Ivan Lovrenović

Sažetak: Isus s križa moli Boga da oprosti njegovim protivnicima i ubojicama jer nisu znali što čine. U toj krajnje neshvatljivoj rečenici očituje se radikalnost Isusove vjere. U neznanju da će uskrsnuti, ali u potpunom pouzdanju u milosrdnoga Oca, u toj vjeri bez ikakvoga ljudskoga i božanskoga oslonca, Isus opraštanjem spašava i žrtve i počinitelje i poziva ih na novi život. Radikalna vjera u Boga koji oprašta i ubojstvo nevina, vraća povjerenje u čovjeka, i u žrtvu i u počinitelja.

Ključne riječi: Isus Krist, Isusovo čovještvo, opraštanje, neznanje, vjera

Teolog Karl Rahner u svom molitvenom „Razmatranju muke Isusove“[1] kroz njegovih „zadnjih sedam riječi“ s križa počinje Isusovom molitvom Bogu Ocu koju donosi jedino Evanđelist Luka: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Oni koji su osudili i raspeli Isusa na križ, ni u smrtnoj patnji ga ne ostavljaju u miru, nego mu se rugaju i šikaniraju ga. Štoviše, govori Rahner, „misle da imaju pravo i da je tvoje stanje očigledan dokaz za to; dokaz da je njihovo postupanje s tobom ispunjavanje najsvetije pravde, bogoslužje s kojim se mogu ponositi.“ U daljnjem tekstu Rahner ne skriva gorku zapitanost kako u takvoj situaciji krajnje nepravednoga poniženja i laži, poruge i hule, kada bi se – po našem ljudskom – očekivalo da se bude „bijesan“, da se „viče“ na takvu nepravdu, klevete i bezočnost silnika, Isus može moliti Oca da im oprosti, i to – da im oprosti njihovo neznanje.

Rahner – teolog Božjeg sebepriopćenja i milosrdnog sebedarivanja, ispovijeda da mu Isus izmiče u neshvatljivost, u ljubav prema neprijateljima iz koje ih kod Boga ispričava „najnevjerojatnijom isprikom što je ima – da nisu znali“. I nastavlja: „Sve su oni znali. Samo sve nisu htjeli znati! A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca, (…) mi to mrzimo i ne damo da izroni na površinu svijesti. (…) Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema njima, jer“ – završava Rahner – „za nju [ljubav] zna samo tko te i sam ljubi. Samo ljubav razumije poklonjenu ljubav.“[2]

Na ovu Isusovu opraštajuću molitvu s križa rijetko se osvrću ne samo „obični“ kršćani nego i kršćanski tumači Pisma, propovjednici i teolozi. Ove se riječi, doduše, ne niječu, ali ih se zaobilazi ili rastreseno prihvaća, jer – da ponovimo s Rahnerom – one stvaraju teški nemir neshvatljivosti. Štoviše, one u situacijama nepravdi i iskustvima stradanja nevinih izazivaju suprotan učinak i u povrijeđenima odzvanjaju i neizgovorene riječi protivljenja i pobune: Čuj, nisu znali! Susljedno tome, otklanja se Isusov zahtjev da – po načelu nasljedovanja – njegova opraštajuća praksa postane osobnom praksom njegovih učenika – dakle, i današnjih kršćana.

