Ivan Lovrenović, Strašni, anđeo pamćenja
Kakvo je to oko, kakva je to duša! Ili je to dvoje zapravo nedjeljivo jedno: fotografsko oko, ljudska duša - Milomir Kovačević.
Pogledaj sliku: jedan klik Kovačevićevoga promrzlog prsta na okidaču sleđenoga fotoaparata, i izađe kadar savršene čvrstine i dubine, kao da ga je konstruirao čarobnjak perspektive Piero della Francesca, kao da ga je sanjao najveći pjesnik crnobijele filmske skale Andrej Tarkovski (vidi: Ivanovo djetinjstvo, Andrej Rubljov).
Jedna od sarajevskih zima iz opsade. Na ugaženom prljavom snijegu gradske ulice pod drvoredom tri figure u prvom planu upravo dovršavaju ono što su neki drugi, jači, već obavili: jedno od stabala iz drvoreda oboreno je, razrezano i već razneseno (to ne vidimo, ali znamo: do maločas to je na ovome mjestu bio glavni događaj), a oni kupe mrvice - iverje, grančice, koje će dostajati za jednu-dvije tanke vatrice. Drvene letve s gradskih klupa već su davno otrgnute i odnesene, njihovi betonski postamenti strše pusti, besmisleni. U dubini, lijevo, jedna sivocrna silueta među jednako sivocrnim stablima, kao utvara, desno skupina figura - sve se to, leđima okrenuto, udaljuje od nas u maglu. Samo jedan auto, i on kao utvara, jedva vidljiv, bez svjetala, ide prema nama. Dominantna figura najbliža objektivu, malo je ekscentrirana udesno što ritamski dinamizira cijeli kadar, i njoj gledamo u leđa, sva je u crnome, pod crnom kapuljačom - muška, ženska, to se ne može znati - vuče za sobom neka priručna kolica natrpana tankim šibljem.
Studen. Nju slika ne opisuje, ona se opisati ne da, slika je donosi, tačnije: ona iz slike bije - ona ljuta studen koja se već ugnijezdila u kosti, ne znaš gdje ti je gora, među ledenim kućnim zidovima ili ovdje, na ulici. Nju, tu studen Kovačevićeva fotografija uspijeva likovno materijalizirati, vizualizirati, a to može samo umjetnik koji je već prerastao zanat, majstorstvo, i sav se sjedinio sa svojim pozivom, sa svojim objektivom.
Fotografije Milomira Kovačevića Strašnog pamte bolje, jače, tačnije od svega našeg sjećanja, od svih naših zapamćenja kad ih verbaliziramo, ono Sarajevo iz opsade, koje se već preselilo u nesigurnu zonu između pamćenja i nepamćenja, koje ne zna što bi sa sobom...
Kad je rat stao, sa svojim sarajevskim negativima Kovačević je otišao u Pariz. Otišao je da bi mogao ostati; da bi svoju dušu spasio od svega poslije. Sad nam vraća i daruje vlastitu nevinost, vlastito iskustvo u čistom stanju - Strašni je anđeo pamćenja.
Hoćemo li ga prepoznati, jesmo li to zaslužili?