Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, U SEBEŠIĆU, PONOVO

Uz nastavljeno istraživanje kršćanskih nadgrobnih spomenika iz razdoblja osmanske vlasti u travničkom i jajačkom kraju

Završavajući putovanje godine 2018. posvećeno Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja (vidi: Ikavski zemljopis, Travnik-Sarajevo 2019), rastajali smo se od Sebešića gornjeg natapanog tihom ljetnom kišom uz intimno zaricanje da sebešićku Luku, taj začarani kutak pod pazuhom planine moramo još nekad pohoditi, i da stare bosanske križe na prapovijesnom tumulu, naspi, na sutoku Ribnice i potoka Grkara, kakogod znamo i umijemo moramo vidjeti oslobođene od prašumske zaraslosti.

Ovako smo zamislili: prvi dan osmodnevnoga putovanja u ljeto godine 2020. idemo u Sebešić, da potražimo našega sugovornika iz 2018, domaćina Zeku, i da s nekima od njegovih pogodimo da se naspa prokosi i koliko je moguće očisti, a onda ćemo cijeli jedan dan posvetiti samo tom poslu i tom užitku.

Tako i bude. Poslije jutarnje kafe u Slimenima, u Tvornici mašina GS kod gospođe Snježane Kōpruner, koja podupire i ovaj naš projekt, kao i druge kulturno zanimljive poduhvate, Josip nas ovaj put u Sebešić dovozi po sunčanom srpanjskom danu, stajemo uz ogradu na putu naspram Zekine kuće. U prvi mah učini mi se da je čovjek koji nam prilazi preko dvorišta naš onomadnji domaćin. Uza nj je i mladić. Podsjećam ga na susret od prije dvije godine, malo je zbunjen i, kao, rezerviran (nije ni čudo, nakon svih ratnih i poratnih čuda što ih je ovaj svijet proživio), pa kad mu u tri rečenice objasnim, otvori se. Eto žalosti, onaj Zeko, s kojim smo tada razgovarali i unijeli taj razgovor u knjigu, umro je, ovo su mu brat Božo i Božin sin Ivan. Predajem im jedan primjerak Ikavskoga zemljopisa, uz apostrof da svakako prvo pogledaju dio o Sebešiću.

Završilo se u već sasvim prijateljskom duhu. Jednako nas je primio i rundavi pas Brnjo. Domaćine je zagrijalo naše zanimanje za tumul na Luci i spomenike na njemu. Božo nam iz vlastitoga iskustva potvrđuje nejasnu ali jaku predodžbu o svetosti mjesta, koja se prenosi tko zna otkad. Prisjeća se slika iz djetinjstva. Nekad se to uzvišenje čistilo i kosilo, ali trava nikada nije davana blagu za hranu, samo je odlagana na stranu. Među nama djecom, priča, bio je jedan stariji, pa smo se na tom mjestu, a ne na obližnjem groblju gdje je i Gospina crkvica, igrali mise: sve po redu i kako treba. Taj je otišao u školu za svećenika ali nije završio...

Domalo, Božo je morao na posao u Uskoplje, a mi se s Ivanom dogovaramo za košenje i raščišćavanje. Vrijedan je Ivan, vidi se da mu posao nije mrzak ni tuđ. Inače, diplomirao je kriminalistiku u Sarajevu, najesen će u akademiju, pa potom negdje na posao, „ne znam gdje, gdje me bace“, kaže. Probijamo se kroz žilavo raslinje, oštro i gusto, izbijamo na vrh tumula, gdje su izrasle goleme jele i drugo drveće. Od pet križa koji su davno evidentirani, sada vidimo tri: onaj u podnožju tumula koji se vidi i s puta, i dva na vrhu, koja sad „otkrivamo“. Ivan i Josip razmjenjuju telefonske brojeve.

