Ivan Lovrenović

Zoran Milutinović, Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam. Geopoetika: Beograd 2018.

Kada mi je prošle godine Zoran Milutinović rekao da kani napisati knjigu o interpretaciji Andrića koju je u svojemu Andrićevstvu ponudio Rusmir Mahmutćehajić, pokušao sam ga nagovoriti na odustajanje od takvoga projekta. Misao kojom sam se tada vodio bila je usmjerena ka njegovoj svrsishodnosti. Polemička knjiga, ma koliko inteligentno sačinjena bila, neće moći razuvjeriti sljedbenike bošnjačko-muslimanske recepcije našeg jedinog nobelovca a onima drugima sve je jasno i bez nje. Pa čemu onda trud? Zoran me, naravno, nije poslušao i rezultat je toga impresivna knjiga od 380 stranica kojom se na jedan, mogao bih reći definitivan, način pokazuje u kolikoj je mjeri ideja vodilja bošnjačkoga nacionalizma o Andriću kao mrzitelju Bosne nemušta, nesuvisla, neintelektualna… Svakoj apstraktnoj imenici pozitivnoga usmjerenja možete pridodati negaciju i još se uvijek nećete približiti apsolutnome broju negativnih karakteristika koje ova pseudoteorija sa sobom nosi. Njezina je apsolutna neproduktivnost i intelektualna slabost posljedica, prije svega, ideološke i religiozne zaslijepljenosti njezinih nositelja. I sam sam se u dva navrata bavio diskurzivnim strategijama koje se kriju iza te nacionalističke ideologije, a preveo sam i tekst ironičnoga i točnoga naslova Dijaloška tolerancija Riccarda Nicolosija u kojemu se precizno secira mit o „dobrim Bošnjanima“.

Vehementnost i akribični trud koji je Zoran Milutinović uložio u svoju obradu toga, ni po čemu zamamnoga, kompleksa tekstova svjedoči i o nečem dubljem od znanstvenog interesa, zapravo o osobnoj pogođenosti takvom iskrivljenom aproprijacijom Andrića. Ta činjenica implicirat će kako snagu tako i slabost njegova pothvata. Ovaj će kratki prikaz pokušati elaborirati i jedno i drugo.

Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam podijeljena je na devet nejednako dugih poglavlja. Uvodnim, Bosanski Ruždi, Andrić, točnije dio njegove recepcije u Bosni i Hercegovini, analogijski se povezuje s indijsko-britansko-američkim autorom Salmanom Rushdiejem i aferom, nastalom u islamskome svijetu zbog objavljivanja knjige Satanic Verses (1988). Rushdie funkcionira kao prikladna metafora za uvođenje u svijet patološke recepcije sklopljen oko Andrića. I jednoga i drugoga se optužuje za nešto što nisu napisali ili mislili. I jedan i drugi sučeljeni su (Andrić, i tu je krucijalna razlika, doduše posthumno) s optužbama od strane onih koji ono što je napisano ili uopće nisu čitali ili su taj posao napravili površno i bez razumijevanja položaja „jezičnog umjetničkog djela“ u svijetu života. Andrić se, prema tome, pojavljuje kao metonimija, ili, još preciznije, kao silepsa u kojoj se izjednačavaju mimetičko i hermeneutičko čitanje „istog simboličkog lika, situacije ili zbivanja.“ (Riffaterre, Fictional Truth, 77) 

