, lijepi, mirni ćorsokačić. Do Berlina, “pravoga” Berlina ima ići kao u staroj balkanskoj poslovici: “U Solunu somun za marijaš, a do Soluna sto somuna!”

Naš domaćin u tvornici književnosti, Thomas Wolfart, objašnjava nam historiju mjesta. Elem, u našim terminima rečeno, Majakowskiring bio je Dedinje istočnonjemačke komunističke nomenklature. Na svakoj drugoj kući stoji memorijalna ploča: ovdje je od te do te godine živio Wilhelm Pieck, ovdje Walter Ulbricht, tamo ovaj, ondje onaj, s uredno navedenim državnim i političkim funkcijama. U kući sadašnjega LiteraturWERKstatta živio je jedan od najvažnijih - Otto Grotewohl, prvi ministar-predsjednik Njemačke Demokratske Republike. No, priča naš domaćin, nisu u tom socijalističkom raju prebivali samo političari; prvi komšiluk činili su im uvaženi pisci i pjesnici, intelektualci. Naravno, oni pravovjerni. I oni imaju ploče. Na prvoj kući uz naš pansion, naprimjer, otkrivam ploču s imenom, koje niti sam čuo, niti ga sam izgovorio još od dalekoga socijalističkog djetinjstva u Mrkonjiću i manijačkog gutanja svih dostupnih knjiga iz školske biblioteke: Hans Falada. I danas mogu osjetiti očaravajući zvuk, kojim je malu maštu iz bosanske mahale palila ta neobična njemačko-španjolska kombinacija imena i prezimena. U svakom slučaju, ona je sama djelovala mnogo sugestivnije od svega što sam od toga pisca socijalističkog realizma i internacionalizma pročitao, jer se ne sjećam ama baš nijednoga retka.

Bivšu Grotewohlovu kuću, priča Wolfart dalje, dobili su u kasnijim, nešto mekšim vremenima na raspolaganje pisci (dom pisaca, ili tako nešto?). Naravno, dodaje uz skoro neprimjetan ironični osmijeh, oni što su javno napadali svoje kolege pisce, koji su se usuđivali izraziti kritički stav spram vlasti. Nakon pada Zida (ovo se još uvijek izgovara s posebnom notom u glasu!) i ujedinjenja zemlje, malo pomalo stvorena je koncepcija otvorene kuće kulture i književnosti, i za sad je to namjena ove vile, koja svašta pamti. Pet je takvih kuća književnosti u Berlinu, među njima, naprimjer, elitni Literaturhaus u Fasanenstrasse, pa Literarisches Colloqium na prelijepom Wansee, itd.

Slušajući ovu kratku povijest kvarta i kuće, toliko mnogo toga ti bude poznato, pa bez obzira na ledene žmarce što na tren laznu niz kičmu, jer bez ikakvih poteškoća možeš zamisliti mrak i muk mnogih sudbina, javi se neki makar i autosarkastičan a ono opet familijaran osjećaj: bili smo dio istoga svijeta.           

O sadržaju književnih i debatnih večeri na Majakowskiringu ovdje ću reći samo to da smo se zdušno trudili objasniti njemačkoj publici ono što je i nama samima sve manje jasno u vezi s našim vlastitim kontekstom: odnos nacionalne i opće kulture, nacionalizam i politička sudbina Bosne i Hercegovine, jezična kvadratura kruga, posebno, kako su domaćini naglasili u svom pozivu-programu, s obzirom na ulogu jezika kao “nositelja kulturnoga naslijeđa i kolektivnoga pamćenja, ali koji je također uvijek u opasnosti da bude ideologiziran”.