Možda bi još nedosljedniji „kršćanski“ stav bio ako bi se Isusovo opraštanje neprijateljima prebrzo podvelo pod njegovo božanstvo kako to pojeftinjeno čine mnogi izričiti ili maskirani kršćanski patripasionizmi. Naime, ako je Isus Krist jedno s Bogom, onda je – zaključuju patripasionisti – Bog patio i umro na križu. Odatle je onda razumljivo da beskrajno milosrdni Bog koji pati i umire može i oprostiti svojim protivnicima, onima koji su ga raspeli. Ovome se približava i svako ono – pod teškim teretom trpljenja neizdrživo – i pučko i učeno razumijevanje čitava Isusova života, a posebno Isusove muke i smrti na križu prema kojem je sav njegov ljudski život samo kazališna igra, izvanjska forma, glumačka uloga, „radno odijelo“ božanske naravi, pa je stoga i njegovo opraštanje iznimni božanski čin, navlastiti čin Sina Božjega, neostvariv nama ljudima. Ako se, naime, kaže da je „lako“ bilo Isusu trpjeti, umrijeti i onda opraštati s križa, jer je „znao“ da će ga Bog uskrisiti ili štoviše da će sam uskrsnuti jer je bio Bog, time se tajna Isusa Krista posve izvlači iz sfere ljudskoga, on prestaje biti potpuni čovjek i „premješta“ se isključivo u sferu samo Božje svemogućnosti i božanskoga znanja. Time se – slično helenističkoj apolinarističkoj simbiozi Boga i čovjeka u Isusu Kristu – zaboravlja i oslabljuje radikalnost inkarnacije, „posredničko spasiteljsko značenje Kristova čovještva“ i čini se „jednostrano naglašavanje Kristova božanstva“.[3] Uz to, time se i na brz način nastoji „spasiti“ naša nemoć pred doista visokim Isusovim zahtjevom za opraštanjem neprijateljima, tobože se skraćuje muka vjerovanja i napor mišljenja, a ono najteže pitanje, pitanje teodicije, zašto trpi i umire pravednik, otupljuje se gotovo fatalističkim izručenjem „zatamnjenoj“ Božjoj volji. I konačno, sve se žrtvuje u navodno posve jasnoj razlici žrtva-zločinac u kojoj se pitanje zla i pokvarenosti počinitelja apsorbira svako drugo pitanje kao i nužni izlazak žrtve iz stanja vlastitoga samosažaljenja. Istodobno se spašava i Božja svemoć i njegovo milosrđe: Bog se radi ljudskoga spasenja sam žrtvovao!

Bez apoteoze herojstva

Nema sumnje, nikada ne možemo bez ostatka odgonetnuti sveukupno značenje ove Isusove riječ opraštanja s križa. Ono će uvijek ostati u prostoru otajstva. Ipak, intelektualno je pošteno, etički i vjernički nužno makar malo zastati nad ovim riječima, jer nije prikladno skriti se iza već gotovih odgovora niti je dostojno ozbiljnosti Isusova trenutka ni naše situacije, a osobito ne situacije konkretnih žrtava, pokojnih i živih, da se pronalaze neobrazloženi duhovni prečaci i sumnjive strategije opraštanja: Bog je htio Isusovu patnju, sam Bog je patio, sam Bog i oprašta. Pri tome čovjeka Isusa gotovo i nema, on je tek puki alat, njegova inkarnacija puko sredstvo Božjega nauma, Isusovo čovještvo je pokorno služenje bez slobode.

Zacijelo nas u Isusovoj opraštajućoj riječi s križa zbunjuje njegovo opravdavanje protivnika, mučitelja, jednom riječju neprijatelja s njihova neznanja. Zar oni, doista, nisu znali što čine? (Čini se da nije riječ o neznanju koje proizlazi iz intelektualne tuposti, iz sljepoće za vrednote, a pogotovo nije riječ o onom neznanju kojeg je klasična teologija nazvala docta ignorantia – učeno neznanje.) Kad je riječ o Isusovim protivnicima, izgleda da se krećemo u području specifičnog neznanja: dogmatskog religiozno-političkoga uvjerenja, u području slijepe vjere koja isključuje svako htijenje da se „upozna“ Boga kojeg Isus objavljuje.

