Enver Kazaz: IVAN LOVRENOVIĆ - PISAC ESTETSKIH UZLETA I HRONIČAR DRUŠTVENOG PORAZA

Sadržaj:

  1. Putovanje kao semantički prostor teksta
  2. Romaneskni hibridi s mozaikom bola
  3. Izgubljeni zavičaj – civilizacijski oblutak i čelične gusjenice čiste Nacije, čiste Vjere
  4. Čitanje prostora i zaboravljena kultura smrti
  5. Unutarnja zemlja – strukturni obrasci pluralnosti i kulturnog poliloga
  6. Razaranje unutarnje zemlje – princip kulturnog poraza
  7. Publicistička hronika društvenog poraza
  8. U središtu kanona

 

  1. Putovanje kao semantički prostor teksta

Početak Lovrenovićevog literarnog opusa obilježava zbirka ritmizirane proze Obašašća i basanja. Put je jedan od ključnih fenomena kojemu je ovaj pisac posvećen, i to ne isključivo put u prostoru, imaginarnom ili stvarnom, već i u vremenu, od jedne do druge vremenske tačke između kojih se zbiva određeno egzistencijalno stanje, ali i put unutra, u ljudsku psihu i um pred udarima nepodnošljive povijesne ili neke druge zbilje. Od Gilgameša  i Homerove Odiseje pa sve do Džojsovog Uliksa put je ponajprije gnoseološki obilježen. Da, Gilgamešov junak u težnji za besmrtnošću i juri u imaginarnom prostoru, u svojoj psihološkoj drami ponajprije, nastojeći da iz ljudskog pređe u božanski oblik postojanja. Odisej, pak, nakon osude bogova, putuje u realnim, ali daleko više u fantastičkim prostorima, kući, na Itaku koja je za njega prostor egzistencijalne punine, ljubavi i spasa. Džojsovi junaci, baš kao i lirsko-narativni subjekt Lovrenovićeve prve knjige, ne putuju s nekim određenim ciljem kroz Dablin, već na neki način basaju po njemu, a njihovo lutanje u prostoru pretače se u putovanje kroz vrijeme i osobenu kulturološku analizu ukupnog evropskog nasljeđa. Ta analiza je uglavnom ironična, ponekad i sarkastična, da bi se otkrilo kako su junaci Uliksa zabavljeni jezikom, bez šanse da u njemu pronađu svoju Itaku,  smisao i utočište. Ako je za Homerovog Odiseja i bio moguć neki topos spasa i smisla, za Džojsove potukače tog toposa nema, a njihovo basanje jezikom i nije ništa drugo do nošenje s apsurdom koji tuče iz povijesti ljudskog mišljenja i djelovanja.

Lovrenovićev lirsko-narativni subjekt iz Obašašća i basanja neka je vrsta džojsovskog potukača prostorom kulture, ponajprije zavičajnim, ali i prostorom izvan zavičajnih granica, tamo gdje se otkriva slojeviti svijet kulturnih univerzalija. Na toj osnovi niče gnoseološka dimenzija njegovih obašašća, gdje ovaj piščev neologizam sugerira obilaske nekih realnih, spomeničkih, ili imaginarnih mjesta s jasno određenim ciljem – spoznati njihovu civilizacijsku dubinu, egzistencijalnu vrijednost i sačiniti na toj osnovi jezički kosmos svog lirsko-narativnog identiteta. To putovanje ponajviše je osobeno razotkrivanje značenja svijeta koja se upisuju u lični kosmos znanja i uvjerenja, postajući čvrstim osloncima egzistencijalnog smisla. Na drugoj strani, naslovna sintagma upućuje i na to da je kretanje subjekta teksta tijesno skopčano i s basanjem, tj. s dvostrukošću u semantičkom opsegu te riječi. Basanje je, naime, besciljno lutanje, melanholično počesto,  ali istodobno zalutalost, izgubljenost u labirintima putovanja. Tako se u Lovrenovićevoj prvoj knjizi putovanje iskazuje kao gnoseološka avantura, potraga za puninom egzistencijalnog smisla, ali i nešto drugo – izgubljenost, zalutalost u toj žuđenoj topografiji identiteta, pa iz samog putovanja izbija strah. Otud se u naslovnoj sintagmi otkriva egzistencijalistička poetička potka – obašašća i basanja kao osobena metafora naše egzistencije koja i prolazi u posvećenosti putovanju, ali i izgubljenostima u njemu.

No, ta knjiga s egzistencijalističkom poetičkom podlogom, a Lovrenović je u nizu svojih stajališta, u onome što se može odrediti kao bitan dio njegove književne filozofije kamijevac, ukazala je na prirodu njegovog književnog diskursa. Naime, u svemu što je pisao bilo kao putopisac, romansijer, a naročito u ritmiziranoj prozi, osjeća se težnja za hibridizacijom žanrovskih formula. Obašašća i basanja spajaju poeziju, putopis i mikro esej, Ulazeći u Varcar poetsku prozu i osnove romanesknog žanra, a Liber memorabilum predstavlja vanrednu ljepotu kombiniranja naracije s esejističkim zapisima, hroničarskog iskaza i njegove oslonjenosti na dokumentarizam s onim koji na podlozi povijesnog znanja gradi biografsko-simboličku priču, npr. u pričama o fra. Anđelu Zvizdoviću i Matiji Divkoviću, odnosno kulturološki zasnovanu ispovijest u priči Did govori. U Liberu je hibridizacija romanesknog žanra osnovno načelo komponovanja romana, a hibridna konstrukcija Nestalih u stoljeću dokaz je da se takvim narativnim postupkom mogu ostvariti najviši estetski dometi.

Ako su hibridna naracija i putovanje položeni u osnove Lovrenovićeve poetike, onda je pitanje šta im se pridodaje kao potka koja nosi književne svjetove. Bez sumnje, Lovrenović je osim oslonjenosti na filozofiju sizifovskog opiranja apsurdu,  u svojoj viziji svijeta sličan Andriću i njegovoj uronjenosti u povijest i njeno djelovanja na pojedinca i njegovo egzistencijalno stanje. Andrić je, što bi rekao Tvrtko Kulenović, pisac koji povijest slika kroz filter filozofije patnje. U Rezimeu[1], svojoj završnoj esejističkoj knjizi, Kulenović smatra da veliki prozni pisci kompletnu književnu građu propuštaju kroz određeni filter koji joj daje specifičnu semantičku boju, baš kao filter fotografiji na analognom fotografskom aparatu. Taj filter po Kulenoviću je kod Kamija filozofija apsurda, kod Džojsa filozofija jezika, kod Andrića u slici povijesti filozofija patnje, a Lovrenović, najjednostavnije rečeno, povijest gleda kroz okular filozofije bola. No, ako je bol njen osnovni sadržaj i način djelovanja na pojedinca, onda su i Andrić i Lovrenović, kao ponajbolji pisci Bosne u njenoj povijesnoj dimenziji i načinima na koji ona djeluje na čovjeka, ali i poznavatelji ove, po Lovrenoviću, unutarnje zemlje - u nečemu slični. Ta sličnost jest prije svega uronjenost u bosansku povijest, ali dok Andrić na principu njene personalizacije gradi priču kao psihološku dramu, Lovrenović u Liberu, Nestalima u stoljeću ali i svojim ritmiziranim prozama, gradi povijesnu metaforu na podlozi filozofije bola. Zato se njegove povijesne slike zgušnjavaju u metafore, a u Andrića one idu unutra, u osobeni pejsaž ljudske psihe.

I Lovrenović je napisao roman građen na  personalizaciji povijesti, a Putovanje Ivana Frane Jukića i nastaje u bosanskohercegovačkom postandrićevskom stanju romana. Novopovijesni po svemu, taj roman je namjesto tradicionalne monumentalističke koncepcije povijesti izgradio onu kritičku, pitajući se šta je to u povijesti što prelazi granice i ostaje u ljudskom pamćenju. Odgovor takvog romana je različit onoliko koliko je vrijednih pisaca ( u BiH su to prije svega Selimović, Sijarić, S. Kulenović, Lukić, Sušić, Ibrišimović itd.) slijedilo andrićevsku uronjenost u povijest stvarajući u osnovi novopovijesni psihološki roman.

Na bazi takve kritičke povijesti Lovrenović je u priči o Jukiću zgusnuo njeno djelovanje na pojedinca u sliku more, pa se junakovo putovanje iz naslovne sintagme odvija na višestruk način. Na jednoj strani, to je putovanje u realnom prostoru i vremenu, od Bosne do Carigrada, a onda i do  Rima i Beča, gdje ga je dočekala smrt u potpunoj anonimnosti. Ono je obilježeno najprije surgunom, zatvorom dakle, a potom i svojevrsnim progonom, nekom vrstom emigrantske pozicije u kojoj institucije moći vrše opresiju nad romanesknim junakom zabranjujući mu svaku vrstu kulturnog djelovanja i govora. Na toj osnovi stvara se svojevrsni unutarnji itinerer Jukićevog putovanja od početne nade u političke promjene koje će, uvjeren je na početku priče Lovrenovićev junak, donijeti Omer-paša Latas do stanja potpunog poraza. Tu se otvara druga semantička dimenzija putovanja iz naslovne sintagme. Jukić, naime, putuje u nutrinu, u svoju psihu i um, a sa svakim korakom na tom putu raste njegova spoznaja o vlastitom porazu. Na taj način putovanje postaje slika unutarnjeg horizonta lika, njegove psihološke, intelektualne i moralne drame, pa se putovanje otkriva kao postupno saznavanje besmisla svakog oblika pojedinčeve akcije u kontekstu svijeta kao prostora političkog nasilja. Naravno, Lovrenović je i ovdje hibridizirao romanesknu naraciju, da bi biografsku pretočio u psihološku, a onda ovu vrstu naracije u političku priču. Tako se ostvaruje dosta složen politički roman, a Putovanje Ivan Frane Jukića na koncu funkcionira kao narativna politička metafora. U njenoj referencijalnoj podlozi jest Jukićeva stradalnička biografija, ali krajnji semantički rub te metafore upućuje na sudar intelektualca i vlastodršca u svakom vremenu,  pri čemu je intelektualac unaprijed na gubitku. Jukić, idealista, kulturni radnik, ilirac, borac za pravedne društvene odnose koji vlastodršca svojim Željama i molbama bosanskih kristjanah njegovom carskom veličanstvu Abdul-Medžidu moli u ime zajednice za sticanje određenog oblika prava, postaje u romanu višestruka žrtva. On je ponajprije žrtva svojih ideala, jer djeluje u svijetu potpunog pragmatizma koji da bi sačuvao osnove svog oblika postojanja mora poraziti svaku vrstu idealizma. Istodobno, Jukić je i žrtva hijerarhijskih struktura moći, onih unutar vlastite franjevačke zajednice, pa potom onih unutar katoličke crkve koja mu zabranjuje svaku vrstu javnog djelovanja, a onda i žrtva osionih vlastodržaca.

Njegov sudar sa Latasom uklapa se u političku književnost od Sofoklove Antigone  i Šekspirovog Hamleta do modrene literature i onog njenog modela koji svoj vrhunac doživljava u dvadesetom stoljeću u romanu s političkom parabolom u svojoj narativnoj osnovi. Lovrenovićev roman, pak, u kontekstu literature na južnoslavenskom prostoru, prati političke parabole kakve su pisali Andrić u Prokletoj avliji  i Selimović u Dervišu i smrti i Tvrđavi. To je roman koji na osnovu priče o prošlosti preispituje sadašnjost i njene moralne sadržaje, jer parabola u priči o jednom vremenu neprestano podrazumijeva drugo, a u skladu s načelom modernističke univerzalizacije i svevremenu dimenziju ljudskog postojanja. Na taj način Lovrenović je ostvario roman o modernom iskustvu čovjeka zarobljenog u totalitarne mreže svijeta na bazi priče o prošlosti i intelektualcu idealisti čiji idealizam vlastodržac koristi na početku priče, da bi ga na njenom kraju osudio i slomio, dok institucije moći ostvaruju kapilarnu kontrolu intelektualčevog djelovanja. A to znači da je junak ovog romana podvrgnut višestrukom modelu kažnjavanja – zatvorom, u kojem mu se oduzima fizička sloboda, i zabranom javnog djelovanja, gdje mu je uskraćena sloboda duha.  

U dvostrukosti semantičke mreže koju politička parabola plete u svojoj priči zgušnjavaju se  dva vremena, prošlo, vrijeme junakove akcije, i sadašnje, vrijeme pričanja priče. To prošlo, Jukićevo vrijeme, odražava se u sadašnjem, vremenu aktuelnog autora, pa bi se moglo reći da romansijer u načelu u političkoj paraboli nastoji subverzivno djelovati prema društvenoj hijerarhiji moći. Na taj način roman, što bi rekao Goldman,[2] moralizira društvenu scenu, nastojeći zvaničnom, ideološki diktiranom moralu suprotstaviti govor njegovih žrtava. Lovrenovićev politički roman,[3] pak, usisao je u svoju priču iskustvo modernih političkih sistema i njihove montirane sudske procese, gdje je na globalnoj literarnoj razini svakako u prvom planu Aleksandar Solženjicin i njegov čuveni romaneskni opus, ali i Arhipelag Gulag kao dokumentarno štivo o logorskom životu. Vrijeme objavljivanja romana ne prati samo navedene južnoslavenske političke romane kao, kako bi Nikola Kovač rekao, fikcije totalitarizama, već i ostvarenja Vitomila Zupana, prije svih Levitana  i Menuet za gitaru, a kasnije će se političkoj književnosti pridružiti Kiš sa svojim proznim i romanesknim djelom, Mirko Kovač, prije svega s Vratima od utrobe , ali i Borisav Pekić s Godinama koje su pojeli skakavci, Aleksandar Tišma s Upotrebom čoveka  itd. Promatran u tom kontekstu ovaj Lovrenovićev roman najavio je autorovu kasniju hibridizaciju romanesknog žanra koja će do punog estetskog uzleta doći u Liber memrabiliumu, Nestalim u stoljeću  i ritmiziranoj prozi Ulazeći u Varcar.

 

  1. Romaneskni hibridi s mozaikom bola

Lovrenović je romansijer, esejist, publicist i putopisac opsjednut poviješću i njenim mnogostrukim djelovanjem na čovjeka. Moglo bi se čak reći da njegovi romani žive od pričanja povijesnih priča, a pisca u romanima  Liber memorabilium  i Nestali u stoljeću zanima način na koji čovjek postoji u lancu svirepih povijesnih kretanja. Bez obzira kako ih određivali, kao novopovijesne hibridne romane, polidiskurzivne autobiografije[4] ili autobiografske naracije, ova dva romana, uz sve svoje sličnosti i razlike, obrađuju dramu gole ljudske supstance u žrvnju povijesti. Gole, jer su s nje skinute sve oblande, ideološke, političke, identitarne, a ostao joj je samo bol i nada da će na koncu, kad povijest dovrši svoj svirepi posao, možda pronaći smiraj, ako ni u čemu drugom, makar u mogućnosti da priča svoju priču. A to znači da bol nužno priziva katarzu, njene učinke na čitatelje, pa oba romana nastoje etikom svoga pisma prekoračiti preko praznine koju je povijest načinila u čovjekovoj egzistenciji. Otud su oni u svojoj mozaičkoj strukturi duboko uznemirujući, a njihova tragična podloga naprosto tjera na suočenje sa povijesnim užasom. U Liberu to suočenje obuhvatilo je dva rata, zadnji rat u BiH i Drugi svjetski. U Nestalima osim ta dva u mozaičku priču romana uključuju se i rat između bosanskog stanovništva i austrougarske vojske iz 1878. godine, kada je ta imperija porobila Bosnu i Hercegovinu. Rat na toj osnovi postaje refrenični povijesni događaj koji radikalno mijenja sistem društvenih i individualnih vrijednosti, pa nije slučajno da  je za moto Nestalih uzet Heraklitov stav prema kojemu je rat otac svega, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima.  

U Liberu rat je u pozadini priče, a ona se bazira slici njegovih učinaka na egzistenciju, uz pokušaj da se stvaranjem čovjek spasi od ratne tragedije. U Nestalima slika rata je izravnije data, naročito u poglavlju koje se bavi bitkom na Borcima kod Jajca u toku austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, ali i u priči o 369. puku vojske NDH. Bez obzira na tu izravnost, opet su u centru narativne pažnje njegovi učinci na čovjeka i društvo.

Liber  je sav u opiranju ratu, a Nestali su unekoliko obilježeni prihvatanjem neumitnosti ratnog užasa i pokušajem da se on pojmi u svoj svojoj prelomnosti. Oba romana, pak, prate odjeke rata u ljudskoj duši, naročito Nestali u stoljeću, gdje je u prvom planu emotivne linije priče naratorova majka koja cijeli život čeka njegovog oca nestalog pred kraj Drugog svjetskog rata. U Liberu je u prvom planu priče nestali otac, a roman je u centralnom dijelu svoje mozaičke strukture zaokupljen potragom za njim i rekonstrukcijom njegove biografije, uz sliku rata iz ugla naratorove porodice s osloncem na njenu sudbinu u gradu V., tj. u Varcaru. Tu potragu za ocem u Nestalima na neki način natkriljuje i nadopunjava priča o majci i njenom čekanju, pri čemu nestali u ratu potpuno određuju porodičnu sudbinu, dok ih društvena hijerarhija moći tretira isključivo u skladu sa svojim birokratskim načelima, ne dozvoljavajući im čak  ni pravo na smrt.

Liber  je, zapravo, roman nastao zbog rata i uprkos njemu, a Nestali su njegova prerada, nadopuna i roman koji seizmografski precizno prati potres koji ratni užas ostavlja iza sebe, mijenja etička polja i preobražava društvene poretke vrijednosti. Opirući se ratu, Liber je u svojoj stvaralačkoj nakani rekonstrukcija jednog dijela piščevog stvaralačkog opusa uništenog ratom, u dosljednosti barbarske mržnje na pamćenje, kako se kaže u nenaslovljenoj uvodnoj napomeni u roman. Tako je to roman o ratu u kućnoj biblioteci, u kojoj se čuva svoje stvaralaštvo, obiteljsko kulturno nasljeđe, ali i literatura koja predstavlja piščev duhovni kosmos. Rat u kućnoj biblioteci i usred stvaralačkog čina – to je impuls od kojeg polazi ovaj roman, da bi preko potrage za objavljenim rukopisima bio sklopljen u knjigu, u, kako se navodi u Bilješci o nastanku, iskopine i krhotine koje predstavljaju lapidarij jedne osobne književne arheologije.

Liber ključno određuju nenaslovljena uvodna napomena i završna Bilješka o nastanku, te je to roman s metatekstualnim okvirom koji teorijskim diskursom ne komentira principe njegove gradnje, niti analizira narativne tokove, već obrazlaže razloge za svoj nastanak, insistirajući na tome da je sastavljen od tekstova osuđenih na nestajanje. Oni, različitih diskursa, su tisućom unutarnjih veza vezani  i gotovo su se sami od sebe sklopili u liber memorabilium.  To sržno upućuje na činjenicu da se slika rata, potisnutog u drugi plan naracije, bazira na njegovoj rušilačkoj snazi i barbarskoj mržnji prema pamćenju. Time je on, zapravo, još strašniji, jer iz nevidljivosti prelazi u pakleno uništavanje rukopisa predstavljajući uz fizičko i duhovno ubijanje. Rat  nije oslikan  u nizu stravičnih fizičkih likvidacija, bilo na frontu, u gradu, logoru, nije, dakle, samo zločin nad ljudskim tijelima, već je i zločin nad duhovnim vrijednostima, jednom riječju,  besmisleni rušilački bestijarij koji ruši osnove civilizacije i kulture.

Takav semantički okvir romana upućuje na to da se on naprosto dogodio, a ne nastao u procesu pisanju. To događanje romana može se pratiti u načinu na koji je sklopljen, pa mu semantičku mrežu više ucjelovljuju prostorne relacije, njegova topografija od razbijene fabule, odnosno priče koja kao kauzalni niz i ne postoji, jer je roman kao cjelina sklopljen iz više u sebi zaokruženih, samostalnih priča koje se međusobno povezuju upravo prostornim relacijama. Otud su ključni toposi romana kućna biblioteka kao prostor očitovanja duhovnog zločina, te gradovi V. (kako je inicijalom pisan u odjeljku naslovljenom Liber memorabilium po kojem je roman i dobio naslov) odnosno Varcar, Jajce, Zagreb i Sarajevo. Svi ti prostori oblikovali su identitet naratora/autora i svi presudno određuju oblik njegovih identifikacijskih polja i pripadanja njihovom kulturnom li nekom drugom sistemu. U njima se narator  na različite načine ukorjenjivao i  sticao neke od oblika ličnog identiteta. Stoga su ti identitarni prostori postali narativna potka romana koja drži ni okupu njegovu  rastresitu, mozaičku strukturu.

Istodobno, ti prostori su metonimijske slike rata kao prakse ubijanja, rušenja, dakle, zločina nad čovjekovom tjelesnošću, ali i zločina nad civilizacijskim strukturama. Varcar osim što je mjesto radnje odjeljka pod naslovom Liber memorabilium, predstavlja i metonimiju za nestali kulturni identitet ikavske Bosne, kojoj će se Lovrenović vraćati u više svojih djela, prije svega u romanu Nestali u stoljeću, a onda i u ritmiziranoj prozi Ulazeći u Varcar.

Naravno, Varcar je i metonimijska slika nestalog zavičaja, topos očitovanja zatorne sile povijesti, a tom se gradu pridružuje u takvoj metonimijskoj slici Jajce, pa oba grada u Lovrenovićevom književnom opusu funkcioniraju i kao fukoovski kompenzacijski heterotopi[5] koji svojim negdašnjim harmoničnim poretkom osvjetljavaju haotičnost svakog sadašnjeg poretka vrijednosti. Ali, osim heterotopizma  ti gradovi ukazuju i na heterohronizam, na prekide u vremenu, pa se negdašnje vrijeme njihove harmoničnosti, vrijeme djetinjstva i identitarnog formiranja, ogleda u sadašnjem vremenu zatiranja svih vrijednosti. Otud su to gradovi ogledala u romanesknoj semantici, jer njihova prošla harmoničnost  ukazuje na razmjere sadašnje ratne tragičnosti, a onda i na razmjere haosa u sadašnjem vremenu pričanja priče, tj. sklapanja romana. Stoga njegov konačni semantički učinak i mora biti neka vrsta estetske terapije i potrage za katarzom, nakon što se iskusila snaga ratne ubilačke i rušilačke mašine.

Nestali gradovi, nestali zavičaj, nestala kućna biblioteka, te nestali otac jesu ključne ontemske figure[6] Libera,  a roman postavlja pitanje: kako uopšte postojati nakon ratnog užasa i nestanka tvog svijeta? Zato i jest ključ romaneskne semantike sadržan u proizvodnji pamćenja, u iskopavanju svojih rukopisa, gdje je stvaranje prinuđeno na to da se pretoči u osobeni arheološki čin, u uskrsnuće onoga što je bilo osuđeno na nestajanje.

Stoga topografska osnova romana i jest njegova mnemotopska podloga, a on je u cjelini baziran na sasvim drugačijem modelu kulturnog pamćenja od onog zvaničnog. Zvanično je ideološki diktirano, pamćenje u svrhu reprodukcije ideoloških naracija i mentalnog pokoravanja zajednice hijerarhiji moći. Liberu je cilj, što bi rekao Lenard Dejvis u tekstu Zgusnuti zapleti: povijest i fikcija,[7] da s obiteljskog i individualnog nivoa ospori normativnu historiografski istinu. Pri tom je to roman dvostruko subverzivan, jer osporava dvije ideološke norme reproducirane u historiografskoj istini o ratu, onu socijalističku, koja je tumačila Drugi svjetski rat herojskocentrično kao prostor proizvodnje dvije vrste sloboda, klasne i nacionalne, i onu današnju, nacionalističku koja  zadnji rat u BiH tumači kao herojski prostor nacionalne borbe protiv neprijatelja i konačnog uobličenja nacija. Ova dvostruka subverzivnost romana naročito dolazi do izražaja kad se ima u vidu da su fragmenti pod naslovom Liber memorabilum  po kojima je roman i dobio naslov objavljeni 1985. (poglavlja Znak križa. Introibo i  Ondi će bit naricanje i škripa zubi)  u beogradskom časopisu Književnost, odnosno 1988. (poglavlje Zvijezda iznad Betlehema) u zagrebačkom Forumu. U vrijeme svoga prvog objavljivanja ta poglavlja su otvarala pitanje odnosa pobjedničke memorije rata prema onoj poraženih i dvostrukosti u memoriranju rata u društvenom polju. Naime, individualne i porodične memorije su pamteći zločin pobjednika dovodile u pitanju etiku njegove pobjede, a tadašnja socijalistička naracija o ratu nije samo tim poglavljima, već i nizom drugih književnih ostvarenja, dovedena u pitanje, odnosno potpuno osporena. Na toj osnovi u samoj tadašnjoj književnoj praksi Liber memorabilium  se pridruživao onim literarnim tokovima koji su na poetici subverzije razarali sistem normativnih društvenih istina o ratnim zbivanjima.

I za Liber i za Nestale u stoljeću karakteristično je da se jezikom emocija opiru jeziku ideologija, a identitet narativnog subjekta, razbijenog u krhotine, nastoje oformiti u autonomnom polju priče, izvan vladajuće društvene norme. Zato je filozofija bola, zapravo, ključ za dešifriranje strukture ideoloških obmana, jer bol se smješta u istinu duše i grč uma, tamo gdje ne može ući jezik ideologije koja za račun svoje pobjedničke naracije poriče svoju ubilačku nakanu i praksu. Bolom su ispunjeni svi mnemotopi u Liberu. Varcar i Jajce na dvostruk način, jer su osim ličnog i obiteljskog stradanja to i prostori nestalog društvenog  identiteta ikavske Bosni i očitovanja ratnog zla. Taj dvostruki bol umiruje se samo u mogućnosti pričanja priče, baš onako kako je to dato u kamijevski postavljenoj ideji estetskog utopizma, prema kojoj se opiranje apsurdu može dostići u stvaranju, u jezičkom ovjekovječenju koje prelazi preko granica smrti.

Mnemotopi Zagreba i Sarajeva postavljeni su na drugačiji način. Zagreb je mjesto sjećanja na rođenje i nukleus rekonstrukcije očevog života, pa prema tome mnemotop iz kojeg izbijaju nelagoda, sumnja, strepnja, tuga, ali nostalgija i melanholija, nakon što je povijest protutnjala ostavljajući za sobom vječno pitanje o nestalom ocu. Sarajevo je, pak, mnemotop novog ratnog iskustva i grad u kojem je u barbarskoj mržnji uništena kućna biblioteka i piščev stvaralački opus. Na toj mnemotopskoj mreži i postoji naratorov pokušaj da izgradi nov identitet, nakon što je svijet kojemu se pripadalo skršen, baš kao što je skršen i njegov stvaralački rad.