Da nisam, baš nipošto, propustio popiti kafu u Streseman Caféu s pogledom na memorijalnu ruševinu Anhalter Bahnhofa, te u Adler Caféu na uglu Zimmerstrasse i Friedrichstrasse, na kojemu još stoji golemi pano s četverojezičnim natpisom: OVDJE NAPUŠTATE AMERIČKI SEKTOR, uz ogromnu sliku dječački mladoga ruskoga oficira pod šapkom, koja je na čeličnom užetu razapeta visoko posred ulice - to već spada više u neku privatnu berlinsku mitotopologiju. Svevremeni šarm tih kafana! Što bi tek kakav Berlinčanin mojega godišta, upućen u povijest ovakvih mjesta, mogao ispričati o sudbinama svojih sugrađana, koji su u kafani Adler, naprimjer, ispijali posljednje piće, ili naprosto stiskali posljednji strah, pred skori, uspjeli ili, češće, neuspjeli bijeg na onu stranu!

Ima, pak, u Berlinu mnogo toga što ti ne da zaboraviti, ni na trenutak, tko si i odakle si. Gledam, tako, sve provjeravajući pamćenje, na Wittenberg-platzu, u najužemu cityju: još prije dvije godine toga nije bilo, a danas stoji visoka, impresivna i ozbiljna ploča. Na njoj piše kako postoji nekoliko stvari, pojmova, događaja, koji nikad ne smiju biti zaboravljeni, a ispod toga se u nadaleko čitljivom verzalu nižu imena dvanaest najgorih konclogora iz Drugoga svjetskog rata: Auschwitz, Treblinka, Bergen-Belsen, Mauthausen, Dachau... Pomišljaš na naše običaje tepanja našim zločincima, i, naravno, biva ti jasan i uzrok ogromne moći ovoga svijeta ovdje, i našega progresivnoga propadanja.

 

BEZ VARCARA - BEZ SREDIŠTA

2010.

Dok je postojala jaka mentalna veza s Varcarom, imao sam dobar, čvrst osjećaj usredištenosti, ma gdje bila moja građanska adresa. A ta veza se držala – to tek sada znam – i na posve konkretnim realijama. Jedina kuća na svijetu u koju dolaziš kao u svoju, ulica kojom dok prolaziš tvoj je lični vremeplov od najmanjih nogu, ona ista koja te pamti još od kad si razbijao nožne palce i koljena prohodavajući, koja pamti svaki tvoj uzbuđeni dolazak kući i nemirni odlazak od nje. I uopće – fizičnost toga malog svijeta omeđenoga djedovom kućom, starim grobljem na Ćeliji, kanjonom Crne Rike, starim putom između njiva koji pokriva – saznat ćeš s hodologom Ivom Bojanovskim – rimsku vicinalnu trasu staru dvije hiljade godina, i pejzažom što ga uokrug zatvaraju visovi Lisine, Horugle, Grabeža i Glavice, za tebe je jedina na svijetu s kojom komuniciraš mentalno, emocionalno, gotovo da je riječ o dvostranoj, povratnoj komunikaciji. Tu vezu znao sam osjetiti i vrlo konkretno, na psihofiziološkom planu: kad doputujem, izađem iz autobusa i krenem niz grad prema kući, kičma se ispravlja, korak olakšava, u glavi se sve iščišćava. To je nezamjenljivo. A iskusio sam kako je moguće da ta veza bude izgubljena, zauvijek. To se još uvijek nije bilo dogodilo dok sam, zajedno sa svojima, mogao iz Sarajeva dolaziti u tu kuću kao svoju, u taj mali svijet kao svoj, makar su bili propali svi moji silni varcarski planovi i fantazije. Dogodilo se s ratom 1992-1995, kada se – to mi je još jedno sasvim novo iskustvo – stubokom a nasilno promijenila ljudska supstanca i kulturni identitet Varcara: fizičnost je ostala ista, moja komunikacija s njome je nestala. Nestalo je i moje čvrste usredištenosti, od tada sam niotkud, nema mjesta koje me pamti i prihvaća.

 

„BEZBJEDNOSNO INTERESANTAN“ JUKIĆ

13. rujna 2002.