Rastajemo se kao stari znanci. Mi ćemo dalje, po planu: da odaberemo i fotografiramo tipološki i razvojno najreprezentativnije spomenike ove zagonetne stare kršćanske nadgrobne skulpture, njegovane na malom, geografski ograničenom prostoru osmanske Bosne. U okvirnim ali sasvim jasnim potezima, sada je već moguće sa sigurnošću taj areal opisati kao izduženi trokut kojemu je krajnji jugoistočni vrh u Sebešiću, sjeverni u travničko-biljanskom kraju (Brajkovići, Guča Gora...), te zapadni u Varcaru na groblju Ćelija. U tom području su gradovi Travnik, Novi Travnik, Vitez, Jajce, Bugojno, Gornji i Donji Vakuf, Mrkonjić-Grad. Najdulja stranica trokuta (Sebešić - Varcar) mjeri zračnom linijom cca 100 km, srednja (Guča Gora - Varcar) cca 80 km, najkraća (Sebešić - Guča Gora) cca 40 km. Ovim se ne isključuju odjeci i odbljesci sličnoga oblikovanja nadgrobnih spomenika i u nekim drugim, nešto daljim krajevima, poput visokih sela u Rami, i još ponegdje. No područje trokuta očigledno je kolijevka i najgušće „stanište“ ove umjetnosti. Tu je, u širem travničkom kraju, ona povijesno započela dosežući do najmonumentalnijih ostvarenja, pravih skulptorskih remek-djela, pa se širila prema jajačkom području; tu su brojna, i danas aktivna, stara katolička groblja s ovim spomenicima; tu je ovaj način obilježavanja grobova, uz transformacije oblika i reljefističke opreme, ali uz trajno zadržavanje osnovne križoliko-antropomorfne zamisli, najduže i potrajao. Od vremena nejasnih početaka, otprilike nekako po turskom osvajanju ovih krajeva u XV-XVI stoljeću, poslije završetka epohe srednjovjekovnoga mramorja (stećaka), uz nasljedovanje mnogih njihovih simbolnih i dekorativnih elemenata, ova je samosvojna umjetnost potrajala sve do najnovijega vremena, punih pet stoljeća.

Ivanov poziv i vijest da je sve na tumulu obavio kako smo se dogovorili zatječe nas u Jajcu, na groblju Mašet pod ogromnom starom lipom. Da stotinu puta dođeš ovdje, uvijek bi otkrio nešto što prije nisi vidio: Mašet u Jajcu najveća je i najbogatija nekropola, neiscrpna „čitanka“ starih križeva iz razdoblja od XVIII stoljeća do danas, s mnogo natpisa u kojima je komprimirana cijela jedna povijest osoba, obitelji, rodova. Fra Drago, Franjo, dvojica vrijednih jajačkih mladića, kao i radnici što kose groblje - svi su zdušno pomogli da ovaj put napravimo obilje fotografske dokumentacije. O tome danu na Mašetu posebno ćemo, drugom prilikom, kao i o čudima grobalja u Bistrici, Divičanima, na Bogduši, u Grahovčiću, Šikalovu groblju, Gorici u Gučoj Gori, Malinama, Docu, Kaurlašu, Maculjama na Jezerima u Rostovu, koja smo obišli.

I evo nas opet u Sebešiću. Očito zainteresiran, Ivan je uradio više i bolje nego što smo i očekivali. Slijedi beskrajno fotografiranje, Ivan se izvještio pa Josipu pomaže sa zilbericom da se dodatno osvijetle motivi koji hladuju pod bujnim krošnjama. Stiže i Brnjo, i vrzma se okolo, i njemu je zanimljivo. U tom hodanju, traženju najboljih uglova, Josip i Ivan otkrivaju i četvrti križ, dolje, uza samu Ribnicu. Očito, bit će to onaj za koji je Paola Korošec u svome pionirskom radu iz 1952. godine piše da je na njemu predstavljen „ljudski lik sa raširenim rukama“, te pretpostavlja da bi mogao biti „najstariji u okolini Travnika“. Dok se ne bi stručno očistio od jake mahovine koja ga je popala, sve to možemo samo nazirati u dubokoj sjeni visokog raslinja.

Potom, Ivan nas poslužuje kafom pod svojom lijepom sjenicom u dvorištu, koju je netom pokrio. Dolazi i otac Božo, priča da je čitao Ikavski zemljopis, veli, tamo spominješ planinu Lisinu, ja jučer bio na Lisini (zaposlenik je u Eronetu, na održavanju releja), čista i lijepa planina. Pitam je li bio baš na vrhu, sjećajuć se davnih izleta, jest, kaže, baš na vrhu, ima prilaz od Previla i od Podrašnice. Priča nam, zatim, i o selu Križ, gore, iznad Sebešića: bilo je tamo staro groblje s istim ovakvim križevima kao na Luci, oko njega vodali konja kad mu stane voda; ozdravi, valjda od toga vodanja i hodanja, dodaje skeptično. Sve je to kultno i etnološki vrlo zanimljivo i indikativno.