Prostorne relacije romana individualnu i porodičnu povijest suprotstavljaju velikoj (pri)povijesti, a nije samo život pojedinca ili porodice slomljen ratom, već je to slučaj i s gradovima,  dok se bol iz individualnog iskustva lepezasto širi i na ukupan društveni sistem. Ti lični mnemotopi bola stoje nasuprot zvaničnoj mnemotopskoj mreži, oblikovanoj prema nalozima društvenog pamćenja koje povijest tumači u skladu s teleologičnim zapletom ideološke pripovijesti što svoju sadašnjost poima kao sami cilj prema kojemu su upućena sva povijesna zbivanja. Naspram zvaničnog narativnog diskursa koji oblikuje identitet društvenog pamćenja, u Liberu stoji individualno sjećanje, te kulturalno pamćenje obrazovano na principima memorabila, jednostavnih kroničarskih formi koje, kako se kaže u romanu, bilježe golo događanje života. Zato je Liber memorabilium osobena hronika bola kao ključnog sadržaja i učinka povijesti, a istodobno i porodična hronika, njen svojevrsni torzo, i osobena, skokovita hronika dva mjesta, tj, dva grada djetinjstva i odrastanja, ali i mozaički hibridni roman u kojem se u narativnu cjelinu povezuju tekstovi različitih diskursa tisućom unutarnjih veza vezani.

Ako je topografska mreža romana jedan oblik povezivanja tih tekstova, a drugi njegov metatekstualni okvir, onda su različite priče u arheološkom narativnom postupku međusobno povezane i osobenom identifikacijom naratora romana s aktuelnim autorom. Na toj osnovi ostvaruje se jedna od najsloženijih romanesknih struktura u južnoslavenskim književnostima. Svojom narativnom složenošću Liber se pridružuje romanima kao što su Kovačeva Vrata od utrobe i Andrićeva Prokleta avlija. Ali, dok su Andrić i Kovač svoje složene narativne strukture gradili na priči kao kauzalnom lancu događaja, ma kako on bio uspostavljen,  Lovrenović ne piše, već sklapa romana od iskopina, te je po toj svojoj osobini reklo bi se to jedinstven roman na cjelokupnom južnoslavenskom govornom području. Jedinstven, jer je proces pisanja kao uobličavanja priče u njemu zamijenjen sklapanjem romana od različitih tekstova u semantičku cjelinu koju na okupu drži njena topografska mreža, metatekstualni okvir i filozofija bola. Potraga za ocem nestalim na koncu Drugog svjetskog rata u žiži je tog bola. On, nestao na koncu Drugog svjetskog rata, nakon mobilizacije u vojsku Nezavisne države Hrvatske, postaje u romanu dvostruko opsjedajućom narativnom figurom. Na individualnoj razini ta figura opsjeda naratora odjeljka Liber memorabilium, a na društvenoj to je figura koja opsjeda kolektivno pamćenje, suočavajući ga s onim što je u njemu potisnuto, zabranjeno u javnom govoru – zločinom pobjednika, koji rat tumači kao etički svrhovit i neosporiv čin.

Tako koncipirana narativna figura nestalog oca, ali i pokušaj da se rekonstruira njegova tragična sudbina, suočava čitatelja s činjenicom prema kojoj je sistem normativnih društvenih istina baziran na poricanju odgovornosti ratnih pobjednika za zločine koje počinio, baš kao što poražene stigmatizira i dehumanizira svojom diskurzivnom praksom. Lovrenovićev roman u toj svojoj dimenziji pridružuje se čitavom valu literature o Drugom svjetskom ratu koja je preispitivala etiku pobjedničkog antifašizma. Od američke izgubljene generacije i njenog antimilitarističkog stava, preko evropske antiratne literature do južnoslavenskog prostora, gdje su u prvom planu Ćopićeva djela Gluvi barut i Bašta sljezove boje, te pisci poput Kovača, Pekića ili Tišme. Skepticizam te književnosti otvorio je moralnu napuklinu u društvenom prostoru, nastojeći da partikularnoj ideološkoj etici suprotstavi etički univerzalizam. Zato se i figura nestalog oca u Liberu, a pogotovu u Nestalima širi s razine individualnog i obiteljskog slučaja na ukupan društveni prostor, postavljajući pitanje o karakteru postojanja društva u kontekstu razorene etike.

Ako je Aristotel svrhu tragedije određivao katarzom, a Goldman akciju romana vidio u moraliziranju društva,  dok je američka etička kritika jedan od ciljeva književnost definirala kao suočenja čitatelja s moralnom prazninom društva, onda bi čitanje Lovrenovićevog romana iz tih perspektiva moglo biti određeno pokušajem da se načini osobena moralna inventura društvenog polja nakon preživljene tragedije. No, tu se čitatelj susreće s novim problemom, jer se tragedija ponavlja, nakon jedne dolazi druga, pa se postojanje čovjekovog svijeta nikako ne može odrediti pojmovima svrhovitosti i smislenosti, pogotovo ne širenjem humanizma i etičnosti. Svijet nije, dakle, dat čovjeku kao prostor njegove moralne akcije, već degradacije humanističkih vrijednosti koju proizvodi ideološka ubilačka moć. Zato je njegova konstanta tragedija, a postojanje određeno njenim stalno obnavljajućim valovima, onako kako se površina mora talasa za vrijeme plime. Ta ontološka slika historije kao stalno obnovljive tragedije na koncu nas suočava sa etičkom prazninom svakog oblika čovjekovog društva u kojem ideološka moć, a ne humanizam, uređuje hijerarhiju društvenih vrijednosti.

Ako svijet postoji za čovjeka isključivo kao bol i u prostoru i u vremenu, onda je pitanje kako se ona može prevladati. Odgovor je, naravno, kamijevski – u stvaranju, pa je Liber memorabilum roman o trijumfu stvaranja usred svijeta kao prostora bola i historije kao procesa stalno obnavljajuće tragedije. O trijumfu sila stvaranja nad onim zatiranja svjedoče nekolike priče u romanu, ponajprije one o Matiji Divkoviću i Anđelu Zvizdoviću, te maestralna ikavska naracija pod naslovom Did govori. Sve one stoje u kontrapunktu prema historiji. Divković i Zvizdović protive se rušilačkoj historiji svojom predanosti misiji ljubavi za stvaranje novih vrijednosti koje će presudno odrediti društveni prostor, a did, iz ispovjedne priče bazirane na poetici skaza, svakodnevnim djelovanjem malog čovjeka. Zvizdoviću je historija namijenila potpun nestanak njegove zajednice, a misija ljubavi krhku nadu da se prihvatanjem neumitnosti opšteg poraza ličnim djelovanjem mogu izliječiti njegove posljedice i stvoriti nova društvena vrijednost. Podsjetimo, bez njegove povijesne odluke da se pokori sultanu nakon osmanskog osvajanja Bosne ne bi bilo franjevaca u njoj, ni njenog povijesnog multikulturnog hibrida. Lovrenović hvata Zvizdovića u stanju sumnje i preispitivanja, da bi mu u priči dao fantastičku auru zvjezdanog plašta kao metafore čovjekove tvoračke snage. Divković kao stvaralac koji mijenja kulturni sistem tako što začinje kulturu na narodnom jeziku nije u iskušenju karakterističnom za formu mirakula, već u racionalnom preispitivanju i sumnji pred izazovom budućnosti usred neprijateljske sadašnjosti. Otud su njegova iskušenja karakteristična za genija koji vjeruje u novi model kulture u situaciji kad sve upućuje na potpuni poraz. Djelovati uprkos tom saznanju o opštem porazu znači kreirati nadu da je u potpuno neprijateljskom okruženju, u nemogućim uslovima, moguće stvoriti djelo koje će nadživjeti stoljeća. No, dok su Divković i Zvizdović ličnosti odozgo, iz kulturnog kanona, did je čovjek iz podnožja društvene vertikale, a njegov stvaralački trud je, sličan onom Stjepana K. iz Kovačevih Vrata od utrobe,  zbir svakodnevnih poslova i dana, trudbenički po svemu. Tim svakodnevnim poslovima i danima on stvara autonomni prostor u odnosu na društvenu silu, prostor rada i lične slobode, trijumf svakodnevne trudbeničke etike nad svirepom silom sistema.

Tako se u Lovrenovićevom romanu realizira semantički kontrapunkt, prema kojemu je čovjekovo postojanje u historiji obilježeno na jednoj strani bezmjernom tragedijom, a na drugoj stvaranjem uprkos njenoj razornoj sili. Liber memorabilium je  otud roman kontrapunkta kao osnove semantičke mreže. Bol je način čovjekovog postojanja u povijesti, ali i stvaranje, od onog malog, običnog, do onog koje svoje tragove ostavlja u stoljećima nakon njega. Zato je on trijumf arheološkog postupka u književnosti, lapidarij stvaranju kao otporu bolu, krik i katarza u isto vrijeme.

Pošto je otac svojom nestalošću i odsustvom određujuća figura naratorovog identiteta, nameće se pitanje zašto je to odsustvo u tolikoj mjeri određujuće. Rekonstruirajući očevu biografiju i duhovni profil na osnovu biblioteke ostale iza njega i notesa u koji je upisivao različite zabilješke, narator romana Ivan Jablanović dolazi do saznanja o duhovnom profilu čovjeka koji je prihvatao i poštovao svaki poredak. Legalist, on će bez pitanja o ideološkom karakteru poretka, prihvatiti i onaj ustaški  u NDH, da bi skončao s njegovim padom. Bez pitanja o karakteru poretka, otac na taj način postaje slika svih onih koji povijesne procese slijede bez sumnje u njihov etički  i ideološki karakter. Ta nemoć da se ideološki poredak preispita i odbaci, ili da mu se suprotstavi, vodi naratorovog oca prema sigurnom porazu. Tako on simbolizira one koje je povijest porazila i na koncu pretočila u puki birokratski podatak o nestalima. Oni, bez prava na smrt, pokop, ili makar kenotaf, postaju opsjedajuće etički fantomi, jer svojim odsustvom neprestano postavljaju pitanje o karakteru društvenih i povijesnih vrijednosti unutar kojih se živi. Naravno, u pozadini tih etičkih fantoma odzvanjaju Hamletova figura očevog duha koji postavlja pitanje o svojoj smrti, da bi Hamleta natjerao na društvenu akciju, te Sofoklova Antigona i njeno pitanje o pravu neprijatelja na društvenu priznatost i metafizičko pravo na smrt. Sagledan iz te perspektive, Liber je roman i o povijesno poraženima, o onima koji zbog poraza ostaju bez prava, pa su stalno stigmatizirana drugost. Narator je otud u društvenom polju osuđen na nemogućnost pripadanja i inkorporiranja u društveni sistem. Nestali otac kao opsjedajuća identitetska figura određuje njegovu društvenu poziciju, ali prokazuje i karakter društvenog sistema vrijednosti. Zato narator iz pozicije marginaliziranog i isključenog mora uvidjeti kreontovski karakter društva. Od Kreontove odluke da neprijatelji nemaju pravo na sahranu, kojom su bez ostatka dehumanizirani, do modernih vremena svaki se poredak ustoličuje na baš tako koncipiranoj ideološkoj naraciji. Dehumanizacija neprijatelja odvija se po načelima birokratske moći, da bi se otkrilo kako je taj birokratski princip univerzalno dehumanizirajući. Jer, ne samo poraženi nestali nego i nestali povijesnih pobjednika nemaju mogućnost da im birokratska norma odobri pravo na smrt. Tako se s onu stranu ideologije i njene birokratske norme uspostavlja bratstvo nestalih koje postavlja pitanje o njenom etičkom karakteru. Njena dehumaniziranost i hijerarhija moći ukazuju na etičku prazninu društva i povijesti i pozivaju na radikalno preispitivanje i društvene memorije i etike. Povijesna bol na toj osnovi osvjetljava svaku sadašnjost kao etičku prazninu. Bratstvo nestalih s onu stranu ideologije priziva odsutni humanizam i empatiju prema goloj ljudskoj supstanci u žrvnju povijesti. Katarza je nakon čitanja roman tu, ali i skepsa da se ljudskost može spasiti od svirepe povijesti, jer rat je refren zla koje se obnavlja i raste duž povijesne ose ljudskog postojanja.

Pišući Nestale u stoljeću Lovrenović objašnjava i razlike između ovog romana i Liber memorabiliuma. U uvodnoj bilješci Nestalih u stoljeću naglašava se da je ovo djelo imalo svoju protoverziju, objavljenu u ratu kod zagrebačkog izdavača Durieux 1994. godine pod naslovom Liber memorabilium. Nju, trostruko proširenu i u svemu preinačenu, potom ističe autor, ova nova verzija sadrži kao plod svoju jezgru – toliko su različite, tako su iste. I uistinu tokom čitanja Nestalih u stoljeću neprestano se stiče utisak da je ovo drugačiji roman u odnosu na svoju protoverziju. Njemu Liber memorabilium jest polazište, ali takvo da ga određuje svojom rastresitom narativnom strukturom, dok se mozaički organizirana priča u Nestalima usmjerava u sasvim novim, drugačijim, čak potpuno različitim pravcima u odnosu na onu iz Libera. Oba romana kreću od potrebe da se rekonstruira autorova stvaralačka djelatnost nakon što su mu tokom zadnjeg rata u BiH, u paklenom svibnju devedesetdruge, u stanu u sarajevskom naselju Grbavica uništeni rukopisi, dokumenti, fotografije, bilješke, nacrti, arhivalije, uspomene – sve nad čim se cijela života bdjelo kao nad dragim kamenom. U Liberu je ta rekonstrukcija težište naracije, pa su njegovi dijelovi, različite priče i raznorodni tekstovi, iskopine, lapidarij jedne književne djelatnosti i sudbine što su ih rat i uništavanje rukopisa u njemu osudili na nestajanje. U Nestalima takvog narativnog težišta nema. U njima je rekonstrukcija samo okvir u kojemu se različite priče slijevaju u mozaičku cjelinu metaforičkim uvezivanjem, uz semantički akcent romana baziran na pokušaju da se od zaborava spasi niz ljudskih sudbina, društvenih i kulturnopovijesnih identiteta osuđenih na različite oblike nestajanja u povijesti, a njen simbol u romanu je dvadeseto stoljeće zbog svireposti i količine ratnih užasa koji su se u njemu dogodili.

Kako je i u čemu sve Lovrenović izmijenio Liber da bi dobio drugi, izrazito kompleksniji roman i u semantičkoj i u narativnoj strukturi? Na narativnoj razni on je autodijegetičkog naratora iz Libera  razbio na dvije narativne instance. Na taj način je narator kao baštinik uspomena iz Libera  u Nestalima najprije udvojen, a tokom romana i podijeljen na onoga koji piše  i onoga koji se sjeća. Otud se u Nestalima  pojavljuju dvije narativne instance u okviru jedne iste ličnosti koja dobija dvije narativne uloge. Prva je onaj koji bilježi,  a činom tog bilježenja približava instanci aktuelnog autora, pa se roman  odvija kao složena i hibridna autobiografska naracija. Toj narativnoj instanci pridružuje se vlasnik uspomena koji se u narativnoj strukturi, kako se potcrtava u poglavlju Pepeo, uspomene, pojavljuje nekad kao inokosna figura, nekad stopljen s onim koji bilježi, a granica između njih postoji ali je nejasna i pomična. Ta razlika u postavljanu narativne osnove romana uslovljava još jednu isto tako važnu. Naime, Liber  je roman s metatekstualnim okvirom, a Nestali s metatekstualnim uvodom. Otud je u Liberu metatekstualni narator objedinjavao u sebi sve druge narativne instance, izjednačujući se na kraju s aktuelnim autorom, ali nije ulazio u samu priču, odnosno priče, niti ih komentirao, već je u odnosu na njih bio ekstradijegetski postavljen. Za razliku od njega, metatekstualni narator iz uvodne bilješke pod naslovom O nastajanju u Nestalima najprije se izjednačuje s narativnom instancom onoga koji bilježi, a potom i s aktuelnim autorom. Na toj osnovi u narativnoj mreži Nestalih metatekstualni narator ulazi u sam tekst romana, gradi njegovu naraciju, komentira je, ali i pravljenjem nejasne razlike prema instanci vlasnika uspomena ima mogućnost da analizira njegove uspomene i njegov narativni identitet. Otud su Nestali roman s izrazito značajnom narativnom autorefleksijom koja osvjetljava važnu identitarnu granicu prema kojoj je vlasnik uspomena uronjen u vrijeme o kojemu se priča, a onaj koji bilježi je izvan tog vremena, pa može s neke projektivne objektivne distance, tj. iz narativne sadašnjosti analizirati i vrijeme i vlasnika uspomena u njemu.

Budući da vlasnik uspomena pripada vremenu priče, a onaj koji bilježi vremenu pričanja u te dvije narativne instance osvjetljavaju se i dva vremena, a ne samo dva narativna identiteta i njihove svijesti. Zbog toga je onaj koji bilježi u vremenu sadašnjosti, a vlasnik uspomena u prošlosti, pa se s te strane uspostavlja među njima identitarna granica. Nju, poimanjem rata kao ključne egzistencijalne a ne isključivo povijesne granice, metatekstualni narator objašnjava u bilješci O nastajanju: Poslije svega, izrasla je jedna nova granica, o kojoj nisi ništa slutio tada, kad je bio važan samo goli život: teško prohodna granica između naših bivših i naših sadašnjih života, između tebe i tvoje memorije, tvoje bivše književnosti. To nije lako definirati. Nisi ravnodušan prema tomu što su uništili kućne uspomene i papire. Ne znaš što je teže podnijeti: gubitak tih stvari, ili samu činjenicu da su to uradili. No, nova granica jača je i dublja od tog gubitka. Ona razdvaja dva različita osjećaja vrijednosti, dva različita odnosa prema smislu i svrsi – književnosti, djelovanja, života samoga. Tako se rat ukazuje kao događaj koji ne mijenja isključivo opće, društvene vrijednosti, smisao i strukturu društvenog postojanja, nego preseljen unutra, u psihu i um čovjekov, postaje i presudnom granicom u lomu ličnog identiteta. Iza te granice i identitarnog loma Lovrenović piše Nestale kojima je Liber neka vrsta odraza u prekograničnom identitarnom narativnom ogledalu.

Zato je Liber roman nastao metodom sklapanja, a Nestali roman stvoren u procesu pisanja, dopisivanje i preispisivanja. Liber  je torzo od 155 stranica na osnovu kojeg je napisan obiman roman od 402 stranice, koliko iznosi drugo izdanje ovog romana.[8] Rast obima upućuje i na druge, a ne samo preinake narativne osnove Nestalih  u odnosu na Liber kao svoju protoverziju. Čitav niz novih poglavlja uveden je u roman: Homo faber iz Varcara, Švabo Vili, Ruka iz groba, Bosanski pompeji, Fra Petrova zemlja, Divković danas, Krvava knjiga, Prislavno ime Isusovo, Verković, Lauševo smirenje, Lauš još jedanput, Revolver, čizme, nož, Fratri u maršalatu, Kabur komšije, pa su razlike između Libera  i Nestalih uz one narativne i tematske prirode.

A ključnu razliku između dva romana u semantičkom pogledu uvodi poglavlja Tko si ti (1970-2013).  Ono je bazirano na dnevničkom obliku proze sa stalnim preispitivanjem autorskog identiteta, i onog egzistencijalnog, i onog društvenog i, naravno, onog književnog. Tu narator romana,  onaj koji bilježi, biografski izjednačen s aktuelnim autorom, ali ne samo biografski već i domenu narativnog postupka, može analizirati vlasnika uspomena kao osobenu vrstu identitarne razlike. Podsjećanja radi, naraciju kao oblik spoznaje o promjeni vlastitog narativnog identiteta u romanu južnoslavenskog govornog područja izveo je na vrhunski način Meša Selimović u Dervišu i smrti. U tom romanu je ispovijedanje augustinovskog[9] tipa upućeno prema instanci koja i u metafizičkom i u etičkom smislu nadilazi pojedinca, kako je to Bog i metafizički beskraj u Augustinovom ispovijedanju, ali i prema samome sebi, pa se ispovijedanje pretače u samoispitivanje. Instanca koja nadilazi Nurudinovu ispovijest nije Bog, kao u Augustina, već etički ideal, žudnja za pravdom koja će se u razvoju radnje romana pretvoriti u mržnju, a potom i u vlastodržačku surovost, a Nurudin skončava kao žrtva u žrvnju vlasti. Pisanje kao ispovijedanje i samoispitivanje naratora Selimovićevog romana vodi ka spoznaji tačka preloma u vlastitom identitetu, da bi se za njega svijet pretvorio u prostor političkog gubilišta. Lovrenović, pak, u poglavlju  Tko si ti, ne bazira naraciju na ispovijesti, nego na analizi i autoanaličtikom postupku. Tako se pitanje o vlastitom narativnom identitetu pretače u spektar pitanja o društvu, povijesti, kulturi, etičkim dilemama, a naracija prerasta u esej ili esejistički komentar, odnosno filozofski stav, na osnovu čega se sklopa mozaik mišljenja koji preispituje koliko osobni narativni identitet toliko i društveno i povijesni polje. Misliti sebe prošlog iz perspektive sebe sadašnjeg znači spoznati vlastitost kao proces, slično kako je to npr. u svojoj poeziji na početku prošlog stoljeća učinio mladi pjesnik A. B. Šimić, određujući identitet lirskog subjekta i svijeta stalnim preobražajima i preobraženjima. Naravno, Lovrenovićevo pitanje tko si ti? postoji i na egzistencijalističkoj podlozi, pa se iz osobnog pretače u lepezu pitanja o čovjeku kojeg ne određuju neki esencijalistički transcendesi, već egzistencijalno iskustvo, pa se narativni identitet spoznaje u svojoj konstruktivnosti, a ne esencijalističkoj datosti s idejom stalne cjelovitosti narativnog subjekta.

Baš zbog toga je za njega pisanje, tj. konstruiranje romana obilježeno dvostrukim značenjem. Na jednoj strani, ono predstavlja nadu da je moguće estetski nadvladati ratni užas i njegovu rušilačku energiju, a  na drugoj, proces pisanja rezultira spoznavanjem sebe bivšeg kroz okular sebe sadašnjeg. To podrazumijeva da je odgovor na pitanje tko si ti? sadržan u kontrapunktu koji spaja dvije spoznaje. Onu baziranu na iskustvu povijesti prema kojoj je čovjekovo postojanje određeno bolom, ali i onu da sam proces pisanja kao samospoznavanja rezultira katarktičkim učinkom, utjehom da se estetizacijom bola stvara jezički ontološki prostor nesrušiv povijesnim bezumljem.

Na toj osnovi ispovijest vlasnika uspomena razvija se kao povijesna metonimija. Ona se pridružuje pričama onog koji bilježi o sudbinama drugih romanesknih junaka, Josipu Markušiću, Anđelu Zvizdoviću, Anti Kneževiću, Matiji Divkoviću, Petru Aranđeloviću,  Švabi Viliju,  Andraszyju Tamaszu, Muharemu Kapetanoviću, autorovoj najbližoj porodici, didu, baki, ocu i majci te čitavoj galeriji dugih likova, fratru Laušu, fra Nikoli Šokčeviću itd., a roman na kraju gradi narativni ontološki horizont povijesti.

Ta dva ontološka prostora, jezički i povijesni, ili dvije ontemske romaneskne figure, kako bi rekao Gajo Peleš, utemeljuju se na topografskoj mreži romana, koja je u odnosu na Liber znatno šira. Naravno, topografski nukleus iz Libera ostao je u Nestalima, ali njemu su pridodani i drugi prostori. Varcaru, Jajcu, Zagrebu i Sarajevu, te piščevoj kućnoj biblioteci, pridodaju se prostor Staljingradske bitke i Staljinovih sibirskih logora, da bi se historizaciji prostora, karakterističnoj za Liber, pridodala njegova politizacija, a čovjekovo postojanje u vremenu bilo određeno dvostrukim terorom – povijesnim i političkim.

Širenje topografske mreže omogućuje Nastalima da pređu preko granica lokalne u evropsku historiju. Liber je u svojoj mnemotopiji bio određen lokalnom historijom u koju je uplivavala ona globalna, a Nestali neprestano isprepliću lokalno i globalno, kako bi dali sliku dvadesetog stoljeća kao metonimije povijesti. Nestali su njegova kvintesencija, a ono se ponadalo da završava rušenjem Berlinskog zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.  Tako se mnemotopska mreža iz piščeve kućne biblioteke kao grobnice rukopisa u Nestalima širi sve do srebreničke hekatombe, a nad njom se uspostavljaju tri ključne narativne figure: metafore ruka iz groba, i čovjek kamen, te narativni simbol majčinog prstena. One se u svojoj referencijalnoj osnovi vežu za tri ljudske sudbine koje, svaka na svoj način, oslikavaju ubilačku suštinu povijesti. Prva metafora se zasniva  na priči o Andraszyju Tamaszu,  koji je izronio iz sibirskog beskraja nakon više od pola stoljeća, a njegovu fotografiju donosi agencija Reuters prilikom dočeka na budimpeštanskom aerodromu. Otud ruka iz groba postaje metaforom ideološkog terora u povijesti, a Andraszy Tamasz, koji je imao sreću da preživi Staljinove sibirske logore, jedan je od rijetkih nestalih u povijesti koji kao da je nikao iz smrti. Ta se metafora u romanu širi obuhvaćajući sve nestale, a ukorjenjuje se  i u priči o 369. puku vojske Nezavisne države Hrvatske, kojeg je Pavelić poslao na istočni front, a o ratnoj sudbini njegovih pripadnika ništa se ne zna, jer su ne samo nestali  već i radom ideološkog diktata zaboravljeni u povijesti. Postajući na toj osnovi realiziranom metaforom, ruka iz groba opsjeda društveno polje, preispitujući njegov moralni sadržaj. U toj etičkoj sondaži povijesti njoj se pridružuje metafora čovjek kamen izrasla na sudbini Muharema Kapetanovića, koji je preživio dva masovna ratna zločina u dva rata. Ova metafora pak oslikava zločinački horizont povijesti, a na kraju romana pridodaje joj se simbol majčinog prstena,  utemeljen na zavjetu majke vlasnika uspomena da će do kraja života čekati svog nestalog muža. Ovaj simbol određuje ukupan emocionalni ton romana i ukotvljuje povijesnu bol u majčinu sudbinu.  

Kao narativna moderna reinkarnacija Homerove Penelope, naratorova majka svojim čekanjem nestalog muža postaje živi svjedok povijesnog zla, a njen prsten dokaz je da se moderni Odiseji ne vraćaju s bojišta, već birokratskim nasiljem gube pravo na svoju smrt. U konačnici, te tri figure semantički obuhvataju Lovrenovićevu filozofiju bola kao osnovnog sadržaja povijesti, a topografsku osnovu romana dižu na razinu ontološke mreže unutar koje čovjek postoji u povijesti.

Ta se mreža u romanu otvara svojevrsnim kulturnopovijesnim esejističkim zapisom Homo faber iz Varcara, gdje se uz naratorov nostalgični priziv djetinjstva i odrastanja bez oca, u didovoj kući, razvija uvid u sasvim posebnu civilizaciju varcarskog kovačkog zanata i njegovih umjetničkih dosega u proizvodnji kosa varcarki i različitih vrsta noževa u kojima je varcarski homo faber demonstrirao jedinstvo ergonomije i estetike, tehnike i metafizike. Nakon nestanka takvog homo fabera slijedi i nestanak tog tipa identiteta, a sa melankoličnim esejom Jajce, vaj Jajce razvija se sistem mnemotopa u kojima zbog užasne rušilačke snage rata nestaje čitav jedan kulturnopovijesni identitet – ikavska Bosna. Zato je nestajanje sama srž vremenskog toka, a zadnji bosanski rat je krajnji ništiteljski fenomen koji je dokrajčio proces rastakanja ikavske Bosne.