Čitam i slušam ovih dana informacije o gostovanju ansambla tuzlanskoga Narodnog pozorišta s predstavom Putovanje Ivana Frane Jukića po Lovrenovićevu romanu: Mostar, Rama, Bugojno, Livno... Sve su to, po Tinu, malena mjesta srca moga, i nije mi mrsko što ih Jukić obilazi. No, što li se sve tim povodom ne piše! Ista, na dlaku ista ona nepismenost i neznanje, o kojemu je sam Ivan Frano pisao prije stotinupedeset godina, očevidno uzalud. “Borio se za opstojnost Bosne Srebrene i po tome postao značajan u povijesti”, “htio pisati hrvatskim jezikom, a to je u ono doba bilo zabranjeno”, “živio pola života u Beču, a nije mogao u Bosnu” – tako javljaju novinari, kojima ti je, inače, bolje u oko dirnuti, nego u hrvatstvo. Očevidno, za Jukića nisu čuli nikad, baš kao ni onaj Udbin tehničar-prisluškivač, koji je bio “zadužen za književnike” pa, kad mu je firma 1990. propala a on ostao bez posla, nudio mi preko posrednika trake po prihvatljivoj cijeni. Kaže: „bilo je naloženo da tretiramo i onoga Jukića, i on je postao bezbjednosno interesantan nakon što je više puta spominjan u tvojim razgovorima s kolegama, ali više nije bilo vremena“.

 

BIJE LIJEVA, BIJE DESNA

31. listopada 2003.

Za sve i svašta me ovih dana optužuju u trojim novinama zbog mojih tekstova. Novine su Oslobođenje, splitska Slobodna Dalmacija, i Katolički tjednik, glasilo Sarajevske nadbiskupije i Banjalučke biskupije, a autori - Zija Dizdarević, Nebojša Jovanović i Zoran Vukman. Zanimljiv dijapazon!

Prvoj dvojici povod je zajednički - tekst u kojemu sam opisao napad Sinana Gudževića u Sarajevskim sveskama na Milu Stojića povodom njegova nekrologa Izetu Sarajliću.

Makar se u mnogim stvarima temeljito ne slagao s njime, ni politički a još manje “poetički”, poštujem Dizdarevićevu fanatičnu dosljednost u gubitničkoj odanosti prošlomu. No, ne znam primjećuje li on kako u svojoj komentatorskoj odsječnosti počinje govoriti jezikom onih protiv kojih najčešće i najoštrije piše: “animozitet prema svemu što je vezano uz socijalizam i Jugoslaviju” isti je, naime, jezični i optužni sklop kao u ideološkoj figuri kojom se služe nacionalisti, kada za nekoga reknu da “mrzi sve što je bošnjačko/hrvatsko/srpsko”. A jezik ne laže – to prečesto zaboravljaju oni koji se njime služe i od njega žive. Nemam ja, dakle, nikakav “animozitet prema svemu što je vezano”... itd, itsl., nego imam kritički odnos, zasnovan i lično-empirijski i povijesno-politički, prema sasvim određenim aspektima “socijalizma i Jugoslavije”, a Dizdarević je u jednomu stoposto u pravu – onda, naime, kada traži da se “slučaj Sarajlić” smjesti u kontekst razgovora o “socijalizmu i Jugoslaviji”, a ne o poeziji. To i jest ona ključna točka, a ne nikakav “animozitet”, u kojoj je morao biti analiziran i Gudževićev napad na Stojića. Moram to i ovdje ponoviti: nije emigrantska izmišljotina da je svaka Jugoslavija Srboslavija (kao što to hoće Gudžević, tovareći usput na Stojićevu dušu ustašluk kao nešto što, je l’ te, prirodno ide uz čovjeka rodom iz zapadne Hercegovine, a lako se proširuje na Hrvate uopće – kako onda, tako i danas) već je povijesno-politička danost da su obje konkretne Jugoslavije i propale između ostaloga zato što ih se pokušavalo ostvariti tek kao političku metaforu velike Srbije.