Mimo retoričke funkcije Andrić se u bošnjačkome diskurzu o njegovu djelu razvija kao svojevrsna površina na koju se projiciraju resantimani njegovih kritičara. On biva univerzalni objekt za konstrukciju mržnje i u tome ga se smislu može promatrati kao osebujan kulturološki fenomen. Nakon što je prepoznao tu komponentu recepcije Andrića Milutinović se usmjerava na konkretne tekstove. Počinje sa Šukrijom Kurtovićem i njegovim „Na Drini ćuprija i Travnička hronika Ive Andrića u svjetlu bratstva i jedinstva“ (izvorno 1961). Taj kratki tekst u sebi nosi klicu onoga što će Milutinović opravdano prepoznati kao determinantu bošnjačkog nacionalističkog diskurza o Andriću: „Veliko je pitanje ne samo zašto ljudi kao Šukrija Kurtović čitaju književnost nego i gde nalaze samopouzdanje da o stvari koju tako tragično ne razumeju još i pišu.“ (Milutinović, 36) Uz to dolazi i druga značajka koju će Milutinović nazvati „muslimanskim realizmom: ta poetika, kao paralela socijalističkom realizmu, zahteva da se ponašanje muslimana u književnosti uvek pokazuje kao usklađeno sa nalozima Kurana i dobrim muslimanskim običajima, a svako odstupanje od tog ponašanja muslimanskih likova shvata se kao zlonamerno laganje, klevetanje i sijanje mržnje.“ (isto, 26) Te će se dvije konstante pokazati kao standardna „metoda“ takvog tipa književne kritike ili znanosti o književnosti.

I u krajnjoj liniji nije bitno primjenjuje li ju je profesionalci za koje bi se moralo pretpostaviti da znaju o čemu pišu (Muhsin Rizvić, Esad Duraković ili Sanjin Kodrić) ili apsolutni amateri čije neznanje gotovo nanosi tjelesnu bol (Rusmir Mahmutćehajić ili Šukrija Kurtović), tenor je isti: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Luka 23:34) Interpretacijski kod u koji se pokušava satjerati i stegnuti kompleksnost Andrićeve proze posljedica je višestrukoga sljepila: ideološkog, literarnog, kulturalnog. Tekstovi na koje se takva rigidnost pokušava aplicirati, međutim, odveć su višeznačni i u ogromnoj mjeri nadmašuju intelektualne kapacitete svojih tumača. Osobito uvjerljivo Milutinović to dokazuje na primjeru svog glavnog protivnika Rusmira Mahmutćehajića kojem je posvećen i najveći dio Bitke za prošlost. Ne samo da pokazuje u kolikoj je mjeri Mahmutćehajić nekompetentan. On to čini na duhovit način koji rabi sve retorički sankcionirane tipove ismijavanje koji sežu od ironije, preko cinizma do sarkazma. Istovremeno ga pokušava smjestiti u skupinu koja s njim dijeli jednake ili slične svjetonazore. Tako se stvara relevantan okvir kojega bi se moglo, slijedeći reader-response kritiku Stanleya Fisha, obilježiti kao „interpretativnu zajednicu“ (interpretive community“). Tu interpretativnu zajednicu Milutinović ironijski vidi u dvostrukoj izvedbi. S jedne strane su „starija gospoda u publici“ a s druge „mlađi tinejdžeri“. „Starija gospoda u publici podižu kažiprst u vazduh i okreću se susedu da i oni dodaju još nekog progonitelja na ovu listu, a mlađi tinejdžeri škrguću zubima i stiskaju pesnice, jedva se savlađujući da ne odjure do najbližeg kompjutera i uskoče u verbalni rat komentarima na nekom od brojnih bosanskih internet portala, gde zajedno sa svojim srpskim i hrvatskim ekvivalentima predstavljaju najveću zbirku juvenilnih neurotičara koju je svet video još od Dečijeg krstaškog rata.“ (112)