Fantastično je ovo mjesto. Visoko u planini (1039 n/m), tumul kao prapovijesna grobnica, na njemu srednjovjekovni mramorovi, uz njih križi s prijelaza na osmansko razdoblje, a nedaleko današnje aktivno katoličko groblje - sve zajedno, dakle, s kontinuitetom ukopavanja unatrag do 3.000-4.000 godina. Ništa ne znamo o ljudima i rodovima koji su tu živjeli, umirali i bili kopani - naša historiografija nije se bavila povijesnom svakodnevnicom ljudi, samo političkim događajima i osobama. Tu i tamo koji štur podatak iz srednjovjekovnih darovnica, pisama i povelja, tu i tamo pokoji jednako štur porezni podatak iz osmanskih deftera, ponešto iz kasnijih franjevačkih kronika XVIII stoljeća - to je sve što o konkretnom životu konkretnih ljudi zasad možemo saznati, gotovo ništa. Tek, ovi spomenici, oblikovani po nekom čudnovatom, samo ovdje poznatom osjećaju funkcije nadgrobnjaka, svojim za nas današnje nemuštim a silno sugestivnim oblicima i postojanjem tvrdi su dokument i svjedočanstvo toga života i tih ljudi, koji očigledno nisu imali namjeru otići ne ostavivši za sobom moćnu uspomenu, koja nas ne ostavlja ravnodušnima i koja ultimativno poziva na upitanost, na istraživanje, na tumačenje.

Spomenuta Paola Korošec (1913 - 2006), slovenska arheologinja koja je zajedno s mužem Josipom (1909 - 1966), također arheologom, radila u Zemaljskom muzeju u Sarajevu 1940 - 1945, objavila je u Glasniku Zemaljskoga muzeja 1952. godine rezultate svojih istraživanja srednjovjekovnih nekropola u okolici Travnika. Odmah je jasno uočila i istaknula morfološku i kronološku razliku između stećaka i starih križeva, posvetivši im posebno poglavlje pod naslovom Nadgrobni spomenici u obliku križa. Uočila je, također, antropomorfnu ideju u oblikovanju ovih križeva. Bio je to uopće prvi znanstveni rad posvećen ovome fenomenu kao zasebnoj kulturnoj formaciji u povijesti Bosne i Hercegovine. Nažalost, u svome članku P. Korošec nije donijela nikakav ilustracijski materijal, nego samo detaljan opis nekropola i spomenika. (Danas ne znamo kada je ona tačno obilazila teren, i kakve je tehničke i materijalne uvjete imala.) I Paola i Josip Korošec kasnije su radili u Sloveniji, ostavivši iza sebe važan i obiman znanstveni opus. Tomaž Šalamun, veliki slovenski pjesnik, posvetio im je pjesmu Dr. Josip Korošec Dr. Paola Korošec, u kojoj je i stih: „Paola v bronu spi“ („Paola u bronzi spava“).

Poslije P. Korošec ovim se spomenicima bavio Đoko Mazalić (Hrišćanski nišani u okolini Travnika, Naše starine IV, 1957). Evidencija koju je donio detaljna je, neki prijedlozi ikonografskih tumačenja vjerojatno su i danas održivi, a članak obiluje fotografijama i crtežima spomenika. Mazalić je bio izvrstan poznavatelj povijesnih prilika u Bosni, pa je sugestivno i znalački opisao situaciju u travničkom kraju u razdoblju između prvoga i konačnog pada Jajca pod Turke, u kojemu je ovo područje bilo granično između Jajačke banovine, koju je uspostavio ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, i krajeva u kojima već vladaju Turci, a to nesigurno razdoblje trajalo je cijeli jedan ljudski vijek, od 1463. do 1528. godine. Međutim, njegova teza o izravnoj vezi između turskih nišana i starih križeva poprilično je nategnuta i neuvjerljiva; i oblici križeva i reljefi na njima tu tezu već na prvi pogled dovode u pitanje.

U mapi Zemljovidi vikarijata Bosansko-hercegovačkog ručno izrađenoj oko 1870. godine anonimni sastavljač nacrtao je i zemljovid sela Zapeća u Dobretićima, a u njega ucrtao nadgrobni spomenik Stjepanu Dobreti (umro 1472), rodonačelniku loze, u idealtipskoj formi starih križa. Taj spomenik dao je podignuti i za nj napisao latinski natpis biskup fra Marko Dobretić 1773. godine.