Što mi, pak, spočitava drugi oponent u “slučaju Sarajlić”, stanoviti Jovanović, to vjerojatno ni njemu samomu nije jasno. Jer, u njegovu tekstu sam i onaj koji “napada etnonacionalnu paradigmu” i onaj koji “prihvaća njezina pravila igre”, zatim sam i nalik Edwardu Saidu (na moju žalost, to se Jovanoviću samo pričinja), ali i nisam, jer “Said se angažirao i kao politički aktivist”, a ja, eto, samo “uporno tražim od bosanskih političara da izvedu radikalnu promjenu političke paradigme, ali ne nudim recept”, i sve tako i sve u tom smušenom i kontradiktornom stilu i načinu.

Treći autor, stalni komentator Katoličkoga tjednika, razvlači me na pune tri stranice zbog načina na koji sam prikazao njegov spor s fra Petrom Anđelovićem. Najkraće: govoreći o neumjesnosti kojom crkveni ljudi često lamentiraju o nesreći svojoj i svojega naroda, Anđelović se pozvao na Pascala Brucknera, kada ovaj piše o paradoksalnoj “žeđi za progonom”, te o “udobnom životu u porazu” i o “retorici žrtve, koja se iznemoglo troši u vlastitom iskazu”. Na to je reagirao Vukman u Katoličkom tjedniku, proglašavajući Anđelovićeve teze “skandaloznim jer dolaze od čovjeka iz redova Crkve”, a fra Petar je odgovorio u slijedećem broju Slobodne Dalmacije: “Crkva jest zaslužna u životu hrvatskoga naroda, ali ona bi morala biti spremna uvidjeti i svoje pogreške koje je počinila u odnosu na taj isti hrvatski narod, a među njih svakako spada nametanje pojedincima pa i cijelom narodu strategije infantilnosti i viktimizacije; način na koji je Crkva pomagala narodu često se pretvori u svoju suprotnost, pa umjesto slobodnih i odgovornih ljudi stvara ojađena i ovisna bića.” Vukman se ponovo javio: laž je da je Crkva i u čemu pogriješila, za sve je kriv “komunistički voluntarizam, mentalitet nerada i bezakonja, koji je ostavio dubok trag na hrvatskom čovjeku”, a fra Petar za svoje tvrdnje nema nijedan konkretan dokaz, niti njegov “pristup ima dobronamjernu kritičku motivaciju u odnosu na Crkvu kojoj pripada”.

Završavajući prikaz ove “diskusije”, kontrastirao sam s Vukmanovim rigidnim ideološkim instrumentarijem diferenciranu analizu suvremenoga katoličkog fundamentalizma i njegove borbe protiv moderniteta, koju nudi kršćanski sociolog Željko Mardešić: “Zato danas govoriti protiv komunizma – kao znaka pripadanja modernitetu – ne znači još postati demokratom. Naprotiv, može se u tom dokazivanju ići ispod njega i naći se povijesno prije njega, što mnogi u svojim bjesovima ne uzimaju dovoljno u obzir.”

Ključni je Vukmanov “argument” protiv moje malenkosti, dakle, da imam “predrasude prema Crkvi”, te da je “Ivan Lovrenović u svojim tekstovima ulogu religija u Bosni i Hercegovini eksplicirao u vrlo negativnom kontekstu, odnosno, on na religije gleda kao na izvor svih problema i zala, sukoba i netolerancije”.

Baš slatko: potpuno jednako Vukman zdesna, kao Dizdarević slijeva, a Jovanović odnekud iz mutne pozadine.

 

BISKUP I GLORIJA

7. svibnja 1997.