Roman se, dakle, otvara nekom vrstom mikrohistorijskog diskursa u čijem su centru dva grada, Varcar i Jajce, u svojoj narativnoj dvostrukosti: kao gradovi naratorovog djetinjstva i njegovog kulturnog, povijesnog, porodičnog i svakog drugog kosmosa i kao gradovi simboli nestale civilizacije i kulturnog identiteta ikavske Bosne. U njih, u te simbole, uključuje se lični ton u zapisu Za nestale svoje čija je jezgra priča o nestalom ocu koja će se kao narativni refren ponoviti na kraju romana, pri čemu bolnu sliku nestalog oca nadopunjuje i natkriljuje slika majke koja ga neprestano iščekuje, mada zna da joj je čekanje tek zaludna nada da je negdje živ. Potom se svemu tome dodaje potresna slika Muharema Kapetanovića, čovjeka koji se svojom šutnjom pretvorio u kamen, jer je kao okularni svjedok preživio dva masovna zločina, onaj u Drugom svjetskom ratu, pa zatim onaj za vrijeme zadnjeg bosanskog ratnog krvoprolića, a zločin kao povijesni refren nadopunjuje se kolektivnim sjećanjem na tragičnu sudbinu zadnjeg bosanskog kralja i kraljice koje postaje simbolička slika ubilačkog zakona povijesti.

To je okvir za mozaičku priču Nestalih u stoljeću, jednog od narativno najsloženijih i u načinu gradnje najuzbudljivijih romana objavljenih na južnoslavenskom kulturnom prostoru u 21 vijeku. U taj okvir staje i tema franjevačke Bosne, odnosno ljudskih sudbina nekih njenih na različite načine istaknutih članova, da bi se i tako istražila i predstavila drama ljudskog postojanja u vremenu. Lovrenović je na Bosni argentini izgradio simbolički topos kulturnopovijesnog identiteta u rastakanju i nestajanju, a onda svemu tome pridodao stoljeće kao simbol povijesne tragedije i pustošenja ljudske supstance u njoj. Na taj način roman se iz ličnog nukleusa priče lepezasto širi ka društvenom i povijesnom narativnom prostoru, a oni se na koncu pretaču u narativne simbole preko kojih se ispituje i predočava aetičnost povijesti, odnosno gorka spoznaja da je ona etički bezinteresna.

Zato stoljeće iz naslova i jeste deatribuirano, pa funkcionira kao sinegdoha povijesnog vremena. Ono po svemu jeste 20. stoljeće, ali romaneskne  priče sežu i u daleku prošlost, u Divkovićevo vrijeme, npr., ili ono Anđela Zivizdovića, a u prostoru se roman iz ikavske Bosne, kao topografskog nukleusa, širi ka Staljinovim sibirskim logorima, ili povijesnim stratištima, kakvo je npr. Jasenovac, priziva Bleiburg i tragediju u njemu, a na koncu se ulančava u logorologiju, onaj literarni fenomen koji je donio 20. vijek sa stalnim ratovima, političkim logorima i drugim oblicima ideoloških zvjerstva, najsuroviji do svih vjekova.

Stoga se i može zaključiti da je Lovrenović u Nestalima razvio politematski i poližanrovski roman koji u sebe guta različite žanrovske obrasce i ogromnu tematsku raznolikost. Mozaička narativna struktura omogućila je romanu da u svojoj naraciji objedini i porodičnu hroniku, i kulturološki novopovijesni roman, i kulturnopovijesni esej, i meditativnu poetski intoniranu prozu, i biografsku priču, i autobiografsku romanesknu skicu, i politički roman, i roman društvenu dramu. Na kraju se ta poližanrovska narativna osnova ukazuje i kao stvaralačka drama koja svjedoči o naporu da se na ostacima uništenih rukopisa razvije novo romaneskno pismo, nakon rata i granice koja je promijenila i autorski identitet i poimanje književnosti, njenog smisla i svrhe.

U poližanrovskoj narativnoj osnovi Nestalih  mogu se izdvojiti nekolike linije:

- povijesna, gdje u  prvom planu Bosna argentina i priče koje dolaze iz njene tradicije koje funkcioniraju kao biografsko-povijesne pripovijetke ili etičko-psihološke drame;

- autobiografska, s naracijom o drami identiteta u koju rat unosi veliki identitarni lom i granicu koja mijenja epistemološki horizont, a iz novog epistemološkog horizonta  narator, tj, onaj koji bilježi procjenjuje prošlost i sebe bivšeg, tj. vlasnika uspomena u njoj;

- društvena, gdje se naracija približava onom što se u teoriji određuje kao politički roman, a Nestali funkcioniraju kao roman koji tzv. velikoj povijesti i ideologiji koja je pokreće suprotstavlja malu, baziranu na perspektivi onih koji su na ovaj ili onaj način istrpili ideološki teror;

- linija koja se zasniva na obrascima porodične hronike s narativnom rekonstrukcijom tragične sudbine nestalog oca, a roman iz individualne i porodične perspektive propituje tzv. veliku povijest i dolazi kao konkurent historiografskom diskursu, dokazujući da je on utemeljen na ideologizaciji i da je historiografija, ustvari, ideološka interpretacija prošlosti;

- linija zasnovana na poetici svjedočenja i tzv. antiratnog pisma u kojoj je u prvom planu topografija ikavske Bosne kao kulturnopovijesnog identiteta osuđenog na nestajanje i lična stvaralačka drama, uz oslikavanje rušilačke snage rata i njegovog krvavog apsurda.

Naravno, ovim linijama je moguće pridodati i druge, npr. onu analitičko-meditativnu iz  poglavlja Tko si ti, ili poetsko-ispovijednu iz epizode Rod, broj i dom  te iz poglavlja Pepeo, uspomene, u kojima se Nestali u stoljeću  ukazuju u svojoj mozaičnosti i kao poetski, odnosno esjističko-lirski intoniran roman. Takva žanrovska, tematska i idejna slojevitost romana potvrđuje njegovu bahtinovski pojmljenu protejsku prirodu što ju je Tvrtko Kulenović u svom romanu  Istorija bolesti razvio u ideju romana kao knjige u kojoj je moguće kombinirati sve sa svime unutar montažne orkestracije diskursa.  Nestali u stoljeću zaista to čine, ali na potpuno drugačiji način od Kulenovićevog i sličnih postmodernističkih romana, odnosno historiografskih metafikcija, kako ih definira Linda Hačion.[10] Naime, roman bez centralne fabule u svojoj mozaičnosti ne bazira se na postmodernističkom relativizmu i distopiji, a pozivanjem na etičko preispitivanje  povijesti okuplja se oko nekoliko povijesnih metafora, metonimijski organiziranih priča, simboličkih i kulturoloških toposa, te topografske osnove koja prerasta u ontološku mrežu romana ispunjenu bolom kao temeljenom spoznajom o suštini povijesti. Katarzični učinak, pak, postiže se pretakanjem bola u jezik kao ontološku mrežu i autonomni prostor čovjekovog postojanja u odnosu na ideologiju.

No, vratimo se za trenutak nestalima koji su u romanu prikazani kao kvintesencija stoljeća,  koje se ponadalo da završava rušenjem Berlinskog zida, a završilo je ljudskom hekatombom u Srebrenici.  U to stoljeće,naravno, staje i sudbina oca vlasnika uspomena, a nestali nisu ni mrtvi ni živi, čak nemaju ni groba ni šansu na grob, u najboljem slučaju kenotaf. Oni su, stoga, etički ključ iz kojeg se gleda na povijest, njene klaonice i rušilački, zatorni duh baziran na ideološkim zvjerstvima, dok  rat je refren koji se u njoj neprestano obnavlja. Pri tom, ratovi se slikaju u njihovoj paradoksalnoj kontrapunktanlosti, pa bi se moglo reći da je kontrapunkt osnovni semantički ton Lovrenovićevog romana. Naime, rušilačkoj, zatornoj i bezumnoj militarističkoj volji kolektiva u slici bitke na Borcima suprotstavljena je mirotvorna, humanistička gesta fra Ante Kneževića i njegova namjera da u ratnom bezumlju spašava humanističke vrijednosti i ljudske živote. Takva gesta dobija svoj refren u priči o Josipu Markušiću i njegovom suprotstavljanju ustaškoj ideologiji u Drugom svjetskom ratu i praksi zločina u njemu. Refren te priče obnavlja su u nastojanju onog koji bilježi da rušilačkoj snazi rata suprotstavi ideju stvaranja i stvaralački čin. A nukleus svim ovim refreničnim pričama može se pronaći u priči Did govori, kao kulturološko-psihološkom portretu naratorovog dida, a preko njega antimilitarističkom sadržaju koji izbija iz patrijarhalne kulture vezane za rad na zemlji i moralnu supstancu čovjeka sraslog sa prirodom. Priča o didu ima svoj refrenični nastavak i u poglavlju Liber memorabilium,  kad se on tokom Drugog svjetskog rata odriče sina koji se priklanja ustaškom pokretu. Tako rat zaista jeste kontrapunktalni događaj, koji iz jednih izvlači maksimum humanističkih vrijednosti, a iz drugih ono najgore u čovjeku kao zatočeniku ideologije zločina. 

Takvo poimanje rata i filozofija bola proizašle iz njega upućuje na još jednu bitnu oznaku Lovrenovićevog romanesknog pisma. Naime, filozofija bola usmjerava pažnju na činjenicu da je njome poništeno objektivno, linearno vrijeme, a namjesto njega u romanu ostvarena personalizacija povijest unutar psihološkog koncepta vremena. Bergsonov koncept vremena[11] prema kojemu ono postoji tek kao psihološka projekcija, tj. sadržaj ostao u trajanju doživljaja, može poslužiti kao osnova za Lovrenovićevo poimanje povijesnog vremena. Ono i ne postoji za čovjeka kao linearna, objektivna datost, ili zbir podataka i događaja unutar znanstveno ovjerene interpretacije, niti pak kao kauzalni lanac među događajima, već kao zbir psiholoških reakcija, prije svega emotivnih. Zato se historija preselila unutra, a objektivno vrijeme pretočilo u psihološko. Ako je Andrićeva filozofija patnje radikalno promijenila koncept povijesnog vremena, onda je Lovrenovićeva filozofija bola dovela do krajnjih granica poimanje povijesnog vremena kao zbira psiholoških sadržaja. Takvo vrijeme ne protiče, već traje u ljudskoj psihi kao osobena sartrovska mučnina, odnosno prustovska rekonstrukcija sjećanja. Time se otkriva nova dimenzija vremena, njegova psihološka dubina, a vlasnik uspomena historijsko vrijeme pretače u sjećanje, noseći ga kao bol i mučninu, da bi se, baš kao kod Prusta u njegovom ciklusu romana U traganju za izgubljenim vremenom, u jezičkom ovjekovječenju sjećanja pronašao smisao psihološkog vremena, a mučnina i bol umirili  projekcijom estetskog bezvremena.

A to estetsko bezvrijeme počiva na priči o žrtvama bez prava na smrt, pa su nestali simbol ničijih ljudi, metaforički rečeno ljudska prašina koja poput kakve sablasti opsjeda svaku zvaničnu interpretaciju povijesti. Međutim,  to se bezvrijeme formira i na priči o onima koji nakon ratova čekaju bilo kakav glas o bližnjima koji su potonuli u povijesnom užasu. Tu bi se moglo reći da onoj zvaničnoj historiografskoj istini o ratu i povijesti Lovrenović suprotstavlja žensku, majčinsku stranu historije bola. Iz nje, te ženske i majčinske perspektive uz bol izbijaju patnja i nikad uslišena, zaludna nada, a to stvara novi  etički reflektor koji do srži osvjetljava aetičnost povijesnog terora i društvenog identiteta utemeljenog na historiografskom znanju. A to znači da su Nestali roman i o povijesnom teroru, ali i o etičkoj praznini društvenog identiteta nakon njega, da bi se po načelu kontrapunkta u priči ukazalo na mogućnost da se etički oslonac u interpretaciji prošlosti mora potražiti upravo kod onih koje ideološka moć čini bezglasnim. 

U mozaičkoj semantičkoj mreži Nestalih u stoljeću pored priča o ljudskim individuama koje je zatrla povijest dolaze i one što tematiziraju nestajanje i rastakanje institucija, društvenih i kulturno povijesnih identiteta. Ako su Varcar i Jajce mnemotopi ličnog i identiteta nestale civilizacije ikavske Bosne, onda je poglavlje pod naslovom Bosna argentina simbolički znak za nestajanje i rastakanje kulturnopovijesnog i institucionalnog identiteta u vremenu. Organizirano kao simbolička povijesna hronika koja se okuplja oko individua koje na različite načine dolaze u sukob s vremenom ili radikalno mijenjaju vrijednosti u njemu, ovo poglavlje približava se onom modelu hroničarske naracije što ga je u romanu Na Drini ćuprija  uspostavio Ivo Andrić. Dok se Andrićev mozaik priča u Ćupriji okupljao oko mosta kao heterotopijske figure Mehmed-pašinog mosta koji utiče na ljudske sudbine i radikalno ih mijenja, Lovrenovićeva Bosna argentina nema tog sabirnog narativnog sočiva. Ona je razvijena u simboličkom mozaiku biografskih priča od kojih neke, poput one o fra Anti Kneževiću teže da se razviju u samostalan roman. Dvadeseto stoljeće će ovu instituciju, pogotovu nakon rata u BiH s njegovog kraja, do kraja marginalizirati u izgradnji društvenog identiteta. Moglo bi se čak reći da ono, to stoljeće, jeste znak kraja Bosne argentine. Središte društveno identitarnih naracija formiranih u tom stoljeću i prije njega oko Bosne argentine, danas, u našoj sadašnjosti zasniva se na ideološkim konfiguracijama koje reinterpretiraju i poništavaju njenu tradiciju. Otud priča-esej Fra Petrova zemlja iz poglavlja Pepeo uspomene na asocijativnom planu označava kraj društveno-identitarnog značaja te institucije, baš kao što priča Zvjezdani plašt  u čijem je centru fra Anđeo Zvizdović znači njen veličanstveni početak. Jer, Zvizdović nije samo utemeljitelj Bosne argentine, nego kao skeptični idealist i neko ko razvija krhku utopijsku konfiguraciju jest i začetnik posebne etičke filozofije – one prema kojoj se transcendentalne vrijednosti moraju potvrditi u neposrednim životnim praksama. Tako se stvara zvjezdani plašt  filozofije koja je utemeljila institucionalni identitet Bosne argentine, institucije kojoj povijest donosi stalno smanjivanje značaja, da bi je zadnji bosanski rat učinio marginalnom.

Između priča o Zvizdoviću i fra. Petru Anđeloviću razvija se osobena simbolička hronika institucije koja je jedan od ključnih simbola bosanskohercegovačkog identiteta sa svim njegovim razlikama i sličnostima, dinamičkim odnosima sukoba i saradnje, napetoj dijalektici trajanja u razlikama na prostoru dvostruke periferije, one Orijenta i one Okcidenta. Baš onako kao što je Bosna argentina, kako je više puta u svojim vanrednim esejima naglašavao i sam Lovrenović zasigurno najbolji poznavatelj franjevačke kulture i tradicije ali kulturnopovijesnog identiteta BiH, dvostruka margina, margina u okcidentalnom tipu katoličanstva, ali i margina unutar Otomanskog carstva i svih kasnijih društvenih identiteta. U takvoj poziciji, ova institucija postaje višestruk identitarni simbol kojeg hroničar, odnosno narativna instanca onog koji bilježi propituje iz različitih perspektiva. Čitavo poglavlje organizirano kao simbolička hronika institucije zasniva se na naraciji kulturološkog novopovijesnog romana,  prije svega onog tipa ovog romana koji iz nove epistemološke pozicije i novog horizonta vremena propituje znakove i simbole prošlosti. Na taj način se uspostavlja složena narativna mreža sastavljena bilo od biografske priče, etičko-psihološke drame, ili naracije karakteristične za model novopovijesnog romana nastalog nakon postmodernog obrata, njegovog distopizma, decentriranja, osporavanja logocentrizma, historiografskog scijentizma i propitivanja historiografskog diskursa. U njoj, toj narativnoj osnovi u prvom planu su priče o individuama nošenim nekim od idealističkih vrijednosti koje će radikalno promijeniti budućnost. Takve su priče Zvjezdani plašt o fra. Anđelu Zvizdoviću, Iskušenja fra. Matije Divkovića u Mlecima, Krvava knjiga o fra. Anti Kneževiću, ili ona u čijem centru je Josip Markušić i njegov odnos prema događajima u Drugom svjetskom ratu i protivljenje ustaškoj ideologiji i njenim zastupnicima. Zvizdović je skeptični idealist odan vrijednostima svakodnevnog života, Divković intelektualni preporoditelj sa idejom demokratizacije kulture u Nauku krstjanskom i prelaskom religijskog obreda sa latinskog na narodni jezik, a Fra Anto Knežević i Josip Markušić, svaki na svoj način, učesnici su i svjedoci velikih povijesnih obrata, prvi odlaska Otomanske i dolaska Austro-Ugarske imperije u BiH, a drugi tragedije Drugog svjetskog rata.

Nužno je istaći da priča o Markušiću ide u red najboljih stranica novopovijesne naracije na južnoslavenskim jezicima, a ona o Kneževiću jest vanserijska proza u čijem temelju je etičko-psihološka drama glavnog junaka. I Knežević i Markušić su junaci koji humanističke vrijednosti ne poimaju kao transcendenciju, nego kao konkretnu životnu praksu. Tako se priča o Kneževiću utemeljuje na etici brige za drugoga, a ona o Markušiću uz tu etiku nosi i sudar sa sredinom, čak na momente dramski intoniran sukob, jer se ustaška ideologija uvukla preko Dominika L. i u jajački samostan u kojem Markušić službuje.  Zvizdović, Divković, Knežević, Markušić i Anđelović likovi su koji se onome što se određuje kao povijesna nužnost suprotstavljaju  idejom stvaranja ili idealom humanističkih vrijednosti, pa oni simboliziraju gradilačku energiju koju povijest ne može ni na koji način poraziti. Na drugoj strani su, prema načelima kontrapunkta, likovi koje povijest na različite načine destruira. Ako prvi žive nasuprot povijesnoj nužnosti, osporavajući tzv. veliku povijest vrijednostima konkretnih životnih praksi, drugi su, kao Verković, Lauš, Dominik L. ili Majstorović poraženi od povijesti. Tako se načelo kontrapunkta u gradnji romana pokazuje i u poglavlju Bosna argentina kao semantička osnova koja hvata ljudsku sudbinu u rasponu od anđeoskog do sotonskog principa. Majstorović će zbog odanosti ustaškoj ideologiji postati koljač u logoru, Dominik L. zaražen ustaškom ideologijom na kraju poludi, a priča o Nikoli Šokčeviću otkriće zločin koji franjevački red na izvjestan način prešućuje i prikriva.

Ta dvostruka zasnovanost ljudske sudbine jest u romanu temeljna oznaka ontemske figure koja sugerira da je čovjekovo postojanje raspeto između dva pola – ubilačkog i rušilačkog, s jedne, i humanističkog i stvaralačkog, s druge strane. Između su, naravno, egzistencijalne nijanse i bol, i to bol s kojim živi i kojeg se podnosi, ali i bol uprkos kojemu se djela, kako bi ga se prevladalo.

Lovrenovićeva filozofija bola svoj narativni finale dostiže u završnoj slici Majčin prsten, kraj. Nakon konstatacije da je majka umrla u nedjelju navečer razvija se priča o životu sa nestalim. Prsten kojeg je dobila na vjenčanju 1937., a sedamdeset i tri su godine od tada,  podvlači autor, postaje simbolom života s bolom. Majka nikad nije tražila proglašenje (nestalog muža mrtvim, op. E. K.), jer bi to u njezinome zavjetu čekanja i nadi u povratak bilo ravno izdaji…. U smrtnom listu rubrika bračno stanje mora ostati nedefinirana, obilježena križićima. Ne može se upisati udovica, jer o smrti muža ne postoji nikakav dokument – smrtni list, potvrda o smrti, o mjestu ukopa. Šezdesetpet godina poslije svega, nekoliko dana poslije njezine smrti, u hladnom razgovoru sa službujućom osobom njezin se čovjek tako pokazuje živo prisutnim, djelujućim. Tu je sadržan završni semantički udar romana, u tom živom prisustvu nestalog, u njegovom, moglo bi se reći, cjeloživotnom djelovanju. On, nestali, njenim zavjetom čekanja postaje i konačni smisao egzistencije i njena potpuna bol. Između ta dva pola – smisla i bola -  odvija se i individualni i opći plan ljudskog postojanja u vremenu, da bi se bol ukazao kao ontološka supstanca povijesti. Od njega polazi mozaička orkestracija priča ovog vanrednog romana, i vraća se njemu, da bi nestale pokazao kao živo prisutne, djelujuće. S tom živom prisutnosti nestali postaju naši egzistencijalni i društveni fantomi, stalno opsjedajuće figure etičkog diskursa koje pokazuju da je povijest etička pustinja koja stalno narasta i od koje ceptimo u strahu. Istodobno, s njihovom živom prisutnošću i djelanjem  u našoj egzistenciji, bol se pretvara gorko trajanje i zaludno čekanje čiji kraj može donijeti samo smrt. Taj završni udar egzistencijalnog bola u romanu, nakon što se dovrši njegovo čitanje i sklope korice, vraća se početnoj metafori ruke iz groba koja opsjeda društveni i povijesni prostor, prizivajući u njih etiku i istinu bola namjesto zvaničnih etika i istina ideologije.

 

  1. Izgubljeni zavičaj – civilizacijski oblutak i čelične gusjenice čiste Nacije, čiste Vjere

Varcar je ključni mnemotop u Lovrenovićevom književnom opusu. U Obašašćima i basanjima njegova književnost započinje u tom gradu, stalno mu se obraća u drugim djelima i na koncu u ritmiziranoj prozi Ulazeći u Varcar vraća u taj grad, kako bi ga još jednom iz područja uspomena pretočila u jezik i iz historije uzdigla u estetsku bezvremenost.  U tom jezičkom rezbarenju Varcara Lovrenović jest, kako sam naglašava, zavičajac, no, ma koliko se njegov fikcionalni svijet s filozofijom bola u svome središtu vezao za prostor i vrijeme Varcara, on na njima razvija povijesnu metonimiju prelazeći granice zavičaja samom univerzalističkom prirodom te figure, a radom jezika spašava ga od potpunog nestajanja u vremenu. To znači da se u činu pisanja zbiva osobeno rekreiranje, jezičko oživljavanje prošlog, čak mrtvog svijeta, kako bi se zavičaj iz historije, koja mu je namijenila potpuno nestajanje, prebacio u beskraj jezika i na toj osnovi dobio nova ontološka svojstva. Zato i rekreiranje zavičaja ne može biti utemeljeno na naraciji emocionalno bezinteresnoj prema predmetu priče, već u amalgamu refleksivne nostalgije i naracije obogaćeno poezijom i njenim emocionalnim tonalitetom. Spoj poezije i priče karakterizira zadnje Lovrenovićevo fikcionalno djelo, a u tom hibridu nastaje, kako se u podnaslovu djela naglašava, ritmizirana proza. Otud je Ulazeći u Varcar i poetski roman, i hronika mjesta, i dnevnik uspomena, i priča o porodici, i literarno-kulturološko oživljavanje specifične varcarske civilizacije kovačkog i mutafdžijskog zanata, ali uz sve to i mozaički niz priča o ljudskim sudbinama, o svetim pijancima i kućnim babama, o putopiscima koji su dolazili u Varcar i ostavljali svoje zapise o njemu, ali i o hroničarima na koje se Lovrenović naslanja kako bi utvrdio istinu o krvavoj povijesti.

Taj poetsko-narativni hibrid na koncu izrasta u mozaik uspomena koje rekreiraju složeni život jednog grada tokom povijesti, njegovu kulturološku i civilizacijsku podlogu, ali i ljudske sudbine u njemu, da bi se fokus bolne priče usmjerio ka porodici i kući naratorovog tj. piščevog odrastanja. Stoga se u može reći da junak ove ritmizirane proze jest grad, nestali grad pretočen u izgubljeni zavičaj, no i ljudi u njemu, čitav niz bolnih ljudskih sudbina, i uz njih jedan model života osuđen na smrt pod čeličnim gusjenicama čiste Nacije  i čiste Vjere na svršetku dvadesetog stoljeća.  Preko te granice smrti i grada, i ljudi u njemu, i varcarskog modela života izrasta na kraju  priče pomirenje s neumitnošću toka historije. Ona je nekim drugim ljudima dala Varcar da u njemu grade svoju budućnost, bez uzajamne veze i duhovnog strujanja mjesta i čovjeka, što dolaze sporo, s naraštajima. Tom stajalištu u opreci je ono koje narator biografski jednak aktuelnom autoru, kao što je to u pravilu u Lovrenovićevim djelima, iznosi odmah u narednim stihovima:

Ti koji govoriš, tko si da tako govoriš!
Na čemu leži tvoje pravo, da tako govoriš!
Tvoje pravo –
Nije li tek žal za prošlim
Prošlim sobom
Propalim zavičajem?
Njihovo pravo: volja za životom.
Od tog prava – ima li koje jače.

U tom dvoglasju  bruji etička drama nakon što je historija završila svoj krvavi posao, ali se nagovještava i  mirenje s njom, a u naratorovoj ispovijesti se uspostavlja kontrapunkt kao osnovno načelo izgradnje ukupne semantičke mreže djela. Naime, dvoglasje s kraja djela signalizira nostalgično prizivanje mrtvog svijeta i osudu historije zbog njegove smrti, ali nosi i drugi ton – onaj koji uviđa da nakon povijesne smrti mora biti uspostavljen novi poredak vrijednosti i da pravo na novi oblik života prelazi preko svih granica etike. Historija ne donosi nikakvu katarzu, a budući etički bezinteresna, ona je neminovno na strani pobjednika. Tako će i oni koji su pod čeličnim gusjenicama čiste Nacije i čiste Vjere skršili varcarski model života -   u jedinstvenom ljudskom staništu / pod Lisinom, Oruglom, Grabežom, a/ bilo je jedno od onih koja su činila/ Osobitu civilizacijsku teksturu zemlje/ s običajnom samoregulacijom života utroje/ Življenja različitih i sličnih u isti mah - nakon krvavog rata formirati novi životni model, u skladu s mjerilima vremena koje dolazi – uniformnu jednost, bez svijesti o civilizacijskoj dubini grada kojeg više nema.

Naravno, narator neće sebi dozvoliti patos karakterističan za romantičnu, patriotsku idealizaciju i s njom usklađenu restauracijsku nostalgiju koja imaginira idealnu sliku prošlosti. On će prema načelima kontrapunkta kao osnove semantičke mreže teksta taj model života koji je činio i njegov duševni humus vidjeti u rasponu od mračnog do vedrog. U skladu s tim će i naglasiti da je taj oblik života dostigao formu specifičnog civilizacijskog oblutka, sa svim njegovim mračnim i vedrim stranama/ Da i mračnima i vedrima/Jedne su se na druge naslanjale/Jednih bez drugih nije bilo/  a iskotrljao (ga) je tok povijesne svakodnevnice/ kao što tekućica voda oblikuje kamen/ U njegovu nepravilnu savršenost. Međutim, nakon nestajanja tog oblutka u historiji, jedino mjesto gdje on još može postojati je tekst. Stoga se narator na kraju djela sebi obraća imperativnim tonom:

Povuci se zato u svoj tekst
Kojemu sjećanje i snovi potka i osnova su
On je sve tvoje:
Tvoje jedino pravo u njemu je.