Nitko poslije P. Korošec i Mazalića ovim fenomenom nije se bavio. Spomenici su propadali, tonuli u zemlju, korišteni kao materijal u različitim gradnjama, ili razbijani iz obijesti. Do fascinacije njima ja sam došao drugim putom, takoreći spontano: uočivši već kao student, u Varcaru, na Ćeliji, ove drevne oblike kojima nitko ne poklanja pažnju, postao sam, i evo do pod stare dane ostao, njima trajno zatravljen. Opisao sam to u eseju Bosanski križ:

„Oblici tih arhaičnih ploča sugerirali su 'glavu' i 'ramena', i bile su ispisane starinskim riječima jedva vidljivima od lišaja i mahovine: ovdi lexi tilo pokoinoga ... i čeka dan uskarsnutia slavnoga, itd. Na nekima su se mogle razaznavati godine: 1793, 1832. Mnoge su bile slomljene i pobacane na gomilu, ili davno klonule i utonule u meku grobljansku zemlju i obrasle gustom travom. Prolazilo se pokraj njih, zapalila se i poneka svijeća uz njih 'za pokoj duše', ali nikomu nisu značile ništa posebno. Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se mnogo kasnije, kada me već bila prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali, te, kroz to, za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu a ipak kadru da ti se rastvara sloj po sloj sve do rimskoga doba, i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije. Tada, u studentskim godinama, još ništa nisam iskustveno znao o mogućemu postojanju ovakvih spomenika na drugim mjestima u Bosni. Zanimala me i istodobno ispunjavala moja Ćelija, a oblici tih starih antropomorfnih ploča, neki ukrasi na njima, te natpisi koje sam sve redom transliterirao i popisao u svoje teftere stvarali su u meni cijeli jedan zaseban i skrovit likovno-osjećajni i jezično-izražajni 'kanon'.“

Stari križ sa Ćelije u Varcaru (snimljeno 1971)

Na našem putovanju po Bosni 2008. godine, koje je opisano u knjizi Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. (Zagreb 2009), Josip je snimio veliki broj starih križa na mnogim lokalitetima; neke fotografije objavljene su u toj knjizi. Potom, u Svjetlu riječi za vrijeme glavnog urednika fra Ivana Šarčevića i ravnatelja fra Miljenka Petričevića taj materijal, uz snimke i drugih autora, uvršten je u fotomonografiju Bosanski križ, kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti (Sarajevo 2010).

Zasad, to je sva bilanca pažnje posvećene ovom sepulkralnom fenomenu stare Bosne. Velika bi stvar bila kada bi se za nj zainteresirali znanstvenici koji vladaju suvremenim znanjima i alatima iz povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti, religiologije, ikonografije, simbologije. Tada bi, makar i umnogome demantirani, bili na pravi način vrednovani i na pravo, zasluženo mjesto, stavljeni pioniri i jedini istraživači - Paola Korošec i Đoko Mazalić - a stari križi bi nam mogli progovoriti svojim jezikom kao sasvim novim, dosad nepoznatim.

Napomena o naspi.

Ostaje dilema glasi li ovaj izraz u nominativu naspa ili nasap. Za prvi oblik imamo natuknicu u Arheološkom leksikonu Bosne i Hercegovine (Tom I, 1988,, str. 190):

„NASPA. Narodni naziv za poseban oblik praistorijskog tumula u zapadnoj Bosni. U novije vrijeme se gubi, zamijenjen drugim nazivima (humka, unjka, crkvina, glavica i sl.), ali uz još očuvanu tradiciju da se radi o zasutoj crkvi. U pitanju su obično tumuli nasuti zemljom ili mješavinom zemlje i pijeska, ponekad i kamena, većih dimenzija, visine i do 10 m... Okvirna datacija je brončano i željezno doba (XVIII. – III. st. p.n.e.).“

U relevantnim rječnicima koji uopće bilježe ovu rijetku pučku riječ, figurira samo oblik nasap. (Vuk, Akademijin rječnik.) Nije nemoguće da je oblik naspa prilikom nekoga razgovora arheologä s domaćim ljudima na terenu upotrijebljen kao genitiv od oblika nasap, pa ostao tako zabilježen.