Umro je Severin Pernek, bivši biskup dubro­vački. Pokoj mu duši i lahka mu zemlja, što bi rekli naši stari i pobožni. A danas, kada se na tužno jalov način opet otvaraju stare parbe o osobi i narodu, o crkvi između slobode i zapta, o državi iznad svega, ne mogu da se ne sjetim: neke od kasnih sedamdesetih biskup Pernek priuštio je sebi grku slavu - zabranio je izvođenje bezbožnoga, nemoralnog i bezvri­jednog komada, Marinkovićeve Glorije, u Dubrovniku. U svađi s tadašnjima gradskim vlastima, ustrajao je do kraja, služeći se argumentom crkvenoga prava na dotičnu pjacetu, a na indignirane reakcije javnosti nije se ni obazirao.

Tada je izgledalo da je književnost važna, da je borba za njezinu autonomiju (i od partije i od crkve) metafora borbe za opću slobodu. Danas književnosti, ako se izuzmu otužne kvazi polemike o zapostavljenosti hrvatskih emigrantskih pisaca, u javnom životu nikako i nema, pa bi to imalo značiti da smo doseg­nuli apsolutnu slobodu.

 

BITI ONO ŠTO SI

Lipanj 2023.

Biti ono što si: onaj koji jesi, onakav kakav jesi, onolik koliki jesi. Većega postignuća nema, niti čovjek išta više i bolje od svojega života može napraviti. Did je bio takav, tako vladao sobom. Kako se to postiže? Ni nakon svih dana i godina, ne znaš.

 

BITKA KOD NIKOPOLJA

Travanj 1999.

Sedam godina poslije Kosova, dogodila se krupnija i za evropsku povijest od kosovske bitke važnija bitka kod Nikopolja na bugarskoj obali Dunava 1396. godine. Sultan Bajezid pokorio je Srbiju i Bugarsku, podložio Vlašku, te zalupao na ugarska vrata Evrope. Najugroženiji vladar Zapada u tom času, ugarski kralj Sigismund, stupio je tada na čelo vojne alijanse sastavljene od francuskih, njemačkih i engleskih vitezova, i s vojskom od 120 000 ljudi u silovitom maršu forsirao Dunav i posjeo Nikopolj. Sav je kršćanski Zapad u tom trenutku upirao oči u Sigismundovu vojsku, kao u spas od Bajezida, zvanog Jildirim (munja). Sultan je prekinuo opsadu Carigrada i dojurio ususret Sigismundu s podjednakim brojem prekaljenih ratnika.

Bitka je bila strahovita, prava srednjovjekovna, bespoštedna i krvava. Prednjačili su francuski vitezovi, hrabrošću ali i bezglavošću. Izgledalo je da će Bajezidova osvajačka ruka prvi put zadrhtati, i da će tadašnja verzija NATO saveza odnijeti veliku pobjedu. U tom kritičnom trenutku, međutim, sultan baca u vatru malu ali elitnu vojsku – pet tisuća srpskih vitezova na čelu sa Stefanom Lazarevićem, srpskim despotom a svojim zetom i vazalom, pjesnikom. Taj žestoki protuudar riješi bitku. „Dio kršćanske vojske – kaže kroničar – koji uteče pokolju, potopi se u Dunavu, a dio dopade turskoga ropstva. Sam kralj Sigismund jedva se dokopa lađe, kojom otplovi u Carigrad.” Cijela tri stoljeća od tada, sve do Jana Sobieskoga i bitke pod Bečom 1683, neće Zapad uspjeti sakupiti snage ni sloge da se odupre Osmanlijama.

O ovoj velikoj bitki srednjega vijeka znalo se i pisalo mnogo, svuda osim na našim stranama. U novije doba o njoj je najljepše i s masom živih, vjerodostojno rekonstruiranih detalja pisala je američka povjesničarka Barbara Tuchman u svojoj čarobnoj knjizi Daleko zrcalo.

 

BOG JE KOLJENOVIĆ

29. prosinca 2011.

Hodnici i dvorane neke važne ustanove, parlamenta, čega li. Tu ne pripadam, svi su mi strani i ja njima, ali sam došao radi nečega važnog, nešto krupno moram obaviti, makar ne znam što je to.