Koje je doista neznanje Isusa dovelo i raspelo na križ? Odmah opet treba kazati da se do dana današnjega nikada ne može do u tančine rekonstruirati Isusovo stradanje, svi razlozi i akteri njegove osude na smrt. Taj vremenski vrlo kratki Isusov sudski proces imao je iza sebe barem tri godine ili čak samo nekoliko mjeseci njegova javnoga djelovanja. U tom razdoblju Isus se, svojim riječima i postupcima, toliko konfrontirao s religijsko-političkim establišmentom svoga naroda da je ishod njegova života bio posve logična osuda na smrt. Čini se da je causa damnationis – onako kako ju je i Pilat dao napisati na Isusovu križu – Rex Iudeorum, bio crimen laesae maiestatis, dakle teška povreda vlasti.[4] Naime iza te najteže političke krivnje – pobune protiv rimskoga cara i carstva jer se gradio židovskim kraljem – skrivala se Isusu imputirana najteža blasfemija, najteža religiozna optužba da se Isus gradio Mesijom i Sinom Božjim. To je onaj najperfidniji skup lažnih optužbi i neutemeljenih osuda koje najprije krenu od usta do usta a završe na politički montiranom procesu.

Rekli bismo ništa posebno i ništa novo za povijest. Jer i bez i s Isusom, kroz svu povijest, gotovo se sva politička barbarstva i nasilja, terori i ubojstva nedužnih opravdavaju višim, etičkim i religioznim razlozima. Zato i Rahner u spomenutoj meditaciji kaže kako je raspeti Isus svojim neprijateljima bio „dokaz“ ispravna postupanja: na društveno-političkoj „ispunjavanje najsvetije pravde“ a na religioznoj razini „bogoslužje s kojim se mogu ponositi“. Činilo se od davnina tako, čini se to i danas. Jedino što krajnje zbunjuje, jedino što razlikuje Isusa od svih drugih ljudi i procesa, ako se dosljedno misli i dopušta makar malo širi obzor otajstva, nije pitanje patnje, nego Isusove ljubavi prema ljudima, da, i neprijateljima, a koja doživljava svoj strašni poraz na križu. Nisu patnja ni križ Isusova specifična razlika od drugih nevino stradalih. Ima bezbrojnih patnji i križeva većih i težih od Isusovih. Pitanje je ljubavi unutar koje se može razumjeti i podnijeti patnja. Može li se onda i opraštanje razumjeti polazeći ne samo od patnje nego od ljubavi? Čini se da se Isusova patnja lakše shvaća i prihvaća, dok je s opraštanjem iz ljubavi mnogo teže. Kao da se slabo tko i od kršćana s ovih Isusovih riječi pomiče iz svoga uhodanog mišljenja i ponašanja.

Povijest religija ne pamti mnogo slučajeva da se netko istinski pokajao i obratio od svoga nasilja nad drugima niti da je svoje nasilje prestao smatrati pravednim i boguugodnim djelom. Osobito je to rijetkost na kolektivnoj razini. I u samom kršćanstvu izgleda da je rijetko tko nadmašio Pavla, ne samo u zanosu naviještanja Kristove radosne vijesti, nego u radikalnom obraćenju da vlastito zlo više ne pokriva borbom za pravdu i zelosom za vjeru u Boga.

Ni na drugoj strani, naime na strani bezuvjetnoga opraštanja, dakle riječi i djela koji ne prizivaju odmazdu, u kršćanstvu nema mnogo primjera. Nasuprot većini koja se zatvorila u patnju i žrtvu i koja ne može oprostiti, i nasuprot većini crkvenih i duhovnih ljudi, koji posebno iskrivljuju kršćanstvo i zatamnjuju Isusovo opraštajuće lice, tek manjina kršćana u toj dugoj povijesti „strši“ kao nešto vrlo čudno pa i „ludo“ i taj mali broj Isusovih učenika uvijek iznova izvlači kršćanstvo iz pada u prirodnu, „biološku“ religiju osvete: od prvoga mučenika Stjepana, o kojem isti Luka Evanđelist piše da gotovo ponavlja Isusove riječi dok ga kamenuju: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dj 7,60), pa do nekolicine često anonimnih kršćana i naših dana, na šutnju ostavljenih pojedinaca koji umiru ili su preživjeli „fabrike“ smrti, a opraštaju i zaboravljaju zlo svojih neprijatelja i nikada im ne bi učinili ono što su oni njima. Neki opraštaju iz radikalnoga humanizma, neki iz ljubavi i solidarnosti prema svojim bližnjima, a neki poradi Boga i Krista.