Taj imperativni ton dodaje onom dvoglasju koje oblikuje etičku dramu i treću perspektivu –  katarzu u prostoru teksta kao jedinom autentičnom obliku postojanja koji je naratoru prestao nakon historijskog loma. Nestajanje varcarskog modela života povijesna je neminovnost baš na onaj način kako je Lovrenović u Unutarnjoj zemlji na naučnim osnovama ustanovio poraz Bosne nakon što je nacionalizam  stvaranjem tri kulturna monologa razorio kulturni polilog kao njenu tvoračku formulu, a spoznaja o jedinom autentičnom obliku života nakon povijesnog loma u prostoru teksta jednaka u Varcaru onima do kojih je pisac došao u Liberu i Nestalima u stoljeću.  Lovrenović je, dakle, i ovdje estetski utopist uvjeren u ontološku mrežu jezika baš kao u svojim romanima. Ta ontološka mreža jezika omogućuje uspomenama i snovima ne samo rekreiranje izgubljenog zavičaja, već i hibridizaciju naracije, pretakanje poezije u prozu i obratno.

Obašašća i basanja i Ulazeći u Varcar sklopili su osobeni estetski krug u Lovrenovićevom spisateljskom opusu. Oba djela pisac određuje u podnaslovu kao ritmiziranu prozu i u oba uistinu postoji stalno pretakanje poetskog tona u narativni. U Obašašćima poezija dominira u formalnom smislu, jer se narativni iskaz pretače u stih s metaforizacijom jezika, a narativni okvir čini metafora puta i putovanja kao oblika saznavanja identiteta subjekta teksta i svijeta kojim se kreće. Ulazeći u Varcar dominantno je narativno djelo, ali poezija mu daje formalni okvir i određuje emocionalni ton, a ritmičko lomljenje iskaza u slobodni stih omogućuje poseban ritam pripovijedanja. Tako se Lovrenović na kraju svog spisateljskog opusa vratio svome početku – poetskoj prozi i Varcaru u njoj kao svom zavičajnom univerzumu. Dok su Obašašća bila bazirana na gradnji metafore egzistencije kao gotovo posvećenog obilaženja mjesta saznavanja i stalnog basanja  koje u isti mah sugerira i lutanje i zalutalost tokom putovanja, Ulazeći  u Varcar građen je na uspomenama i snovima koji stalno u svijest prizivaju izgubljeni zavičaj.  Te uspomene i snovi  kao potka i osnova teksta u kojem je jedino pravo pisca stalno su prisutne u naratorovoj svijesti postajući nekom vrstom opterećenja i more, pa ih on iz historijskog vremena mora pretočiti u jezičku bezvremenost, kako bi dostigao katarzu , te omogućio postojanje skršenom svijetu zavičaja i lišio se bola koji tuče iz historije.

Ulazeći u Varcar razvija svoju narativnu podlogu na uspomenama, pa on jest liber sjećanja,  poetska proza koja uspomene izdiže iz objektivnog, linearnog vremena koje prolazi i smješta u psihološko, tj. u prustovski pojmljeno vrijeme svijesti. A to znači da se naspram historijskog uspostavlja psihološko vrijeme, a priča počiva na neprestanom ukrštanju ta dva vremenska plana. Otud je jezik uspomena poetski oblikovan, baš kao i jezik snova o izgubljenom zavičaju, a historijsko vrijeme predočeno je u hroničarski intoniranoj naraciji o Varcaru. A to znači da se uspomene tokom naracije kombiniraju sa historijskim dokumentima, s jezikom hronike mitskog varcarskog župnika Nike Kaića  i jezikom ljetopisca,  Nikinog prijatelja i kolege, mjesnoga kroniste Ahmetage Dedića. Tim jezcima dvojice kroničara, narator pridodaje i druge dokumentarne izvore za poetsku hroniku izgubljenog zavičaja, ponajprije izvore iz putopisa Ivana Kukuljevića Sankcinskog, Mihovila Pavlinovića i Antuna Radića. Stoga se može reći da je i Ulazeći Varcar polijezičan, odnosno polidiskurzivan, baš kao i Liber memorabilium  i Nestali u stoljeću. Istodobno s tim, on je kao i prethodna djela autobiografski, jer se narator jezikom uspomena vraća u svoje djetinjstvo, priča priču o odrastanju i svom ukorjenjivanju u Varcar, a onda ispreda i priču o svojoj porodici, didu, baki, majci, nestalom ocu, rasulu porodice tokom Drugog svjetskog rata i djedovom odricanju od sina zbog toga što se pridružio s ustašama. 

Otud se u narativnoj osnovi kombiniraju i skladno nadopunjuju hroničarski s diskursom kulturološkog eseja, pa ispovjedni iskaz s onim koji oblikuje naraciju karakterističnu za biografsku priču, a onda se svemu tome pridodaje poezija uspomena i snova, da bi pred čitateljem iznikao poetsko-narativni univerzum o historiji i kulturi Varcara, njegovoj civilizacijskoj dubini i ljudskim sudbinama u njoj. Taj univerzum ispričan je iz nekoliko narativnih i vremenskih perspektiva. Prva pripada vremenu snova u kojima se prošlost pojavljuje kao osobena muka u sadašnjosti. U toj perspektivi izjednačeni su narator i aktuelni autor u dvjema ravnima, biografskoj i filozofiji estetskog utopizma. Druga narativna perspektiva pripada djetinjstvu i sjećanju, tj. vremenu uspomena, a karakterizira je glas i pogled dječaka koji priča o svom odrastanju i gleda svijet odraslih postajući svjestan složenih odnosa u njemu. Treća perspektiva pretvara naratora u hroničara koji opisuje historiju, postanak i razvoj grada, te prati historijske promjene u njemu, maksimalno se približavajući diskursu hronika na koje se naslanja, prije svega na onu Nika Kaića, od kojeg preuzima niz podatka, ostajući vjeren njegovom nastojanju da bez subjektivnih nanosa zabilježi događaje. Četvrta perspektiva rezultira esejističkim diskursom, a u njoj narator kao kakav kulturolog i antropolog iznosi pred čitatelje karakteristike kulturnog i civilizacijskog univerzuma Varcara. A to znači da se pripovijedanje kreće na skali od autodijegetičkog, nužno subjektivnog, emocionalnog uz dozu refleksivne nostalgije, do ekstradijegetičkog položaja u odnosu na priču, gdje je narator ili okularni svjedok događaja ili, pak, hroničar s distancom prema njima, ali i pripovjedač koji predočava priču o ljudskim sudbinama: Budimirovoj, Doktoru Grinfledu, Karolini Warhol, Anki Pavlovića, Hamdiji i Željki, Šjor Juri itd.  

Tako zasnovana naracija omogućuje djelu da na svom početku u nekoj vrsti kulturnopovijesne studije opiše nastanak Varcara, puteve koji vode njemu i odlaze iz njega u svijet, historijske promjene i civilizacijske naslage, pa se prostor grada nužno stapa s historijom, da bi se dobila slika njegove historičnosti, kulturoloških karakteristika i civilizacijskih prepleta od rimske, preko osmanske, do austrougarske civilizacije i kulture i kasnije epohe modernosti. Slično kako Jergović u romanu Sarajevo, plan grada razvija osobenu vrstu putopisne proze da bi predočio kulturu i historiju prostora, Lovrenović razvija sliku putne mreže kojom je historija dolazila u Varacar, stacionirala se u njemu, a onda i odlazila iz njega. Naravno, historija je nužno povezana s civilizacijskim promjenama, pa se u uvodnim poglavljima djela razvija mnemotopska mapa u čijem središtu su groblje na Ćeliji i Krzlaragina džamija, potpuno uništena u zadnjem ratu. Nakon toga dolazi slika načina na koji historija oblikuje toponimiju, pa potom rad civilizacije u Varcaru i stvaranje, kako pisac kaže u Nestalima u stoljeću,  varcarskog homo fabera. Tu se kovačima pridružuju mutafdžije koji obiđu čitav svijet hodajući unatraške dok ispredaju svoju pređu.

 Ali, to ulaženje historije i civilizacije u Varcar u poetskoj naraciji dobija i figurativno značenje. Naime, vanjsko, historijsko vrijeme pretače se u vrijeme uspomena, pa je realno ulaženje u grad preobraženo u imaginarno ulaženje u grad-uspomenu, te psihološku i emocionalnu dubinu grada kojeg narator nosi u sjećanju. Ta dvostrukost kretanja i može historijskoj mapi prostora pridodati ličnu, a onoj zvaničnoj mnemotopskoj mreži individualnu. Zato se svako kretanje u prostoru grada odvija u ovom djelu na dvostruk način. Na jednoj strani to je realno kretanje prostorom i vremenom, a na drugoj kretanje uspomenama, dakle, kroz grad u sjećanju oblikovanom nostalgijom koja hoće oživjeti izgubljeni zavičaj.

Na toj osnovi otkriva se psihološka i emocionalna dubina vremena i prostora, a u gradu se stvara duhovna mapa naratorovog djetinjstva koju čine ne samo građevine, Krzlaragina džamija i crkva npr., već i heterotop grablja na Ćeliji, gdje se ukrštaju objektivno vrijeme i metafizička bezvremenost. Njima se pridružuju ključni toposi naratorovog odrastanja,  Crna rika, brda i planine, a središte naratorove duhovne mape je kuća kao ontološki element, a ne samo prostor stanovanja i življenja. U tu mapa djetinjstva uključuju se i didove njive, dječija igrališta, a potom se prostor dijeli na onaj intimni, kao što su kuća i njena bašta, i javni, čaršiju prije svega, gdje se očituje društvena hijerarhija i politička moć. Na taj način prostor se otkriva u formi složene egzistencijalne mreže, pri čemu je ispunjen historijskim značenjima, a onda i političkim,  da bi se ukazao i kao kulturološka karta, a potom preko kuće i okućnice, odnosno bašte zadobio i intimne vrijednosti.

Kuća je sa svoja tri boja, podrumom, srednjim bojem i potkrovljem središte intimnog univerzuma. Ona je puni fukoovski shvaćen kompenzacijski heterotop, jer svojim skladom ukazuje na prošlu porodičnu harmoniju i sraslost čovjeka i prostora, a u sadašnjosti svojom negdašnjom harmonijom ukazuje na razmjere egzistencijalne nelagode i pustoši.  Zato je dobila dvostruka značenja u naratorovoj ispovijesti, pa je na jednoj strani ona mjesto žudnje za nekadašnjim skladom, tj. topos pune refleksivne nostalgije, a na drugoj oteti prostor u kojem danas, nakon ratnog loma, žive neki drugi ljudi. Tako se u tom prostoru isprepliću uspomene na djetinjstvo, sigurnost odrastanja uz dida i baku, sa historijom koja praćena lomovima, bijesom i bukom razara osnove ljudskog života. U kući kao ontološkom elementu ukrštaju se dva vremena, prošlo obilježeno skladom i sadašnje  ispunjeno saznanjem o porazu. Ta dvostrukost ukazuje na karakter čovjekove ontološke pozicije u historiji. On i ne može računati ni na kakav oblik trajnosti u historijskom vremenu, jer se ono odvija prema surovim principima ideološke i političke moći, pa je rat u njemu nužnost, a končan rezultat  tek odnos pobjednika i poraženih. Narator stoga i govori iz pozicije onoga ko je poražen i kome su od prošlosti preostale samo uspomene i snovi, s nadom da će se pisanjem izbaviti iz historijskog usuda.

U estetskom uskrsavanju Varcara mnemotopska mapa pokazuje da se politička moć upisuje u prostor ne samo na taj način da u njemu proizvodi svoja ideološka  mjesta sjećanja, već i tako da u njemu surovo djeluje uništavajući djela onih koje je obilježila kao nepodobne, odnosno neprijatelje.  Dva su takva slučaja u prvom planu priče. Prvi je paljevina crkve, nikad razjašnjena u policijskoj istrazi, a dobri fra Niko Kaić palitelje označava biblijskim izrazom protivnik, aludirajući na đavolju prirodu njihovog politički motiviranog čina. Drugi je bezočno otimanje didove bašte koju vlastodršci konfiskuju znajući da zbog vlažnosti tla na njoj nikada neće moći izgraditi nikakvu građevinu, a ipak iz čiste obijesti počinju radove, razruju baštu i tako razrovanu napuste je da se u njenim rupčagama i lokvama legu žabe.  Nasilni na dva različita načina, oba slučaja ukazuju na sistem kažnjavanja koje vlast provodi, ne u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, već surove manipulativne moći. Upravo će preko otimanja bašte narator svojom djetinjom pameću spoznati da je njega i njegovu porodicu vlast označila kao političke druge. Zato je i nemoguće njegovo potpuno inkorporiranje u društvenu zajednicu, a osjećaj odbačenosti se kompenzira kroz uklapanje u dječiji sistem socijalizacije, u društvo igre. Međutim, i tu postoje granice, pa se u poglavlju Ispredvajan život pokazuje čitav sistem međuetničkih granica, ali i prelazaka preko njih, baš kao i sistem socijalnih granica između varoške i seoske djece, siromašnih i bogatih, da bi i one u naratorovoj empatiji za seosku djecu bile pređene. Na toj osnovi se onaj civilizacijski oblutak života utroje, tri vjere i tri nacije, življenja različitih i sličnih u isti mah, internalizira, postajući naratorovim duševnim humusom.

Ako je slika prostora u Lovrenovićevom djelu data u nekoliko mapa, duhovnoj, privatnoj, javnoj, kulturološkoj, historijskoj, civilizacijskoj, pa se raskriva u svoj svojoj složenosti, onda je i vrijeme isto tako konceptualno složeno. Kako je već naglašeno u njemu se linearno, objektivno vrijeme pretače u psihološko, a potom se ono ukršta sa historijskim s dva rata u svome središtu, Drugim svjetskim i onim od 1992. do 1995., da bi se razvila i čitava mapa drugih historijskih događaja koji su oblikovali Varcar i ljude u njemu. Tako se prostor i vrijeme neprestano prepliću, da bi oboje dobili svoja psihološka i etička značenja. Otud oni ne mogu postojati isključivo kao objektivne datosti, već za naratora postaju složena značenjska mapa koju on na različite načine dekodira.

U toj mapi uspostavljaju se određeni etički orijentiri. Prije svega onaj koji prikazuje etično djelovanje fra Nike Kaića koji od ustaša i njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu spašava Srbe pokazujući da su humanističke vrijednosti iznad svake vjerske granice i ideološke naracije. Toj Nikinoj etičkoj gesti priključuje se didova, kad se on odriče sina zbog odlaska u ustaše. Takve geste oblikuju naratorov etički pogled, pa on na kraju djela i može izdići pravo na život pobjednika iznad svog bola zbog izgubljenog zavičaja. Taj etički uzlet Lovrenovićeve bolne naracije o izgubljenom zavičaju  vodi, naravno, ka katarzi. No, poetika bola osvjetljava i užase historije, pa se i tu, u etici pisma, baš kao i svakom drugom aspektu djela, ostvaruje semantička višestrukost. Naime, naspram povijesnog zla stoje primjeri dobra, pored ubica i zločinaca ne samo njihove žrtve, već i oni koji spašavaju,  oni koji sa žrtvama saosjećaju, a u djelu se stvara mozaička slika o čovjekovim potencama u historiji na skali od sotonskog, Kaić bi rekao protivnikovog, principa do onog anđeoskog.

Međutim, priča onog ko je pretrpio historijski poraz, kakvu nam ispovijeda narator, nije obilježena tonom naricanja i žalopojke nad vlastitim udesom. Ona bez ijedne eksplikacije slika, zapravo, bezočnost ideologije iza koje ostaje etička i humanistička praznina. Zato je naratorova ispovijest utješiteljska u onoj mjeri u kojoj u njoj uskrsava izgubljeni zavičaj i ljude u njemu. S okvirom u kojem se oslikava žudnja za uskrsnućem u kojem je zavičajnost teška i neizlječiva ljubav,  uz saznanje da sretno je biti bezdomnik/ U srcu građanin svijeta/Slobodan od zavičaja,  jer zavičajnost te snizuje,  a bezdomnost uzvisuje k nebesima,  otvara se prostor za nadilaženje zavičajnosti. Ono, to nadilaženje, odvija se na dvostruk način – estetizacijom bola, s jedne, i univerzalizacijom priče o ljudskoj sudbini u historiji, s druge strane. Varcar stoga postaje lični mnemotop, baš kao i u Liberu  i Nestalima, a Lovrenovićeva povijesna metonimija iz zavičajnog se širi ka univerzalnom planu postojanja čovjeka u svirepom lancu historijskih zbivanja. Drugim riječima, zavičajac je u bolu stao pred univerzalnim vrijednostima ljudskosti i izdigao zavičaj u kozmopolitsku sliku, pitajući se šta čovjeku preostaje nakon spoznaje potpunog poraza pred krvavim licem historije. Tako se nostalgija, baš kako je Svetlana Bojm, vidi u knjizi Budućnost nostalgije,[12] od bolne slike prošlosti okrenula ka budućnosti u žudnji da u njoj načini okvir za autentičnu formu čovjekovog postojanja.

Baš zbog toga se i razvija mozaik priča koje u sebi spajaju bol i utjehu. Ona o Niki Kaiću i didu su svakako u prvom planu. Oba junaka naratorove ispovijesti na različite način dohvaćaju svjetlo u čovjeku. Niko, odan humanističkim vrijednostima, prelazi kao fratar preko svake granice među ljudima, gradeći most humanizma, a did, tekalac, kako kaže narator, odozdo, iz ravni ljudske svakodnevnice, odan vrijednostima patrijarhalnog morala i rada na zemlji, uspijeva nadvladati i historijske lomove i politički pritisak kojemu je izložen od strane moćnika. Naratorova baka, pak, kao kućanica pokazuje vitalizam trpnje, baš kao što, na drugoj strani doktor Grinfeld, Židov iz Miskolca, kotarski liječnik koji je 1944. u ustaškom Jajcu izguran kao Juda s jedne društvene zabave,  u svom ljekarskom moralu odabire stranu humanizma suprotstavljajući se svakom obliku ideološke moći. A onda se ovim pričama pridružuje ona o Budimirovoj sudbini, kojeg će ubiti ustaše, bez obzira na uzaludne pokušaje naratorovog oca da ga spasi. Baš kao Budimir i naratorov otac će postati žrtvom zločina, a te dvije bolne priče u naratorovoj ispovijesti postaju neka vrsta semantičkih ogledala. U njih, ta ogledala, staje priča o prijateljstvu između Budimira i naratorovog oca, a onda i priča o njihovim smrtima, s pitanjem – da li se otac sjećao Budimira dok je išao na svoje stratište. U bolne priče spada i ona ljubavna o Hamdiji Željki, s tragičnim krajem kao u baladi i prokletstvom Hamdijnog alkoholizma koji uništava i ljubav i živote oko sebe.

Nasuprot priči o Hamdijnom alkoholizmu kao tragediji bez mogućnosti njenog racionaliziranja stoji vedra strana naratorove povijesti o svetim pijancima u Varcaru, a njoj se u svojoj vedrini pridružuje kazivanje o kućnim babama. Tako se stvara lepeza ljudskih sudbina, a Ulazeći u Varcar na koncu funkcionira kao lirsko-narativna galerija mnoštva ljudskih portreta. Oni, okupljeni okvirom naratorove ispovijesti o izgubljenom zavičaju, stoje u estetskom bezvremenu, tamo gdje historija, ideologija i politička moć, nikakve čelične gusjenice čiste Nacije, čiste Vjere ne mogu ni na koji način poremetiti mir njihove besmrtnosti u jeziku.

 

  1. Čitanje prostora i zaboravljena kultura smrti

Putopis je jedna od najsloženijih književnih žanrova, pa je zato njegova produkcija relativno rijetka u književnosti. On u svoju strukturu inkorporira raznolika znanja: historiju, antropologiju, kulturologiju, geografiju, etnologiju, a kao spoj priče i znanja nužno je u osnovi svoga diskursa hibridan. Najbolji putopisi nisu, pak, oni koji nude i najviše znanja o prostorima po kojima se putopisac kreće, nego oni koji na najbolji način pripovijedaju o prostoru i interpretiraju njegov sadržaj. Stoga je putopis baziran na umijeću pripovijedanja znanja i putovanja, postajući jedinstvo osjećanja i mišljenja, ali i jedinstvo oka, viđenja, i uma koji se oku odaziva i iz prostora odlazi u vrijeme da bi mu interpretirao historiju, kulturu, arhitekturu, etnologiju tome pridodao geografiju. U stvari, najbolji putopisi su oni koji otkrivaju prostor u njegovoj dubini, u slojevima, tamo gdje se susreću civilizacija, geografija, historija i kultura, a prostor se putopiscu ukazuje kao tekst kojeg interpretira pripovijedanjem i znanjem. Najčešće baziran na opisivanju novih, nepoznatih prostora, putopis je tokom svoje tradicije nerijetko bio prethodnica onim znanjima koja će se kasnije složiti u sistem. Otud je u pravilu otkrivalački, a u širenju epistemološkog prostora  sintetski, jer se naslanja na prethodna znanja da bi u njima otvorio napuklinu za upliv novih. U svojoj interdisciplinarnosti i  polidiskurzivnosti putopis, poput romana, u svoje žanrovske odrednice guta ukupno književno polje, ali, za razliku od romana koji se posredno otvara za nauku i njeno uvlačenje u svoj sadržaj, putopis to čini direktno, pa se može reći da su baš u njemu nauka i umjetnost u najbližem kontaktu. Taj kontakt prerasta nekad u sintetsko jedinstvo, a mašta putopisca tada se bazira na temeljima znanosti. Kad se to ima u vidu, sam od sebe se nameće zaključak da se u žanru putopisa književnost stapa sa svojom znanstvenom okolinom, ulazi u nju, transformira je, ali i obogaćuje, tražeći od nje da revidira neka svoja stajališta.

Bez obzira na podjelu na domaći i strani, izvedenu s obzirom na prostor po kojem se putopisac kreće, putopis je uvijek zasnovan na čitanju raznolike mape prostora. Naravno, on je tokom svoje tradicije često bio u službi imperijalnih i kolonijalnih ideologija, pa je stereotipizacijom stranog prostora pribavljao kolonijalnim ideologijama moralno opravdanje za osvajačke pohode. No, velika djela svjetske književnosti ne mogu bez putopisa. Naravno, od Bajronovog Čajlda Harolda preko tradicije avanturističkog i s njim skopčanog pikarskog romana, putopis je širio polje književnosti da bi u modernim i postmodernim romanesknim hibridima postao osnovom proširenja prostora romana.

Lovrenovićev opis putovanja u Sedam dana po Bosni spada u onu tradiciju putopisa koja širi epistemoloških horizont znanosti otkrivajući nepoznato u domaćem prostoru, a u kontaktu znanja i pričanja dokazuje kako se njih dvoje mogu stopiti u skladnu cjelinu. Moglo bi se reći da je putopisna naracija jedan od osnova ukupnog Lovrenovićevog književnog djela. Obašašća i basanja u svome temelju bazirana su na putovanju prostorom, a, kao što je ovdje naglašeno, Putovanje Ivana Frane Jukića, zasniva se na višestrukoj figuri puta. On jest  put u prostoru, ali i u nutrinu, u psihu intelektualca koji se lomi i strada pod pritiskom moćnika, te potom i putovanju duž vremenske ose identiteta, od tačke idealiste do stanja poraženog čovjeka. Ulazeći u Varcar, također, se u svom mapiranju i čitanju prostora oslanja na putopisni žanr s nostalgičnim prizivanjem  i oživljavanjem prostora civilizacije i kulture koji je smrvljen u ratnom vremenu.

No, ti različiti oblici putovanja s gnoseološkim učinkom u sebi mijenjanju i ontološki sistem vrijednosti, pa je putovanje ne samo spoznavanje svijeta već i preslojavanje njegovog poretka vrijednosti. Sedam dana po Bosni, međutim, nema namjeru da uspostavi novu ontološku mrežu u jeziku, kao Liber, Nestali  ili Varcar, već da otkrije nepoznato i skrajnuto u domaćem prostoru i na taj način redefinira osnove znanja i društvenog pamćenje. Zaokupljen sistemom društvenog pamćenja, Lovrenović je u svojim romanima, prije svega u Liberu  i  Nestalima  subverzivno djelovao prema konceptima negdašnjeg socijalističkog i današnjeg na nacionalističkoj ideologiji zasnovanog društvenog pamćenja. U ovoj putopisnoj knjizi ne radi se o subverziji normativnog modelu društvenog pamćenja, mada i nje ima, već o njegovoj redefiniciji, s ciljem da se ispune praznine u njemu i isprave njegove krive osnove. Osim toga, Lovrenovićev putopis je zaokupljen kulturnom smrti koja u današnjem kulturnom sistemu zbog ideološke funkcionalizacije gubi svoju metafizičku i kulturološku dimenziju.

Smrt je u ne tako davnom ratnom vremenu postala ideološki fenomen preko kojeg je građena slika neprijatelja u ratnoj kataklizmi, te na osnovu nacionalnih mrtvih vršena numerizacija i ideološka funkcionalizacija smrti unutar nacionalističkog viktimološkog diskursa. U poratnom vremenu smrt je postala međunacionalnom granicom, pa je religijska razlika u ritualima vezanim za nju dobila ulogu gradnje nacionalno identitarne granice. Takva kultura smrti nužno je vodila ka njenoj desakralizaciji i s njom skopčanoj politizaciji smrti. Lovrenović, pak, u svom putopisu ukazuje na specifičnu, skrajnutu ili potpuno zaboravljenu kulturu smrti koja kao neka vrsta hibrida nastaje u osmanskom dobu na onoj vremenskoj granici na kojoj se kultura stećaka transformira u nove kulturne modele smrti. Na taj način niče pred čitateljevim očima kultura smrti izvan današnjih normativnih pogleda na nju, ali kultura u kojoj se sjećanje na prošlo, denormirano, susreće s onim što dolazi  iza njega – normativnim pogledom na smrt institucionaliziranih abrahamskih religija. Tako se smrt u kulturi nadgrobnih spomenika sudara s nekom od vrsta moći. Prije svega onom društvenom, koju donosi Osmansko carstvo pod čijim naletom će nestati srednjovjekovna kultura stećaka. Potom onom institucionalnom, religijskom, koja će zbog svoje norme potisnuti prethodnu kulturu smrti, onu integralnu bosanskih stećaka. Tim fenomenom zaokupljen, Lovrenović i kreće na put, u čitanje jedne od linija u mnogostrukoj bosanskoj kulturi smrti.

Zato odmah na početku, kako to već traži putopis, daje itinerer svoga putovanja i otkriva  njegov cilj: Tako je to zamišljeno: da krenemo iz oniričnoga Kulen-Vakufa, ispod sure Ostrovice, pa sve konačeći po jednu noć na drugome mjestu, za sedam dana da obigramo jedan od mogućih krugova unutarnjom zemljom u potrazi za ostacima začudne starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike iz otomanskoga vakta, koja je jedan od najautentičnijih kulturoloških pečata Bosne, a za koju danas ne haje nitko i ne otima se nitko.

Potom putopisac cilju dodaje i plan svoga putovanja: A plan je, dragi štioče, ukratko ovakav: opisati krug Bosnom, dodirujući Hercegovinu, za koji smo namjerili da nas provede po krškim poljima (Podrašnica, Petrovac, Grahovo, Livno, Duvno, Ravno), uspne na Blidinje, s njega priko Vrana odvede na Ramu, odatle preko Makljena i Pavlovice na Rostovo, s njega na travnički kraj (Dolac, Ovčarevo, Guča Gora, Grahovčići, Brajkovići...), pa vrati kući u Sarajevo.