Kao metaforičko okupljalište interpretativne zajednice određuje se „džamijska avlija“. „Tu struju ovog bošnjačkog diskursa o Andriću, zbog važnog mesta koje u njoj zauzimaju ljudi iz Islamske zajednice ili bliski njoj, ili oni koji se oglašavaju na radikalno-islamističkom portalu Saff, zvaćemo strujom džamijske avlije, seoskog ekvivalenta grčke agore: veliki broj govornika uglavnom nejasnih kvalifikacija, koji se retko pozivaju ili se nikad ne pozivaju na Andrićevo delo, i ne pokušavaju da nešto potkrepe dokazima, prenose stav koji je već overen od jedne verske i jedne političke organizacije – obe, međutim, toliko tesno isprepletene personalno, politički, ideološki i finansijski […] da je teško reći gde jedna prestaje a druga počinje – i ne obraćaju se neistomišljenicima nego jedni drugima, ne sa namerom da ubede nego sa ciljem da potvrde status govornika u očima slušalaca.“ (94) Naravno, ova se precizna definicija ne može svesti isključivo na Bosnu, već ćemo joj tragove pronaći u drugoj zajednici koja dominira današnjim svijetom – bilo da se njezin inicijator ili kreator zove Trump, Putin, Erdoğan ili kako drukčije. Uostalom i sami smo odrasli s onom „što je više kleveta i laži“ pa nas takva devijacija ne treba osobito čuditi. Sociološki promatrano, na jednoj se strani nalaze kreatori diskurza koji nastupaju s pseudo-učene pozicije; s druge su njegovi primatelji (ovdje namjerno koristim gender-nekorektnu oznaku, žene se ne pojavljuju ni u jednoj ni u drugoj ulozi što može biti, dapače jest, signifikantno) koji pseudo-učenost sa spremnošću prihvaćaju i šire. Na taj način nastaju socijalne dinamike koje su bazirane na lažima ili poluistinama, na nedokazanim tvrdnjama i iskrivljenim činjenicama. Sama je njihova podloga, prema tome, klimava a Zoran je Milutinović razotkriva i nemilosrdno ismijava. 

Mahmutćehajić se postavlja u središte pažnje. Uz Andrićevstvo Milutinović će secirati i njegovu prijašnju knjigu, Dobra Bosna (1997). Moglo bi se reći da druga u sebi nosi elemente izgradnje pozitivnog mita, a prva njegovu ugroženost od strane negativnih, neprijateljskih  elemenata koji ga napadaju sa strane. Pozitivni je mit usmjeren na konstrukciju Bosne kao zemlje ljubavi i dobrih ljudi koji je nastanjuju, njegovo se poništavanje planira i pokušava sprovesti iz centra smještenog u ideji o Velikoj Srbiji a duhovni mu je začetnik Ivo Andrić. Sama je apsurdnost ove teorije zaogrnuta u jezik kojega je teško definirati. Je li riječ o diskurzu teologije? Filozofije? Književne kritike? Znanosti o književnosti? Povijesti? Ništa od svega toga. Radi se o mahmutćehajićevskoj izmišljotini koja iza teško razumljivih konstrukcija krije posvemašnju prazninu. Prazno mjesto diskurzivne strukture pred kojom se nalazi čitateljstvo onemogućuje bilo kakvu smislenu reakciju na ono što je napisano – jer smisla u tome nema. Milutinović će izabrati nekoliko osobito dojmljivih sintagmi i perpetuirati ih u raznolikim kontekstima, pokazujući koliko su u svojoj elastičnosti temeljito nerazumljive. Jedna od njih je „spuštanje istine“, druga „najdublje počelo istine“, treća „nebeska Bosna“ koju ugrožava, četvrta, „nacijstvo“ (Mahmutćehajićeva oznaka za nacionalizam). Tako bi se moglo redati u nedogled. No ono što Milutinovićeva ironična analiza nudi jest spoznaja o temeljnoj neobrazovanosti Andrićeva kritičara koja se proteže od filozofije (pogrešno navođenje imena filozofa), politologije (površna recepcija djela Hannahe Arendt ili Giorgia Agambena), historiografije (nekritičko prihvaćanje bogumilskoga mita) do znanosti o književnosti (bolno nekompetentno čitanje Fredrica Jamesona ili Edwarda Saida). Mahmutećehajić neznalački piše o onome što ne razumije.