U Isusovim riječima opraštanja neznanja sabire se nekoliko bitnih stvari. Rahner smatra da to Isus čini iz ljubavi prema neprijateljima. Treba ponoviti da opraštanje nije nikako samorazumljivo, niti je nešto „naravno“, nego upravo ulazi u čovjekovo nadilaženje svojih prirodnih postupaka i postaje djelovanje u bezuvjetnoj ljubavi. U te se riječi zgušnjava cjelokupno Isusovo djelovanje, sav njegov odnos prema ljudima. On naviješta i objavljuje Boga novoga života nad nepravednim i nasilnim smrtima. Isus pri tome ne niječe ni istinu ni pravdu, on se za njih zauzima, osobito za pravdu i istinu društveno obespravljenih. No, za Isusa opraštanje ne dolazi samo nakon povrede pravde. Ono nije tu da na brzinu smiri ljudski vapaj i krik u nesnošljivim situacijama podržavajući i dalje status quo. On nikakvim pobožnim načelima niti duhovnim vježbama, niti praštanjem kao ideologijom ne želi imunizirati kritiku prema grešnim strukturama niti konkretnim akterima zla hoće prebrisati odgovornost za počinjeno. On opraštajuću ljubav postavlja svima i prije svega – i pravednima i nepravednima. Ne dolazi, dakle, opraštajuća ljubav samo nakon narušenih odnosa, nego ona stoji u temelju svih odnosa. Takav je Bog kojega naviješta. On i opraštajućim riječima s križa pokazuje da konačno nadvladavanje krivnje, tuđe krivnje, ne ide kroz osuđivanje i osvetu nad drugima, nego kroz oslobođenje grešnika, jer drugoga puta nema. I kao što se ničija milost, ničija ljubav ne mogu zaraditi, tako se ni opraštanje ne može ni zaraditi ni iznuditi. Ono je darovano i za njega se osobno odlučuje kao bezuvjetno povjerenje u kojem se ozbiljuje vjera i nada u posve nove međuljudske odnose i još prije nego je počinjena nepravda kao i što se opraštanje daruje i kada nema onoga, na društvenoj razini, nužnoga pokajanja za vlastito zlo.

Bilo bi dakle krivo misliti kako Isus pri opraštanju neznanja olako opravdava svoje zle protivnike, kako zatvara oči pred njihovim nasiljem i kao da spužvom želi otkloniti njihovo zlo, te magijskim postupkom čišćenja grijeha uspostaviti u njima drugu nedužnost, novu bezgrešnost, jer, ionako, neki misle, on nema ništa više od života. Isus izmiče apoteozi herojstva: naime, „božanskim“ opraštanjem bi se pokazao većim i pobjednikom nad neprijateljima, praštanjem bi „ponizio“ ili „prezreo“ svoje protivnike. U to herojstvo iskrivljenog i polovičnog praštanja – koje skriva ne samo poniženje, prezir, nego možda i mržnju i osvetu (oprostiti a ne zaboraviti!) – sve do danas, neprestano uvlače i Isusa i druge žrtve, osobito na Konstantinovu primjeru i primjeru političke teologije Euzebija Cezarejskoga, oni koji ne mogu – na Pavlovoj vjeri utemeljeno – prihvatiti križ kao sablazan i žrtvu uma, ni kao nemoć, ni kao ludost vjere. U to lažno herojstvo i pobjedu uvlače Isusa oni koji ne mogu prihvatiti raspetu ljubav kao poraz i krajnji fijasko, pa od njegova križa, stvarno i simboličko-spomenički, prave zemaljsku pobjedu nad neprijateljima. Isus od opraštanja ni u kojem slučaju ne pravi nikakvu ni stvarnu ni moralnu pobjedu nad svojim neprijateljima nego radikalno mijenja perspektivu i za žrtve i za počinitelje. On nije pobjednik zato što je najprije ponižen, žrtva i krajnji gubitnik, nego je osoba, subjekt koji oprašta u ljubavi i kada je tako sramno i nepravedno žrtvovan. On u konačnici ne legitimira ni religiozne ni političke vrhovnike da u njegovo ime opraštaju. On to čini sam.