Nužno je naglasiti da putopisac kreće na put s Josipom Lovrenovićem, koji će fotografskim aparatom bilježiti začudnu kulturu starobosanskih groblja, a zbog tih fotografija Sedam dana po Bosni iz svoje polidiskurzivnosti prelazi u intermedijalnost,[13]pokazujući kako se tekst i fotografija skladno nadopunjuju u gonetanju simbola na nadgrobnim spomenicima, u onom gotovo oniričkom otkrivanju sklada svjetla i reljefa na nadgrobnom spomeniku. Interpretacija tog reljefa na fotografiji i u samom tekstu ukazuje na dvostrukost čitanja prostora, odnosno groblja kao heterotopa u ovoj knjizi. Fotograf tu nema funkciju samo onog ko ilustruje tekst ili dokumentira bogatstvo starobosanske kršćanske nadgrobne skulpture i plastike već i onog ko unutar svojih kreativnih sposobnosti pretače jedan oblik umjetnosti u drugi, umijeće klesara u kreiranju simbola na nadgrobnom spomeniku u umijeće da taj simbol ovjekovječi na fotografiji čitajući ga okularom fotoaparata pod različitim svjetlosnim zracima i iz različitih uglova. Ako fotografija iznosi sklad svjetla i nadgrobnog simbola, da bi simbol sa spomenika pretočila u nov umjetnički jezik, onda tekst putopisca nerijetko naglašava vremensku dubinu simbola i njegove vrijednosti, ali i karakteristike grobalja i njihovu stopljenost s prostorom.  

U svojoj slojevitosti Sedam dana po Bosni sasvim je specifičan putopis u tradiciji južnoslavenskog govornog područja. Dok je Zuko Džumhur, kao možda najpriznatiji putopisac s južnoslavenskog prostora, spajao poeziju, historiju i kulturu da bi dobio svoj naglašeno poetski hibridni putopis, a Tvrtko Kulenović  putopisnu naraciju pretakao u esej, Lovrenović stapa kulturnu povijest i naraciju, da bi putopisu dao i ličnu boju, ponekad naglašeno emotivni ton, znajući pri tom da otkriva nepoznato u poznatom prostoru ocrtavajući novu šaru u bosankom kulturnom reljefu. Pri tom, on putuje zavičajem u širem smislu riječi, a naprijed nabrojanim mjestima od Kulen Vakufa preko Martina Broda do Livna, Rame, Blidinja, Travnika i njegove okoline dodaje još  Jajce i Mrkonjić Grad, pa se sedmodnevno pretvara u devetodnevno putovanje.

O karakteru Lovrenovićevog spajanja naracije, kulturne povijesti i znanja o civilizacijskim strukturama možda najbolje svjedoči opis geografske granice između Bosne s jedne i Hercegovine s druge strane, a ta granica nije, kako se medijskoj plošnoj predstavi često ističe samo na Ivanu, već i na Makljenu:Svejedno dolazio s ove ili s one strane, nikada nemoj prijeći Makljen a da ne zastaneš, da ne iziđeš iz vozila, da ne spustiš nogu na zemlju i ne pustiš oku da se nagleda. Makljen je kapija između dva svijeta! Onaj svijetli, osunčani beskraj dolje, nagnut moru i Mediteranu, koji se sluti iza horizonta, tamo je Hercegovina. Kultura vinove loze, zemlja božanskih vina. K njoj se spuštaš, silaziš. Ovo za leđima ti je Bosna, unutarnja zemlja, s tajanstvom svojih šuma i pramenovima magle što se viju iznad bezbrojnih njezinih vodā. Kultura voća – jabuke, kruške, oraha, šljive; zemlja mirisne ljekovite šljivove rakije što liječi uboje na tijelu i pomaže duši kad joj je teško. U nju unilaziš.

A u toj zemlji, gdje se s Makljena u njen mediteranski dio spuštaš, a u kontinentalni unilaziš, otkriva se putopiscu nevidljivo kulturno bogatstvo, putopiscu koji je u Unutarnjoj zemlji prikazo strukturne formule njenog poliloga i opisao različite dijahronijske slojeve njene kulture i civilizacije. Zato on i naglašava da se kultura smrti koju istražuje pruža u vremenu kroz nekoliko stoljeća, nasljeđujući onu prethodnu, kulturu stećaka, i otvarajući se za novu, normativnu kulturu smrti. A u današnjim bosanskohercegovačkim nacionalnim kulturnim kanonima izgrađenim u skladu s formulama kulturnog monologa, namjesto sveobuhvatnog, sintetskog kulturnog pamćenja postoji njegov redukcionistički oblik koji negira slojevitosti nacionalnih kulturnih tradicija. U njemu čitavi slojevi kulture odlaze u zaborav ili postaju nevidljivi.  O takvom modelu kulturne nevidljivosti i zaboravu kao principima izgradnje kulturnih kanona nabolje svjedoči slijedeće putopiščeva ocjena: S ovim spomeničkim i kulturnim blagom događa se, zapravo, isto što se ranije događalo sa srednjovjekovnim  bosanskim mramorovima, stećcima. Nakon što je prošlo njihovo vrijeme i nestalo naraštaja intimno povezanih s njihovim značenjem i s pokojnicima što pod njima leže, stećci su kroz otomanska stoljeća bosanskohercegovačke historije bili fizički prisutan, a kulturno nevidljiv i nepostojeći element bosanskoga pejsaža. Bili su podjednako nevidljivi za mentalne oči Bosanaca svih triju vjera, prekodiranih s dolaskom osmansko-islamske civilizacije u posve drugi, novi  svijet simboličkih, kultnih, estetskih znakova i značenja. U tom svijetu stećci su mogli tek  eventualno pobuđivati neki nejasni, bezoblični respekt i biti predmetom pučkih praznovjerica, ali daleko najčešće predstavljali su sasvim zgodan građevni materijal bez ikakva kultnog značenja i odnosa. Prvi su ih „ugledali“ stranci, strani putnici. S dolaskom Austrije, njezine ideologije bosanstva s jedne strane, a s druge strane entuzijastičkoga razvoja tada modernih i prestižnih disciplina prahistorijske i medijevalne arheologije i historiografije – stećci su najedanput bljesnuli posve novom recepcijom. Tada su napokon počeli postajati vidljivi i za bosanske oči. Druga je priča, žalosna i nedostojna, ono što se danas događa s njihovim nasilnim ideološkim interpretiranjem – o tome nećemo ovdje. Starinski antropomorfni ili kripto-križevi, za kojima tragamo, za sad su u onoj prvoj fazi „nevidljivosti“. Bilo bi dobro kada bi izlazak ovoga spomeničkog kompleksa iz kulturne nevidljivosti bio najprije praćen sistematskim istraživanjem, opisivanjem, popisivanjem i dokumentiranjem, te adekvatnom zaštitom.

Međutim, namjesto da se tim starinskim antropomorfnim ili kripto križevima posveti dužna pažnja, redukcionistički kulturni kanon sa svojim današnjim religiocentričnim normativnim središtem odbacuje ih kao onaj sloj kulture koji remeti predstavu o nacionalnoj kulturnoj čistoći. Zato je Lovrenovićev putopis poziv na obnovu kulturnog sjećanja koje neće počivati na ideološki pojmljenoj homogenosti i u sebe zatvorenoj nacionalnoj kulturi, već na njenoj hibridnosti i stalnoj procesualnosti koja prati promjene u vremenu i neprestano u sebi vodi dijalog sa mnogostrukim oblicima svoje prošlosti. Naslanjajući se na Đoku Mazalića i njegov istraživački rad, putopisac poput kakvog antropologa razvija svoja zapažanja o ovoj nevidljivoj kulturi smrti: Ono, pak, što na našim pločama svjedoči o sinkretičkim vezama sa starim, zajedničkim pučkim predkršćanskim tradicijama, bosanskim i balkanskim, to je obilje ukrasno-simboličkih motiva iz folklornoga repertoara potvrđenih na stećcima, u likovnoj obradi tekstila, drveta, u prastarom običaju tetoviranju koje se zadržalo kod katolika srednje Bosne... Natpisa na ovim spomenicima u ranijemu razdoblju nema mnogo (učestali su tek od kraja XVIII stoljeća), ali onih nekoliko iz lašvanskoga kraja u staroj bosanskoj ćirilici nastavljaju se izravno i u grafijskome i u jezično-izražajnome smislu na tipičnu pismenu kulturu stećaka. A tome dodaje i ovu ocjenu: … ovo što gledamo u travničko-lašvanskom kraju, (na starobosanskim nadgrobnim spomenicima, op. E. K) a potom i u cijelome kulturnom arealu od Posavine do Rame, od Livna, Varcara i Jajca do Fojnice i Vareša, nastavlja se na stećke, to je evidentno, ali po cjelokupnoj skulptorsko-likovnoj razradi od njih i odstupa, započinjući jednu novu, drukčiju epohu u kulturi i praksi pravljenja nadgrobnih spomenika, izražavajući duh novoga vremena bitno drukčijega od vremena stećaka.

Ta starobosanska kršćanska kultura smrti trajala je, kako putopisac navodi, nekoliko stoljeća u osmanskom vaktu, gradeći osobeni liminalni prostor, a može poslužiti kao dokaz da granice u kulturi ni u prostoru ni u vremenu nisu čvrste i neprelazne te da se prethodni kulturni slojevi transformiraju u novim. Dijalog novog i prethodnog i porodio je kulturu starinskih antropomorfnih križeva i krstača, a u njihovom proučavanju Lovrenović se naslanja na Đoku Mazalića donoseći u svom putopisu i sažetu ocjenu njegovog rada: Proučavajući prije šezdesetak godina ovu vrstu starih kršćanskih nadgrobnih spomenika,  zaslužni istraživač historije likovnih umjetnosti u Bosni i Hercegovini Đoko Mazalić (1888 – 1975) bio se ograničio na okolicu Travnika, to jest, na samo srce stare, „klasične“ Bosne. Za to je imao mnogo dobrih razloga jer se na ovome području, i inače prebogatom historijskim i kulturnim slojevima, ti spomenici pojavljuju u najvećem broju, s najraznovrsnijim oblikovnim i ikonografskim elementima, i u najdužem historijskom trajanju koje ih izravno veže na doba i umjetnost stećaka. No, Mazalić je već i sam bio uočio da je travničko-lašvanski kraj takorekuć samo matica, iz koje se u različitim varijacijama (sve skromnijima kako je vrijeme odmicalo) ova nadgrobna skulptura i plastika širila na mnoge strane, i dugo, sve do pred kraj XIX stoljeća, zadržala u svim krajevima Bosne s ukorijenjenom katoličkom tradicijom. Zaključujući svoju studiju, Mazalić piše: „Opisani spomenici sačinjavaju zasebnu, jedinstvenu pojavu među spomenicima kulture u Bosni i Hercegovini. Kako im ni sa koje strane do nedavno nije poklanjana nikakva pažnja, to je i razumljivo da ih se mali broj sačuvao u relativno dobrom  stanju.... Za proučavanje društva i smjene jedne kulture drugom u vrijeme dolaska Turaka u našu zemlju ovi spomenici imaju svoju važnost... Bilo bi stoga potrebno staviti pod zaštitu države sve nekropole na kojima se ti spomenici nalaze, napraviti tačne topografske snimke nekropola, snimiti fotografski sve vrednije i tipičnije spomenike pojedinačno i pristupiti njihovom čišćenju od lišaja i podizanju onih koji sad leže oboreni.“ U periodu između ovih Mazalićevih redaka objavljenih 1957. godine i današnjega vremena, od svega što vrijedni istraživač i znalac tada predlaže – nije urađeno praktično ništa, i dalje se ovim spomenicima „ni sa koje strane“ ne poklanja nikakva pažnja.

A toj ocjeni se pridružuje i razrada teza o porijeklu ove spomeničke kulture: Nema sumnje da je tradicija i umijeće klesanja ovih spomenika historijski i oblikovno povezana s tradicijom srednjovjekovnih mramorova. O tome, uostalom, govori i podatak da se na mnogim grobljima nalaze jedni uz druge obje ove vrste nadgrobnih spomenika. Činjenica je, također, da su svetri religije-konfesije (katolička, pravoslavna, islamska, u nekim elementima čak i židovsko-sefardska) baštinile ponešto od tradicije mramorja, preoblikujući je zatim svaka po svojim specifičnim zamislima i likovno-religijskim potrebama. Ipak, do danas nije ponuđen potpun odgovor na pitanje kako je tekla transformacija od osnovne zamisli stećka kao vječne kuće, do visokoga uspravnog spomenika-ploče koji spaja sugestiju križa i ljudske figure. Postoje razna domišljanja, neka više neka manje uvjerljiva i dokumentirana. Mazalić je pretpostavljao da bi se moglo raditi o „modnomu“ utjecaju osmanskih nišana, forme koja je došla s turskim osvajanjem i s masovnijom islamizacijom. Doista, ponegdje se susreću kršćanski spomenici iz rane osmanske epohe koji imaju vitku visoku formu nalik na neke oblike nišana. No, to je u odnosu na apsolutno dominantne i najbrojnije antropomorfne i druge oblike kršćanskih spomenika sasvim marginalno i sporadično, da bi moglo predstavljati matricu porijekla i razvoja. Po jednomu drukčijem tumačenju, pak, ovi oblici nastaju kao izraz svojevrsne religijsko-ideološke mimikrije u okolnostima u kojima muslimanska politička i vjerska vlast sistematski stoljećima zabranjuje ili ograničava vanjske manifestacije i simbole kršćanstva (gradnju novih crkava, zvonjenje zvona, simbole križa itd.). Ni ova hipoteza nije bez slabosti, jer su spomenici o kojima je riječ često izrazito monumentalni, pa već i time privlače pažnju nadaleko, a ako su i „pobjegli“ od toga da budu klesani u obliku križa, on je na svima prisutan kao najuočljiviji plastično-dekorativni motiv.

Nakon što je obišao, popisao groblja i starobosanske nadgrobne spomenike, Lovrenović je svoj putopis pretvorio u svojevrsni inventar ove kulture smrti i suočio nas s novim nijansom u bosanskohercegovačkom složenom kulturnom mozaiku. Taj znanstveni aspekt njegovog putopisa od neprocjenjivog je značaja za bosanskohercegovačku kulturnu povijest, pa se može reći da u preciznosti opisa grobalja, utvrđivanju broja spomenika, opisu i analizi reljefa na starobosanskim antropomorfnima križevima, Sedam dana po Bosni je vrsna kulturnopovijesna studija.

Međutim, to je tek jedna od nijansi ukupne putopisne strukture. Druge joj se pridodaju i omogućuju pripovijedanje kulturne povijesti, pa se Lovrenovićev putopis na koncu realizira kao složena diskurzivna struktura. A to znači da u svakom prostoru u koji dođe putopisac otkriva nepoznate detalje. Vrhunski je npr. onaj o toponimu Martin Broda. U njemu saznajemo priču o tragičnoj ljubavi, a mlada i lijepa Marta strada, po ustaljenoj narativnoj formuli legendi. Po njoj, lijepoj Marti, mjesto je i dobilo ime, a kada se po automatizmu griješi u izgovoru, pa se umjesto Martin Brod dvije imenice stope u jednu – Martinbrod,  zaboravi se lijepa, tragična djevojka a njeno mjesto zauzme muškarac Martin, kao kakav lokalni dripac, napominje putopisac. Taj narativni detalj otkriva muškocentričnost naše kulture pretvorenu u jezički automatizam. A onda uz ovu priču bljesne ona socijalnoj i civilizacijskoj razlici između Livna i Varcara ispričana preko detalja iz priča putopiščeve bake. Dok se u njenom rodnome domu u Livnu jelo odgovarajućim priborom, kašikom i viljuškom, u novome nakon udaje u Varcar jede se s poda, rukama, svi iz iste posude. Opet je u putopiščevoj naraciji u osnovi prisutna kulturan slika i vješto poređenje dva tipa svakodnevnog života i s njima usklađena dva kulturna modela – tradicionalni, kolektivno-patrijarhalni i novi, individualno-liberalni. Ili se ovim pričama pridoda ona o begovskoj lozi Kulenovića. Tu će lozu Lovrenović opisivati i u drugim djelima, npr. u Nestalima  i Ulazeći u Varcar, a ovdje o njoj pripovijeda da bi ukazao na slojevitost u historiji prostora i civilizacijskim granicama u njemu.  Tome se pridodaje čitav niz drugih narativnih nijansi, a putopis prerasta u osobenu nostalgičnu poeziju kada Lovrenović opisuje Livno i svoje jedno djetinje ljeto u njemu, način na koji je otkrivao svijet odraslih, da bi preko priče o baki otišao u kulturu prijateljstva koja prelazi preko bosanskih nacionalnih razlika. Tako njegov putopis prelazi iz nauke u poeziju, iz priče u sjećanja, a potom se svemu tome pridoda povijesni esej. Takav je npr. onaj o Rami i ramskom kraju u kojem se na svega nekoliko stranica razvija portret  grada, cijelog kraja i franjevačke zajednice tokom povijesti, a onda se sve to dovode do sadašnjosti i trenutka u kojem Lovrenović obilazi i popisuje groblja u pratnji dobrog ramskog fratra Tome Brkovića. Tome eseju o Rami pridodaje se Lovrenovićeva dekonstrukcija čitavog niza naracija o svetištu pod nazivom Djevojački grob. Taj aspekt odlično analizira u svome tekstu o Lovrenovićevom putopisu Alma Denić-Grabić: Prilikom opisivanja nadgrobnih kršćanskih spomenika i svetišta u kraju Rama putopis se transformira u polemiku i kritiku kojom se revidira historiografski diskurs. Razračunavanje sa nacionalističkim diskursom i njegovom politikom „čišćenja“ vlastite tradicije Lovrenović, između ostalog, daje u oštroj polemici sa ideološkom pripovijesti Ćire Truhelke koji je istraživao svetište Djevojački grob na Kedžari u ramskom kraju. Truhelka je u pripovijesti o lijepoj Divi pročitao muslimansko-katolički antagonizam, čime je stvorio podlogu za, kako navodi Lovrenović moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i djevojci mučenici. Lovrenović, uz argumentirane stavove iznosi kako se u Truhelkinom projektu „prepoznaju elementi književne i političke ideologije klasičnog starčevićanskog pravaštva primijenjenog na Bosnu“. Ovakva elaboracija je dokaz nezaobilazne sprege poetike i ideologije koja je svoju kulminaciju doživjela u toku posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, tako što su brojna svetišta na cijelom ex-jugoslavenskom prostoru postala kurentna roba i iskorištena na najvulgarniji način kao ideološki simboli, kao na primjer u pjesmuljcima Marka Perkovića Thompsona, kako navodi Lovrenović [14]  A iza toga bljesne opis civilizacije i reljefa Blidinja, te njegovog jezera uz magiju poezije u kojoj putopisac promatra Josipovu borbu s sa svjetlom i sjenom pri fotografiranju stećaka. Samo po sebi magično, jer je cijela blidinjska površ s jezerom u sebi, neprevaziđena ljepota, Blidinje je u Lovrenovićevom putopisu kao da je oslikano višestrukom kamerom, i onom povijesnom, i etnografskom, i civilizacijskom, a potom je ta kamera skrenula unutra, u opis osjećanja i prikaz časa Josipovog umjetničkog stvaranja, gdje veliki blidinjski stećak Krilati konj progovara pod promjenom sunčevog svjetla na nekoliko kamenih jezika i u njima odlebdi u beskraj ljepote dohvaćajući u Lovrenovićevom tekstu svoju metafizičku supstancu.

Iznad svega toga lebdi putno snoviđenja u crtici Liskovica iz sna koje izrasta u višestruk narativni simbol. Srušena u ratu, pusta u miru, Liskovica se putopiscu ukazuje u svojoj dvostrukosti – negdašnjoj blagosti i vrevi života, u životodajnosti koju joj je udahuno mjesni župnik Marko Šalić, koji svijetli u sjećanju, i današnjoj porušenosti iz koje tuče ratno iskustvo smrti i razaranja. To putno snoviđenje diže Lovrenovićev putopis u etičku žudnju za harmonijom, za koju se zna da je u stvarnosti nemoguća, ali bez nje ne bi se moglo ni putovati, ni pisati. Tom žudnjom odiše ovaj putopis spajajući prošlost i sadašnjost, revitalizirajući krnje kulturno sjećanje, da bi na koncu izdiglo prostor koji opisuje u ljepotu pisanja, u osjećaj da je pisanje svrha postojanja.

 

  1. Unutarnja zemlja – strukturni obrasci pluralnosti i kulturnog poliloga

Ivan Lovrenović u svojim  esejima nastoji pronaći strukturne obrasce prema kojima je oblikovana bosanskohercegovačka književna ili kulturnopovijesna praksa. U Unutarnjoj zemlji, njegovoj najpoznatijoj esejističkoj knjizi, jedan od tih obrazaca pronađen je u promatranju ovdašnjeg hibridnog kulturnopovijesnog identiteta kao dijalektičkog odnosa faktora kompozitnosti i integralnosti, baš onako kako ih jezgrovito ocjenjuje u eseju Stare osnove i nove vertikale: “Za prepoznavanje kulturnoga identiteta Bosne i Hercegovine od presudne je važnosti uvažavanje njegove kompozitne integralnosti. Dijakronijski gledano, posljednjih pet stoljeća kulture (i literature) u Bosni i Hercegovini ukazuje se kao stalno polagano premještanje sa prve na drugu odrednicu u ovoj dijalektičkoj sintagmi. No, neobično je važna činjenica – trajnost jedne i druge: niti je stoljećima prividno pune izolacije bio posve izbrisan duh integrativnosti, niti se u moderno doba, na fonu sve izraženije integrativnosti, potire kompozitnost“[15] Ako se u ovom slučaju ukrštaju dijahronijski sa sinhronijskim presjecima bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, onda se u onom s početka Unutarnje zemlje o odnosu pučke i visoke kulture kao njegovih elemenata otkriva formula koja pokazuje da se kulturna praksa duž historije, u stvari, odvija, po određenoj vertikali. Na njenom su dnu kulturne prakse svakodnevnice, kultura stanovanja, ishrane, odijevanja, usmenih književnih formi, svakovrsnih rituala, od onih religijskih, tj. sakralnih, do onih profanih, a na vrhu elitna kultura, tj. različiti oblici umjetničkih praksi. Na toj osnovi Lovrenović je kulturni povjesničar, pomalo i antropolog, pa sociolog, povjesničar umjetnosti, historiograf, ali i povjesničar književnosti, jednom riječju autor stalne naučne interdisciplinarnosti. A to znači da je njegov esej uvijek sintetski zasnovan, pa u pravilu obuhvata ukupnost bosanskohercegovačke kulturne prošlosti.

Bez imalo pretjerivanja moglo bi se reći da je Lovrenović najbosanskiji od svih bosanskohercegovačkih esejista, odnosno esejist sve Bosne, da parafraziram njegovo određenje Ive Andrića iz eseja Paradoks o šutnji.[16] Sve Bosne i u njenoj povijesnoj dimenziji i u svakom sinhronom presjeku, ali sve i u pluralnosti njenih povijesnih realizacija i kolektivnih identitarnih elemenata. Na toj osnovi on u eseju Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom), koji će u zadnjem izdanju Unutarnje zemlje[17] biti štampan kao predgovor  i dolazi do jezgrovitog zaključka o kulturnoj tradiciji unutarnje zemlje: „Utoliko je naše naslijedstvo ambivalentno i dijalektično, kao i kulturni identitet Bosne i Hercegovine: ono jest „zbroj“, ali jest i „umnožak“; ima i svoje jasno diferencirane nacionalno-kulturne tradicije, ali i njihovu osnovu i njihovu interferenciju koja je – zajednička tradicija. Jedan od temelja baštinjenoga bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta je, dakle, u njegovoj civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija.“[18]

Ovakvo zasnivanje eseja podrazumijeva njegovu poliperspektivnot, a ne samo interdisciplinarnost. Ta se poliperspektivnost očituje u tome da Lovrenović različite nacionalne  kulturne tradicije promatra u strukturi njihovog poliloga u kojem svaka od njih s onim drugima stupa u mnogostruke odnose, čuvajući svoje vrijednosno središte, ali istodobno dajući drugima nešto od svojih vrijednosti. Tako se i stvara metafora unutarnje zemlje, koja jest koliko god kulturni polilog isto tako i povijesna realizacija, ali i specifična geografska činjenica.

Bosna i Hercegovina kao unutarnja zemlja, prema Lovrenovićevim stajalištima,  omeđena je svojim geografskim granicama, planinskim masivima i rijekama, ali i proizvedena povijesnim zbivanjima, pa se njena kulturna unutarnjost vidi kao rad historije, ali i djelovanje geografije u zemlji koja je višestruka periferija: orijentalna, evropska i mediteranska. Zbog toga se u njoj isprepliće ta tri civilizacijska sistema, dok njen strukturni sadržaj iznutra jest kulturni polilog.  

Zasnivanje Lovrenovićeve esejističke metafore unutarnje zemlje vrhunac je strukturalističkog modela mišljenja o BiH razvijenog u njoj u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Strukturalistička epistema tada je, u nešto aproksimativnijoj formi rečeno,  samoosvijestila bosanskohercegovački kulturni polilog i na izvjestan način dijalektički ga predstavila  kao povijesni i kulturni sadržaj. Dijalektički, jer mjesta civilizacijskih i kulturnih sukoba te ideoloških funkcija kultura u povijesnim zbivanjima smjenjuju se s onim harmonično-dijaloškim, a ukupni identitet unutarnje zemlje razvija  se u osobenom procesu stalnog trajanja i sukoba i  harmoničnog kulturnog dijaloga: „To, i dugotrajno supostojanje i djelovanje nekoliko različitih, nerijetko sukobljenih civilizacijsko-religijskih sustava, napravili su od Bosne i Hercegovine magično zanimljiv kulturni pejzaž i neobičnu društvenu strukturu – kompozitnu i cjelovitu u isti mah. Unutarnja dinamika, koju takav povijesni i društveni karakter zemlje uzrokuje, njezino je trajno obilježje, i ovisno o promjeni političkih konstelacija u balkanskom i južnoslavenskom svijetu, te u Evropi, ta dinamika umije poprimati različite oblike i smjerove – od sklada i suradnje, do razdora i sukoba.“[19]

 Kulture kao polilozi odvijaju se na povijesnoj dramatskoj pozornici, pa njihovi kontakti nisu tek idealistički toposi razmjene vrijednosti, već i sudari u kojima uz uključivanja drugosti u neki kulturni sistem postoje i njena odbacivanja, negiranja, čak i demonizacijske strategije u kojima se ona predstavlja kao prostor kulturne divljine. Povijesna BiH neka je vrsta kulturne laboratorije koja to dokazuje. Ili kako to sam Lovrenović kaže: „Tako se bosanski kulturno-komunikacijski kontekst uspostavlja kao scena začudnoga paradoksa: na svakom koraku, iz svake komunikacijske situacije ljudi dobivaju sijaset snažnih i izravnih potvrda o istovrsnosti i istorodnosti svojega porijekla, jezika, pučke kulture, na osnovi čega se neizostavno formira jedan sloj njihove svijesti o pripadnosti;  u isti mah, u toj istoj svakodnevnici, oni figuriraju i kao pripadnici nekoliko oštro diferenciranih civilizacijskih i političkih kolektiviteta, čije prvo lice je lice religije, te na toj osnovi biva formiran sloj svijesti o  pripadnosti druge vrste. Važno je primijetiti da taj paralelizam pripadanja ide i kroz svakog pojedinca.“[20]

A u središtu kulturno-identitetskih antagonizama su identifikacijska polja koja oblikuju religijski koncepti vrijednosti u bliskom kontaktu s političkim i ideološkim, dok im se suprotstavlja poredak vrijednosti iz podnožja kulture, tj. iz svakodnevnog kulturnog života: „Iz  povijesne zadanosti da su religijski identiteti prevalentno i u dugom razdoblju življeni i prakticirani kao politički i kolektivističko-komunitarni, oblikovano je i ono drugo lice bosanske povijesne stvarnosti – lice antagonizma, fragmentiranosti i razdora. Moglo bi se, dakle, ustvrditi: ako je oficijelni diskurs religijsko-konfesionalnih zajednica u tradicionalnom životu Bosne u nečemu imao jaku ulogu i zasluge, bilo je to u utvrđivanju i ojačavanju (upravo: okoštavanju!) političkih kolektiviteta, dok je na području kultiviranja humaniteta i društvene običajnosti mnogo veća i dalekosežnija inicijativa bila na strani trivijalnoga života, i njemu svojstvenih svakodnevnih oblika komunikacije.“[21]

No, promotrimo Lovrenovićevu tezu o pučkoj i visokoj kulturi[22] u tradicionalnoj, predmodernoj BiH. U njoj su tzv. visoke kulture stvarane u religiocentričnom poretku vrijednosti, pa zbog kolektivno identifikacijske nakane i koncepta interpretativnih istina one i ne mogu dijalogizirati, već naporedno trajati, čak se i međusobno isključivati i poništavati. Tu nikakvog kulturnog ukrštanja ne može biti, pa je tradicionalna BiH u sferi visoke kulture naprosto kompozitna, tj. svaka od visokih kultura prema drugoj se postavlja antagonistički i izolacionistički. Uz to, te visoke religiocentrične kulture stvarane su na različitim jezicima: arapskom, turskom, persijskom, latinskom, crkvenoslavneskom, ladinu, odnosno hebrejskom,  pa one ne samo da međusobno ne komuniciraju, već su obilježene i međusobnom neprevodivošću.