Raskrinkavanje Mahmutćehajićeva neznanja jedan je dio Bitke za prošlost. Drugi se sastoji u otkrivanju ideološke pozadine njegova pisanja. A nju se pronalazi u djelima „mislilaca“ za koje se bez većeg skanjivanja može reći na desnoj, i to prilično desnoj, strani europskoga političkog spektra. Makar toj razradi posvetio manji dio knjige, čini mi se da je ona čak i relevantnija od onoga u kojemu se secira diskurz o Andriću i njegovim „žrecima“. Spisak junaka koji formiraju pozadinu Mahmutćehajićeva „filozofskog“ pristupa Andriću, Bosni, Bosanskim Muslimanima i njihovim neprijateljima doista je impresivan: René Guénon i njegova perenijalna filozofija, Eric Voegelin i, prije svih, Julius Evola oni su (o)kultni utemeljivači pripovijesti o propalome Zapadu koji smisao filozofiranja pronalaze u traženju njegova spasa u alternativama – prije svega u navodnoj duhovnosti koju će moći implementirati tek jedan snažni vođa. Osobito je dojmljiv Julius Evola, prvobitno avangardni pjesnik a potom i „svetac zaštitnik brojnih desničara“. O njemu Jan-Werner Müller ima da kaže sljedeće: „Evolin trajni doprinos misli Nove Desnice nalazi se u njegovoj konzekventnoj koncentraciji na pogansko i primordijalno i jednu potpuno europsku perspektivu, uz naglašavanje ideala hijerarhijskih, organskih zajednica. On je otvorio ideološko motrište iz kojega se nacionalizam (ili nacionalna država) pojavljuju kao dijelovi modernoga svijeta koje valja striktno odbiti. Umjesto njih europski cilj moraju biti premoderne forme političkih zajednica, poput imperija ili federacija integralnih zajednica – ukoliko Europa doista opet želi doseći izvore 'spiritualne muškosti'.“ (Jan-Werner Müller, Eingefährlicher Geist. Carl Schmitts Wirkungin Europa, 221) Čini mi se da je šteta što Milutinović nije dalje slijedio ovu liniju istraživanja po kojoj bi se Mahmutćehajić mogao pozicionirati u tradiciju europske Nove Desnice. Vjerojatno bi trebalo pročeprkati u kojoj je mjeri, putem sekundarne recepcije, do njega doprla i misao Carla Schmitta. Naravno, riječ bi bila zasigurno o neproduktivnom prežvakavanju ali bi ono svjedočilo o apsurdnome optuživanju nekoga (Andrić) za nešto (nacizam) čiji je optuživač (Mahmutćehajić) sam kriptopristalica.

Bilo bi zanimljivo, da je ovo knjiga o Mahmutćehajiću, promotriti njegov razvoj od elektro-inženjera, profesora elektrotehnike na Sveučilištu u Osijeku do osnivača Patriotske lige i njezinoga ideologa. Pri čemu mislim da Milutinović uveličava njegov značaj u toj instituciji. Dakle: Kada je Mahmutćehajić odlučio postati humanistički intelektualac? Ima li tragova toj fatalnoj sklonosti u vremenima prije pojave otvorenog bošnjačkog nacionalizma? Naravno, ovo nisu zamjerke Milutinovićevoj knjizi, već pitanja prikazivača upućena samome sebi i svome nedostatnom znanju. No zamjerki ima. One se, prije svega, odnose na momente u kojima Zoran Milutinović odlučuje napustiti tekstološku analizu Mahmutćehajićevih umotvorina i usmjeriti se ka neposrednome političkom kontekstu njihova nastanka. Tada će se čitateljstvo suočiti s iskazima za koje se može ustvrditi da ne stoje ili s kojima se može (i mora) sporiti. Meni je najviše zasmetao jedan kojega ću, ovdje, navesti u cijelosti: „U aprilu 1992. godine, na samom početku rata, pripadnici sarajevskog MUP-a, sve sami muslimani, streljali su u Velikom parku u Sarajevu osam zarobljenih vojnika JNA. Toliko su imali; šta bi radili da su imali osam hiljada?“ (Milutinović, 246) Ovaj se iskaz može podijeliti na dvije sastavnice. Prva je nepobitna i znanstveno potvrđena činjenica. Bio je to zločin o kojem se nitko razuman ne može sporiti – ružan i nepotreban. Druga je sastavnica mahmutćehajićevska aplikacija pseudoetičkoga komentara na gore spomenute činjenice. Aluzija je na osam tisuća bestijalno pogubljenih Bošnjaka u Srebrenici, jedinome juristički sankcioniranom genocidu na tlu Europe nakon Drugog svjetskog rata. Problem s Milutinovićevom formulacijom jest da Bošnjaci nisu imali na raspolaganju 8000 vojnika JNA. Čak i da jesu, tek nam Mahmutćehajićeva znanost može pružiti odgovor na pitanje što bi s njima učinili. Ovako, ostaje to jedna imputacija koja svojom neukusnošću strši iz skrupulozne i akribične analize kojom se Bitka za prošlost odlikuje te je samim time i potpuno obsoletna. 