U kranjem, Isus se kao i čitavim svojim životom, pa tako i opraštanjem s križa ne brine samo za žrtve nego i za počinitelje, baš onako kako se Bog već od prvih stranica Pisma brine ne samo za nedužnoga Abela nego i za zločinca Kajina, za sve zločince. Opečaćuje Kajina pečatom krivnje ali i opraštanja ne dopuštajući da nad njim itko od ljudi izvršuje osvetu (usp. Post 4,1-16).

Radikalni čin vjere i ljubavi

Čini se, a sve u cilju primicanja otajstvu Isusova opraštanja, da bismo u ovom kontekstu još trebali radikalizirati Isusove opraštajuće riječi s križa – „suspendirajući“ poruku uskrsnuća. Naime, kršćani vjeruju da Bog uskrišenjem Isusa od mrtvih objavljuje apsolutnu solidarnost s nedužnim patnikom, Bog staje na stranu pravednika, ne dopušta da njegov život bude apsolutni promašaj. Taj eshatološki podatak vjere, koji je bez sumnje temelj da se uopće može vjerovati, barem kad je kod Isusa riječ trebalo bi uzeti i egzistencijalno i metodološki ozbiljnije i dosljednije. Ako je Isus bio potpuni čovjek, i ako ga prihvaćamo kao „začetnika i dovršitelja vjere“ (Heb 12,2), onda nije „bogohulno“ nego krajnje dosljedno Isusovom životu kazati da on „nije znao“ za svoje uskrišenje, nego je „vjerovao“ u stalnu Očevu nazočnost, do posljednjeg trenutka života nadao se njegovu spasenjskom zahvatu. To svjedoči njegov istodobno najstrašniji i najuzvišeniji vapaj s križa: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mt 27,46). Isus je vjerovao u Božju djelotvornu prisutnost i kada je osjećao apsolutnu ostavljenost ne samo od ljudi nego i od Boga, od svoga Oca, u kojega se bespridržajno i bez ostatka pouzdavao čitava života.

Iako se krećemo na rubu vjere, ako želimo ostati dosljedni ovim Isusovim riječima, zaključujemo da se u Isusovom činu opraštanja nitko ne objavljuje, a nada spasenja, nada novoga početka, onoga što nazivamo uskrsnućem nije unaprijed zagarantirana, nego je sva u području ničim osiguranih očekivanja i Božjega obećanja da će se on već pobrinuti za pravedne. Ostaje dakle samo Isusova radikalno sigurna vjera, apsolutno ničim podržana, izražena u molitvi Ocu da oprosti. Nama ostaje da povjerujemo u smislenost te radikalne molitve i toga nikakvim empirijskim obećanjem osiguranoga čina opraštanja. Isusovo uskrišenje će se i pojaviti kao ničim uvjetovani dobar spasenjski ishod, apsolutna novost kojoj se nitko nije nadao i čija je sva logika usidrena u apsolutnu vjeru u Boga kojemu je sve moguće.