Kad su u pitanju kulturni konflikti u tradicionalnoj BiH Lovrenović uvodi i onaj u osnovi socijalni, baziran na antagonizmu kulture sela i grada: „Sve do pred Drugi svjetski rat Bosna i Hercegovina bila je izrazito ruralna zemlja, s oko 70 posto seoskoga i 30 posto gradskoga stanovništva, pri čemu su te dvije sredine bile u svojim temeljnim crtama neznatno promijenjene od osmanskih vremena, kao i njihov međusobni odnos. Bio je to u socijalnom i kulturnom smislu odnos dvaju različitih, u mnogomu autonomnih i međusobno udaljenih, nepoznatih svjetova. U pitanjima elementarnih životnih potreba među njima je vijekovima razvijan funkcionalan simbiotični odnos razmjene i komunikacije, ali je u srcu toga odnosa uvijek pulsirao izrazit psihološki, kulturni i socijalni antagonizam. Grubo ga ocrtavajući, može se reći: grad je oholo prezirao selo kao necivilizirano i općenito manje vrijedno, selo je gledalo na grad s nepovjerenjem i strahom, a oba stava bila su prožeta jednakim potencijalom mržnje. Bitno je kod prikazivanja ovoga odnosa naglasiti, da na stupanj antagonizma  nije prvenstveno utjecala religijska i nacionalna pripadnost građana i seljaka. Notorno su poznate, ali znanstveno veoma malo istražene i obrađene, forme  socijalnoga i kulturalnoga odbijanja na ovoj relaciji unutar svake od etnokonfesionalnih zajednica.“[23] 

 Međutim, kulturna ukrštanja u sferi pučke kulture postoje reklo bi se na dvostruk način. Prvi je stalna sinhrona razmjena  kulturnih vrijednosti različitih tradicija u okviru istog jezika, a drugi onaj dijahronijski, jer odozdo iz praslavenske tradicije, ali i one predslavenske, ilirske i romanske, ulaze kulturne vrijednosti u različite kulturne prakse: usmeno književno stvaranja, raznovrsne rituale, pučka vjerovanja, običaje, čak u kulturu stanovanja itd. Na toj osnovi Lovrenović i opisuje pučku kulturu kao prostor stalnog interkulturnog dijaloga: „Nasuprot međusobno izoliranim elitnim kulturama, ili paralelno s njima, u profanom životu za riječ se otimaju oblici pučke kulture i komunikacije. Ona ima svoje vrijeme, svoje porijeklo, svoj jezik, svoje oblikovne zakone, svoje funkcije, svoje, dakle, elemente koji su katkada samo periferno podudarni sa svijetom pripadajuće visoke kulture, a veoma često odvojeni i različiti od njega. Bitno je za našu temu ovo: za razliku od međusobne izoliranosti sfera visoke kulture, pučka kultura je ono područje na kojemu se, između sva tri etnokonfesionalna kruga, uspostavljaju prakse i oblici uzajamnosti. Cjelina materijalne, socijalne i duhovne pučke kulture daje dosta materijala za tvrdnju o jedinstvenosti kulturotvornih mehanizama i zakonitosti koji su vladali ovom kulturnom sferom, uz posve drukčije prelamanje civilizacijsko–konfesionalnog trostrukoga raskola visokih kultura. Postojanje toga zajedničkoga supstrata nije nikakav historijski kuriozum. Bez obzira na konfesionalno–civilizacijske različitosti kojima je naš svijet izručen tako reći od doseljenja na Balkan, a naročito snažno i dramatično u periodu o kojemu je ovdje riječ, (misli se na doba osmanske vladavine Bosnom i Hercegovinom, op. E. K.) taj svijet je većinom zajedničkoga etničkog porijekla, sa zajedničkom, veoma snažnom kulturnom i duhovnom baštinom iliro-romano-slavenskoga amalgama, konačno – svijet jednog jezika i s mnogim zajedničkim crtama mentaliteta, u nekim, osobito gradskim sredinama, stoljećima izmiješan u najtješnjem svakodnevnom dodiru.“ [24]

Tako se načelo kompozitnosti sad ukazuje samo kao jedan principi postojanja tadašnje forme visoke bosanske kulture, dok načelo integrativnosti dolazi u sferi narodne, tj. usmene kulture. Na toj osnovi stvaraju se prostorne i vremenske liminalne kulturne zone u kojima se oblikuju sinkretičke kulturne vrijednosti, ali nikada kao jednom dovršena i zauvijek dana forma homogenosti jednog nadkulturnog sistema, već forma njegove pluralnosti, osoben umnožak različitih, a bliskih tradicija u pučkoj kulturi .

Sve je u Unutarnjoj zemlji postavljeno na najbolji mogući način. Prvo: strukturna formula hibridnog identiteta, odnosno hibridnih identiteta, drugo: slika historijskih procesa i njihovog djelovanja na kulturu, treće: dijahronijska analiza kulturnih procesa, četvrto: njihovi sinhroni opisi i analiza, peto: historija kulture kao historija kulturnog poliloga. Na tim osnovama BiH se otkriva kao mnogostruka historijska realizacija kulturnog poliloga u kojem civilizacijske i historijske granice ukazuju na promjene koju donose povijesna zbivanja, a pogotovu imperije, Osmansko carstvo i Austro-Ugarska, koje su vladale tom zemljom i provodile svoje kulturne strategije potčinjavanja domaćih kultura svojoj imperijalnoj ideologiji. Istodobno s tim BiH se otkriva u mnogovrsnosti svojih povijesnih realizacija: predslavenska, obilježena ilirskom i rimskom kulturom, srednjovjekovna, s dominantnom slavenskom kulturom i snažnim amalgamima predslavenskih tradicija, otomanska BiH unutar teokratske formule vlasti Osmanske imperije i njenom strukturom milet sistema, austrougarska BiH s obratom od osmanske religiocentrične na kulturu baziranu na zasadima racionalizma i prosvjetiteljstva, te BiH u sastavu dvije Jugoslavije, gdje je prva obilježena srbocentričnim kulturnim kanonom, a drugu, nakon vladavine dogmatskog tipa ideološkog uma i njegove formule ideološki funkcionalizirane unitarne kulture, karakterizira policentrični tip multikulturalizma i integralistički oblici bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta.  Tu se kulturni polilog ukazuje zaista kao kulturni labirint ( tako je, podsjećanja radi, u naslovu prve verzije ove knjige Lovrenović odredio i sadržaj kulturnopovijesne realnosti BiH: Labirint i pamćenje) porobljene zemlje koja svoju slobodu stiče 1918., da bi kao administrativno pravna činjenica nestala u Kraljevini Jugoslaviji, a iznova se pojavila unutar federalnog okvira socijalističke Jugoslavije.  A to znači da imamo nekoliko administrativno-pravnih realizacija zemlje, te u skladu s tim i formi dijaloga u visokoj kulturi, dok će se pučka ponašati tako da subverzira imperijalnu i svaku drugu ideološku moć.

Lovrenović  prati u Unutarnjoj zemlji političko povijesni sadržaj i njegovo djelovanje na kulturne procese, ali i forme kulturnog poliloga, od paleolitika i ilirskih plemenskih saveza, antičkog ilirika i ostataka rimskog kulturnog nasljeđa, preko ranoslavenskih kulturnih stoljeća i srednjovjekovlja, zatim kulture u vrijeme otomanske vladavine Bosnom, do racionalističko-prosvjetiteljskog preokreta u vrijeme austrougarske vladavine, a onda i različitih formi moderne u 20. stoljeću.  Pri tom se administrativno-političko uređenje tokom historije BiH unekoliko poklapa s promjenama civilizacijskih sistema, pa se u strukturnu formu kulturnog poliloga uključuje još jedan element – međuzavisnost kulturne i civilizacijske norme. Na toj osnovi se može i postaviti teza da je bosanskohercegovački kulturni identitet u epohi modernosti, zapravo, postimperijalan, odnosno postkolonijalan, a u takvom identitetu kultura uvijek ima višestruke funkcionalizacije  - ideološku, političku, memorijsku, pa je ona sabirno sočivo svakog od etničkih identiteta, ali i njihove složene komunikacijske mreže.

Međutim, jedna od najbitnijih odrednica Lovrenovićeve Unutarnje zemlje jest spoznaja o procesualnosti u oblikovanju kulturnih identiteta, a  oni se unutar kulturnopovijesne realnosti ukazuju kao konstrukti uvjetovani mnogostrukim vidovima kulturnih procesa. Ta procesualnost i hibridnost identiteta što se u današnjem poststrukturalističkom epistemološkom horizontu ukazuju kao znanstvena norma, čak aksiom, u Lovrenovićevim kulturnopovijesnim esejima proizlaze iz analize kulturnih realnosti. Bosna i Hercegovina iznikla je pred čitateljskim očima u Unutarnjoj zemlji kao sistem kulturnih naslaga, odnosno složeni mozaik različitih kulturnih slojeva. To je, osim analize kulturnopovijesne realnosti i naučnog opisa uistinu velikog broja kulturnih činjenica, te analize kulturnih procesa i njihovih veza sa onim civilizacijskim, najvažnije otkriće Unutarnje zemlje. Jest ona u svom epistemološkom zasnovu proizišla iz strukturalističke forme znanja svog doba, jest pratila dostignuća tadašnjeg vrsnog kulturnopovijesnog znanja,[25] ali je otkrivajući karakteristike kulturnog poliloga kao brodelovski shvaćene forme dugog povijesnog trajanja načinila iskorak od esencijalističke kao konstruktivističkoj znanstvenoj epistemi u humanistici. Tu je sadržan najznačajniji doprinos kasnijim kulturnopovijesnim istraživanjima u BiH. Jednostavno rečeno, Lovrenović je sintetizirao dosege svojih prethodnika, ali i savremenika i otvorio budućnosni horizont nove kulturne povijesti u BiH. Zato je Unutarnja zemlja jedina bosanskohercegovačka sintetska kulturna povijest. Druge nema, baš kao što nema ni sintetske političke povijesti, ni sintetske književne historije, ni sintetske historije slikarstva, pozorišta, filma itd. Ta nemanja posvjedočuju da je u momentu kada je BiH povratila svoju suverenitet u punom obimu, nakon 1463. i pada pod vlast Osmanske imperije, nestala i ona težnja za samoosvješćenjem formi njenog kulturnog poliloga koja je svoj vrhunac doživjela u liberalnoj fazi socijalizma u periodu od polovine šezdesetih do početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

 Lovrenovićeva metafora unutarnje zemlje iznikla je na horizontu tada dostignutog znanja i konstituisanja bosanskohercegovačke kulturnopovijesne samosvijesti, a njegova knjiga postala je, daleko više na inozemnom nego na domaćem planu, nekom vrstom kulturnopovijesne legitimacije Bosne i Hercegovine.

 

  1. Razaranje unutarnje zemlje – princip kulturnog poraza

Unutarnja zemlja, kako je ranije naglašeno, prati kulturnu povijest BiH od ilirskih i rimskih zasnova do visoke moderne, tj. od predslavenskog kulturnog nasljeđa do konca dvadesetog stoljeća, a u zdanjem izdanju, napomenama u predgovoru i iza te  vremenske granice Pri tom je svaki veliki povijesni događaj uticao na promjene u formi kulturnog poliloga, ali nije ga mogao urušiti i poništiti njegove efekte. Zato Lovrenović i zaključuje: „Ako Bosna i Hercegovina jest ime za nekakav identitet, njegov sadržaj nije u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad)nacionalnoj konstrukciji, već upravo u trajnoj kulturnoj interakciji. Bosna i Hercegovina je ime za civilizacijski proces, u kojemu, kao konstanti, učestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadržavajući svoj posebni identitet a izlažući se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. Zato svaka nacionalna kultura u Bosni jest i nešto-više-od-onoga-što-jest.”[26]

Bosanskohercegovački kulturni polilog Lovrenović je promatrao u interakciji i civilizacijsko-kulturnoj spletenosti koja prelazi preko granica povijesnih događaja, ne dozvoljavajući, bez obzira na snagu povijesnih promjena i promjena u strukturi kulture i kulturnom polilogu, političkoj i ideološkoj moći da razore temelj kulturne komunikacije. A to znači da su imperije koje su osvojile Bosnu donosile u nju svoje civilizacijske i kulturne sisteme vrijednosti. Osmanska je oblikovala kolektivne konfesionalne identitete i društvene hijerarhije u skladu s načelima svoje teokratičnosti. Austrougarska je, pak, svojim imperijalnim strategijama i modelima vladanja, bez obzira na Kalajev pokušaj stvaranja integralističkog bošnjaštva, proizvela nacionalne identitete i uvela racionalističko-prosvjetiteljski kulturni sistem vrijednosti. Kraljevina SHS, odnosno Kraljevina Jugoslavija, u koje je BiH ušla i nestala u njima u administrativnom pogledu, nisu svojim formama nadnacionalnog identiteta, prije svega srbocentričnim jugoslavenstvom sa srpskom kulturom u centru kanonskih vrijednosti, mogle razoriti bazičnu formulu bosanskog kulturnog poliloga. Socijalistička Jugoslavije od začetne unitarne forme kulture do one policentrične interkulturne u vrijeme liberalizacije socijalizma također nije razorila temelj bosanskog kulturnog poliloga. Štaviše, moglo bi se reći da je baš taj liberalni socijalizam i njegov policentrični multikulturalizam osvijestio bosansku interkulturnu supstancu.

Iza horizonta zadnjeg rata u BiH, međutim, stvoren je drugačiji kulturni model koji je u maksimalnoj mjeri ideologizirao nacionalna kulturna polja i stvorio uslove za njihove višestruke političke funkcionalizacije. Ona supstanca kulturnog poliloga koji je tvorio unutarnju zemlju pretočena je u trokulturne monologe sa čvrstim međusobnim granicama između tri nacionalne kulture. Ta tri nacionalna kulturna monologa, bošnjački, hrvatski i srpski, promijenili su i svoje kanonske vrijednosti, a prethodni interkulturni kanon u njima zamijenjen je formama ortodoksnog, ideološki postuliranog nacionalnog kanona. Drugim riječima, interakcijska bosanskost kulture zamijenjena je njenom partikularnom formom, tj. nacionalnošću, pa u takvom kulturnom poretku tri nacionalne kulture ne dijalogiziraju, nego se ponašaju kao samodovoljne, u sebe zatvorene cjeline. Time je, moglo bi se reći, srušena formula bosanskog kulturnog poliloga za račun projekcije kulture kao isključivo nacionalno-ideološkog sredstva, a društvenu scenu do kraja su oblikovali, kako Lovrenović kaže u dvadeset i jednoj tezi o Bosni i njenoj budućnosti u nezavršenom ratu, kulturalni nacionalizmi. Potom on određuje i njihov odnos prema svakom obliku kulturnog poliloga i polifoničnosti: „Poznato je da su južnoslavenski nacionalizmi po karakteru i po porijeklu kulturalni, a da svoj raison d’être najsnažnije pronalaze u – negiranju drugih, u asimilatorskim težnjama spram bliskih a drukčijih etnokultura. Pri tome su jezik (nacionalni) i književnost (nacionalna) uvijek najvažnija borbena sredstva i identitetni atributi, a svaki koncept plurimorfnosti i kulturne polifonije – đavo koji oko nas i našega naroda plete opasnu mrežu i radi nam o glavi.“[27]

Otud i dolazi Lovrenovićevo saznanje o promjeni paradigme u kulturnom obrascu BiH nakon rata 1992-1995. Evo kako on to sažeto ocjenjuje:“ Dok tradicionalna Bosna, takoreći, nije imala ideju o sebi kao 'multikulturalnoj', ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj  praksi još nekako i bila; kada je tu ideju i tu terminologiju prihvatila kao nešto što bi trebalo adekvatno izražavati njezinu društvenu strukturu i 'prirodu', ona je to prestala biti. Multikulturalizam kao društveni koncept nastao na iskustvima Zapada u razdoblju laicizma i moderniteta, koji označava simultanu prisutnost različitih, međusobno ne-bliskih i 'nerazumljivih' jezičnih i etničkih zajednica u istom državno-političkom okviru, te način rješavanja problema koji iz toga proizlaze, samo je djelomično, u vrlo ograničenom smislu bio primjenljiv na Bosnu i Hercegovinu kakva je povijesno postojala do 1992. godine, odnosno do Daytona 1995, a kakva unatoč svemu bazično postoji i danas. U pravom i jasnom smislu u Bosni se moglo govoriti samo o višekonfesionalnosti, te u modernomu dobu, nakon dovršenih političkih procesa nacionalne samoidentifikacije – o višenacionalnosti. Također, moglo je biti govora i o kulturalnomu pluralizmu, u onom posve specifičnom smislu u kojemu postoje jasne kulturalne razlike što su se povijesno generirale na osnovi civilizacijsko-religijskih razlika. No, te razlike nisu poništavale mozaičnu kulturnu cjelovitost bosanskohercegovačkog prostora, u onome smislu u kojemu se kultura shvaća kao mogućnost nesmetanoga komuniciranja u zajedničkom referencijalnom i sociokulturnom okviru.“[28]

Međutim, postavlja se pitanje: zašto su zadnji rat, državna zajednica nastala nakon njega i tri sistema nacionalnih društvenih vrijednosti tako snažno preobrazili kulturna polja u BiH i srušili formu poliloga na kojem je ostvaren magični kulturni pejzaž unutarnje zemlje? Jedan od mogućih odgovora na ovo pitanje sadržan je u modelu figure neprijatelja koju su proizvele tri kleronacionalističke ideologije. To je, naime, prvi rat u bosanskoj povijesti gdje se neprijatelj ne pojavljuje stranac, bio on imaginarni Turčin iz doba osmanske vlasti, ili imaginarni Švabo iz vremena austrougarske okupacije, odnosno fašistoidni imaginarni Nijemac i njegov kolaboracionist iz Drugog svjetskog rata, već je on unutarnji Drugi, unutarnji neprijatelj koji razara supstancu  zemlje i svaku od tri nacionalne zajednice, te ugrožava njihovo pravo na teritorij. Bio taj neprijatelj pojačan velikodržavnim fantazmama i ideologemama iz Srbije ili Hrvatske, on se u nacionalističkim imaginarijima sve tri nacionalne zajednice pojavljuje kao demonski svepovijesni neprijateljski lik iz same zemlje. Tako je lik susjeda pretočen u figuru neprijatelja kroz koju je nacionalistička ideologija reinterpretirala ukupnu prošlost, ali i obilježila budućnost kao prostor straha. Negdašnji antagonizmi iz tradicije pretvoreni su u nacionalističkim imaginarijima u demonska neprijateljstva, a ratna praksa zločina poslužila je kao referencijalni okvir za uspostavljanje slike o unutarnjem Drugom kao  svevremenskom neprijatelju, svevremenskom zato što on pokriva i ukupnu prošlost, i tragičnu sadašnjost i strahom ispunjenu budućnost. Bez obzira kako bio definiran taj rat, kao dvostruka agresija ili građanski, njegova najteža posljedica uz stravične gubitke ljudskih života, masovne zločine, etničke progone i silovanja, jest upravo  nacionalističko stvaranje slike o susjedu kao demonskom svepovijesnom neprijatelju. Da bi se taj lik dekonstruirao ili barem neutralizirao, potrebna je korjenita promjena u realizaciji nacionalnih imaginarija, identiteta i nacionalističkih kulturnih kanona.

Ali, da bi do toga došlo nužno je da se u društvenom polju završi  nezavršeni rat,  kako ga Lovrenović određuje već u naslovu svojih teza, kasnije i knjige Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata.[29] Sve dok taj rat, prebačen Dejtonskim mirovnim ugovorom iz 1995. godine s vojnog u političko polje, bude trajao, unutarnji Drugi kao simbolički demonski svepovijesni neprijatelj oblikovat će nacionalistički imaginarij i iznutra sržno razarati kako bosanski kulturni polilog tako i svaku njenu nacionalnu kulturu iz osnova.

Promjene kulturnog modela današnje BiH u odnosu na sve njene povijesne realizacije i tradiciju bosanskohercegovačke kulture koja je istodobno zbroj nacionalnih kultura i njihov umnožak korjenitije su nego ikad u povijesti. Lovrenović to nedvojbeno potvrđuje u čitavom nizu svojih napisa, a naročito u Epilogu eseja Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom[30]. On u tom dramatično epilogu najprije zaključuje da je u našem dobu promijenjeno poimanje pojma kulture, naročito njene sadržine: „U spomenutom eseju o povijesnom izolacionizmu među etničko-konfesionalnim tradicijama u Bosni i Hercegovini, koji sam objavio prije tridesetpet godina Odjeku, bio je i odlomak u kojemu se diskutira s poznatom prozom Ive Andrića Pismo iz 1920. godine. Korisno ga je ovdje navesti, jer se iz njega prilično dobro vidi i što se je sve s nama i u nama promijenilo od tog vremena, i kako se sadržaj pojma kultura promijenio od ondašnjega univerzalno-estetskoga do današnjega političko-identitetnog značenja, u smislu cinične ali teško osporive primjedbe Terryja Eagletona, u kojoj i Bosnu i Hercegovinu uzima kao ilustraciju kako se kultura preobrazila: od jednoga estetskog područja koje je služilo kao sklonište od profanog (pa i političkog) života, pretvorila se u političko sredstvo par excellence, i tako se profanirala, ali, što je osobito važno, i demokratizirala. Eagleton to sažima u elipsu: ,U Bosni i Hercegovini ili u Belfastu kultura nije tek ono što stavljate u kasetofon, to je ono radi čega ubijate.'“[31] Kultura kao ono radi čega ubijate, dakle, sredstvo mrziličkaih ideologija i područje njihovih legitimizacijskih procedura, ukazat će se Lovrenoviću upravo kao princip poraza unutarnje zemlje zasnovan, uz ostalo, i na liku unutarnjeg Drugog, susjeda iz negdašnje unutarnje zemlje kao demonskog svepovijesnog neprijatelja. 

Zato Lovrenović i shvata da je kultura kao pređašnje vezivno tkivo unutarnje zemlje postala sredstvom njenog razaranja i razdora, a tradicijski obrazac kulturnog poliloga zamijenjen je novom formom – kulturni monologom s demonizacijskim strategijama prema nacionalnom drugom proizašlim iz nacionalističkih ideoloških narativa.  Evo kako on to pomalo gorko rezimira u svom epilogu: „Između vremena u kojemu su pisani gornji redci i vremena današnjega pukla je cijela historijska provalija. Južnoslavenske političke zajednice kojoj je Bosna i Hercegovina pripadala gotovo cijelo stoljeće, netragom je nestalo. Prvi put nakon pradavne 1463. godine pojavila se samostalna bosanska država. No, upravo od tada bosanskohercegovačko društvo je, prvo  kroz 'demokratsku preobrazbu' (prvi višestranački izbori 1990. godine), a potom kroz državno osamostaljenje (1992) te kroz ratni užas i njegovo političko zamrzavanje (Dejtonski sporazum 1995), doživjelo krajnju kristalizaciju triju nacionalnih kultura, shvaćenih baš kao sredstvo i izraz političkoga identiteta. Nikada kao danas etnička/nacionalna višestrukost nije imala jasniji i oštriji oblik društvene fragmentiranosti, i nikada kao danas disparatne percepcije zemlje, historije, kulture nisu tako ultimativno utjecale na formuliranje političkih ciljeva. Ako je u tom procesu ostalo pošteđeno i sačuvano još išta od 'baštinjenoga bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta', koji se ostvaruje u 'civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija' (a autor ovih redaka smatra da je ta struktura povijesno-socijalna činjenica dugoga trajanja koja nije lako uništiva, samo je moguće da je danas prešla u duboko latentno stanje), tada je jasno da je njezina reanimacija i reartikulacija moguća samo uz uspostavljanje optimalnoga društvenog i političkog okvira u kojemu bi svi elementi te strukture bili uravnoteženi i mogli na nekonfliktan način doći do izražaja. Današnja Bosna i Hercegovina suočena je s tim pitanjima dramatičnije i neizvjesnije nego ikada u svojoj novijoj historiji. Problem je, dakle, stari, a odgovori na njega moraju biti novi, jer je nova i povijesna situacija. Ali ni do tih novih odgovora neće biti moguće doći bez razumijevanja strukture o kojoj je ovdje riječ i bez razumijevanja njezine geneze.“[32]

Ali, da bi ti odgovori bili pronađeni, neophodna je krajnja ideološka preobrazba, ne samo završetak rata u političkom polju. Jer, nacionalizam je kapilarno premrežio ukupni društveni prostor zemlje, uz to podijeljen na tri zatvorena nacionalna društva, s nešto malo transetničke društvene svijesti. Ili kako Lovrenović kaže: „Etnoreligijski nacionalizam je, dakle, sveprožimajući element javnoga mnijenja i kulturnoga modela u današnjoj Bosni i Hercegovini, s jednakim intenzitetom u sve tri etničke zajednice. Njime su dubinski impregnirane sve strukture društvenoga života: službeni politički diskurs, kulturna sfera, sustav obrazovanja po cijeloj vertikali od vrtića do univerziteta, mediji, diskurs vjerskih zajednica i njihovih lidera… Uz to, kao logična prateća pojava, ide opći pad kulturnih i vrijednosnih kriterija, te intelektualnih i profesionalnih standarda. Očigledno je kako između etnonacionalizma i pada kriterija postoji izvanredno snažan i izravan suodnos. Jedno drugomu odgovara, jedno drugo doziva i pronalazi, uzajamno se potpomažu i podržavaju. Intelektualno razorna politička metafizika ,narodnoga bića i nacionalne kulture, instalirana je kao vladajući moment i kriterij kulturnih i obrazovnih programa. Opasnost te pojave sastoji se u njezinoj običnosti; u naučenosti na nju kao na nešto što je ne samo normalno, nego i društveno poželjno.“[33]

Ali, ako je prvi stupanj razaranja kulturnog poliloga zasnovan na novoj figuri susjeda kao demonskog neprijatelja, drugi je sadržan u kulturnom izolacionizmu najbolje očitovanom u kulturi pamćenja i interpretiranja zadnjeg krvavog bosanskog rata. Naime, nemogućnost uspostavljanja društvenog pamćenja preko granica nacije uskratila je šansu za društvenu katarzu. Žrtve drugih nisu postale moralno obavezujuće za formiranje nove, postratne kulture pamćenja, a kleronacionalizma je ratnog zločinca uzdigao na razinu nacionalnog heroja. Zločinac je postao središte nacionalistički proizvedenog simboličkog imaginarija, a autoviktimizacijska naracija preopokrila je nacionalna kulturna polja. Kultura pamćenja na toj osnovi pretočila se u kanonsku normu izgradnje novog oblika nacionalnog identiteta, pa je on  sržno preoblikovan. To saznanje i vodi Lovrenovića u 21 tezi o BiH u kontekstu nezavršenog rata ka postavci o novim oblicima nacionalnih identiteta Bošnjaka, Hrvata i Srba. Na toj osnovi rat je postao ključni događaj u proizvodnji novog tipa njihovih identiteta. Arhaizacija, getoizacija, viktimizacija i mnoge druge forme novih identifikacijskih polja samo su neki od kulturnoidentitarnih, u osnovi kleronacionalističkih procesa koji su postavili te drugačije nacionalne identitete.[34]

Treći faktor koji je uspostavio princip poraza unutarnje zemlje vezan je za prostor upotrebe visokih kultura i društvenom polju i njihovu interpretaciju u obrazovnom procesu. One su tu tretirane kao područja reprezentacije nacionalnih identiteta, s ortodoksno pojmljenim književnim, likovnim, pa i muzičkim kanonom, a njihov integralistički duh, uz njihovu istodobnu integralnost i kompozitnost što su ih imale u vrijeme liberalnog socijalizma, tj. u visokoj moderni, pretvoren je u sisteme nepremostivih razlika. Na toj osnovi kulturna granica i razlika koje su u tradicionalnoj BiH u sferi pučke kulture bile uz odbijanja i toposi susreta, dijaloga, razmjene vrijednosti, postale su u postratnoj BiH toposima zabrane, čak svojevrsnim kulturnim bedemima. Uprkos tome što je visoka umjetnost tokom rata i poslije njega u najvrjednijem dijelu svoje prakse bila izvorištem međunacionalnog spoja, a i obećanje društvene katarze, uz nemali broj izrazito inspirativnih i vanredno vrijednih dostignuća, kako u književnosti, likovnoj umjetnosti, pa i pozorišnoj, filmskoj, a i muzičkoj, ona nije uspjela uspostaviti općeprihvaćenu kulturnu normu. Drugim riječima, postdejtonska BiH je poražena tamo gdje je u tradiciji na najbolji način konstituirana kao unutarnja zemlja – u kulturi.