Ususret mi dolazi zastupnik D. Č., pozdravljamo se kao da se poznajemo, pitam ga nešto kao: što je ovo sa sastavljanjem vlade, hoće li napokon... Započinje mi odgovarati, a onda se prekine, odmahne rukom kao da je sve uzalud, i kaže: „Bog zna kad će i kako će...“, pa se opet prekine, potpuno promijeni ton i značajno, kao da je kakav predavač ili propovjednik, izusti: „Bog je koljenović, on jedini može...!“

Kakav izraz i iskaz: Bog je koljenović! Samo je u srpskom jeziku moguć, samo u njemu može imati takav moćan zvuk i takvo žestoko značenje. Dok u svojemu snu slušam zastupnika kako ga izgovara, kao kakvu dugom jezičnom tradicijom i životnim iskustvom ovjerenu sentencu, dolazi mi u sjećanje Vojo Banjac i način na koji se on moćno služio ijekavskim jezikom srpskijem rodnoga Ribnika i Vrbljana a oplemenjenim srpskom književnošću, epikom i, naročito, Kočićem.

A sve to vrijeme sasvim bistro i svjesno znam: nikada i nigdje ovaj iskaz nije izgovoren nego sada, u mome snu.

 

BOGDANOVIĆ, KNJIGA KAPITELA

19. veljače 2012.

U Sarajevo je prenesena izložba Bogdana Bogdanovića „Ukleti neimar“ koju su postavili Muzej grada Beograda i Društvo arhitekata Beograda u suradnji s Arhitektonskim centrom iz Beča (autor izložbe je beogradski kustos Ivan Ristić). Izložba je premijerno, u mnogo raskošnijem obliku, bila postavljena u Beču.

O izložbi i o Bogdanoviću u ovdašnjim novinama piše se s dužnim respektom, kako s obzirom na velebno autorsko djelo, tako i s obzirom na izvanrednu Bogdanovićevu ličnost i društveni angažman njegov. Jedna kratka, gotovo neprimjetna rečenica iz tih novinskih osvrta dodirnula me je intimno, i pokrenula cijeli jedan film uspomena. Ona glasi ovako: „U Sarajevu su mu objavljene dvije knjige, i to prva i zadnja.“

Knjiga na koju mislim dok čitam tu rečenicu nije „zadnja“ Bogdanovićeva knjiga. Kao i mnogo toga što Sarajevo samo o sebi voli da misli i tvrdi, rečenica nije faktografski tačna. Za prvu Bogdanovićevu knjigu nisam sasvim siguran ali bit će to vjerojatno Mali urbanizam, Beograd/Zagreb 1958, a poslije „zadnje“ knjige, sarajevske, izlazile su mu brojne druge, u Beču, Salzburgu, Zagrebu, Beogradu, Klagenfurtu, Münchenu, među ostalima znameniti naslovi poput – Grad kenotaf (Zagreb 1993), Glib i krv (Beograd 2001), Grad i budućnost (Zagreb 2001), itd.

To je, međutim, knjiga u čijemu sam nastanku izbliza sudjelovao, uređujući biblioteku Krugovi u sarajevskoj Svjetlosti, u kojoj će knjiga izaći, ali i knjiga u koju je Bogdanović unio sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, a koja danas, stjecajem okolnosti, gotovo da predstavlja raritet. Knjiga kapitela – tako se zove ta magijski čudesna Bogdanovićeva knjiga u kojoj su esejistički tekst i crtež sliveni u integralno jedno. Izašla je na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi. A kada je Sarajevo u rano proljeće '92. opsjednuto, golemo skladište Svjetlosti u Gladnome Polju našlo se u rukama opsadnika, sadržaj je opljačkan, zdanje uništeno, i hiljade vrijednih izdanja, među kojima i glavnina tiraža Knjige kapitela, otišlo je tko zna kamo po tada već „krnjoj Jugoslaviji“, i tko zna na koje sve načine je krčmljeno, ili, možda, i propalo.