Zar ne izgleda da se Isusovim opraštanjem potpuno mijenja perspektiva? Zar se ne dovodi u pitanje uvjerenje i vjera Isusovih protivnika? Naime, njihovo neznanje se doista odnosi na stvarno neznanje, bilo ono skrivljeno ili ne, na stvarno nepoznavanje Isusa i njegova Boga, kako Rahner kaže, na nehtijenje da se spozna Isusova ljubav i ljubav njegova Oca prema njima. Jer da su ga poznavali, ne bi Isusa raspeli. Bog u kojega oni vjeruju bog je koji ne podnosi razlike, vjera koja nasiljem ostvaruje društvenu pravdu, bog koji se u konačnici „slavi“ i kome se vrši kult u nasilnoj smrti čovjeka. U tom kontekstu različite vjere i teologije Isus moli Oca da neznanje bude isprika njegovim protivnicama i razlog da im se oprosti. Isus opraštanjem svojim neprijateljima radikalno mijenja sadržaj vjere. Vjeru u boga koji ne ljubi, ili parcijalno i selektivno ljubi, kojemu se ubija i žrtvuje pravednik, mijenja vjerom u Boga koji oprašta i ljubi. Isus opraštanjem neznanja za milosrdnoga Boga spašava preuzetno znanje i oholost idolotrâ (idolatrija je za Pismo prvi i najteži grijeh). Odatle slijedi da se jedino opraštanjem nenasilno (ne novim nasiljem) ruše sve društveno-političke nepravde, svi kumiri i sva bogoslužja na kojima se tako perverzno i drsko žrtvuju ljudi, nevini ljudi.

U Isusovoj riječi opraštanja pokazuje se također da on radikalno izlazi iz perspektive odnosa žrtve i počinitelja. On je više od žrtve. Ne u smislu božanstva (Isus ne oprašta s križa kao Bog!), niti u smislu heroja (ne govori svojim neprijateljima: Pokazat ću vam kako se božanski ponašam jer božanski opraštam!), nego u smislu potpunoga čovjeka, nedužna patnika, koji radikalnom molitvom opraštanja izriče i ono što se ne samo ne može znati nego i ono što se ne može ni vjerovati.[5] Posve sam, svemirski sam, postaje subjektom, moliteljem odsutnoga Boga za svoje neprijatelje. On se deviktimizira i u tome smislu, neočekivano – kako za svoje protivnike tako i za sve svoje nasljedovatelje, otvara novu perspektivu. On se ne ponaša kao oni, što je u korijenu svakoga zla, osobito onoga dijaboličnoga, onoga najgorega, što je u nakani svih gospodara ubijanja, svih zločinaca – da žrtvu uvuku u svoju logiku nasilja, da se žrtva samosažalijeva, fascinira zlom i istodobno (ne)izravno oponaša zločince. Isus, ne samo s križa, nego čitava svoga života želi da ljudi upravo napuste taj začarani krug. On opraštanjem ne nudi spas samo žrtvama nego i počiniteljima.

Isus ne briše sjećanje, on ne uspostavlja zaborav, on ne negira žrtvu, niti njezinu istinu i pravdu, nego kroz paradoksalno, ali ne proturječno opraštanje poziva na obraćenje k onom Bogu koji pamti i oprašta, kojemu nezaborav nije zlopamćenje za osvetu (Oprostiti, ali ne zaboraviti!), koji se ne osvećuje nego ljubi, koji jednom zasvagda dokida nasljedno generacijsko i strukturalno (kolektivno) neprijateljstvo i dovodi u pitanje kontinuiranu povijest zabludjelih očekivanja da se novim nasiljem rješavaju stare nepravde i uspostavlja pravi kult. On ispričava neznanje i nevjeru u ljubav, opraštanjem želi spasiti one koji su Boga izjednačili sa svojim znanjem, svojim nasiljem i ubijanjem čovjeka.

Istodobno, Isusovo opraštanje s križa dokida sve one posljedicama katastrofalne konstrukcije o kolektivnoj krivnji drugih, onaj kršćanski i crkveni antijudaizam iz kojega su nastali kasniji kolektivni, nacistički i nacionalistički antisemitizmi i nacionalne mržnje kao i mitovi koji opravdavaju osvete nad drugima, nad tobože „genocidnim narodom“. Njegov opraštanje nije, međutim, uopćeno, apstraktno, površno. On oprašta posve konkretnim ljudima, stvarnoj vlasti, konkretnoj političkoj i religijskoj garnituri svoga vremena, svim njihovim slugama i poslužnicima, i svima onima koji su bili umiješani u njegov proces. A ti su doista konkretni ljudi, s prepoznatljivim imenom i licem. On ne niječe ljudsko pravo na pravdu, nego – poštujući i pravdu i pravo – nudi prvu i posljednju regulaciju, prvi i posljednji obzor ljudskoga ponašanja. Njegovo se evanđelje ljubavi i opraštanja, njegova se dobra vijest ne može juridički operacionalizirati u nijednom političkom sistemu i režimu, ali su jedinstvena ponuda za ono što stvara dobru klimu u kojoj se odvijaju ljudski zahtjevi za istinom i pravdom, ozračje u kojem se mogu odvijati ljudski sudski procesi, ali i onaj horizont koji omogućuje i počinitelju da se pokaje i žrtvi da osmisli život iz opraštanja.