Druga se slična formulacija pronalazi u uvodu knjige. Doista, anegdota o lokalnome kabadahiji Muratu Šabanoviću koji ruši spomenik Andriću o Višegradu govori o dubokom primitivizmu koji se nalazi u samoj srži ideologije SDA. Potom Milutinović: „Jedan izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava prikazuje ga kao siledžiju koji od početka 1991. naoružan maltretira i zastrašuje ljude u Višegradu, i kasnije biva umešan u mnogo teških ratnih zločina.“ Moje pitanje: Koji Komitet? Uvid u bibliografiju pruža nam sljedeći podatak o toj jedinici: Stanje u opštini Viešgrad pred izbijanje ratnih sukoba i zločini prema Srbima u toku ratnih sukoba. 1996. Beograd: Komitet za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava. http:/www.slobodan-milosevic.org/documents/reports/Serbian/8-VG.htm. Zašto bih ja vjerovao Milutinoviću i njegovome Komitetu kada se zna što se doista zbilo u Višegradu i kakvu je odluku u vezi s ratnim zločinima koji su se desili u njemu (nota bene, vjerojatno najzloslutniji u Bosni, uz prijedorske i srebreničke masakre) donijela oficijelna institucija ICTY u slučaju protiv dvojice „uglednih“ stanovnika Višegrada a potom Argentine Milana i Sredoja Lukića. (cf. http://www.icty.org/en/press/milan-luki%C4%87-and-sredoje-luki%C4%87-convicted-war-crimes-vi%C5%A1egrad) Nota bene, ta su dvojica uglednih Višegrađana „autori“ masakra koji se zbio nakon otmice Bošnjaka u vlaku na pruzi Beograd-Bar, u mjestu Sjeverin o kojemu, ako me sjećanje ne vara, pravosuđe Republike Srbije nije donijelo nijednu pravomoćnu odluku. Paralela Šabanović – Lukići, hm? Kako mogu vjerovati domenu pod naslovom www.slobodan-milosevic.org? Bilo bi to isto kao konzumirati podatke o zločinima što su ih Židovi učinili protiv Nijemaca, na koje su ovi obrambeno reagirali, na stranici www.adolf-hitler.org. 

Postoji li „velikosrpska“ književna kritika o Andriću? Vjerojatno ne postoji, kao što ne postoji ni „velikobošnjačka“. Kritika je, priznat ćemo, kritika. Zasigurno bi bilo mogućno pronaći ideološke elemente koji se sudaraju s temeljnim Andrićevim idejama i njegovim svjetonazorom (vjerojatno i s njegovim pogledom na Bosnu i Hercegovinu) kojega je Milutinović uvjerljivo i strastveno obrazložio. No da su ga za vrijeme rata od 1992-1995. politički i vojni vođe srpskoga naroda (i ne samo oni) zloupotrebljavali, stvar je koju ne treba osobito poricati. Isto je tako nedvojbeno da se You Tube povjesničar Ratko Mladić (cf. https://www.youtube.com/watch?v=QfInjlNoT4Q) bar djelimice školovao na junačkoj epici. Povjesničar književnosti ali i general(ni) historiograf tako projicira sto devedeset godina staru sliku i stanovnike Bosne i Hercegovine, ma što Zoran Milutinović mogao reći o tome, doista i naziva Turcima. Kada se govori o takvim stvarima ne govori se više o velikosrpskoj recepciji Andrića već o velikosrpskoj percepciji Bosne i Hercegovine. Nadam se da je nesporno da je ona postojala u jednakoj mjeri kao velikohrvatska (Mate Boban) ili velikobošnjačka (Alija Izetbegović). 