Niz tačaka otpora i subverzije kleronacionalističkog upliva u kulturu, vanredna književna djela, vrsna likovna umjetnost, pozorišna, filmska i umjetnička ostvarenja nisu uspjela nadvladati novu kulturnu paradigmu. Zato Lovrenović i pesimistično zaključuje:  „Na toj su osnovi u razdoblju modernizacije i europeizacije nastajale političke zajednice/nacije srpska, hrvatska, muslimanska-bošnjačka (i zato u Bosni i Hercegovini religija nikad nije „samo” religija, ona po potrebi preuzima na se sve ostale distinktne identitetne sadržaje, naročito rado i lako kulturne i političke), ali je laicizacija kulture omogućavala da kulturni proces krene i u integrativnom smjeru, što je vidljivo tokom cijeloga dvadesetog stoljeća, a osobito izraženo u njegovoj drugoj polovici. Nakon 1990. godine taj proces kao da se zaledio u drugoj krajnosti – u gruboj i čistoj vladavini triju etnokulturnih paradigmi: bošnjačkoj, hrvatskoj, srpskoj.“[35] A tom se zaključku u tezama o budućnosti nezavršenog rata pridodaje i ovaj stav: „Dakle, kada se danas u Bosni i Hercegovini govori u tvrdome i konačnom pluralu o kulturama i jezicima, i to ultimativno, kao o posljednjim bastionima nacionalnoga opstanka, to je onda jasan znak da su i dalje na djelu jake nacionalističke politike. No, to je s druge strane i znak da se još uvijek ne naziru ni političke koncepcije koje bi umjele ponuditi rješenje što bi neutraliziralo i promašeni multikulturalizam i rigidni etnicizam, a korespondiralo s kulturalnom stvarnošću Bosne i Hercegovine.“[36]

Kulturni poraz unutarnje zemlje Lovrenović je nagovijestio već u knjizi Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture.[37] Lovrenovićevoj esejističkoj optici ne umiče poražavajuće djelovanje nacionalističke ideologije na kulturu, čija je posljedica, kako sam kaže, agonija jednog kulturnoidentitranog hibrida – evropsko-orijentalne mikrokulture. Naime, panhrvatska fantazma nastala u okviru hrvatske nacionalističke ideologije u vrijeme vladavine Franje Tuđmana naprosto je morala odbaciti svaku vrstu hibridizacije hrvatskog kulturnog identiteta radi realizacije ideje o čistom, ničim izvana uprljanom nacionalnom i kulturnom identitetu. Bosanski Hrvati sa svojim povijesnim i kulturnim iskustvom višestrukosti, svojom istodobno orijentalnošću i evropskošću, ne mogu se uklopiti u takvu tuđmanističku fantazmu. Naprosto ideologija čistih, organski pojmljenih, esencijalistički zasnovanih nacionalnih kulturnih identiteta ne može trpjeti u vlastitom kulturnom prostoru nikakvu vrstu odstupanja od ideološki zasnovane kulturne norme. Drugim riječima, tuđmanizam kao ideologija i posljedično kulturna praksa pokazao se kao uništavajući faktor bosanskohrvatske kulture. Lovrenović dokazuje orijentalnost te kulture opisujući kulturnu praksu Bosne Othomane kao izvorište bosanskohrvatskog kulturnog identiteta. On je stalno, nasuprot panhrvatskoj fantazmi od Starčevića do Tuđmana, insistirao na svojoj bosanskosti s orijentalnom supstancom u sebi, ali i na svojoj evropskosti s osloncem na svoje kulturno i konfesionalno franjevaštvo. Razmatrajući povijesnu liniju franjevačke kulture, njene najznačajnije ličnosti i oblike, Lovrenović dokazuje da je ona svojevrsna dvostruka periferija – evropska i orijentalna istodobno, ali i periferija unutar hrvatskog kulturnog identiteta kao cjeline. Nju, tu cjelinu, Lovrenović vidi kao hibrid mediteranskog civilizacijskog nasljeđa, potom panonsko evropskog, a onda i orijentalno bosanskog. Tri civilizacijske strukture imaju i tri svoja kulturna modela i kanonska pisca – Tina Ujevića u mediteranskom hrvatstvu, Krležu u onom panonsko-evropskom i Andrića u orijentalno-evropskom, tj. bosanskom.

Takve razlike u nacionalnom i kulturnom identitetu pannacionalna fantazma briše, a posljedica je da se bosansko hrvatstvo u takvom kontekstu doživljava kao nečisto, čak stranost u projekciji čistog nacionalnog i kulturnog tijela. Otud je ono sa svojom vanrednom linijom franjevačke kulture i tradicijom franjevaštva (nerijetko u kontekstu hrvatskog nacionalizma tuđmanovog tipa demoniziranom i proglašavanom nacionalnom izdajom) te vrsnom literarnom tradicijom, u kojoj je Andrić središnji kanonski pisac koji bosansko hrvatstvo uvodi i u svjetski literarni kanon, ali i drugim oblicima umjetnosti i kulture – naprosto osuđeno na agoniju s izvjesnom perspektivom potpunog nestanka.

Naravno, ni druge sastavnice negdašnje bosanskohercegovačkog kulturnog hibrida nisu prošle neokrnjene u teroru južnoslavenskih kulturnih nacionalizama. Bosansko srpstvo sa kulturnim centrima Sarajevom i Mostarom jednostavno je  nestalo s kulturne scene za račun metropolicentrične projekcije homogenog srpstva koja je u povijesnoj praksi praćena preseljenjem stanovništva i napuštanjem tih gradova. Bošnjački kulturni identitet temeljito je preobražen interpretativnim strategijama koje su bazirane na antimodernističkim i antisekularnim stajalištima, te procesima arhaizacije, getoizacije, turkofilije i osmanonostalgije.

Na koncu, može se reći da je kulturni poraz unutarnje zemlje proizveo nove tipove nacionalnih identiteta i s njima usklađenih onih kulturnih, koji su potpuno reinterpretirali svoje tradicije i koji sebe više ne vide u interakciji s nacionalnim i kulturnim susjedstvom u zemlji, već u relacijama potpunog odbijanja, čak kulturnog neprijateljstva. Imaginarni lik susjeda kao svepovijesnog demonskog neprijatelja ovladao je novom kulturnom paradigmom u kojoj bošnjačka, hrvatska i srpska kultura nisu više u plodotvornom kulturnom polilogu, već u stanju tri kulturna monologa s dugotrajnom perspektivom njihovog okamenjivanja u zemlji čija je budućnost obilježena nezavršenim ratom.

 

  1. Publicistička hronika društvenog poraza

Ivan Lovrenović zasigurno je jedan od najznačajnijih publicista našeg doba na južnoslavenskom prostoru. Može se slobodno reći da je uz Mirka Kovača i njegove eseje iz knjiga Elita gora od rulje i Cvjetanje mase[38] on razvio ponajbolju formu političkog eseja, ali i mikroeseja i njima sržno otvorio prostor za upliv nefikcionalnih književnih žanrova u instituciju književnosti.[39] Bez obzira koliko se pred tim esejima raspadala modernistička predstava o književnosti bezinteresnoj za društvena zbivanja, a naročito vidio preobražaj postmodernističkog relativizma u poetiku kritičkog mimetizma i osjetilnog realizma, u njima je vidljiva pozicija kritičkog intelektualca obilježena, kako bi rekao Marko Vešović, moralom nepripadanja ni jednom obliku moći, naročito ne onoj ideološkoj i političkoj, pogotovu ne pripadanja kolektivističkim naracijama koje su obilježile ratno vrijeme i postraće na južnoslavenskom prostoru.

U Lovrenovićevoj političkoj publicistici, žanrovski veoma raznolikoj i rasprostrtoj od političke analize, preko eseja i mikroeseja, te komentara do kolumnističkog napisa, dolazi do punog izraza ona odgovornost koju od intelektualaca traži Edward Said, naglašavajući da „ne postoji neki veliki plan ili nacrt ili velika teorija o tome što intelektualci mogu napraviti, a ne postoji ni neka utopijska teleologija prema kojoj bi se ljudska povijest kretala. Stoga se ciljevi izumljuju ili inventiraju (sukladno doslovnoj upotrebi latinske riječi inventio koju su retoričari koristili kako bi naglasili ponovno nalaženje ili stvaranje na temelju već postojećeg, što je suprotno romantičnoj upotrebi te riječi kao nečeg što se stvara ni iz čega), odnosno stvaraju se hipoteze o boljoj situaciji koje su utemeljene na poznatim povijesnim i društvenim činjenicama. Uslijed toga intelektualci mogu djelovati na mnogim bojištima, na mnogim mjestima i mnogim stilovima čime se održava i osjećaj suprotstavljanja i osjećaj angažiranog sudjelovanja.“[40]To nalaženje ili stvaranje hipoteza na temelju već postojećeg u Lovrenovićevom slučaju jest oslanjanje njegove političke publicistike na kulturološke eseje. Saznanja iz Unutarnje zemlje o karakteru bosanskohercegovačkog hibridnog kulturnog identiteta i s njim usklađenim nacionalnim identitetima, te  historiografska, sociološka i politološka znanja podloga su za političku analizu vođenu nalozima etičkog i humanističkog angažmana u kojem se partikularnim nacionalističkim vrijednostima suprotstavljaju one univerzalne humanističke. A to znači da je rat, njegovu stravu, praksu zločina u njemu na skali od etničkog čišćenja do masovnih zločina i genocida u Srebrenici, Lovrenović promatrao kao osobeni hroničar i svojevrsni etički dokumentarist. Pri tom, taj se etički dokumentarizam razvija u pravilu na podlozi analize strukturnih pozadina političkih i ratnih zbivanja, što znači da Lovrenovića ne zanima samo pojavnost događaja, nego i njegova strukturiranost. Na toj osnovi i izniče višeperspektivna analiza koja u svome polazištu interdisciplinarna, što znači  da je Lovrenović pisac i esejist u publicisti pomalo i politolog, analitičar i komentator ideoloških naracija, kulturolog, sociolog, ali i etičar. S te strane moglo bi se reći da se u njegovoj publicistici ispoljavaju karakteristike organskog, kritičkog i nezavisnog intelektualca[41] koji je, kako kaže Said, „ autor jednog jezika koji vlastima pokušava da govori istinu.“[42]

Tu istinu, istovremeno bolnu i opominjuću, Lovrenović uvijek izriče odozdo, iz podnožja društvene stratifikacije moći, s nadom da može oblikovati javno mišljenje i time utjecati na važne društvene promjene. Tokom rata, u knjizi Ex tenebris, njegova istina se pretakala u vapaj da se zaustavi tragična ratna mašina,  a u poraću u opomenu i borbu da se zaustavi propadanje u  društvenom polju  i institucionalnom prostoru obilježenim bujanjem nacionalizma tijesno skopčanog sa stanjem nezavršenog rata i uspostavljanjem  divljeg obrasca prvobitne akumulacije kapitala.

Lovrenović pri tom  nije uobličavao svoje ideološko polazište, osim onog najšireg – kritike nacionalizma i njegovog zla. Ne pripadati ni ideološki postuliranim kolektivu,  niti zauzimati bilo koje mjesto u hijerarhiji moći, značilo je samo oslanjati se na autoritet istine o ratnim i društvenim zbivanjima, i to istine bazirane na racionalno postavljenoj argumentacijskoj liniji. Ta pozicija, u pravilu autsajderska, donosila je mogućnost nepotkupljivog javnog govora, pa se Lovrenovićev publicistički dokumentarizam na kraju pretvorio u etičku hroniku rata i poraća razvijenu u nizu knjiga.[43]

Pisana za magazine Feral tribune  i Dane,  a  tokom rata i za Vijenac Borisa Marune, Erasmus i Tjednik Slavka Goldsteina, Svjetlo riječi te niz drugih povremenih alternativnih publikacija u Zagrebu, kao  i neka strana glasila (Die Zeit, Frankfurter Allgemeine Zeitung, Frankfurter Rundschau, Le messager européen itd...),  Lovrenovićeva publicistika pripada stajalištima nezavisnog intelektualca, a on je bez sumnje u bosanskohercegovačkim okvirima zasnivač etički angažiranog publicističkog pisma. Može se reći da su mu se u toku rata pridružili još neki pisci,  oštro se suprotstavljajući nacionalističkom diskursu ispoljenom ne samo u području politike već i u samom književnom polju, a zasnovanom na onom modelu što ga je postavio Dobrica Ćosića. Taj model  Nikola Bertolino metaforički određuje kao vreme inkubacije,  a Mirko Đorđević definira kao književnost populističkog talasa.[44] Među piscima koji se pridružuju Lovrenoviću u suprotstavljanju nacionalističkoj ideologiji svakako se izdvajaju Marko Vešović Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Vlado Mrkić itd., i to na valu intelektualnog angažmana kojeg na južnoslavenskom prostoru obilježavaju feralaovci, Boro Dežulović, Viktor Ivančić, Predrag Lucić, odnosno izvan Ferala Mirko Kovač, Filip David itd. No, dok su feralovci u svojim kolumnama napuštali analitički za račun satiričnog i ironijskog diskursa, a Vešović bio bliži literarnom i polemičkom, Hemon i Jergović osobenoj kolumni koja iz političkog odlazi u, najšire uzevši, kulturološko područje, Lovrenović je ostao dosljedan u oblikovanju analitičke istine uperene protiv moćnika na vlasti.

Nikad ne odustajući od stajališta nezavisnog intelektualca, njegova etička hronika društvenog poraza proširila je burdijeovski shvaćeno književno polje, odnosno ukazala na ko-tekstualni prostor književnosti kako ga shvata novi historicizam. Drugim riječima, ideja književnosti kao u sebe zatvorene estetske igre i pisca u njenoj bjelokosnoj kuli nije se mogla održati pred naletom ratnog zla, pa se nužno redefinirao književni prostor i društvena pozicija pisca, ali se s tom redefinicijom istodobno estetika podupirala etičkim imperativom, a književni diskurs potpomagan je publicističkim. S te strane promatrana Lovrenovićeva publicistika signalizira proširenje institucije književnosti, njeno decentriranje i klizanje modernističke ideje autonomnosti ka književnosti angažmana, onoj koja je estetski imperativ nadopunila onim etičkim. Takav značaj ove publicistike ostaje književnoj povijesti, ali i teoriji književnosti kao veliko nasljeđe doba obilježenog zločinima, ali i etičkim odgovorom intelektualca na njih.

Viđena iz te perspektive, Lovrenovićeva publicistika postaje višestruko zanimljivom građom za književne povjesničare i teoretičare, ali i za historiografe. Naime, sva buduća relevantna istraživanja književne prakse i s njom povezane kulturne i umjetničke scene morat će se oslanjati i na onu diskurzivnu proizvodnju koja nije čisto fikcijska, baš kao što će historiografi u istraživanju društvenih kretanja morati veliku pažnju posvećivati idejnim konceptima intelektualca oštro suprotstavljenim onima vladajućih ideoloških naracija.

Začetak Lovrenovićeve publicistike položen je u daleku 1976. godinu, a od tada do 1991. i početka raspada Jugoslavije Lovrenović je ispisao ogroman broj kolumni, komentara, eseja i polemika na stranicama Odjeka, Danasa, Oslobođenja, Nedjelje, Vjesnika, Naših dana, Života, Puteva, Foruma, Književne reči, Književnosti, Tre­ćeg programa Radio-Sarajeva, pa se o njemu može govoriti kao o veoma značajnom predratnom jugoslovenskom, a ne samo ratnom i postratnom bosanskohercegovačkom publicisti i esejisti.

Prvi put sabrana u ratnu knjigu Ex tenebris, sarajevski dnevnik, (1994.), Lovrenovićeva publicistika se razvijala sve do današnjeg vremena, u kojem je on kao publicist zašutio, ali i napisao vrhunska književna djela kakva su Nestali u stoljeću, Ulazeći u  Varcar  i putopis Sedam dana po Bosni u kolovozu gdine 2008. Uslovno govoreći, ta se publicistika može podijeliti na dva perioda. Prvi bi se mogao označiti vremenom nade, a drugi skepse. U prvom  koji se od početka preko ratnih godina proteže do oko 2006. godine uistinu je prisutna nada i uvjerenje da intelektualni angažman ima smisla i da saidovska istina intelektualca može, suprotstavljajući se vlastodržačkom aparatu, preobraziti javno mišljenje. U drugom periodu nakon 2006. tu nadu potiskuje sumnja u intelektualni angažman sve do Lovrenovićevog povlačenja u dobru samoću,  kako sam kaže u jednom svom intervjuu. Ta dobra samoća rezultirala je kreativnom energijom, pa se Lovrenović, dominantno publicist u naznačenom vremenskom periodu, vratio pisanju romana.

Ova dva perioda poklapaju se unekoliko s preovlađujućim društvenim energijama, pri čemu je prelomni politički događaj koji ih je preobrazio pad tzv. Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. godine.  Taj paket je, prema današnjem općem uvjerenju, mogao otkočiti Dejtonsku Bosnu i Hercegovinu i otvoriti mogućnost za njeno ponovno multietničko konstituisanje. Lovrenovićevim jezikom rečeno, stvoriti uslove za njenu istodobnu kompozitnost i integralnost u kulturnom polju, a na planu institucionalne organizacije države otvoriti šansu za njenu funkcionalnost. Podsjećanja radi u tadašnjim medijskim raspravama o Aprilskom paketu Lovrenović je bio uz one koji su zagovarali njegovo prihvatanje. Pokriveni plošnom patriotskom parolom, protivnici Aprilskog paketa su, pristajući uz politiku Harisa Silajdžića, napali su sve njegove zagovaratelje optužujući ih u konačnici kao osobene izdajnike Bosne. Fantazma koju je Silajdžić izbacio u društveno polje o građanskoj BiH pretvorena je na tadašnjim izborima u parolu o 100% BiH, a u njenoj podlozi stajalo je obećanje o dobivanju nezavršenog rata u političkom polju. Na toj osnovi ono se iznova militariziralo, a njegova žrtva je bila ne samo budućnost zemlje, već i društveni dijalog utemeljen na racionalnoj argumentaciji i analizi društvenih kretanja. Naravno, Silajdžićeva fantazma bila je po zakonu spojenih posuda povezana sa drugim ideološkim naracijama sličnog tipa i politikama s militantnom osnovom.

No,  odbijanje Aprilskog paketa omogućilo je snagama dezintegracije da zalede, kako je Lovrenović više puta naglašavao, zemlju u stanju nezavršenog rata. Na drugoj strani, potpuno su se promijenili politički i društveni trendovi. Te promjene Lovrenović na više mjesta karakteriše procesom podržavljenja Republike Srpske. Njene su vlastodržačke oligarhije odbacivale Dejtonski sporazum neposredno po njegovom potpisivanju, smatrajući da su njime poraženi srpski vojni i politički ciljevi. Ali,nakon što su,  poslije odbacivanja Aprilskog paketa, uvidjele šta im sve on nudi i koje moćne instrumente mogu na osnovu njega imati u svojim rukama, krenule su u projekt jačanja Republike Srpske s ciljem da, potcrtva Lovrenović na više mjesta, stvore od nje drugu srpsku državu na Balkanu.

Imajuću sve to u vidu može se reći da su praktična politika i s njom skopčana institucionalna i medijska moć porazile intelektualčev sistem istina i njegove racionalno zasnovane koncepte budućnosti utemeljene na ogromnom znanju o povijesti unutarnje zemlje.

Do 2006. godine i može se govoriti o kakvom takvom jedinstvu medijske i intelektualne scene u BiH suprotstavljene vlastodržačkom aparatu. Nakon pada Aprilskog paketa ona se raspada, a rasprave o konsocijacijskom uređenju BiH, koje su otvorene u medijskom prostoru dokrajčile su je. Tada je, zbog učešća u raspravi o mogućem konsocijacijskom uređenju BiH Lovrenović napadnut i to od strane onih intelektualca koji su u javnom prostoru zauzimali tzv. građanske pozicije i zastupali ideju o građanskom uređenju BiH.[45] Ta se ideja afirmirala s pozicija prava pojedinca koja nadilazi ona kolektiviteta, a pridavana su joj značenja univerzalnog humanizma. Na taj način su njeni zastupnici sebi priskrbljivali etičko preimućstvo, zapostavljajući analizu političke realnosti BiH i odgovornost za rješenje njenih konflikata. Istodobno, zaogrnuta u patriotsku oblandu, ideja građanske BiH je njene kritičare nužno dovela u poziciju da ih se promatra kao neprijatelje zemlje, pa su oni izloženi otvorenoj i agresivnoj demonizaciju u društvu. Ne videći neodgovornost u svom pristupu društvenim problemima, zagovornici fantazme o građanskoj BiH spriječili su mogućnost razvijanja ozbiljne kritičke rasprave o rješenjima ustavne krize u zemlji, te time omogućili političkim elitama da iza javne scene, po mjeri vlastite ideologije, prodube ustavnu krizu zemlje. Na koncu, Lovrenović je od intelektualca koji je u ratu i nakon njega važio kao neka vrsta intelektualne ikone BiH sveden demonizacijskim strategijama na neprijatelja.

Gašenje Ferala nešto ranije i prelazak Dana u vlasništvo Oslobođenja, s novom redakcijom i programskom koncepcijom, značili su nestanak medijskog prostoru u kojem se najčešće oglašavao Lovrenović, ali gubitak tog medijskog prostora nije uslovio i kraj njegove etičke hronike društvenog poraza. On nastavlja svoje publicističke tekstove pisati na svojoj web-stranici (od 2011), te na web-portalima www.autograf.hr, (Zagreb) i www.telegram.hr (Zagreb), ali bez onog uticaja kakav je imao u pomenitim političkim magizinima.

No, zašto se Lovrenovićev publicistički rad može označiti kao etička hronika poraza? Prvi razlog leži u činjenica da se raspad Titove Jugoslavije zbio na veoma krvav način u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu. Drugi se, pak,  nalazi u porazu BiH kao pluralnog društva i kulture kompozitnosti i integralnosti. Ako je u prvom razlogu sadržana svijest o porazu ideje humaniteta, distopiji kojom je obilježen pad komunističkog ideološkog narativa, te snazi nacionalističke ideologije koja iza sebe ostavlja samo smrt i neizmjernu ljudsku tragediju, u drugom se sve to upisuje i u Lovrenovićevu unutarnju zemlju. Kulturni poraz te zemlje proizveden je nacionalističkim ideološkim umom, a njegovo djelovanje u postraću obilježeno je gubitkom društvene nade u mogućnost promjene ne samo ustavno-pravnog okvira države, već i društvenog sistema vrijednosti kojeg je proizveo nacionalizam. Zemlja se, Lovrenovićevim jezikom rečeno, zaledila u budućnosti nezavršenog rata. Mislilac Bosne, kako su ga okvalificirali mnogi pisci i intelektualci, zašutio je  uvidjevši u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata razmjere društvenog poraza.

A sve je, zapravo, vodilo toj spoznaji. Davne 1992. godine, na samom početku rata, Lovrenović piše tekst pod naslovom Užas poltičkog rješenja i predviđa ono što će se zbiti u Dejtonskom mirovnom ugovoru: Čeka nas užas političkog rješenja. Bez katarze, bez nužne satisfakcije, bez osvita novog dana: sivilo tupog postojanja. Zločin i žrtva - izjednačeni u zajedničkom besmislu.[46] Naravno, do ovog stajališta on ne dolazi nikakvom proročkom gestom, već preciznom analizom strukturnih pozadini međunarodne političke moći i nacionalističke ideologije. Naglašavajući da se moderna Evropa temelji na moralnom komoditetu, baš kao i institucije međunarodne zajednice, a da srpska elita ne može podići narod na ustanka protiv Karadžićeve zločinačke ideologije i ratne prakse, Lovrenović dolazi do spoznaje o budućnosti užasa političkog rješenja.  

Moglo bi se reći da je prvi period njegovog publicističkog djelovanja obilježen snažnom opiranju tom užasu, a drugi njegovoj pomnoj analizi. Naravno,  ovako povučena granica preoštro dijeli Lovrenovićev publicistički opus, jer  snažno opiranje užasu poltičkog rješenja podrazumijeva oslonjenost na analizu, baš kao što i analiza proizvodi otpor njemu. No, nijansirana razlika uspostavlja se u odnosu prema konceptima izgradnje državne zajednice, pa Lovrenović ne pristaje na one koji se ne baziraju na pluralnosti i njenom predstavljanju u institucijama sistema, dok se u dominantnim narativima tzv. građanske intelektualne scene pluralnost državne zajednice odbacuje za račun širenja fantazme o građanskoj BiH, bez obzira da li ona dolazila iz političkih krugova oko Silajdžića, ili kasnije Željka Komišića.