Čini se, međutim, iz onoga kako izvještavaju Evanđelja a kako pokazuje i povijest, da je rijetko tko čuo, odnosno prihvatio te Isusove riječi opraštanja (Markovo evanđelje, doduše, spominje „poganina“, rimskog stotnika koji iz cjeline Isusova ponašanja na križu zaključuje da je u Isusovoj smrti Bog na djelu i da je on doista Sin Božji.) Isusove opraštajuće riječi do dana današnjega najčešće lebde iznad ljudskih, naših uzavrelih glava i do osvete usplamtjelih odnosa kao nemoguće, kao riječi koje treba smekšati ili za njih naći tisuće razloga i tumačenja da se obesnaže u svojoj vjerničkoj doslovnosti i mogućoj društveno-političkoj učinkovitosti. Tako, ne samo da je teško tražiti oproštenje, nego ga rijetko tko i prihvaća. Uvijek je to glas koji ili se ne čuje ili biva zatomljen bukom drugih, „pravednijih“ povika ili sumnjom u iskrenost njegova darivatelja. Zar se uvijek iznova ne javlja ona đavolska sumnja u svaku riječ i gestu opraštanja, zar se uvijek iznova ne sumnja u iskrenost onih koji traže ili primaju opraštanje? I ništa tako kao opraštanje ne unosi nemir u naše pojedinačne i kolektivne povijesti nezaborava zla drugih, jer, doista, barem kad je o kršćanima riječ, ništa toliko i nije izvrgnuto licemjerju i polovičnosti kao Isusov zahtjev opraštanja.

Uvijek dakle postoji opasnost da se značenje Isusova opraštanja osiromaši, interpretacijom iskrivi i zlorabi. Nemoguće je ući u svu tajnu Isusova djelovanja, pa tako i u opraštanje, ali jedno je posve sigurno. On i neprijateljima i prijateljima izmiče privilegirano vlasništvo nad opraštanjem da bi ga u konačnici podario svima, baš svima, počevši od najmanjih i nevinih. Oduzima svim vrstama moćnika vlasništvo nad procesom opraštanja, kako onim svjetovnim tako i religijskim, onima koji su ovlašću sofisticiranoga tumačenja Pisma sve zatvorili u bezizlazni krug neopraštanja, onima koji su pod isti kišobran opraštanja stavili nezaborav kao osvetu.

Isusa su upravo za opraštanje tako isključivo optuživali čitava života i spočitavali mu – tko je on da oprašta/otpušta grijehe, jer to – govorili su – jedino može činiti Bog. Isus opraštanje izvlači iz redukcije na ljudsko „prirodno ponašanje“, vraća ga u Božji prostor time što ga čini najradikalnijim ljudskim činom, činom čovjekove radikalne vjere u Boga i čovjekove radikalne vjere u čovjeka baš kada su i Bog i čovjek u koje vjeruje potpuno „zakazali“, nema ih. On opraštanje traži od svih, bez iznimke. Oduzima ga od onih koji su ga prisvojili kao svoju sakralnu ili svjetovnu funkciju kojom izražavaju samo volju za moć i tako se održavaju na vlasti. Opraštanje pripada svima i zahtjev je pred svima, bez razlike. Zato Isus može grešnim ljudima (a ima li drugih!?), ljudima svjesne ili nesvjesne, priznate ili zanijekane krivnje, ponuditi opraštanje i moliti Oca da im oprosti. Zato to isto neumorno traži od drugih. Koliko puta se bunimo i pitamo kako netko ima pravo u ime nas opraštati. Isus to pravo postavlja u područje vjere i ljubavi, u prostor novoga života, i time ga svima dariva i od svih nenasilno zahtijeva, zadržavajući da onaj tko je veći „znalac u ljubavi“ ima više „drukčijeg“ prava i više „drukčije“ vlasti i moći da oprašta.