Daleko interesantnijim mi se, sa stajališta znanosti o književnosti, čini pitanje koje Milutinović sugestivno, makar i na margini, dotiče u svojoj knjizi. Riječ je o interpretaciji Njegoša i njegova spašavanja od bošnjačkih neznalica. Budući da uvjerljivo diskutira o teologiziranju književnosti, zanimljiva je lakuna koja se odnosi na najznačajniju aproprijaciju jednoga spisatelja od strane teologije u južnoslavenskim književnostima. Riječ je o interpretaciji Njegoševa djela koju je pružio Nikolaj Velimirović. Koliko je ta dekontekstualizirajuća interpretacija bila utjecajna u međuraću svjedoči i potreba velikog broja onodobnih spisatelja i spisateljica, intelektualaca i intelektualki da se suoči s Njegošem iz nove perspektive, koja je bila sve prije nego osvježavajuća. Valjalo bi progovoriti o tome i suočiti dvije analize – islamsku i pravoslavnu – jednu s drugom te testirati pogubnost njihovih učinaka na samu literaturu.

Tu bi se moglo završiti s prigovorima. Pitanja za diskusiju ostaju i dalje tu, otvorena, izazovna i poticajna. Bitka za prošlost je vehementno napisana polemička knjiga, koja u polemičkome žaru ponekad prelazi granice dobrog ukusa i u matricu svoje osude unosi i one koji tu ne pripadaju, koji bi se, prije, trebali promatrati kao saveznici. No ono što i Zoran Milutinović i ja, sa svoje egzilantske pozicije, dobro znamo jest da je korist od naših diskusija, bar u zemljama bivše Jugoslavije, vrlo mala. One idu svojim putom koji je sve dalji od jugoslavenskoga. Kulturalne, ali i demografske posljedice su katastrofalne. Sociolog i ekonomista Albert Hirschman razmatra tri mogućne opcije aklimatiziranja unutar društva u krizi. Prvu naziva „exit“, drugu „voice“ a treću „loyalty“. U prijevodu izlazak (iseljavanje), protest (u smislu dizanja glasa) i lojalnost. I Zoranu Milutinoviću i meni je, iz našega nastavničkog a i socijalnog iskustva, vrlo dobro poznato da mladi ljudi s područja bivše Jugoslavije (a o njima je najviše i riječ) optiraju za prvu varijantu. Jedva netko diže glas protiv raznih Mahmutćehajića (a zapravo Izetbegovića, Dodika i Čovića) i njihovih inačica u Srbiji ili Hrvatskoj. Ostaje praznina koju, intelektualno, ne popunjava nitko. I to je onaj problem s kojim će se suočiti svi koji se na bilo koji način žele baviti znanstvenim poljem južne slavistike. Valja nam studente i studentice koji dolaze iz tih krajeva, a oni čine najveći dio naše klijentele, uvjeriti da je ideološka indoktrinacija kojoj su eventualno izloženi teret kojega se moraju otresti kako bi počeli samostalno i kreativno misliti. Svatko od nas mora taj zadatak izvršiti prema svojoj savjesti. Kritizirajući tobožnju etičku poziciju bošnjačkih nacionalista zasnovanu na lažima i izmišljotinama, konfabulacijama i prezentiranju falsificiranih povijesnih dokumenata, koja se samim time dezavuirala, Milutinović formira vlastitu etiku u čijim je temeljima ugrađeno skrupulozno znanstveno razmišljanje, dobrim dijelom oslobođeno ideoloških naplavina. To je iznimni doprinos knjige Bitka za prošlost: kako u raskrinkavanju nemorala koji se krije iza navodno plemenitih nakana Andrićevih kritičara tako i u originalnom doprinosu izučavanju njegovih tekstova. Put koji je započeo u knjizi Getting over Europe (2011) nastavljen je ovdje. Milutinovićeva će knjiga biti nezaobilazan miljokaz u budućem istraživanju Andrića. Andrićevstvo će ostati ridikulozan spomenik ljudskoj glupost kojega će se prihvatiti tek oni koje interesira nedragovoljni humor njegova beskrajno dosadnoga kreatora.