Moj film s Bogdanovićem vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi trogloditske pogrde od ruralaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga „našijenstva“.

Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam „reklamirao“ svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi, do koje smo mnogo držali. Oblikovao ju je sjajni zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu (u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca).

Tako je počelo.

Na pripremanje Vitruvija smo se bacili odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za knjigu kapitela, a Vitruvije je bio inspiracija da mu se – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – rodi ideja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu. Čak smo i sklopili takav preliminarni ugovor, jer nam je bilo silno važno da Bogdanovića na svaki način vežemo i motiviramo da se to čudo i ostvari.

Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske apokalipse. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, ako ne i baš prvi, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, jest ga užasavalo, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.

Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.  

Naknadno dopisujem:

Ima u Banjoj Luci na glavnoj ulici (nekad Titovoj, sada Kralja Petra I Karađorđevića) knjižara-svaštara tipa „gaća - čarapa“, koja je nekada bila knjižara sarajevske Svjetlosti. Ovo mi je postao mali ritual: kada god se nađem u Banjoj Luci, svratim u taj dućan i na njegovom pultu nađem primjerke „mojega“ Bogdanovića, Knjigu kapitela. Cijena bagatelna - pet-šest konvertibilnih maraka. Uvijek ponesem primjerak-dva.

 

BORAČKA PENZIJA

Studeni 2004.

Zapadna Hercegovina, Klobuk - Ljubuški. Mlinarević – povratnik iz Amerike, komunist. Donio komunizam iz američkih rudnika. Organizirao Komunističku partiju, odnio na izborima u staroj Jugoslaviji više glasova za KP nego sva istočna Hercegovina. Brat mu Ivo bio fratar. Kad je Mlinarević umirao, pitao ga hoće li sprovod po crkvenome, on odbio. Udovica ga dugo nadživjela, bila vjernica, redovno išla „k misi“, pa kad ju je pitalo kako će je pokopati, hoće li fra Ivo, ona rekla: “Ujmisusovo, kako ću, kad primam boračku penziju!” Ukopala se ‘nako.

 

BOSANSKI IDENTITETI

2009.

Supstanca onoga što se nekad moglo nazvati bosanstvom kao pluralnim identitetom danas je ispražnjena od svoga nekadašnjeg sociokulturnog sadržaja, a politički je nepoželjno jer se sa svih triju strana osjeća kao opasnost, kao prljanje čistoga i svetoga jednostrukog identiteta i kao smetnja u postizanju nacionalnih ciljeva. U srpskom i hrvatskom slučaju to je do evidentnosti jasno. Prividno obrnuto od Hrvata i Srba, Bošnjaci afirmiraju bosanstvo i Bosnu i Hercegovinu kao jedan od svojih političkih ciljeva. Ali u tom shvaćanju bošnjaštvo, bosanstvo i Bosna i Hercegovina zapravo su pojmovi koji se međusobno poklapaju, identificiraju, dok se hrvatstvo Hrvata i srpstvo Srba vidi kao smetnja da oni prihvate Bosnu i Hercegovinu i ona njih. Nije rijedak stav, provučen i kroz brojne kvaziznanstvene radove iz kojih je prešao u obrazovnu praksu, u cijelu jednu ideološko-propagandnu pedagogiju, da su srpstvo i hrvatstvo „uvezeni” identiteti, i da bi ih Srbi i Hrvati najprije trebali odbaciti, da bi se mogli integrirati, da bi mogli zaslužiti da budu pripušteni u bosanstvo i u Bosnu i Hercegovinu. Takvo političko shvaćanje dokida i onemogućuje bosanstvo kao alteritet, a Bosnu i Hercegovinu kao pluralnu političko-državnu formu praktično na jednak način kao što ih dokidaju i ekskluzivno hrvatstvo i srpstvo. To je krucijalna istina o našim novim etnonacionalnim identitetima i njihovim političkim karakterima i stremljenjima. Bosna i Hercegovina neće biti moguća ako ne nađe političko rješenje koje će pomiriti i uskladiti ta tri ljuta nova identiteta. Ako u tomu uspije, ako se prije toga ne raspadne, takva nova Bosna i Hercegovina će imati nekakvu šansu da nakon neizvjesno dugoga procesa stvarne demokratizacije i europeizacije jednoga dana osvane kao pristojno mjesto za život.