Opraštanje je među najvažnijim uvjetima na kojima Isus za svoga života toliko inzistira da se bude njegov nasljedovatelj, neusporedivo više nego na molitvama, obredima i žrtvama. On opraštanje ne pridržava za uski sloj religijskih ili nekim obredom ovlaštenih ili izabranih profesionalaca opraštanja. Opraštanje obvezuje sve ljude. To Isus čini i traži u gotovo svim svojim susretima. To traži u svojoj glavnoj molitvi – Očenašu. To, evo, izražava na koncu svoga života s svoga križa. Taj njegov zahtjev prva kršćanska zajednica preriče u članak Vjerovanja – Vjerujem u otpuštenje/opraštanje grijeha koji će postati Credom svih kršćanskih crkava ali na kojem će se pojedinačno i kolektivno skandalozno spoticati od početka do današnjih dana.

Uistinu, ako se ne počne opraštati grijehe konkretnim ljudima, ako se ne bude prihvaćalo ponuđeno opraštanje, ako se ne uđe u taj proces, zlo će i dalje „vrebati na pragu“ naših ljudskih odnosa. Zaskočit će nas u našoj nebudnosti, u našoj lakomislenoj vjeri, uvijek onda kada svoje zemaljske – osobne, obiteljske, nacionalne ili druge razloge, svoje zemaljske pobjede ili poraze, pravde i nepravde izjednačimo s onom slikom Boga na kojoj je zacrnjena ili pobrisana glavna oznaka – opraštajuća ljubav. Ne počne li se opraštati, kršćani će ostati ne samo traumatizirani ljudi, ljudi teškoga tereta gorčine, nezaborava i zlopamćenja, nego i nevjerodostojni svjedoci Božjega opraštanja u Isusu Kristu.

U konačnici vezanje ljudske patnje i žrtve s Isusovim križem ostat će nepotpuno i nevjerodostojno, bit će čak licemjerno i lažno, ako se ne uključi opraštanje neznanja, opraštanje najtežega grijeha – idolatrije kojoj se žrtvuju ljudi. Zato podizanje ili obilazak naših spomenika, pokretanja naših sjećanja i povijesnih pamćenja, obljetnice naših ljudskih stradanja koji u sebi žele imati simbol, sakrament Isusova križa ili na bilo koji način vezati se za Isusa Krista, ne mogu biti reducirani samo na patnju, na žrtve, a pogotovo ne samo na zlo i na zla djela počinitelja, na njihovo znanje ili neznanje, na opomenu koja bi mogla postati opravdanjem osvete, nego i na moguću opraštajuću ljubav koja nam se objavila u Isusu Kristu i koja treba postati temelj svih naših i starih i novih odnosa. Opraštanje na Isusov način spasenjski je izlazak, zemaljsko uskrsnuće na novi život žrtve a moguće i počinitelja.

Abstract

Forgiving ignorance

Jesus on the cross prays to God to forgive his adversaries and murderers for they do not know what they do. This utterly unfathomable sentence unveils the radicality of Jesus’ faith. Unaware of his resurrection, but fully relying on merciful Father, in this faith void of any human or divine foothold, Jesus saves both victims and murderers with forgiveness, inviting them to a new life. Radical faith in God, who even forgives the murder of an innocent, restores trust in a human being, both a victim and a murderer.

Key words: Jesus Christ, Jesus' humanness, forgiveness, ignorance, faith

[Objavljeno: „Opraštanje neznanja“, u: Dražen Živić (ur.), Victor quia victima. Nada za Hrvatsku, Zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa u Vukovaru 15. XI. 2010, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb-Vukovar 2012, 30-40.]