Kritika te fantazme omogućila je Lovrenoviću nove uvide u bosanskohercegovačku političku stvarnost. Otud on i uviđa da je bošnjački nacionalizam mimikrirao u fantazmu o građanskoj BiH koja je poništavala njenu tradicijsku pluralnost i, naravno, njenu političku realnost. Lovrenović je tako ostao dosljedan u kritici nacionalizma, kako srpskog i hrvatskog tako i onog koji je sve više osnaživao – bošnjačkog. Taj je nacionalizam odbacio klerikalnu ideološku podlogu i pretočio se u svojevrsnu formu građanskog nacionalizma sa idejom dominacije većinske nacije nad ostalima. Fantazma građanske Bosne i Hercegovine neostvariva u istoj mjeri koliko i separatističke tendencije srpskog i hrvatskog nacionalizma, onemogućila je racionalne uvide u složenu političku stvarnost u kojoj je rat s vojnog prebačen u političko polje.  

A to znači da je Lovrenović analizirao modele političke prakse i njihove strukturne pozadine, pa se transformacija bošnjačkog nacionalizma iz klerikalnog u sekularni ukazuje u njegovoj publicistici kao nov fenomen, usmjeren protiv bosanske pluralnosti na drugačiji način od hrvatskog i srpskog nacionalizma.

Upravo takav pristup političkoj praksi omogućio mu je da još 1995. postavi teze za promišljanje hrvatske politike u BiH. Razračunavši se s tuđmanizmom i zlom koje je ta ideologija proizvela u BiH, on ukazuje da bi postdejtonska politika i bosanskohercegovačkih Hrvata može zadobiti dva generalna pravca – integracijski, koji je u interesu i Hrvata u BiH i zemlje u cjelini, i dezintegracijski, uperen protiv interesa i hrvatskog naroda i protiv zemlje u cjelini. Nije teško zaključiti da se ovaj Lovrenovićev perspektivizam bazira na racionalnom uvidu u moguća kretanja u političkom polju i  na poznavanju složenih povijesnih odnosa u BiH. Na identičan način on će u paradigmatski važnim tekstovima Čija je idealna Bosna, Strah od razlike i Historijska nulta točka analizirati zablude ideološkog uma koji je u diskurzivnoj praksi proizvodio predstave o Ur – Bosni, idealnoj Bosni, s bosanskim duhom kao metaoznačiteljem ukupne povijesti koji proizvodi njen stalni međukonfesionalni i međuetnički sklad od svog zasnova u osmanskom milet sistemu do krvavog raspada Jugoslavije.

Na toj osnovi Lovrenovićeva politička publicistika zasnovana je na dekonstrukcijskom modelu mišljenja etički odgovornog intelektualca koji se suprotstavlja svakoj vrsti ideološke dogme i njenoj moći u javnom prostoru. Takav model mišljenja naročito će doći do izražaja u burnim raspravama o konsocijacijskom uređenju BiH, s Lovrenovićevom tezom da se nakon pada Aprilskog paketa bosanskohercegovačko društvo mora suočiti sa stanjem svoje ustavne krize. Naravno, Lovrenović je uvidio da se kriza sa razine Dejtonskog prenijela na razinu Vašingtonskog sporazuma, tj., sa nivoa države na Federaciju BiH i sukob bošnjačkih i hrvatskih političkih elita. Tako je njegovo učešće u toj raspravi bilo bazirano na institucionalnom, a ne teritorijalnom redizajnu države, kojim bi bio konačno završen rat u političkom polju. Otud on piše: Modela i aranžmana koji se mogu nazvati konsocijacijskim ima mnogo, plod su različitih lokalnih, dugotrajnih iskustava, ali se može reći da počivaju na četiri glavna načela: vladi velike koalicije, pravilu veta, proporcionalnosti (uz korekciju pariteta kada je nužno osnažiti poziciju manjine) i autonomiji. Već iz ovoga možemo se uvjeriti da su nama u Bosni i Hercegovine to poznate stvari, da su neke prakticirane u prošlim vremenima kao i danas, ali da nikad nisu postale cjeloviti i uravnoteženo provedeni demokratski sistem… Općenito, dakle, konsocijacijska demokracija pokazuje svoje učinke u društvima i državama o kojima se može govoriti kao o podijeljenima. Raščlanjenima (etnički i vjerski, ali i socijalno i ideološki kao kod nas, ili samo vjerski kakav je slučaj bio s Nizozemskom, socijalno, političko-ideološki, kakav je bio primjer Austrije poslije propasti monarhije i uspostavi republike…).[47] No, i ta rasprava, kao i većina drugih koje je u medijskom prostoru pokrenuo Lovrenović, odvedena je javnom prostoru u krivom smjeru zbog nespremnosti ovdašnjeg podijeljenog društva i intelektualne zajednice  da se suoče s problemom nezavršenog rata u političkom polju. Mantrama o građanskoj BiH, na jednoj, i zahtjevima za hrvatskom teritorijalnom jedinicom onemogućeni su racionalni uvidi u stanje ustavne krize. Prenesena s razine države na Federaciju BiH, ustavna kriza otvorila je sukob između hrvatske i bošnjačke nacionalističke politike, ali i hrvatske nacionalističke politike s onom tzv. građanskom koja se ispoljava u društvenom polju kao državni nacionalizam. Lovrenovićeva nastojanja da raspravom o konsocijacijskom uređenju zemlje, i to onom institucionalnom, doima se danas, dok se otvara ponor u hrvatsko-bošnjačkim političkim odnosima, kao zadnji poziv na zdrav razum. Baš kako to i čini njegova knjiga Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata.

Bez sumnje do danas najbolje  napisana sinteza o Dejtonskoj Bosni i Hercegovini, ova knjiga, sastavljena od 21 teze o zemlji nezavršenog rata i intervjua kojeg je s Lovrenovićem vodio Miljenkom Jergovićem, promišlja kako sadašnjost ovdašnjeg podijeljenog društva, tako i njegovu budućnost sumirajući iskustva prošlosti. Ona, ta knjiga, je  u svojoj 21 tezi, ustvari, sinteza ukupnog autorovog znanja o Bosni i Hercegovini, njenoj kulturi, povijesti, političkom uređenju, ali i izazovima budućnosti. Osudivši zemlju Dejtonskim mirovnim ugovorom na trajanje u stanju nezavršenog rata, institucije međunarodne političke moći i ratni vođe s južnoslavenskog područja napravili su ustavno-pravni eksperiment koji je kombinacija konsocijacijskog i konfederalističkog uređenja. Na toj osnovi ostvarena je ravnoteža nemoći u kojoj nijedna nacionalistička politika ne može odnijeti konačno pobjedu i ostvariti ratne ciljeve u političkom polju. Ali, istodobno zemlja ne može postići ni unutarnji mir, pa je osuđena na trajanje u nezavršenom ratu,  tj. u stanju stalnog političkog konflikta koji se sve vrijeme od rata pokazuje kao nerješiv, a naročito nakon pada Aprilskog paketa ustavnih promjena.

To je polazište na osnovu kojeg Lovrenović uviđa da je stvorena sasvim nova paradigma zemlje, otvorivši novi pogled na sve njene dosadašnje realizacije: srednjovjekovnu, osmansku, austrougarsku, te BiH u sastavu dvije Jugoslavije. Te realizacije ukazale su na korijenite promjene današnje BiH u odnosu na svoju tradiciju. Tako je Lovrenovićevo historično mišljenje rezultiralo mnogostrukim uvidima u kulturnu, društvenu, ideološku, sociološku stvarnost nove BiH. Ona je svoju u osnovi interkulturnu matricu iz tradicije zamijenila s tri monokulturne, a kulturni polilog s tri kulturna monologa. Ta tačka poraza unutarnje zemlje vodila je preobrazbi etničkih/nacionalnih identiteta, pa su novi Bošnjaci, Hrvati i Srbi ostvareni u identitarnom polju na modelu kolektivno-autoritarnih identiteta. A to znači da se u centru njihovih kulturnih paradigmi našao militantni, herojskocentrični model identiteta udružen s viktimološkim naracijama. Na taj način BiH je radikalno podijeljeno postkonfliktno društvo, s kulturnim konfliktom u svojoj osnovi i kulturnim nacionalizmom kao dominantom političkom i ideološkom praksom. Istodobno s tim, podijeljeno društvo pristupilo je radikalnoj reinterpretaciji svih aspekta svoje prošlosti, da bi se ispostavilo kako je tim strategijama zarobilo svoju sadašnjost i budućnost. Osuđena na nezavršeni rat, BiH je njime potpuno preobražena, a rat se ukazao kao temeljni povijesni događaj i proizvođač novog tipa identiteta u kulture.

Zapravo, Lovrenović je rat prikazao iz niza perspektiva, osvjetljavajući ga ne samo u njegovoj tragičnosti već i u sposobnosti da transformira sve društvene prakse i diskurzivne mreže. Posljedice takvog djelovanja rata najuočljivije su u političkom području, gdje je  ustavni konstrukt blokirao prelazak iz rata u mir, a tamo gdje su manje vidljivije, u promjeni kulturne paradigme, modelima socijalizacije, interpretativnim strategijama u akademskim diskursima itd., one su otvorila ponor u koji zemlja propada, uz saznanje da to propadanje nema dna, jer su društveni sistemi osuđeni na trajanje. Bez obzira na to, Lovrenović novu BiH misli iz ugla njenih kriza, kako bi  na način saidovskog govora istine vlastima uvidio putove njihovog rješavanja. Ne mireći se s porazom zemlje, on na osnovu znanja o principima njene tradicijske unutarnjosti pokušava ustanoviti okvir mira njene budućnosti. Međutim, govor etički i humanistički angažiranog intelektualca za sad nailazi na zid šutnje, pa Lovrenović liči na osobenog društvenog Sizifa, shvaćajući da je poraženi intelektualac. Tu svoju poziciju on opisuje na slijedeći način: I sam obuhvaćen tim promjenama i lomovima, u privatnom i u javnom životu, autor danas s određenom pouzdanošću može reći samo jedno. Na mjesto sigurnosti s kojom je – dok je trajalo svjedoštvo i sudioništvo – mislio da zna sve najvažnije što se treba i mora znati, o čemu se treba i mora svjedočiti, stupila je danas rezignacija, a na mjesto apodiktičnosti kojom se nekad izgovaralo to što se imalo izgovoriti, stupila je sumnjičavost, autoironija. To ne znači promjenu stavova o ključnim događajima, ulogama, politikama; to dolazi iz osjećaja promašenosti i uzaludnosti svih napora i nastojanja – vlastitih i tuđih – da stvari ne pođu baš onako kako su pošle, i kako idu i danas: putom sveobuhvatne atrofije društvenoga smisla i racionaliteta. I sve se češće javlja novim glasom kojim, kao iz potaje, skeptično došaptava: ne daje li ti nova stvarnost razlog i nalog za provjeru svega što si nekad pisao i izgovarao?

Treba li uopće i reći da se pri tome najprije i najviše, možda i jedino, misli na Bosnu.[48]

A na mjestu intelektualčevog poraza i osobene sizifovske pozicije stoji vanredno publicističko djelo bez kojeg je nezamisliva svaka buduća naučna rekonstrukcija naše ratne tragedije i poratnog beznađa.

 

  1. U središtu kanona

Niko od savremenih pisaca nije toliko obilježio Bosnu kao Ivan Lovrenović, i ničije djelo ona nije obilježila u tolikoj mjeri kao njegovo. Andrić jest pisac sve Bosne, kako kaže Lovrenović u eseju Ivo Andrić, paradoks o šutnji, ali one osmanske i austrougarske, rijetko kad i moderne, jugoslavenske Bosne. Smještena na dvostruku periferiju, evropsku i orijentalnu, ova zemlja je svojom historijom, kulturom i sudbinom čovjeka u njoj obilježila i Mešu Selimovića, a i neke druge velike pisce - Skendera Kulenovića, Maka Dizdara i dr. Međutim, Lovrenović je najbosanskiji od svih bosanskih pisaca, a njegova bosanskost je višestruka. Tu je, svakako, u prvom planu činjenica da je u svojim esejima i kulturnopovijesnim studijama omogućio samoosvješćenje bosanskohercegovačkog pluralnog i procesualnog kulturnog identiteta, definirajući Bosnu jednom od najljepših sintagmi koje joj se mogu dodijeliti - unutarnja zemlja. Više od toga kulturni povjesničar ne može. A to znači da je Lovrenovićevo kulturnopovijesno djelo vrhunac te vrste znanja o Bosni, i to vrhunac koji je u ovdašnjoj humanistici i društvenim naukama otvorio prostor za poststrukturalistička preispitivanja episteme bazirane na strukturalističkom modelu znanja, a na međunarodnom planu još uvijek služi u znanstvenoj zajednici kao kulturna legitimacija Bosne i Hercegovine.

Bosna i njena historija presudno su odredile i Lovrenovićevo romaneskno djelo. Baš kako su Andrić i Selimović naglašavali vezanost svojih romana za Bosnu, da bi prvi ustvrdio kako je sve njegovo iz Bosne, isto se može reći i za Lovrenovićeve romane. I oni žive od rada imaginacije nad ruševinama i ljudima što postoje u žrvnju bosanskohercegovačke historije. Samo što Andrić i Selimović personaliziraju tu historiju u okvirima psihološke priče, da bi kod Andrića preko filozofije patnje čovjek u bosanskoj historiji dostigao granice svoje univerzalne sudbine, a kod Selimovića unutar psihološke ispovijesti dostigao granice univerzalne priče o sudaru pojedinca i političke moći. Lovrenović je, pak, na filozofiji bola izgradio mozaik metafora o čovjeku u historiji proširujući u maksimalnoj mjeri prostor romana. On je u polidiskurzivnom autobiografskom narativnom okviru ostvario romane kao mozaičke slike bola koje transcendiraju svako vrijeme i svaki prostor u univerzalnosti svoje semantike. U toj polidiskurzivnosti i mozaičnosti, Lovrenović je napeo prostor romana do krajnjih granica i prešao sve rubove njegove žanrovske zadatosti, pa se može reći da su Liber memorabilium i Nestali u stoljeću, a na posredan način i Ulazeći u Varcar, romani koji su, uz Kulenovićevu Istoriju bolesti, najviše transformirali žanrovske obrasce romana u književnosti južnoslavenskog kulturnog prostora. To ispitivanje žanrovskog prostora romana i mogućnosti naracije pokazuje da je Lovrenović romansijer koji ne samo da vješto priča svoje priče već i smjelo istražuje protejsku prirodu romanesknog žanra. Pri tom, jedan roman, Liber, nije napisan nego se naprosto dogodio, sklopljen je od iskopina u ratu uništenih rukopisa, a drugi je njegova radikalna prerada, dopisivanje i preispisivanje, dok su oba, uz Andrićevu Prokletu avliju i Kovačeva Vrata od utrobe, najsloženije romaneskne konstrukcije južnoslavenskog jezičkog prostora. A baš ta uzbudljiva igra prostorom romana i vještina pričanja oba romana uzdiže na vrh estetskih vrijednosti i oba uključuje u središte književnog kanona interliterarne južnoslavenske zajednice. Ulazeći u Varcar, pak, baziran na slojevitoj mozaičkoj slici piščevog izgubljenog zavičaja lebdi na lako pomjerljivoj granici između romanesknog žanrovskog okvira, prije svega tradicije modernističkog poetskog romana, i ritmizirane proze koja odbija svaku žanrovsku klasifikaciju. Jedinstvo poezije i naracije, uspomena i snova, ispovijesti i pričanja čini Ulazeći u Varcar najsamosvojnijom autobiografskom naracijom interliterarne južnoslavenske zajednice. Na granici romana i ritmizirane proze, u amalgamu refleksivne nostalgije i poezije, ova Lovrenovićeva knjiga dostiže onaj intenzitet i semantičku gustoću teksta kakvu nosi samo antologijska književnost. Preselivši svoje junake i svjetove iz ontološke mreže historije u bezvremenost ontološke mreže jezika, i Liber i Nestali i Ulazeći u Varcar već danas, uz neke romane Miljenka Jergovića, predstavljaju kanonske vrijednosti romaneskne literature na južnoslavenskom prostoru.

A baš kako je u svojoj esejistici i romanima dostigao središnju poziciju kanona, Lovrenović je to učinio i u publicistici i putopisu Sedam dana po Bosni. Ispisujući u publicističkim radovima hroniku rata i poraća, on je gestom humanistički angažiranog intelektualca razobličio ubilačku suštinu nacionalističkih ideologija i ratnih mašinerija. Na taj način njegova publicistika funkcionira kao etički nepotkupljiva dokumentarna hronika krvavog historijskog loma na prostoru bivše Jugoslavije, sa presudnim interesom za tragediju Bosne i Hercegovine. U toj hronici opisan je poraz humanističkih vrijednosti u surovom ratu, ali i poraz intelektualca koji je vjerovao da se društveni prostor može pismom spašavati od potonuća u ponor nacionalističke ideologije. Međutim, na mjestu intelektualčevog poraza nikao je estetski uzlet romansijera, esejiste i publiciste. A ima li išta dragocjenije za pisca od toga da na mjestu poraza načini prostor estetske svevremenosti u svome djelu?

(Studija prof. dr. Envera Kazaza objavljena je u zborniku Ivan Lovrenović, djelo, Tešanj 2019, uz ostale radove s istoimenoga skupa koji je u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj održan 7. i 8. prosinca 2018. godine.)

 

Bilješke

[1] Isp. Tvrtko Kulenović, Rezime, Sarajevo, 1995.

[2] Isp. Lisjen Goldman,  Za sociologiju romana,  Beograd, 1967.

[3] Šire o političkom romanu vidjeti u: Nikola Kovač, Politički roman, fikcije totalitarizama, Sarajevo, 2005.

[4] Šire o autobiografskoj prozi i polidiskurzivnim autobiografijama vidjeti u: Andrijana Kos Lajtman: Autobiografski diskurs djetinjstva. Zagreb, 2011. i Helena Sablić Tomić, Intimno i javno (suvremena hrvatska autobiografska proza), Zagreb, 2002.

[5] Više o teorijskom konceptu heterotopa vidjeti u: Mišel Fuko, O drugim prostorima, dostupno na internet adresi: https://hiperboreja.blogspot.com/2011/03/o-drugim-prostorima-misel-fuko.html

[6] Opseg i značenje pojma vidjeti u: Gajo Peleš,  Tumačenje romana,  Zagreb, 1999.

[7] Isp.Lennard DAVIS, Lennard J, Zgusnuti zapleti: povijest i fikcija. U: Suvremena teorija pripovijedanja. Uredio: Vladimir Biti, Zagreb, 1992.

[8] Vidjeti: Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Zagreb-Sarajevo, 2013.

[9] Isp. Sveti Augustin, Ispovijesti, Split, 2010.

[10] Isp. Linda Hačion, Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija, Novi Sad, 1996.

[11] Detaljnije o tome vidi u Mark Lošonc, Pojam vremena u Bergsonovoj i Huserlovoj filozofiji, dostupno na internet adresi: htps://www.cris.uns.ac.rs/DownloadFileServlet/javniUvid149863164036612.pdf

[12]Isp.  Svetlana Bojm,  Budućnost nostalgije, Beograd, 2005.

[13] Ovu dimenziju Lovrenovićeve putopisne knjige uviđa i Alma Denić-Grabić u tekstu Hibridnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost u knjizi Sedam dana po Bosni, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[14] Alma Denić-Grabić u tekstu Hibridnost, intermedijalnost i interdisciplinarnost u knjizi Sedam dana po Bosni, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[15] Ivan Lovrenović: „Stare osnove i nove vertikale“, u: Savremena književnost Bosne i Hercegovine u književnoj kritici, Sarajevo, 1984/85, str. 16.

[16]Vidjeti: Ivan Lovrenović, Ivo Andrić, paradoks o šutnji, www.ivanlovrenovic.com/2012/02/ivo-andric-paradoks-o-sutnji. Esej je štampan i kao predgovor izboru Andrićevih djela u ediciji Hrvatska književnost u 100 knjiga, Matica hrvatska, Sarajevo, 2007.

[17] Isp. Ivan Lovrenović,  Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine,  peto pregledano i dopunjeno izdanje, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2018.

[18] Ivan Lovrenović: Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom),  dostupno na: www.ivanlovrenovic.com. U ovom radu citirat će se ovaj esej u njegovom elektronskom izdanju, a ne iz predgovora Unutarnjoj zemlji, radi lakše dostupnosti široj čitalačkoj publici.

[19] Ivan Lovrenović: Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom), dostupno na: www.ivanlovrenovic.com

[20] Isto, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[21] Isto, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[22] Lovrenović ove pojmove određuje kao pomoćne: „Neophodno je naglasiti da su pojmovi visoke i pučke kulture ovdje uvedeni uvjetno, kao pomoćni, jer tu relaciju (ili, tačnije, prvi član te relacije — visoku kulturu) sva tri bosanska etnokulturna entiteta ne poznaju u jednakoj mjeri, a vertikalitet jedinstva u toj relaciji ne uspostavlja se na jednak način i u jednakom stupnju u svakom od tri slučaja.“ Isto, www.ivanlovrenovic.com.

[23] Isto, www.ivanlovrenovic.com

[24] Isto, www.ivanlovrenovic.com

[25] Vidjeti neka od kapitalnih djela tadašnje kulturne povijesti kao što su:  A. Benac, B. Čović, E. Pašalić , Đ. Basler , N. Miletić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1966., Alojz Benac  i dr., Praistorija jugoslovenskih zemalja I-V, ANUBiH – Svjetlost, Sarajevo, 1979. 5. Alojz Benac, Studije o kamenom i bakarnom dobu u sjeverozapadnom Balkanu, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964.

[26] Ivan Lovrenović, Labirint i pamćenje, kulturnohistorijski esej o Bosni, drugo izdanje, Sarajevo 1990.

[27]  Ivan lovrenović, Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Hercegovini, www ivanlovrenovic com. Pristupljeno, 27. 11. 2018.

[28] Isto, www. ivanlovrenovic.com

[29] Vidjeti: Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata, Novi Liber, Zagreb 2010.

[30] Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom,  dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[31] Isto, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[32] Ivan Lovrenovic, Kulturni identitet(i) Bosne i Hercegovine (proširena i prerađena verzija, s orijentacijskom literaturom, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[33] Ivan Lovrenović, Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Hercegovini,  dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[34] U ovom radu se namjesto uobičajenog pojma etnički koristi  nacionalni u skladu s uvjerenjem autora da su bosanskohercegovačke etnije ratom preoblikovane u nacije, da su se one institucionalizirale i dobile međunarodnu pravno-političku verifikaciju, pa i međunarodnopravni suverenitet kroz Dejtonski sporazum koji je BiH definirao kao trokonstitutivnu državu. Na drugoj strani, te nacije su se i teritorijalizirale, a bez obzira što je proces teritorijalizacije rezultat etničkog čišćenja i masovnih progona, on se u političkom sistemu, prije svega ustavnim rješenjima, verificirao, postajući dominantnim u politikama koje u njemu vide samu bit dovršavanja ratnih ciljeva u političkom polju. Teritorijalizacija, institucionalizacija i međunarodna verifikacija bosanskohercegovačkih etnija otvara pitanje: da li se više o tri zajednice u BiH može govoriti kao o etničkim, a ne nacionalnim zajednicama.

[35] Ivan Lovrenović, Budućnost nezavršenog rata – 21 teza o Bosni i Hercegovini,  dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[36] Isto, dostupno na www.ivanlovrenovic.com

[37] Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, esej o  agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb 2003.

[38] Vidi: Mirko Kovač, Elita gora od rulje,  Zagreb, 2009.  i Mirko Kovač, Cvjetanje mase,  Zagreb, 2011.

[39] Šire o tome vidjeti u: Enver Kazaz, Hibridnost nefikcionalnih žanrova, pogovor u:  Ivan Lovrenović,  Trpi li Bog zulum,  Sarajevo, 2007.

[40] Edward Said: Javna uloga pisaca i intelektualaca, Republika, sv. IV, broj 7-8, prosinac 2003., dostupno na internet adresi: https://hrcak.srce.hr/file/263971

[41] Šire o ovim pojmovima vidjeti u Branimir Janković, Prema historiji intelektualaca i intelektualnoj historiji,   dostupno  na internet adresi: https://www.bib.irb.hr/648405

[42] Džeremi Dženings, Toni Kemp-Vec, Intelektualac – sporna figura, dostupno na: www.yurope.com/zines/republika/arhiva/98/194/194_12.HTM. Oni s tim u vezi dodaju i slijedeće stajalište koje iznosi Timoti Garton Eš: „posao intelektualca (je) da traga za istinom, a potom je prikaže što je mogućno potpunije, jasnije i zanimljivije“. On nadalje dodjeljuje intelektualcu „ulogu mislioca ili pisca koji se uključuje u javnu raspravu o pitanjima javne politike, u politiku u najširem smislu reči, ali namerno ne nastoji da stekne političku moć“. Prema tome, „između nezavisnog intelektualca i profesionalnog političara nužno mora postojati neprijateljski... odnos“.

[43] Evo tog uistinu obimnog niza: Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb 1994, Welt ohne Brücke – Svijet bez mosta, Berlin 1994. (na njemački preveli Aleksandra Brnetić, Dunja Melčić i Nenad Popović), Bosna, kraj stoljeća, Zagreb 1996., Duh iz sindžira, Zagreb 2005., Poslije kraja, Zagreb 2005., Trpi li Bog zulum, Sarajevo 2007., Katakombe u Varcaru, Zagreb 2008., Tuđi vijek, Cetinje 2008., Imela i stablo, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011., Isus u Ahmićima, Sarajevo-Zagreb 2015. Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata, s Miljenkom Jergovićem, Zagreb, 2010., Sizifova sreća, Cetinje 2018.

[44] Isp. Nikola Bertolino, Vreme inkubacije, dostupno na internet adresi: http://www.sveske.ba/bs/content/vreme-inkubacije i Mirko Đorđević, Književnost populističkog talasa, dostupno na internet adresi: https://www.scribd.com/document/370085573/%C4%90or%C4%91evi%C4%87-Mirko-Knji%C5%BEevnost-populisti%C4%8Dkog-talasa

[45] Isp. Polemičke tekstove koji su sabrani u časopisu Status: Ivan Lovrenović, Čija je idealna Bosna i Hercegovina, Ivan Lovrenović: Iluzija o Ur-Bosni, Asim Mujkić: Đavo leži u jeziku, Ivan Lovrenović: Strah od razlike, Asim Mujkić: Možemo li provesti odluke ZAVNOBiH-a. Status, br. 10. 2006, dostupno na intrenet adresi: http://status.ba/wp-content/uploads/2017/08/status10.pdf.

[46] Ivan Lovrenović, Ex tenebris, sarajevski dnevnik,, Zagreb, 2005., str. 56.

[47] Ivan Lovrenović, Strah do razlike, dostupno na intrenet adresi: http://status.ba/wp-content/uploads/2017/08/status10.pdf.

[48] Ivan Lovrenović, Sizifova sreća, dostupno na internet adresi www.ivanlovrenovic.com

Objavljeno: 21.03.2021. Kategorija: Recenzije

Oznake:

Lovrenovic Kazaz studija