 

BOSNA JE NAŠA

2006.

Profesor književnosti F. R. na sarajevskom Filozofskom fakultetu  ispraća 2006. godine svršenoga studenta književnosti u život: „Ti si Bošnjak, to ti mora biti najvažnije. Bosna je naša. Sa Srbima ćemo obračunati kad dođe vrijeme, a Hrvate ćemo riješiti demografski.”

 

BOŽIĆ U SARAJEVU

Prosinac 2010.

Jutro s jakom kišom, improvizirane tezge s novogodišnjim boflom na glavnoj pješačkoj ulici, dječak Ciganin, lagan kʼo perce, sjedi na ulici i zapijeva već sluđeno uvijek jednu te istu: „Ćeri Bibo i rumena ružo...“ Kiša po njemu lije, vas je već mokar, on se mehanički klati naprijed-natrag i pjeva. Viđaš ga uvijek, nikad te nije taknulo kao jutros.

 

BUBER

4. siječnja 1975.

Martin Buber: samovoljan čovjek nema sebe pa prema tome ni svoje sudbine, jer samovoljan čovjek u svome bivanju, a ono je obilježeno htijenjem za kretanjem, ne pretpostavlja ni drugoga, ni drugo, ni „inteligibilne suštine”. Nemati sebe, pa prema tome i ne moći učestvovati u kretanju svijeta, a svim silama htjeti kretanje! To znači biti sam na najapsurdniji način: biti sam i od sebe. I biti smetnja svemu oko sebe.

Buber o opasnosti od samoće: da bih stvarno dijalogizirao, da bi mi dijalog bio stvarni i trajni domicil, moram biti svjestan svoje jedinstvenosti; dijalogizirajući djelovati i misliti kao jedinstvenost, a ta svijest o jedinstvenosti – u svijetu kakav jest – dovodi prečesto do bola, do osjećaja porušenosti mostova između mene i svih onih i svega onoga sa čime bih htio biti u stalnom dijalogu, te sve to nosi opasnost usamljivanja.

 

BUDDHIN ROĐENDAN

Svibanj 1995.

Prije dvije tisuće petsto šezdeset godina rodio se indijski kraljević Siddharta Gautama, kasnije prozvan Buddha. Ogromni i razgranati arhipelag budističke duhovno­sti ostao je iza njega u mnogim varijanta­ma na cijelom Dalekom istoku, a obogaću­jući na različite inspirativne načine svijet i misao Zapada sve do danas.

Čežnja za eliminacijom patnje, mirom, nenasiljem - tako bi se u današnji, svakako osiromašeni i ogrubjeli, despiritualizirani pojmovnik mogle „prevesti“ duhovne tež­nje Indijčeve, okrunjene mišlju o utrnuću (nirvana), od koje čovjek do danas nije smislio elegantniju ideju o (bez)smislu vlastitoga bivanja na svijetu.

Na taj nestvarni datum podsjeća ovih dana jedna zaturena agencijska vijest o proslavi Buddhina rođendana u Nepalu: pjevalo se i plesalo, i beskrajno su se dimili mirisni štapići.

 

ČOVEK TREBA DA NESTANE BEZ TRAGA

Travanj 2014.

Andrić: „Video sam otkopane grobove iz V veka pre Hrista. U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.

U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.“ (Znakovi pored puta)