Stojan Vučićević, PJESME
(Izbor Ive Lučića uz esej o poeziji Stojana Vučićevića iz krške perspektive pod naslovom BLAŽENA JE VODA ŠTO RAĐA KAMENJE)
ZEMLJA
Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima
I mislim da skrivaš zviježde meko meko
Ko tišina šume što raste u snima
I zašumi negdje daleko daleko
Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima
Zamislim ti njedra, namah sunce grane
Otkuda ti zemljo s moga čela zlatnik
Evo sklapam oči (tebi zapad svane)
Ja ti praštam rijeku u kojoj sam patnik
Zamislim ti njedra, namah sunce grane
Još trenutak samo pusti neka grije
Neka žari žari nad dolinom plača
Ja te opet volim, čuj gdje vjetar vije
Dok ti grlim grlim ramena od drača
Još trenutak samo pusti neka grije
Znam da imam brata s očima što prose
Ove moje vode iza mene gušće
Ja mu slutim ime od bola i rose
Budi dobra zemljo: otvori mu ušće
Znam da imam brata s očima što prose
Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima
I mislim da skrivaš zviježde meko meko
Ko tišina šume što raste u snima
I zašumi negdje daleko daleko
Ja ti slutim tajnu nebesku u tlima
ONE VRELE RIJEKE
One vrele rijeke u početku svijeta
Onaj strah za gorom kroz sunce ustaljen
Kaplju mi u mozak na obodu cvijeta
Gdje sjedim sa sobom kojem nedostajem
A prašnici vreli pa u glečer padam
Od iskona mrtve sad mi u krv lete
Izmišljene ptice i ja im se jadam
A one prolete a one ne slete
Moja je ruka mrtvac (o, zar su pokreti važni)
Ispod višnje u cvatu vratih se zlovoljan
Nakon jake vatre najviše smo vlažni
Svijete iza vode nisi mi dovoljan
BREGAVA
Sjeni Makovoj
Ćutim iza srca vodu što još brže
Od ove preda mnom šuplji kamen vaja
Kroza ni vojske idu, crni vjetar rže
S ćuprije što mene i Bregavu spaja
Desilo se nešto između nas davno
Nešto kao pijesak kroz mrežicu sita
Padalo je kroza nj i zlato i blato
Dok si tekla uvis Rijeko bogumilska
Bila si sva u prahu u mrak zamotana
Ondje gdje noga ljudska još stupila nije
Bila si sve što htjedoh bila si sudbina sama
O kako nas sunce osvetnički grije
Ovo je ostatak svega, krpa praznine
Na strašilu poljskom nikoga ne straši
Prikradaju se samo iz mojih snova ptice
Obnoć dok piju stolački vinogradi
Sami smo iznad sebe, čini se da drhte
I ruke i obale što ih vrijeme pridržava
Ti duboka od neba, na mojoj zemlji plitka
Ja voda tvoja, ti moja država
Zašto se onda čudim (iz našeg je kraja)
Toj zvijezdi što vazda nad strašnim izvorom stoji
Ko jabuka zrela nasred prazna raja
Bregavo dok tečeš mislim da postojim
PONORNICA
Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći
Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene
Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježda, smalakšem od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže
Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šûme vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može Zemlju da mi plati
Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem
I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
u sebi mene, samo mene mene
PEĆINA
Možda ću strahom razvijati noćas
Kameno sjeme dozrelo u trenu
Dok pršti tama iz ubranog voća
I u njoj sige kao stabla venu
Opet pun žara da zamijenim zvijezdu
U gusti miris prerušavam voće
Pa se cijepaju riječi na igru i jezu
Što pod jednim mostom ko ubog zanoće
A mojim dahom otvara se brazda
Samo da vatra odnekud ne grakne
Zloguka vrana pozoblje mi vazda
Spilju u zrnju, prostor što je smakne
Tako u svijetu kacige i koplja
Na golo čelo dočekujem srsi
Bojim se pjesmo jezovitog snoplja
Što se pod zemljom za kosidbu uči
Možda ću strahom razvijati noćas
Kameno sjeme dozrelo u trenu
Dok pršti tama iz ubranog voća
I u njoj sige kao stabla venu
SIGA
Bez imalo zemlje ruši se sa stropa
Kaplja bistre vode (zadnji veo zida)
Kane preko rane i živcima kopa
Bunar prema špilji s onu stranu vida
Sipi britko tkivo, puca kolut mijeni
I udarom mekim ispunja u meni
Jasan stup nevida što tamu izmijeni
Od mora u srcu u kopno u zjeni
Brodolomci moji sad gasite plamen
Vrijeme je da suzom oslijepimo spas
Srce kuca kuca (srce nije kamen)
Srce je busola u začetku nas
A zavjeru šutnji a lance u rani
Pećinom će spajat kapljice u štap
Mi bez sige znamo da smo s pjesmom pali
Padat će i nebo prestane li kap
Sad klečim za špiljom sad vapijem bozi
Sad iz petnih žila proklinjem znamenje
Što to kletvom pada tko to mene nosi
Blažena je voda što rađa kamenje
HERCEGOVINA, POPOVO POLJE
Sva moja zemlja na jednom kamenu
Ogledalo moje smrti moje nesanice
Vapi tiho žetvu Vodu u sjemenu
I mrvi se poput sna poput neba
Pred okom zvijezde Danice
Kruh naš svagdanji (krov nad nama)
Počela je kiša u našoj kući
Iz drijenove kore pjesma se prolama
A kroz čija vrata
Gdje će snovi ući
Kopam svojski kopam ali i crv ruje
Osipa se Ništa: ima – nema – ima
Kroz kosti djedove vrijeme se ne čuje
Gle na vlažnoj raži – sablast Hölderlina